Razlozi zbog kojih je Županijski sud u Sisku, po odluci predsjednice Vijeća Blaženke Ereš, ukinuo nepravomoćnu presudu Općinskog kaznenog suda u Zagrebu kojom je 101-godišnji Josip Manolić, bivši hrvatski premijer, jedan od osnivača HDZ-a i jedan od najbližih suradnika prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana početkom 90-ih, oslobođen krivnje da je u intervjuu Nacionalu 2. lipnja 2015. oklevetao tadašnjeg predsjednika HDZ-a Tomislava Karamarka rekavši za njega da je bio doušnik UDBA-e, nedostatni su i neuvjerljivi te počivaju na potpuno pogrešnim zaključcima.

Nacional je analizirao presudu u kojoj predsjednica Vijeća uopće ne uzima u obzir činjenicu da je Josip Manolić, po prirodi visokih dužnosti koje je obnašao, mogao imati saznanja s najviše razine o tome je li Tomislav Karamarko, koji je bio zaposlen kao njegov šef Kabineta dok je on obnašao funkciju premijera, bio doušnik bivše Službe državne sigurnosti ili nije.

U obrazloženju presude, naime, predsjednica Vijeća Blaženka Ereš poziva se isključivo na svjedoke i daje prednost srednje rangiranim umirovljenim djelatnicima bivše Službe državne sigurnosti pred svjedočenjem ljudi puno višeg ranga – bivšeg hrvatskog predsjednika Stjepana Mesića, koji je također početkom 90-ih obnašao i funkciju prvog hrvatskog premijera, kao i bivšeg predsjednika Vrhovnog suda Krunislava Olujića, koji je jedno vrijeme bio i šef tajnih službi, to jest predstojnik Ureda za nacionalnu sigurnost.

Naime, sutkinja zaključuje da su njih dvojica, Mesić i Olujić, svoja saznanja o tome je li Karamarko bio doušnik UDBA-e crpila isključivo iz toga što im je to rekao tadašnji ministar unutarnjih poslova Josip Boljkovac – kao da je Josip Boljkovac bio neka beznačajna osoba koja nije imala doticaj s takvom vrstom informacija. Umjesto toga, sutkinja je više vjere poklonila izjavama svjedoka, trojice bivših operativaca i nižih šefova Službe državne sigurnosti – Bože Kovačevića, Smiljana Reljića i Ljubomira Ljubišića – koji su svjedočili da Karamarko nije bio suradnik UDBA-e, iako je treći bivši djelatnik Službe, Ante Barišić, koji je u međuvremenu preminuo, svjedočio da Karamarko jest bio doušnik, o čemu je prethodno govorio i u intervjuu Nacionalu.

Sud očito smatra da bi bivši hrvatski premijer, suosnivač HDZ-a i Tuđmanov bliski suradnik Josip Manolić trebao dodatno dokazivati zašto je vjerovao da je njegov šef kabineta bio doušnik Udbe. PHOTO: Nacional/Privatna arhiva

Pritom sutkinja stalno brka pojmove suradnika i doušnika, zaboravljajući da Josip Manolić nikada nije Karamarka nazvao suradnikom UDBA-e već doušnikom, podrazumijevajući time da je bio sitna „krtica“. U jednom trenutku u toj loše potkrijepljenoj presudi čak navodi kao činjenicu da je jedan dio dokumentacije bivše Službe državne sigurnosti zagubljen, no to ne uzima kao dovoljan razlog za mogućnost da su i dokumenti o Karamarkovoj eventualnoj „doušničkoj karijeri“ izgubljeni ili namjerno uništeni.

Komentar tog slučaja za Nacional je iznio odvjetnik Anto Nobilo, koji je rekao:

“Uvjeren sam da je bilo puno lobiranja među starim članovima Službe državne sigurnost da bi se drugu Karamarku pomoglo. Penzionerska UDBA tu se malo podijelila, mislim da nisu bili posve iskreni. Međutim, nasuprot izjavama tih bivših članova Službe, koji mogu biti pod ovim ili onim utjecajem, vi imate izjave ljudi kao što su Stjepan Mesić i Krunislav Olujić, koji su obnašali najviše i najosjetljivije dužnosti u državi i čije su izjave kredibilne. Pa Mesić je bio prvi premijer hrvatske vlade, a Olujić šef tajnih službi, svojevrsni Manolićev nasljednik, a poslije i šef Vrhovnog suda. Ako netko u tom rangu kaže takvu informaciju, onda imate razloga vjerovati da je to točno. Tim više ako su rekli da im je to rekao ministar unutarnjih poslova. Osim toga, prema mojim saznanjima, postoji još svjedoka kojima je Boljkovac rekao tu informaciju.”

Nobilo ističe da je Manolić, osim što je mogao dobiti informacije od visokih izvora iz tog vremena, i sam imao pristup takvim informacijama i imao je razloga vjerovati da je to točno.

“Dakle, u ovom slučaju dovoljno bi bilo reći da je Manolić imao razloga vjerovati tim informacijama i da nije počinio kazneno djelo klevete jer za klevetu je važno dokazati namjeru. Kleveta mora biti namjerni delikt, da je netko znao da je nešto laž i da mu namjerno ide pakirati”, zaključio je Nobilo.