Njemačka je prošloga tjedna aktivirala drugu fazu izvanrednih procedura po pitanju opskrbe plinom, a zbog sličnih problema najveće europsko gospodarstvo traži i alternativne pravce opskrbe naftom. Razlog je naravno sukob u Ukrajini i sankcije Rusiji, zbog kojih je Njemačka u problemima s opskrbom plinom i naftom. Zato su u Njemačkoj pokrenuli neka stara energetska postrojenja na ugljen te planiraju do 1. listopada podići popunjenost skladišta sa sadašnjih 58 posto na 80 posto te do 1. studenoga na 90 posto. Najveća europska ekonomija već se suočava s pitanjem mogu li pojedine velike kemijske i metalne industrije dovoljno brzo smanjiti ili potpuno zaustaviti proizvodnju kako bi izbjegli prevelike gubitke zbog previsokih cijena i nestašice. Ako bi se preračunala cijena goriva u cijenu po megawatt satu, ispada da je ona samo u ovom mjesecu porasla 33 posto te je dosegla 125 eura, dok je taj trošak iznosio 30 eura u 12 ranijih mjeseci.

Kada je u pitanju nafta, posljednji dostupni podaci za njemačko tržište govore da je udio ruske nafte u njemačkoj potrošnji pao s 35 na 12%. To je u izvještaju o napretku projekta energetske sigurnosti naglasio savezni ministar gospodarstva Robert Habeck. EU je u 2019. uvozom iz Rusije “pokrivao” četvrtinu svojih potreba za naftom. Njemačka uz pomoć nafte proizvodi 36% potrebne energije i time se nalazi u sredini europske liste. Sasvim drugačija situacija je na Malti, Cipru ili u Grčkoj. U Grčkoj nafta, po podacima EU-a, čini više od 50% energetskog miksa. Na Malti ili Cipru i više od 80%. Najveći dio tamošnje nafte iz uvoza potječe iz Rusije zbog geografske blizine. Tijekom ranijih pregovora oko sankcija, na razini EU-a su se embargu na rusku naftu najviše protivili Mađarska, Austrija i – Njemačka. Ali i Švedska, Danska i Finska nisu bile baš oduševljene mogućom zabranom uvoza.

Ruski predsjednik Vladimir Putin pokrenuo je invaziju na Ukrajinu koja je posljedično dovela do velikih problema u opskrbi plinom i naftom. FOTO: SPUTNIK/REUTERS/PIXSELL

Kada je u pitanju plin, njemačka vlada želi popuniti skladišta plina prije nego što počne iduća sezona grijanja. Ali kako su se mnogi pribojavali, u međuvremenu iz Rusije stiže sve manje plina. U ovom trenutku razina popunjenosti spremnika plina iznosi 57%, a plan savezne vlade je da se do 1. listopada ove godine skladišta popune do 80% kapaciteta, a do početka studenoga na 90%. Kako popuniti skladišta u situaciji u kojoj sve manje plina stiže iz uvoza? Vlada premijera Olafa Scholza tvrdi da je rješenje u redukciji potrošnje plina.

Naime, trenutno se oko 16% električne energije u Njemačkoj proizvodi u elektranama na plin. I to se kratkoročno može promijeniti. Doduše nije moguće u tako kratkom roku povećati kapacitete proizvodnje struje uz pomoć obnovljivih izvora, gdje se trenutno proizvodi 42% struje, ali se vrlo brzo može reaktivirati proizvodnju električne energije u termoelektranama na kruta goriva, kao što su smeđi i kameni ugljen, pogotovo jer je u Njemačkoj u ovom trenutku aktivna još uvijek 151 termoelektrana.

