Njemački istražitelji inicirali su početkom godine jedan intrigantan postupak koji bi mogao pridonijeti rasvjetljavanju okolnosti ubojstva poznatog hrvatskog političkog emigranta Brune Bušića. Bušić je ubijen u Parizu danas već daleke 1978. godine. Bio je jedan od istaknutijih boraca za samostalnu hrvatsku državu, a osim političkim djelovanjem bavio se i novinarstvom i književnim radom. Smatra se žrtvom jugoslavenske tajne policije, ali okolnosti njegova ubojstva desetljećima nisu razjašnjene.

Otprije nekoliko mjeseci njemačka država poduzima korake koji bi to mogli početi mijenjati.

To se može tvrditi na temelju dvaju europskih istražnih naloga – 3 BJs 20/09-2 i 3BJs 21/09-2 – koje je generalni savezni tužitelj pri saveznom Vrhovnom sudu Njemačke proslijedio u Hrvatsku kako bi se izuzeli biološki tragovi Branka Bradvice i Tomislava Mičića. Iz načina na koji je taj zahtjev sastavljen proizlazilo bi da se radi o dvojici Udbinih ubojica koji su pod sumnjom da su nedugo nakon ubojstva Brune Bušića likvidirali još jednog emigranta – Jozu Miloša. Od Županijskog državnog odvjetništva u Zagrebu traži se da od njih izuzme biološke tragove kako bi se usporedili s onima koji su pronađeni na ubijenom Milošu još davne 1979.

Jozo Miloš rođen je 5. rujna 1948. u Grudama, a 1964. napustio je roditeljski dom i započeo pustolovni život. U mladosti je u Jugoslaviji višestruko osuđivan, prvo zbog izbjegavanja odlaska u vojsku, a potom zbog krađa. Nakon kratkotrajnog boravka u zatvoru preko Italije pobjegao je u Francusku i 1968. pristupio francuskoj Legiji stranaca. U proljeće 1971. s trojicom legionara pobjegao je u starom čamcu u pravcu Italije. Nakon trodnevne borbe s vremenom i morem, ribari su ga spasili i doveli na Sardiniju, a onda su ga talijanske vlasti prognale u Jugoslaviju. Ondje je opet nakratko završio u zatvoru, a potom pobjegao u emigraciju. Više godina lutao je po europskim zemljama baveći se sitnim kriminalom, a 1971. završio je u Njemačkoj.

Bivši šef Službe državne sigurnosti Josip Perković izručen je 2013. Republici Njemačkoj na temelju europskog uhidbenog naloga, a nakon osuđujuće presude kaznu služi u Hrvatskoj. FOTO: Boris Scitar/Vecernji list/PIXSELL

Godinu dana kasnije Miloš je od njemačkih vlasti tražio politički azil, ali mu je molba odbijena pa se i dalje koristio jugoslavenskom putovnicom koju je ishodio u Francuskoj. Nekoliko godina kasnije Miloš je definitivno protjeran iz Njemačke. Opet je završio u Francuskoj, gdje se nakratko opet pridružio Legiji stranaca, ali je 1979. ubijen.

Prema sadržaju europskog istražnog naloga pristiglog iz Njemačke, Bradvica i Mičić sumnjiče se da su Miloša ubili za račun jugoslavenske obavještajne službe, i to kao njeni pripadnici. Prema navodima u pristiglim europskim istražnim nalozima, obojica su u to vrijeme već nekoliko godina živjeli u Njemačkoj, a Miloša su zapravo ubili samo zato što su se pojavile sumnje da je Brunu Bušića ubio jugoslavenski agent Petar Gudelj, koji je također tada bio aktivan u Njemačkoj.

Sadržaj europskih istražnih naloga sugerira da su Bradvica i Mičić to napravili kako bi se prigušile takve sumnje. Pa su u koloplet tih zbivanja trebali uvesti Jozu Miloša kao mogućeg Bušićeva ubojicu i njegovom likvidacijom „zatvoriti“ tu temu.

U pristiglim europskim istražnim nalozima piše da je UDBA tada uvjerila u takav scenarij Stjepana Bilandžića, koji je bio etabliran na emigrantskoj sceni, da je Bilandžić obojici naložio da navedu Miloša na priznanje da je ubio Bušića, da su obojica u dogovoru s Bilandžićem odvukla Miloša – ali su Miloša, suprotno dogovoru, ubili, a Bradvica je vjerojatno ispalio oba hitca.

