Nagrada nije mogla doći u bolje vrijeme, u kojemu su novinari i istina izloženi napadima i podmetanjima.” Tom je rečenicom filipinska novinarka Maria Ressa u petak reagirala na vijest da je, s ruskim kolegom Dmitrijem Muratovim, nagrađena Nobelovom nagradom za mir 2021. godine. Reakcija kolegice najbolje ilustrira paradoks ovogodišnje odluke Nobelova odbora: dodijelivši, prvi put u povijesti, nagradu za mir novinarima, Švedska akademija osvijestila je zapostavljenu istinu da su novinarstvo, činjenice i sloboda govora, te vitalne funkcije slobodnoga društva, u današnjem svijetu ugroženije mnogo, mnogo više nego što se na prvi pogled može činiti. Jer, uistinu, napadi na novinare i sve što simbolizira kvalitetno novinarstvo očigledni su u cijelome svijetu; razlikuju se tek u metodama i stupnjevima grubosti.

Maria Ressa i Dmitrij Muratov “predstavljaju sve novinare koji ispunjavaju taj ideal”. Ne treba prešutjeti da je ugodno čuti takvu ocjenu s ugledne govornice kakva je Odbor Nobelove nagrade, koja je u svojim boljim izdanjima seizmografski točno detektirala najozbiljnije boljke aktualnog trenutka. I zato, da: nema boljih svjedoka od novinara samih da posvjedoče kako Nobelova nagrada za mir kolegama stiže u pravi čas, da upozori kako se kvalitetno novinarstvo, to umijeće brzog iznošenja vjerodostojnih činjenica na čitljiv, razumljiv, umješno prikazan i vjerodostojno kontekstualiziran način, podriva na svakome koraku. Kolegica Ressa i kolega Muratov od onih su novinara koji stoje na prvim, najopasnijim linijama novinarstva, izloženi represalijama nasilnih autoritarnih režima, i zato su, bez sumnje, zaslužili da im Nobelova nagrada bar u nekoj mjeri nadoknadi svu nelagodu koju su prisiljeni proživljavati. Kako je poznato, 58-godišnja filipinska novinarka Maria Ressa 2012. godine utemeljila je Rappler.com, internetski portal koji među rijetkim medijima otvoreno kritizira nasilje predsjednika Filipina Rodriga Dutertea. Rappler na Facebooku prati 4,5 milijuna ljudi, ali to režimu, naravno, nije smetalo da uredništvo zaspe tužbama i sudskim presudama. “U šoku sam”, rekla je Ressa za svoj portal nakon što je doznala vijest o Nobelovoj nagradi. “Ovo pokazuje da je Odbor Nobelove nagrade za mir shvatio kako svijet bez činjenica znači svijet bez istine i povjerenja.”

Filipinska novinarka Maria Ressa (58) 2012. godine utemeljila je Rappler.com, internetski portal koji među rijetkim medijima otvoreno kritizira nasilje predsjednika Filipina Rodriga Dutertea. portal prati 4,5 milijuna ljudi. FOTO: ELOISA LOPEZ/REUTERS/PIXSELL

Dmitrij Muratov veteran je nezahvalnog posla kakav je nezavisno novinarstvo u Rusiji. Od 1993. vodi ugledne nezavisne kritičke novine Nova Gazeta. U jezivim uvjetima: od 2000. godine ubijeno je šestero novinara i suradnika Nove Gazete, a najpoznatija je od njih istraživačka novinarka Ana Politkovskaja, likvidirana prije točno petnaest godina. “Ne mogu preuzeti sve zasluge”, skromno je rekao Muratov u prvome potresnom komentaru nakon što je doznao za nagradu. “One idu Novoj Gazeti i onima koji su poginuli braneći ljudsko pravo na slobodu govora.”