Znači li to da Nijemci odustaju od planova kojima su htjeli okrenuti leđa ugljenu? To se ne bi trebalo dogoditi, tako se barem tvrdi. Prije dvije godine je savezna vlada odlučila da bi 2038. trebalo ugasiti i posljednju elektranu na ugljen. U međuvremenu su porasle i ambicije, počelo se govoriti konkretno o još ranijem datumu dekarbonizacije u energetskom sektoru – rok za gašenje termoelektrana spominjala se godina 2030. Ministar gospodarstva i zaštite klime Robert Habeck (Zeleni) ne odustaje od tih ciljeva, bez obzira na činjenicu da bi već uskoro Nijemci trebali početi “ložiti” puno više ugljena nego do sada. Za početak bi, kako planira savezna vlada, trebalo koristiti one termoelektrane koje se nazivaju “rezervom za slučaj nužde”. One nisu dio sustava proizvodnje električne energije, ali još uvijek nisu ni kompletno ugašene jer ih se čuvalo za potrebe izvanrednih situacija. Na raspolaganju je teoretski i “posljednja rezerva”, kako se naziva elektrane na smeđi ugljen, koje se više ne koriste za proizvodnju električne energije zbog toga što smeđi ugljen ima znatno goru klimatsku bilancu od kamenog. Svi ovi podaci i nedoumice u njemačkoj energetskoj politici pokazuju koliko je teška situacija kada je u pitanju opskrba plinom.

Njemački kancelar Olaf Scholz primio je u Berlinu nekoliko čelnika arapskih država s kojima je pokušao dogovoriti alternativne pravce iz kojih će Njemačka u budućnosti dobivati plin. FOTO: EPA/FILIP SINGER

Zato i ne treba čuditi da je u svibnju njemački kancelar Olaf Scholz primio u Berlinu nekoliko čelnika arapskih država s kojima je pokušao dogovoriti alternativne pravce iz kojih će Njemačka u budućnosti dobivati plin. Glavni partner bi po svemu sudeći trebao biti Katar, čiji je emir stigao u glavni grad Njemačke u drugoj polovici svibnja. Kako je izvijestio DW, uloga spasioca Njemačke od ruske energetske zavisnosti je tako dopala šeiku Tamimu bin Hamad al Thaniju, emiru Katara. Energetski pakt potpisan u Berlinu podrazumijeva masovne isporuke tečnog plina od sezone grijanja 2026./27. godine. No šeik je naglasio da će Katar i prije toga uraditi “što god može“ za “energetsku sigurnost Europe“. Njegov zamjenik premijera je za list Handelsblatt rekao: “Namjera nam je proširiti naše američko postrojenje Golden Pas u Teksasu, u kojem Katar Energy drži 70 posto vlasništva, i to već do 2024., tako da možemo isporučivati i u Njemačku.”

Katar očekuje da će najkasnije do 2026. povećati proizvodnju tečnog plina sa 77 na 126 milijuna tona godišnje, a to bi onda bilo dovoljno da se ozbiljnijim količinama snabdije i Njemačka. Najveće nade ulažu se u plinsko polje North Dome koje Katar dijeli s Iranom. No za Scholza je ovo partnerstvo imalo skupu cijenu jer njemačka javnost nije najbolje prihvatila sporazum s liderom čija država i nije primjer države koja štiti ljudska prava, već upravo suprotno. Naime, radi se o zemlji poznatoj po izrabljivanju stranih radnika, u kojoj živi tek 300.000 katarskih državljana, ali i desetostruko više stranaca. Stotine radnika su izgubile živote na gradilištima velebnih stadiona na kojima će se krajem godine igrati Svjetsko prvenstvo. Osim toga, emira Tamima se optužuje za bliske veze s islamistima te se Katar zbog toga bio našao i na meti blokade Saudijske Arabije i drugih okolnih država.

