Njemačka je u političkoj krizi. Alternativa za Njemačku (AfD), krajnje desna politička stranka, počela je strmoglavo rasti u anketama prošlog proljeća. Nakon što je ušla u savezni parlament 2017. godine, što je bio prvi put da je krajnje desna stranka izabrana od 1950-ih godina, činilo se da je stranka zadržala oko 10 posto biračkog tijela. Ali više ne – AfD trenutno ima oko 22 posto, što ga čini drugim najpopularnijim blokom u zemlji. Također je dobro prošla na nedavnim regionalnim izborima, a Nijemci se sve više boje kako će stranka proći na saveznim izborima 2025. godine.

Nakon nedavnih izvješća da će stranka deportirati ‘neasimilirane’ njemačke građane, velike prodemokratske demonstracije su se proširile u gradovima diljem svijeta zemlja.

Otkako se AfD prvi put istaknuo, stručnjaci su pokušavali objasniti uspon krajnje desničarske stranke (koju neki uspoređuju s neonacistima) u zemlji kojom je nekoć vladao Adolf Hitler. Država je u poratnim desetljećima naporno radila na izolaciji ove vrste političkih formacija, kako bi naučila svoje građane da su takve skupine izvan blijeda. Mnogi su ukazali na neposredne uzroke koji bi pomogli objasniti uspjehe stranke, piše u analizi za Time Samuel Huneke.

Postnacistička demokracija ranjiva na stranke poput AfD-a

Samo gledajući dužu povijest poslijeratne njemačke demokracije možemo shvatiti zašto je jedna od najvećih demokratskih priča o uspjehu 20. stoljeća sad, po drugi put u jednom stoljeću, oštro zaokrenuta prema stranci neprijateljski raspoloženoj prema demokraciji. Dajući prioritet stabilnom konsenzusu nauštrb političkog izbora, postnacistička demokracija ostavila se ranjivom na stranke poput AfD-a koje su, u vrijeme krize, mogle tvrditi da nude istinske alternative tom statusu quo.

Političke norme koje su se ukorijenile u Zapadnoj Njemačkoj nakon Drugog svjetskog rata postavile su pozornicu za novija kretanja u njemačkoj politici. Weimarska republika, prvi njemački eksperiment u demokraciji, završila je nacističkim preuzimanjem vlasti. Oštećeni tim neuspjehom i u strahu od zadiranja u komunizam, njemački političari i zapadni saveznici stvorili su novi poredak iz ruševina, koji će, kako su se nadali, izbjeći kaotični eksces Weimara.

Diljem Njemačke proširili su se ogromne prodemokratske demonstracije. FOTO: EPA/FILIP SINGER

Između 1945. i 1949. godine, u razdoblju kada su četiri savezničke sile okupirale Njemačku, saveznički čelnici postavili su umjetna ograničenja političkom diskursu. Privilegirali su stranke centra, dok su one na političkim ekstremima – ili zabranjivali ili maltretirali. Socijaldemokratska stranka, najstariji njemački politički blok, pomaknula se prema centru. Formalno su izbacili marksističku ideologiju iz svoje stranačke platforme 1959. godine i okrenuli se smjeru hladnoratovskog liberalizma. Ekonomski tehnokrati osmislili su i zaštitili slavno socijalno tržišno gospodarstvo zemlje, regulirani kapitalistički sustav koji je nastojao osigurati osnovni životni standard. Naravno, postojale su razlike među strankama i političarima, ali nestala je razularena politika 1920-ih godina. Zapadnonjemački čelnici i njihovi saveznički partneri cijenili su demokraciju – oblik više od funkcije – stabilan konsenzus nad političkim izborom.

Politika Zapadne Njemačke držala se tog kursa desetljećima. Između 1961. i 1983. godine samo su tri stranke osvojile mjesta u saveznom parlamentu. Glasači su bili skloni kontinuitetu između administracija. Kršćansko-demokratska unija (CDU) desnog centra osvojila je najviše glasova na svim izborima između 1949. i 1990. – osim na jednim. Prvi kancelar Zapadne Njemačke, konzervativac Konrad Adenauer, uvjerljivo je ponovno izabran 1957. godine – što je bio najveći izborni rezultat bilo koje stranke ikad u njemačkoj povijesti – dok se kandidirao pod sloganom “Bez eksperimenata!” Vlada je zabranila stranke koje su se smatrale izvan mainstreama, poput Komunističke partije.

Zapadnonjemačko društvo oboljelo od ‘sindroma ubojstva’

Kad je konzervativac Helmut Kohl preuzeo dužnost kancelara 1982. godine, nakon dramatičnog parlamentarnog obračuna s tadašnjim kancelarom Helmutom Schmidtom, nije se upustio u onu vrstu radikalnih neoliberalnih reformi za rezanje troškova koje su učinili njegovi suvremenici Margaret Thatcher i Ronald Reagan. Opredjeljenje Zapadne Njemačke za konsenzus ograničilo je horizonte političkih mogućnosti, ali je i promicalo stabilnost i kontinuitet politike.

