“Dobra je tortilla, al ipak nema do Portilla. Realovo dijete i osvajač
Lige prvaka 2002. godine koji je nekoć sijao opasnost protivničkim
braničima ko i bijeg iz JNA. Karijeru je završio prije nešto manje
od dvije godine u Španjolskom Herculesu, u kojemu se napokon
nogometno stabilizirao na duže vrijeme. Moglo je biti i nešto više
od njega, al to ide njemu na dušu.”

Nakon što je u sedam godina koliko ih je proveo u mlađim kategorijama Reala dao 150 golova, oborivši Raulov rekord, tada devetnaestogodišnji Portillo pridružio se seniorskoj momčadi Reala. Svoj debi za Kraljeve nije imao u La Ligi već u Ligi prvaka, u šestom kolu natjecanja po skupinama protiv Panathinaikosa. U igru je ušao u 60. minuti, a samo dvadeset minuta poslije zabio je svoj prvi pogodak – njegov udarac s tridesetak metara udaljenosti završio je iza leđa velikog Nikopolidisa.

Portillo je bio označen kao nova velika zvijezda – novi Raul,te mu je otkupna klauzula u ugovoru iznosila tada ogromnih 35 milijuna eura. Upravo ta 2002. godina bila je sezona iz snova za ovog mladića koji se tek trebao vinuti u visine. Potpisan bogati profesionalni ugovor, osvojena Liga prvaka, Europski superkup i Svjetsko klupsko prvenstvo – što više jedan mladi igrač može poželjeti? Možda veću minutažu? No dobro, i to će doći već iduće sezone kada s Realom osvaja prvenstvo, te postaje najbolji strijelac Kupa Kralja. Portillo je uspio zabiti čak osam golova do četvrtfinala kada Real ispada od budućeg osvajača kupa – Mallorce. Vrijedi spomenuti da je u toj sezoni Portillo zabio i jedan gol koji će se kasnije ispostaviti kao gol koji je spasio Real od ispadanja iz grupne faze Lige prvaka. U četvrtom kolu Kraljevi su gostovali kod Borussije Dortmund koja je sve do 92. minute imala tri boda. Tada na scenu stupa naš današnji junak koji donosi Realu važan bod.

El milagroso gol de Portillo en Dortmund by merengueantibarsa

Iako je iduća sezona počela osvajanjem španjolskog superkupa, bila je za zaborav kako za Real tako i za Portilla koji postiže samo dva pogotka u svim natjecanjima. To je bio ujedno i početak kraja za mladog Portilla kojeg klub već na jesen šalje na posudbu u Fiorentinu u kojoj se zadržao do zime kada ga novi trener Vanderlei Luxemburgo vraća nazad. Isti čovjek ga već krajem 2005. godine šalje na posudbu u Club Brugge s kojim osvaja svoj zadnji trofej u karijeri – belgijski superkup.

Nakon što se vratio s posudbe, na Bernabeu više nije bio potreban s obzirom na to da su se za svoje mjesto u napadu tad borili Van Nistelrooy, Raul, Ronaldo i Cassano. Tako je Portillu došao kraj u Realu za kojega je u 59 nastupa zabio 17 golova.

Portillo je svoje mjesto u prvoj momčadi našao u Gimnasticu iz Tarragone koji je upravo izborio ulazak u La Ligu. Za novi klub je zabio jedanaest golova te je bilo naznaka da će mu karijera krenuti naprijed nakon što ga je na kraju sezone dovela Osasuna. Tamo je došao kao zamjena za Roberta Soldada, no iako je imao jako dobru minutažu u prve dvije sezone nije opravdao svoj dolazak. Samo tri gola u dvije godine donijela su mu klupu i odlazak u drugoligaša Herculesa s kojima je na kraju sezone izborio ulazak u La Ligu. Klub je nakon trinaest godina ušao u prvu ligu te je doveo Davida Trezegueta i Nelsona Valdeza koji su činili napadački tandem, što je značilo da Portillo seli na klupu. Hercules je ekspresno ispao u drugu ligu, a Portillo je otišao u Las Palmas s kojim je potpisao na tri godine, no nije se toliko zadržao tamo. Već nakon godinu dana vraća se u Hercules u kojemu zabija najviše golova tijekom jednesezone u karijeri – njih 17. S Herculesom iduće godine ispada u treću ligu, a nakon odrađene sezone rekao je zbogom nogometu. Nakon 14 seniorskih sezona, s 34 godine na leđima Ubojica iz Aranjueza kako su ga zvali na početku karijere otišao je u legendu.

Joško Listeš