Kemičar Lavoslav Ružička, koji je živio od 1887. do 1976, prvi je hrvatski dobitnik Nobelove nagrade. Rođen je u Vukovaru, a nakon očeve smrti 1891. otišao je u Osijek, majčin rodni grad, gdje je završio nižu pučku školu i osmogodišnju gimnaziju. Osječki arhitekt Tomislav Prgomet općenito je zainteresiran za odavanje počasti zaslužnim građanima Osijeka pa je tako, primjerice, postavio spomen-ploče slikaru Juliju Kniferu i arhitektu Viktoru Aksmanu. Kako kaže, arhivskim je istraživanjem otkrio da je Lavoslav Ružička u Osijeku živio u Gundulićevoj ulici 11. Zbog toga je tražio od Grada i Ministarstva državne imovine da mu se dodijeli taj ruševni stan od 25 kvadrata kako bi ga uredio kao spomen-sobu Lavoslava Ružičke. Prgomet kaže:

“U jednom sam trenutku karijere shvatio da je osječka gimnazija formirala moj način mišljenja i zato se želim zahvaliti zaslužnim građanima Osijeka koji su potekli iz te gimnazije, a nerijetko su negirani ili nedovoljno priznati u Osijeku. Nadležni ignoriraju moje dopise, a stan u kojem je živio Ružička trebao bi se dodijeliti da se spasi jer je u ruševnom stanju. Grad je inače prodavao takve stanove za nekih dvadesetak tisuća kuna. Ne bi trebalo puno sredstava da se osmisli jedna takva spomen-soba. Trebalo bi u projekt uključiti osječki Muzej Slavonije da donira namještaj iz tog vremena, u jednoj sobi osmisliti sadržaj koji bi predstavljao njegov život u Osijeku, a druga bi ‘oživjela’ njegov znanstveni rad. Inače, 2016. sam bio u Vukovaru jer sam, nakon što sam o tome čitao u medijima, mislio da se tamo nalazi Spomen-muzej Lavoslava Ružičke u njegovoj rodnoj kući. Tamo nije bilo nikakvog sadržaja, samo postoji tabla na kojoj piše da je on tamo rođen i njegova fotografija u bijeloj kuti zalijepljena na karton. Tom čovjeku definitivno nije odana adekvatna počast.”

Iz Ministarstva državne imovine odgovorili su da Ministarstvo podržava navedenu ideju o memorijalnom stanu Lavoslava Ružičke, ali da, sukladno pozitivnim propisima Republike Hrvatske, Ministarstvo ne može raspolagati navedenim prostorom u korist Tomislava Prgometa te da bi on taj zahtjev trebao uputiti Ministarstvu kulture. Iz Grada Osijeka odgovorili su sljedeće:

“Predmetna nekretnina nije u vlasništvu Grada Osijeka nego većim dijelom u vlasništvu Republike Hrvatske te jednim dijelom u privatnom vlasništvu. S druge strane, mogu vam reći da je grad Osijek ponosan na iznimnu činjenicu da su u njemu školu pohađali i jedan dio života proveli Lavoslav Ružička i Vladimir Prelog. U brend grada Osijeka svakako su ugrađeni njegovi nobelovci, a Rondel velikana, koji je oformljen u parku ispred gimnazije koju su oba nobelovca pohađala, mjesto je na kojoj su postavljene njihove biste, uz biste Josipa Juraja Strossmayera i Mije Kišpatića.”