‘Guranje’ dosadnog konsenzusa značilo je i potiskivanje nužnih razgovora. Desetljećima nakon Drugog svjetskog rata suvremenici su govorili o zaglupljujućoj šutnji oko holokausta i drugih zločina nacističke Njemačke. Slavni sociolog Ralf Dahrendorf, koji je preživio koncentracijske logore, opisao je zapadnonjemačko društvo kao oboljelo od ‘sindroma ubojstva’ i ‘virusa nehumanosti’. Marginalizirane skupine nastavile su se suočavati s progonima – više od 50 tisuća homoseksualnih muškaraca osuđeno je u prvih 20 godina, i to prema zakonu iz nacističke ere. Želja za stvaranjem poslijeratnog konsenzusa koji bi uključivao milijune bivših nacista eliminirala je svako sustavno obračunavanje s fašističkom prošlošću i omogućila podnošenje sustavnih šteta. Njemački parlament je tek prošle godine izbrisao zakon o pobačaju iz nacističke ere.

Njemački parlament je tek prošle godine izbrisao zakon o pobačaju iz nacističke ere. FOTO: Pixabay

Zaštićena američkom sigurnosnom egidom, uvjerena da je nadvladala duhove fašističke prošlosti i velikodušna u potpori modernoj socijalnoj državi, poslijeratni konsenzus Zapadne Njemačke ostao je čvrst desetljećima. Nagodba koju su političari, i poslijeratne okupacijske snage, sklopili bila je sljedeća – udoban život u zamjenu za ispražnjenu političku sferu. No, tu je pogodbu poremetio kraj Hladnog rata.

Nakon što su građani Istočnog Berlina probili svoju utvrđenu granicu 9. studenog 1989. godine, Kohlova vlada je brzo krenula kako bi apsorbirala ono što je nekad bila Istočna Njemačka u Zapadnu Njemačku. Ali, euforija ponovnog ujedinjenja brzo je splasnula, jer su mase istočnih Nijemaca izgubile posao, a zapadni Nijemci negodovali zbog novca koji je od njih tražen da prikupe za pomoć pri obnovi. Pod ekonomskim pritiskom, vlada lijevog centra Gerharda Schrödera probila je paket neoliberalnih reformi u ranim 2000-ima, srezavši mrežu socijalne sigurnosti u zemlji.

Godine vlasti Angele Merkel – stabilnost, stagnacija, dosada

Čak i kad se ekonomska strana poslijeratne pogodbe počela kvariti, njemačka politička sfera nije se diverzificirala. Ove promjene nisu bile jedinstvene za Njemačku – neoliberalni zakoni doneseni u velikim industrijaliziranim zemljama od 1980-ih nadalje često su imali učinak ispražnjenja političke sfere primjenom tržišne racionalnosti na političko odlučivanje. Desetljećima se ukazivalo na političke destabilizirajuće učinke takvih politika. Ipak, narušavanjem povjerenja u vladu i status quo, oni su stvorili prostor za stranke poput AfD-a.

Njemački stručnjaci često su drugdje tražili objašnjenje za uspon stranke. Neki su ukazali na sirijsku izbjegličku krizu 2010-ih. Vlada tadašnje kancelarke Angele Merkel pomogla je smjestiti oko 800 tisuća tražitelja azila u zemlji, što je izazvalo ksenofobnu, populističku reakciju. Drugi su gledali na neobičnu snagu stranke u saveznim državama koje su nekada činile Istočnu Njemačku, sugerirajući da bi razočaranje ponovnim ujedinjenjem moglo potaknuti prosvjedne glasove za stranku. Nedavno su novinari istaknuli neobičnu popularnost stranke na TikToku i među mlađim njemačkim biračima.

Drugi su pak gledali na prirodu njemačke politike tijekom 16 godina na vlasti Angele Merkel. Druga kancelarka s najduljim stažem u poslijeratnoj Njemačkoj, iza Kohla, Angela Merkel se dugo smatrala simbolom stabilnosti, ‘državnom službenicom koja lebdi iznad stranaka‘. Umjerenost i konsenzus bile su njezine parole, a kao i njezini zapadnonjemački prethodnici, rijetko je poduzimala akcije ishitreno i obično je nastojala privoljeti ostale glavne stranke na svoju politiku.

FOTO: Milos Tesic/ATAImages/PIXSELL

Ali, ono što je Angelu Merkel učinilo izvorom stabilnosti, neki tvrde, je ono što je AfD-u ponudilo ulaz. Zacrtavši srednji kurs, Angela Merkel je pomaknula CDU desnog centra ulijevo, čime je stvorila prostor na njegovom desnom boku, i funkcionalno učinila da sve mainstream stranke izgledaju više-manje iste, čak i više nego što su bile u prošlim desetljećima. Godine njezine vlasti bile su razdoblje stabilnosti, ali i stagnacije i – dosade, navodi za Time Samuel Huneke. S većinom velikih stranaka na strani ‘Pax Merkelana’, frustrirani glasači okrenuli su se, u ovom slučaju, jedinoj pravoj ‘alternativi’ lijevo.

Ali ‘dosadna’ politika Angele Merkel vođena konsenzusom nije potekla od nje. Ono što Njemačku izdvaja od ostatka zapadne Europe je koliko je dugo politička sfera bila prazna. Od 1920-ih godina, njemačkim biračima rijetko su nuđene trajne alternative glavnom konsenzusu. Nedavni prodemokratski skupovi doista su ohrabrujući. Ali, ostaje za vidjeti hoće li se išta promijeniti u zemlji u kojoj su naizgled prodemokratske stranke nedavno potpisale niz novih antiimigrantskih politika i suzbijale govor koji kritizira Izrael. Sve dok glavne stranke nastavljaju krčiti put, sve dok se na njih gleda kao na lica istog statusa quo, one bi mogle nastaviti ustupati mjesto jedinoj pravoj ‘alternativi’ u njemačkoj politici – bez obzira na to koliko je ta alternativa užasna.