Poznati hrvatski politički emigrant Bruno Bušić, istaknuti borac za samostalnu hrvatsku državu, ubijen je u Parizu 1978. godine. FOTO: Miranda Cikotic/PIXSELL

Sada bi, nakon više od četrdeset godina, taj zahtjev mogao pridonijeti i razjašnjavanju nepoznatih okolnosti povezanih s Bušićevim ubojstvom.

Izvor upoznat s detaljima iz dosad javnosti nepoznatih europskih istražnih zahtjeva navodi kako hrvatski istražitelji smatraju da su njemački istražitelji te informacije mogli dobiti od kontroverznog Bože Vukušića, kao i da su teze vezane uz to ubojstvo njemačkim istražiteljima plasirane iz knjige Marka Markovića naslovljene „Operacija ‘Pitagorin poučak’: istraga o ubojstvu Brune Bušića“.

Nacional je još 2015. objavio sadržaj izvješća, odnosno spisa tajne službe koja je u to vrijeme, 1995., nosila naziv Služba za zaštitu ustavnog poretka – SZUP. U tom dokumentu, koji je označen oznakom “vrlo tajno”, precizno se opisuje da je Vice Vukojević početkom 90-ih ukrao dragocjenu dokumentarističku građu iz arhiva MUP-a. Riječ je o popisu 205 tajnih dosjea, od Ante Pavelića do Stjepana Đurekovića, koje je početkom 90-ih ukrao moćni HDZ-ov političar Vice Vukojević. Tajna služba sve je otkrila još 1995., ali je to godinama zataškavala.

U dijelu tog dokumenta elaborira se i biografija Bože Vukušića, bivšeg emigranta koji je u Njemačkoj bio osuđen na doživotnu kaznu zatvora zbog ubojstva Jusufa Tatara. “Način izlaska iz njemačkog zatvora i dolazak u RH, nepoznati”, navodi se u izvješću. No zanimljivo je da se u izvješću spominje i da je Vukušića, dok je bio u njemačkom zatvoru, posjećivao konzul SFRJ Vladimir Vučinić, iako su posjete konzula osuđenicima za terorizam u to vrijeme bile neuobičajene. U izvješću se navodi zaključak da je najvjerojatnije riječ o obvezi bivšeg SID-a SSIP-a jer postoje indicije da je za slučaj Vukušić bio zainteresiran Božo Frank – šef punkta SID-a SSIP-a. SID je bila Služba za informacije i dokumentaciju, tajna služba Ministarstva vanjskih (inostranih) poslova SFRJ. No u izvješću se spominje i da je Vukušić tijekom izdržavanja kazne stupio u vezu s njemačkom tajnom službom.

Tomislav Mičić u knjizi ‘U potrazi za Hrvatskom’ objavio je više fotografija u društvu Brune Bušića, poput ove snimljene u prosincu 1976. u švedskom Lundu, na kojoj je s njima i Tomislav Naletilić. FOTO: Screenshot iz knjige ‘U potrazi za Hrvatskom’

U zaključku izvješća stoji da su Vukojević i Vukušić „na prijevaran i zloban način došli do dokumentacije bivšeg sustava sigurnosti (205 dosjea SDS-a RSUP-a – broj nije definitivan)” te da su parasigurnosnim, nestručnim, u principu tendencioznim, izvaninstitucionalnim „obavještajnim“ radom dolazili do novih navodnih saznanja koja su im služila kao “moćni osnov za politička podmetanja, insinuantna povezivanja i aferašenje” jer se “bilo kakva konstrukcija može, podmetanjem dokumenata i na takav način prikupljenih saznanja, dokazivati i dokumentirati”.

To je kontekst u kojem treba promatrati i navode da je upravo Bože Vukušić motivirao njemačke vlasti da zatraže biološko vještačenje tragova krvi ili sline Bradvice i Mičića. Branko Bradvica je tijekom 2011. dospio u središte pozornosti kada je javno demantirao da je ubio švedskog premijera Olofa Palmea. On je tada za Jutarnji list novinaru Gordanu Maliću izjavio kako je uvjeren da iza članka u njemačkom Focusu, gdje je prozvan za Palmeovo ubojstvo, zapravo stoji Bože Vukušić.

Bradvica je rekao da ga Vukušić želi diskreditirati kao svjedoka u postupku koji se protiv njega tada vodio pred splitskim Županijskom sudom. Bradvica je tada za Jutarnji list izjavio:

„Znam da je novinar Focusa u Zagrebu razgovarao s Vukušićem koji mu je prethodno napunio glavu glupostima, a onda ga uputio na moju kućnu adresu.“

Istražni zahtjev protiv Vukušića je 2000. godine podnio DORH, a postupak je počeo tek 2009. U rujnu 2010. Bradvica je svjedočio protiv Vukušića zbog otmice i zlostavljanja Petra Gudelja, navodno bivšeg suradnika Službe državne sigurnosti, i pokojnog Blagoja Zelića, načelnika splitskog odjela SDS-a.

