U intervjuu za GQ Noel Gallagher je izjavio da je za njega Tony Blair bio posljednji političar čiji rad je imao smisla. Naime Noel je postao blizak sa Tonyem Blairom upravo u vrijeme njegovog mandata kao premijera Velike Britanije koji se naziva i Cool Britannia. Takozvano vrijeme povećanog ponosa na kulturu Velike Britanije tijekom druge polovice 1990. godina, a nadahnuto pop kulturom 60-tih i pokretom Swinging London. Vrijeme posebno istaknuto paralelno s općim izborima u Velikoj Britaniji 1997. godine kada su Laburisti odnijeli pobjedu, a Tony Blair postao premijer.

Gitarist grupe Oasis Noel Gallagher postao je prijatelj s Blairom  nakon prigodne zabave povodom pobjede Laburista 1997. godine,  a koja se održala u Downing streetu. Ta ista zabava postala je karakteristična slika razdoblja Cool Britannie, a nastala je nakon što je Noel Gallagher pohvalio Tonya Blaira na dodjeli nagrade Brit Awards rekavši da „Blair daje malo nade mladima u ovoj zemlji“.

Iako se Blairova reputacija našla na meti mnogih zbog tadašnjeg sudjelovanja Velike Britanije u ratu u Iraku, Noel Gallagher ga i dalje svejedno hvali. Tako je nedavno za magazin GQ izjavio: „Budući da je tačerizam obilježio naš dotadašnji život, koji se nastavio i tijekom mandata Johny Majora, kad je Tony Blair postao premijer i kad sam čuo kako govori, pomislio sam, a i danas mislim da je bio sjajan. On je zadnja osoba iz politike koja je za mene imala bilo kakvo značenje. Njegov treći način ili centristička politika, bila je nova stvar i rekao sam sam sebi tada da je to jako pametno. Počeo sam ga susretati na raznim svečanim dodjelama nagrada. John Prescott (zamjenik Blaira) bio je pomalo nalik liku iz crtanih filmova, ali mislio sam da su svi ostali bili u redu.”

U istom se intervjuu osvrnuo i na period Cool Britannia opisujući ga kao sjajno razdoblje za glazbenike. “Volio sam devedesete i puno toga sam proživio. Sviđao mi se Damien Hirst, a Kate Moss mi je bila sjajna prijateljica. Bilo je to sjajno razdoblje, sjajan trenutak u vremenu. Nitko to nikada neće priznati i svaki put kad to kažem novinari krivo interpretiraju moje riječi ali svi smo mi bili djeca Margaret Tacher koja sve što su tada radila, radila su zbog sebe. Mislim na to da se sve to dogodilo usprkos tačerizmu. Svi smo bili svjesni činjenice da ništa nećemo dobiti i da nam ništa neće biti dato samo do sebe već da se moramo sami za sebe izboriti i uzmemo što želimo“.

Na kraju je dodao da su za njega devedesete bile puno intelektualaca iz radničke klase koji zapravo nisu bili povezani, a koji su svi istodobno povezali kroz politiku, glazbu, modu, fotografiju, umjetnost i sport.