Muzej posvećen Lavoslavu Ružički koji se nalazio u Vukovaru, u njegovoj rodnoj kući, otvoren je još 1977., a uništen je za vrijeme Domovinskog rata. Njegova je rodna kuća obnovljena i otvorena 2007., a od tada do danas čeka se i da tamo ponovno zaživi muzej. Ivana Miličić, ravnateljica Hrvatskog doma Vukovar, institucije koja danas upravlja kongresnim centrom Ružičkina kuća, rekla je da su trenutno u završnoj fazi radovi na restauraciji namještaja koji su dobili od zagrebačkog Fakulteta kemijskog inženjerstva i tehnologije za uređenje jedne spomen-sobe, odnosno svojevrsnog malog laboratorija, ali je dodala da će svi drugi radovi planirani za ovu godinu biti pomaknuti zbog situacije s koronavirusom. Ivana Miličić objašnjava:

“Trebalo se urediti centralnu dvoranu s reprodukcijama iz njegove zbirke nizozemskih slikara, ružičnjak, reprinte Nobelove nagrade i slično, međutim to iziskuje neke građevinske pripremne radove i od toga najvjerojatnije neće biti ništa ove godine, iako je planirano u proračunu. Ono što sada imamo u kući je hologram, točnije film od petnaestak minuta koji prikazuje njegov život i u kojem on govori o sebi. To je prilagođeno uglavnom djeci i mladima jer su to ciljane skupine na koje računamo. To je dio europskog projekta ‘zavičajnici’ koji je pokrenula Turistička zajednica Vukovarsko-srijemske županije. Prošle godine je tu održano i pet-šest radionica namijenjenih djeci i mladima, ideja je popularizirati znanost provođenjem jednostavnih kemijskih pokusa. Svake dvije godine u njegovoj se rodnoj kući održavaju Ružičkini dani. Ružičkina kuća još nema status muzeja, ali je za sada postojeći sadržaj otvoren za javnost, samo što je potrebna prethodna najava jer film može istodobno gledati najviše petnaestak ljudi.”

Lavoslav Ružička, Hrvat češkog porijekla, maturirao je 1906.u Osijeku, a nakon toga je upisao studij kemije u Karlsruheu. Kako piše bohemist i povjesničar Marijan Lipovac te predsjednik Hrvatsko-češkog društva koji radi u uredu za odnose s javnošću i medije HAZU, u članku “Ružička u Zagrebu”, Lavoslav Ružička se nakon studija planirao vratiti i zaposliti u novootvorenoj tvornici šećera u Osijeku, no nakon što je 1910. doktorirao nije nikad djelovao u domovini. Postao je 1912. asistent na ETH-u, Saveznoj visokoj tehničkoj školi u Zürichu, 1918. privatni docent, a 1923. naslovni profesor. Od 1927. do 1929. bio je profesor organske kemije na sveučilištu u Utrechtu u Nizozemskoj pa se vratio u Zürich i postao profesorom organske kemije na ETH-u. Lavoslav Ružička objavio je 582 rada i od početka do kraja karijere bavio se prirodnim spojevima. Proučavao je strukture aktivnih komponenti dalmatinskog buhača i kemiju terpena pa je od 1916., piše Marijan Lipovac, surađivao sa svjetskim proizvođačima parfema. Lipovac je napisao:

“Od 1930. kao profesor organske kemije proširio je svoje područje istraživanja na steroide. Nakon uspješne sinteze spolnih hormona njegov laboratorij je postao vodeći na polju organske kemije. Nakon dodjele Nobelove nagrade 1939. Ružička se okrenuo proučavanju novih područja: biokemije, problema evolucije i nastanka života, a posebice biogeneze terpena. Godine 1957. otišao je u mirovinu te je svoj laboratorij ostavio svom sunarodnjaku Vladimiru Prelogu. Lavoslav Ružička umro je Mammernu 1976., a pokopan je u Zürichu. Potkraj života zaboravio je govoriti njemački, iako je većinu života proveo na njemačkom govornom području te su mu morali dovesti jednu bolničarku iz Zagreba s kojom je govorio materinski hrvatski. Iako švicarski državljanin, Ružička se uvijek smatrao Hrvatom te je stoga i koristio ime Lavoslav kao kroatizirani oblik svog službenog imena Leopold. Kao Lavoslav se potpisivao i u pismima svojim češkim kolegama koje je posjećivao u Pragu. Nikad nije tajio niti svoje češko porijeklo pa je govorio da je njegov pradjed doseljenjem u Hrvatsku u prezimenu izgubio kružić postavši od Růžičke Ružička, a on sam je u Švicarskoj izgubio obje kvačice i postao Ruzicka.”