Bradvica je svjedočeći protiv Vukušića na sudu, među ostalim, izjavio sljedeće:

„Tada, mi emigranti smo bili kao obitelj, a budući da sam znao da je tražio politički azil u Njemačkoj, smatrao sam da on ‘pripada’ nama. Želio je pristupiti toj našoj ‘obitelji’, a tek sam poslije saznao da ga je zapravo poslao Jugoslavenski konzulat iz Stuttgarta kako bi se sastao s nama. On je surađivao s Udbom kako bi mu se ‘oprostile’ krađe po Hrvatskoj, a da sam tada znao da radi za Udbu, nikad ga ne bismo primili u svoje krugove.“

Bradvica je u više navrata izjavio da Vukušića pamti kao manipulatora i ucjenjivača. “Od ljudi je izvlačio novac i nagovarao ih na različite gluposti”, izjavio je, među ostalim, Bradvica.

Bradvica je na sudu izjavio da je “otmica Petra Gudelja bila organizirana kako on ne bi bio procesuiran kao organizator ubojstva Brune Bušića”. Također je rekao:

„Gudelj je organizirao Bušićevo ubojstvo i on, po nečijoj volji, do danas nije za to suđen. Kratko nakon otmice saznao sam da je on negdje sakriven te da ga treba naći i dovesti pred sud. Viđao sam ljude koji su čuvali Gudelja i oni su mi rekli da je Vukušić ispitivao Gudelja, a da je njegova supruga sve zapisivala. Meni su to pričali jer sam ja bio ‘rame za plakanje’, valjda su tako htjeli olakšati dušu.“

U kolopletu krajnje kompliciranih odnosa u tadašnjoj emigraciji, kao i međusobnih podmetanja, sada su njemački istražitelji u europskom istražnom zahtjevu preuzeli navode koji u odnosu na ono što je na sudu svjedočio Bradvica, funkcioniraju kao zamjena teza: navodi se da je Bradvica mogući ubojica Joze Miloša, a kao motiv se čak spominje mogućnost osvete zbog njegova sudjelovanja u ubojstvu Brune Bušića.

Bože Vukušić, bivši emigrant osuđen u Njemačkoj za ubojstvo, s Vicom Vukojevićem je ‘na prijetvoran i zloban način’ došao do čak 205 dosjea službe državne sigurnosti. FOTO: Patrik Macek/PIXSELL

Tomislav Mičić privukao je pozornost javnosti početkom 2019. kada je izdao autobiografsku knjigu „U potrazi za Hrvatskom“. Tada je u Jutarnjem listu predstavljen kao višeslojna osoba koja smatra da je Jozo Miloš imao ulogu u pripremi ubojstva Brune Bušića. Čak se u tom kontekstu spominjalo da je već u to vrijeme njemačka policija počela širiti glasine da je Miloša po nalogu Udbe ubio Mičić, ali da tu tezu nikad nisu mogli dokazati pa Mičić nije optužen za ubojstvo. Jutarnji list tada je objavio da je istu tu klevetu Mičić pronašao u Informaciji zagrebačke Udbe. Tada ga je njemačka policija počela stalno nadzirati i dobio je status opasnog, naoružanog terorista.

Tomislav Mičić se iz Njemačke u Hrvatsku vratio 1990. Bio je nezaposlen dok u srpnju 1991. Šime Đodan nije postao ministar obrane. Kada je Josip Perković u svibnju 1991. počeo ustrojavati Sigurnosno informativnu službu, Đodan je Mičića zaposlio u MORH-u, u radnoj jedinici SIS. Kao najbliži suradnik Josipa Perkovića počeo je raditi u zapovjedništvu Zbora narodne garde (ZNG) na Tuškancu, u uredu koji je dijelio s Davorom Domazetom Lošom, a iznad njih bio je zapovjednik ZNG-a Imra Agotić. Prema pisanju Jutarnjeg lista, svi su 1992. preseljeni u zgradu MORH-a na Krešimirovu trgu. Uoči akcija Bljesak i Oluja 1995. Mičić je iz SIS-a prebačen u Političku upravu MORH-a gdje je vodio Odjel za posebne oblike ratovanja. Pukovnik HV-a postao je 1996., a u mirovinu je otišao 2004.

Kao umirovljenik najviše se isticao kao neformalni član obrambenog tima Josipa Perkovića, kojem je i svjedočio na suđenju u Münchenu, ali putem videolinka iz Zagreba.