Premda je odbor Nobelove nagrade za mir donosio i ishitrene odluke, u ovogodišnjoj odluci nema baš ničega pretjeranog. U cijelome svijetu – od obiju Amerika, preko Afrike, Europe i Rusije do Bliskog istoka, Afganistana i Kine – vjerodostojno novinarstvo pod sve snažnijim je udarom otvorenog nasilja, javnog blaćenja, krivotvorenja, uskraćivanja uvjeta za rad, ekonomskog uništavanja i ucjenjivanja te obezvređivanja pod pogubnim utjecajem kakofonije društvenih mreža. I dok se svijet već odavno navikao na to da novinarstvo trpi u svim verzijama azijskih satrapija i afričkih diktatura – što, dakako, ne znači da ih treba prepustiti zaboravu – nesretna je osobitost današnjeg svijeta u tome što se najvećim razočaranjem za slobodu govora pokazuje njena kolijevka – zapadni svijet. A kada slobodno novinarstvo gubi uporište ondje gdje je rođeno i gdje je ostvarilo najviše vrhunce, jasno je da se ni ljudi u ostatku svijeta, koji su nadu uvijek pronalazili ufajući se u one najnaprednije, ne mogu nadati ničemu dobrom. Ne treba ići daleko da bi se to jasno vidjelo: medijski sunovrat u Srbiji i Bosni i Hercegovini možda ponajbolje ilustrira kakve se sve vrste ušutkavanja mogu primijeniti, kada ruže ne cvjetaju ni zemljama koje bi trebale služiti kao uzori.

Dmitrij Muratov vodi ruske nezavisne kritičke novine Nova Gazeta. od 2000. godine ubijeno je šestero novinara i suradnika Nove Gazete. FOTO: MAXIM SHEMETOV/REUTERS/PIXSELL

Zapanjujuća je regresija uvjeta za slobodno novinarstvo u zemljama zapadne civilizacije. Scene kojima smo proteklih godina svjedočili u Trumpovoj Americi i prečesto su podsjećale na borbu rijetkih slobodnih medija na Balkanu devedesetih da bi se mogle otpisati kao slučajni i izolirani incidenti: mržnja prema činjenicama i slobodnome istraživanju, taj pogubni fenomen današnjice koji leži u korijenu svih napada na novinarstvo, očito je duboko zahvatila američko društvo – a to potvrđuje i dosadašnji mandat Joea Bidena, koji je na poboljšanje medijske slike u Americi utjecao malo ili nimalo.

Ništa bolje nije ni u Europi: Bjelorusija je njezino najbolnije mjesto, sa situacijom koja se samo pogoršava. Ali i Europska unija, umjesto da od povijesnih proširenja 2004., 2007. i 2013. zajednički napreduje u stalnome poboljšavanju standarda i zaštite kvalitetnog novinarstva, u posljednjih nekoliko godina postala je poprištem jezivih likvidacija novinara: u siječnju 2015., usred Pariza, u redakciji satiričkog lista Charlie Hebdo brutalno je likvidirano dvanaest kreativaca, novinara i članova redakcije; u atentatu 2017., nedaleko od vlastite kuće, na Malti je ubijena istraživačka novinarka Daphne Caruana Galizia; godinu kasnije, 2018., u Slovačkoj je likvidiran mladi i talentirani novinar Ian Kuciak, a s njim, kao usputna žrtva, i njegova zaručnica. To su šokantni, tragični dokazi raspadanja ideala slobodnog novinarstva u Europi: kontinent koji sebi samome tepa kao kolijevci prosvijećenosti i političkog utjelovljenja humanosti, mrvi se i raspada u skupine nacionalnih vlasti nepovjerljivih prema slobodi i istini, često isprepletene podzemnim interesima moćnika, od kojih svaka razvija specifični način ušutkavanja kritičkih medija: na zapadu Europe to je najčešće – premda ne uvijek! – “nevidljiva” ruka tržišta, koja omogućuje zakulisne koncentracije moći i medijskog utjecaja s istodobnim osiromašenjem kritičkih istraživačkih redakcija, dok su na istoku i jugu – bili oni bivši komunizam ili granična fragilnost Malte – to sve više otvorena državna kontrola i zakonska, katkad i nasilna represija, koja je najdalje otišla u Mađarskoj i Poljskoj.