Memorijalna soba posvećena Lavoslavu Ružički, kao i ona posvećena drugom hrvatskom nobelovcu kemičaru, Vladimiru Prelogu, koji je živio od 1906. do 1998., otvorena je u zgradi knjižnice HAZU 2015. Multimedijski postav sadrži dokumentarni film o životu i radu Lavoslava Ružičke, neke njegove osobne predmete, fotografije i dokumente, prikaz znanstvenog rada, popis nobelovaca kemičara te originalnu povelju o dodjeli Nobelove nagrade i medalju s likom Alfreda Nobela.

Kako je rekao akademik Mladen Žinić s Instituta Ruđer Bošković, u Ružičkinoj memorijalnoj sobi može se pročitati jedna njegova misao koja ima univerzalnu vrijednost i značaj a glasi: “Ono što je danas znanost sutra je industrija.”

Žinić je naglasio da je Lavoslav Ružička bio jedan od vodećih svjetskih znanstvenika u području organske kemije toga doba i da su njegovi istraživački rezultati doprinijeli rješavanju važnih znanstvenih pitanja i omogućili daljnji razvitak organske kemije, a dio su i svjetske i hrvatske znanstvene baštine. Kako kaže, nagrada mu je dodijeljena 1939. za istraživanja na strukturi i sintezi polimetilena i viših terpena, spojeva jakog aromatičnog mirisa koji se nalaze u esencijalnim uljima nekih biljaka, a nagradu je dijelio s njemačkim znanstvenikom Adolfom Frederickom Johannom Butenandtom.

Žinić smatra da bi se o Ružički i Prelogu trebalo podrobnije govoriti na svim razinama obrazovanja u okviru predmeta kemija. Odgovorio je na pitanja kakav je bio odnos Lavoslava Ružičke i Vladimira Preloga i kakav je bio Ružička kao osoba.

“Iako su bili različitih karaktera, odnos Ružičke i Preloga je bio vrlo blizak, prijateljski i pun poštovanja i uvažavanja. Ova tvrdnja se može iščitati i iz dirljive poznate fotografije koja je izložena u Ružičkinoj memorijalnoj sobi a prikazuje Ružičku, tada već u vrlo visokim godinama, koji je došao u Prelogov ured na švicarski ETH čestitati mu na upravo dobivenoj Nobelovoj nagradi. Poznato je da je Ružička uvijek isticao svoje hrvatsko porijeklo i domoljublje. Ružička je bio vrlo autoritaran i odlučan. Jedna anegdota to dobro opisuje. Ružička je želio kupiti za svoj laboratorij tada sasvim novi instrument za infracrvenu spektroskopiju. No za nabavu je morao tražiti dozvolu dekana ETH. Na sastanku, dekan mu je rekao: ‘Profesore, koliko vas ja poznajem vi ste nabavu već sigurno pokrenuli.’ Ružička mu je odgovorio. ‘Ne, aparat već radi kod mene u laboratoriju’.”

Akademik Vitomir Šunjić bio je na poslijedoktorskom studiju od 1969. do 1970. na švicarskom ETH-u pa je poznavao i Vladimira Preloga i Lavoslava Ružičku.