Jozo Miloš ubijen je 19. travnja 1979. u blizini njemačkog grada Kölna. Marko Marković u spomenutoj knjizi „Operacija ‘Pitagorin poučak’: istraga o ubojstvu Brune Bušića“ piše kako je utvrđeno da je ubijen iz pištolja kalibra 7,65, a njemačka policija isprva ga je povezala s Brunom Bušićem. Piše i kako se u to vrijeme među hrvatskim političkim emigrantima proširila sumnja da je upravo Miloš bio ubojica Brune Bušića, kao i da je moguće zato likvidiran.

O tehničkim detaljima tog ubojstva u knjizi piše sljedeće:

„Tijelo Joze Miloša, u šumici kod mjesta Horren, u okrugu Erft, pronašao je Arnold Tonn. Bio je četvrtak, 19. travnja 1979. oko 7 sati i 10 minuta. Budući da je od ranije bio poznat njemačkoj policiji, Miloš je brzo identificiran pomoću otisaka prstiju. Jugoslavenske vlasti nisu dopustile da se njegovi posmrtni ostatci prenesu u Jugoslaviju i ondje pokopaju. Do mjesta pronalaska tijela vodi seoski put na kojem je policija otkrila tragove krvi i automobilskih guma koje proizvodi Continental, a takav tip guma montira se na vozila Ford, Daimler Benz, Volkswagen i Audi. Na tijelu su bile dvije rane: jedna na glavi, a druga na grudima, gotovo na identičnim mjestima na kojima je smrtno ranjen Bruno Bušić. Na tijelu i na odjeći i na mjestu otkrića tijela pronađeno je vrlo malo krvi. Stručnjak sudske medicine nedvojbeno je utvrdio da mjesto otkrivanja tijela i mjesto zločina nisu identični. Njemačka policija je, po položaju tijela, oslonjenog na jedno drvo, vjerovala da ga je na to mjesto dovukla samo jedna osoba. Stručnjak sudske medicine po položaju ruku i nogu te po tragovima na putu kroz šumu, zaključuje: ‘Sigurno je da je tijelo na seoski put dovukla samo jedna osoba, međutim, okolnosti dopuštaju pretpostavku da su tijelo na mjesto gdje je pronađeno vukle dvije osobe.’ Policijski istražitelji dvojili su je li riječ o jednom ili dvojici ubojica.“

Kako je policija na mjestu ubojstva pronašla tragove krvi, nakon više od 40 godina njemački istražitelji od hrvatskih vlasti očekuju da usporede biološke tragove Branka Bradvice i Tomislava Mičića s onima koji su ondje pronađeni.

Jozo Miloš bio je prisutan na Bušićevu sprovodu 23. listopada 1978. u Parizu. Kada se vraćao u Njemačku, na graničnom prijelazu u Forbachu zaustavila ga je francuska policija radi provjere dokumenata. Kako je bio tražen kao dezerter Legije stranaca, francuska policija ga je uhitila i predala vojnim vlastima te je završio u zatvoru. Po izlasku iz zatvora kao adresu stanovanja u Parizu prijavio je 57 rue de Belleville, kod Petra Brnadića, gdje je i Bušić stanovao u vrijeme ubojstva. Nije bilo ozbiljnijih podataka da su se Bušić i Miloš dobro poznavali i bili prijatelji, kako je u početku istrage sugerirala njemačka policija. Sve osobe iz Bušićeva kruga demantirale su takve tvrdnje. Ali njemačka policija očito i dalje ne isključuje mogućnost da je Miloš ubijen iz političkih motiva. Međutim, postojale su i brojne indicije da je Miloš mogao biti ubijen zbog nesređenog života i nevraćenih dugova. Osim toga, u emigrantskim krugovima kolale su informacije da radi za Udbu, a Udba ga je, s druge strane, predstavljala kao ekstremnog Hrvata i velikog neprijatelja jugoslavenskog režima.

Njemačko tužilaštvo u travnju 1979. otisnulo je letke na hrvatskom jeziku, nudeći novčanu nagradu za informacije o Miloševu ubojstvu, ali zbog nepovjerenja i straha policijskom pozivu se nitko nije odazvao. U dijelu političke emigracije i Miloševo ubojstvo pripisivano je Udbi, koja je navodno tim činom željela unijeti dodatni nemir i sumnjičenja među političke emigrante, ali brojni su vjerovali da je motiv ubojstva osveta za smrt Brune Bušića. Pojavile su se i sumnje da je Miloš previše znao te da su ga likvidirali oni koje je mogao dovesti na optuženičku klupu kao krivce za Bušićevo ubojstvo. Sada je taj slučaj iznova aktualiziran.