U Hrvatskoj, Nacional je najtragičnije iskusio što znači ne poštovati odvažno novinarstvo. U 18.10 23. listopada 2008. Ivo Pukanić, vlasnik i tadašnji predsjednik uprave izdavača Nacionala, s istaknutim suradnikom zaduženim za marketing i unaprjeđenje prodaje Nikom Franjićem, ubijen je u eksploziji bombe podmetnute u skuter parkiran na ulazu u redakciju u samome srcu Zagreba. Premda su izvršitelji tog šokantnog zločina uhićeni i osuđeni na dugogodišnje zatvorske kazne, naručitelji ubojstva ni do danas nisu otkriveni, premda nije malo indicija da tragovi zločina vode prema gazdama duhanske balkanske mafije, sve do političkog vrha Crne Gore koja je danas članica NATO-a i najbržim koracima kroči prema članstvu u EU-u.

Hrvatska država i društvo iz ubojstva Ive Pukanića i Nike Franjića nisu naučili baš ništa: gnjusni zločin u dijelu javnosti je dočekan s neshvatljivom i uvredljivom relativizacijom, a država je učinila jako malo, gotovo ništa da novinare i uredništva zaštiti od napada i prijetnji te da unaprijedi uvjete za kritičko novinarstvo. Štoviše, nakon što je zemlja 2013. postala članicom EU-a, dosegnuti kriteriji počeli su se osipati kao pješčana kula: vlada danas već zaboravljenog Tihomira Oreškovića, koju je sklepao ekstremno desni tadašnji predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko, za ministra kulture posadila je filoustaški naklonjenog Zlatka Hasanbegovića, koji je s nekoliko dekreta poništio sve dotad ostvarene uvjete za kakvo-takvo održavanje neprofitnog kritičnog novinarstva.

Dvoje dobitnika ovogodišnje Nobelove nagrade za mir izvještavaju u uvjetima kada ne znaju hoće li završiti u zatvoru ili biti likvidirani, slično je u Putinovoj Rusiji i na Filipinima gdje vlada Rodrigo Duterte. FOTO: REUTERS/Kirill Kudryavtsev/Athit Perawongmetha/PIXSELL

I tako, nadasve paradoksalno, Hrvatska, članica EU-a, danas ima manje kritičkog potencijala u medijima nego što ga je imala prije nego je postala članicom. Država, i nitko drugi, odgovorna je za to što su ponajbolji hrvatski kritički novinari, stasali još u osamdesetima, tek polovično i rijetko uspjeli odgojiti dostojne nasljednike: kritičke su se redakcije ili ugasile, ili posustale, ili popustile političkom i ekonomskom pritisku, ili se još uvijek odupiru, ali bez istinske i iskrene podrške kakva bi, u vremenu histeričnih i prema istini ravnodušnih društvenih mreža, bila nužna za odgovorno, istinoljubivo i temeljito novinarstvo.