Prisjetio se tog perioda: “Lavoslava Ružičku upoznao sam u njegovoj poznoj dobi. Već je 20 godina bio u mirovini i dolazio je jednom tjedno na ETH u svoj laboratorij koji je tada vodio Prelog naslijedivši Ružičku. Kada bi Ružička došao porazgovarati s nasljednikom Prelogom, u pravilu bi svratio k meni jer je znao da je jedan Hrvat radio kod Preloga. U doba kada je Prelog vodio ETH, tamo nas je prodefiliralo 25 iz Hrvatske. Rado je razgovarao na hrvatskom jeziku. Doduše, u razgovoru sa mnom je gotovo uvijek on govorio, znao bi upitati ponešto pa bih ja nešto dodao, ako mu to ne bi bilo po volji odmah bi se uzrujao i skočio sa stolca. Bio je vrlo eksplozivan i poznat po tome. S obzirom na to da je bio nizak i jako pogrbljen zbog spondiloze to je djelovalo gotovo groteskno. Zanimljivost je i da je rado govorio o cvijeću jer je uzgajao cvijeće i imao velike vrtove, a pritom je bio daltonist.”

Šunjić se prisjetio da je Ružička jednog švicarskog doktoranda koji mu je došao u nacističkoj uniformi dočekao i ošamario, rekavši mu je da je fašist, nakon čega ga je izbacio iz sobe:

“S obzirom na to da je taj Švicarac bio visok skoro dva metra, Ružička je morao skočiti da ga ošamari. Ružička je sam za sebe rekao da je bio jedini Švicarac u pokretu otpora. Osjećao je kakav je bio službeni stav švicarskih vlasti i bankara prema Hitleru. Ružičke su se suradnici skoro plašili jer je bio veliki autokrat i tako je vodio istraživanja. Ipak, bili su mu zahvalni jer je bio jako korektan i organiziran. Ljudi su nakon rada s njim dobivali izvrsna mjesta u industriji i na sveučilištima. U jednom trenutku nije dobio očekivane financije od švicarskih vlasti pa su mu se zamjerili te je otišao u Nizozemsku na sveučilište, gdje je dobio velika sredstva. Ipak, rekao je da nije tamo otišao zbog sredstava, nego zbog starih flamanskih slikarskih majstora. On je relativno jeftino kupovao velika djela, imao je kolekciju slika koja je nakon njegove smrti završila u muzeju u Zurichu, iako su postojale neke nade da će to pokloniti HAZU ili Sveučilištu u Zagrebu. Volio je biti među uglednima i moćnima jer je i sam to bio, sreo se i s Titom možda čak i više nego jednom. To mu je imponiralo, ali nije bio ljevičar. Bio je uspješan znanstvenik kojem je kapitalizam puno dao pa je bio sklon imati vrtove i veliku kuću u Zurichu.”

Opisao je odnos njega i Vladimira Preloga: “Imali su topli odnos pun uzajamnog uvažavanja. Sjećam se kada je jednom Prelog s Ružičkom ušao u knjižnicu, a ja sam sjedio i čitao neke časopise. Ružička je bio vrlo star i nije se mogao popeti do viših polica, a zanimalo ga je nešto iz jednog časopisa. Prelog se popeo s lojtrama, skinuo taj volumen, pogledao Ružičku i upitao ga: ‘Trebate li me još, profesore?’. I on ga je dakle doživljavao kao autoritet koji treba slušati. Poznato je da je Ružička predlagao Preloga i želio da ga on naslijedi na čelu ETH, a ne švicarski kemičari. Prelogu su konkurirala dvojica Švicaraca. Odlučivali su profesori, bankari i političari tog kantona. Prelog je kasnije pričao da je izabran jednoglasno, pri čemu je zapravo htio reći da su svi osim Ružičke glasali protiv njega. Meni je i danas tajna kako je Ružička tada postigao da Prelog postane redovni profesor na ETH-u. Ružička mi je imponirao kao čovjek, njegova borba za Preloga je nešto posebno, biti uvjeren da je taj čovjek najbolji i iz tog uvjerenja ići u bitku, to ne može svatko. Kako je Krleža rekao: ‘Kada čovjek ostane sam to i dalje ne znači da nije bio u pravu’. Takav je bio Lavoslav Ružička.”

[adrotate banner=”19″]