Dokazi za to nižu se iz dana u dan. Nedavna bizarna, otvoreno protuzakonita dodjela radijske koncesije za 101 MHz mutnim vlasnicima Top radija simbolički je vrhunac cinizma s kakvim se ovdašnja vlast odnosi prema medijima: činjenica da je frekvencija na kojoj je godinama radila nekoć kultna stanica slobodne riječi rutinski dodijeljena ljudima koji već godinama, za račun sumnjivog novca, pletu mrežu neinventivnih i poslušničkih radijskih stanica, ponajbolje svjedoči o tome da je hrvatskoj vlasti važna medijska tupost, a nipošto sloboda i kritika. Ništa manji cinizam nije ni osnivanje radne skupine Ministarstva kulture koja bi se trebala baviti SLAPP tužbama – koje služe samo ušutkavanju medija, a kakvih su se hrvatski mediji u protekla tri desetljeća itekako nagledali. Na taj fenomen ovih dana je u Zagrebu snažno upozorila skupština Europske federacije novinara, zbog čijeg održavanja svakako treba pohvaliti organizatore – Hrvatsko novinarsko društvo i Sindikat novinara Hrvatske. Na tom skupu moglo se doznati da je u Hrvatskoj trenutno aktivno više od devet stotina SLAPP tužbi protiv medija, s odštetnim zahtjevima višim od – deset milijuna eura! Ne treba pritom posebno ni spominjati da je s popriličnim dijelom spomenutih tužbi suočeno i uredništvo Nacionala.

Pa ipak, usprkos svim tim vrtoglavim iznosima, važno je podsjetiti na ono što novokovanica “SLAPP tužbe” uvelike prikriva: da pravosudna represija takve vrste u Hrvatskoj nije nikakva novost: da je HDZ-ova vlast, doslovno koji mjesec nakon što su u Hrvatskoj 1991. zaustavljena najveća ratna razaranja, u prvim mjesecima 1992. godine pokrenula kazneni progon protiv jednih novina i dviju novinarki: Feral Tribunea, Tanje Torbarine i Jelene Lovrić, današnje uvodničarke Nacionala. Istragu je pokrenulo tužiteljstvo koje je tada vodio Vladimir Šeks. Bio je to početak represije prema novinarstvu koja, različitim intenzitetom i u maštovitim verzijama, u Hrvatskoj traje do dana današnjega: otvorena državna represija i politički pritisak s vremenom su zamijenjeni sofisticiranijim sredstvima poput ekonomskih ucjena i mutnih dogovora – ili SLAPP tužbi vlastima bliskih moćnika – ali cilj je oduvijek jedan te isti.

Isti kao na Duterteovim Filipinima, u Putinovoj Rusiji, Trumpovoj Americi, Vučićevoj Srbiji, Orbánovoj Mađarskoj i svugdje gdje vlasti mrze demokraciju i slobodno ljudsko društvo: ušutkati, kako god se može, istinoljubivo, uporno, inteligentno, kritičko i slobodarsko novinarstvo. Drugim riječima, oduzeti ljudima pravo da znaju što se događa i da odlučuju na vlastitu korist, umjesto što će pristajati na samovoljne odluke vlastodržaca. Znači li to da je današnji svijet, a u njemu i samostalna Hrvatska, hotimice uređen tako da u njemu ne ostane mjesta za slobodno novinarstvo, usprkos svim deklarativnim zaklinjanjima u demokraciju? Tu mogućnost nipošto ne treba odbaciti. I zato, ako ništa drugo, treba zahvaliti Odboru Nobelove nagrade za mir što je na taj porazni trend upozorio odlikujući dvoje hrabrih novinara. I što je pružio povod za prisjećanje na vrijednosti i snagu nezavisnih i slobodoljubivih novinara ovdje, kod nas, u jugoistočnoj Europi, koje je britanski veteran i dugogodišnji glavni tajnik Međunarodne federacije novinara Aidan White u nedavnome intervjuu Nacionalu nazvao “nekima od najboljih novinara na svijetu”, koji su “bili i ostali svjetionik nade za novinare svugdje u svijetu”. Veliko je nadahnuće spoznaja da među nama, s nama, rade i takvi kolege. Kao što je zadovoljstvo prigrliti rečenicu Joela Simona, izvršnog direktora Komiteta za zaštitu novinara (CPJ) koji je devedesetih branio Feral od Tuđmana, a CNN 2019. od Trumpa, što ju je izgovorio u povodu dodjele Nobelove nagrade za mir Mariji Ressi i Dmitriju Muratovu: “Njihova borba je i naša borba.”