Uloga spasitelja Njemačke od energetske zavisnosti o Rusiji dopala je šeiku Tamimu bin Hamad al Thaniju, emiru Katara. FOTO: Annegret Hilse/REUTERS/PIXSELL

I dok jedni kritiziraju Scholzov sporazum, u nekim utjecajnim njemačkim medijima je kritika u vezi s ovim novim partnerstvom vrlo blaga. Tako primjerice u listu Welt tamošnji komentator kaže da bi najljepše bilo kad bi sav plin stizao iz demokratske Norveške, ali to nažalost nije moguće. “Dakle, moramo surađivati i sa zločinačkim državama ovog svijeta“, piše Welt i zaključuje: “Nekako se moramo grijati.“

S druge strane, naftu je, barem teoretski, lakše nadoknaditi nego plin. Naftu se može jednostavnije transportirati svijetom uz pomoć tankera, a infrastruktura za takav način transporta već postoji, za razliku od LNG-a za distribuciju ukapljenog plina. Ali svejedno stručnjaci očekuju da će cijena nafte zbog toga porasti jer je preko naftovoda iz Rusije nafta bila dostavljana po prilično stabilnim transportnim cijenama. Kad se uvoz nafte prebaci na neke druge zemlje, onda će se on odvijati gotovo isključivo morskim putem, a to znači da su transportni troškovi veći, što će se onda odraziti i na cijeni nafte.

Iz tih razloga zemlje poput Njemačke traže alternative, ali ni jedno rješenje nema smisla ako se ne smanji potrošnja, jer bez pada potrošnje nema ni pada cijene nafte, što bi pak opet moglo veseliti Putina. A ograničenje potrošnje je nužno i zbog klimatskih ciljeva.

Zemlje poput Njemačke traže alternative, ali ni jedno rješenje nema smisla ako se ne smanji potrošnja, jer bez pada potrošnje nema ni pada cijene nafte

„Europska potreba za ruskom naftom mogla bi se skoro upola smanjiti do 2023. i skoro potpuno nestati do 2025. godine”, smatra William Todts, direktor organizacije Transport & Environment (T&E) koja se zalaže za ekološki promet. Nafta se uglavnom koristi za grijanje, promet i proizvodnju energije. U Europskoj uniji se skoro 70 posto nafte troši na prometna sredstva, prije svega za osobne automobile. Zato Nijemci razmatraju različite solucije za smanjenje potrošnje nafte, odnosno naftnih derivata. Jedna od ideja koja se čini jednostavna, ali teško ostvariva je uvođenje ograničenja brzine. Trenutačno na 70 posto autocesta nema ograničenja. Kada bi na autocestama bila dopuštena maksimalna brzina od 100, a na prometnicama izvan naselja 80 kilometara na sat, u Njemačkoj bi se godišnje moglo uštedjeti 2,1 milijardu litara fosilnih goriva. To bi bilo 3,8 posto ukupne potrošnje u prometu, izračunao je Savezni ured za okoliš. A kada bi se još i u naseljenim mjestima brzina ograničila na 30 km/h, uštedjelo bi se 3,7 milijardi litara benzina i dizela. Daljnje mjere bi mogle biti i uvođenje povremenih zabrana vožnje nedjeljom, poticaji za korištenje javnog prijevoza te što češći rad od kuće.

Srednjoročno bi veliki učinak imalo brzo prelaženje na električnu mobilnost, kažu stručnjaci organizacije T&E. Oni su izračunali da bi time potražnja za naftom do 2023. pala za 38,8 milijuna tona ekvivalenta nafte, a to je zapravo 48 posto ruske nafte koja se potroši u prometu.

Ova mjera bila bi moguća ako se prije svega koncentrira na vozila koja se posebno često koriste, kao što su službeni automobili, taksiji, autobusi ili kamioni. Oni čine osam posto svih cestovnih vozila, ali na njih otpada 19 posto potrošnje nafte u prometu. Kada bi sva službena vozila bila električna, kratkoročno bi se ostvarila 2,25 puta veća ušteda nafte nego kada bi se elektrificirala privatna vozila, ističu u organizaciji T&E. I dodaju da bi se moglo štedjeti i pomoću nekih drugih mjera, kao što su obuka vozačica i vozača za ekološku vožnju, optimiranje tlaka guma na vozilima ili opremanje kamiona aerodinamičnim dodacima.

Po navodima Međunarodne agencije za energiju (IEA), Europska unija je u 2021. dnevno iz Rusije uvozila 2,2 milijuna barela sirove nafte

Sve ove ideje su u Njemačkoj trenutno na stolu i još se razmatra koja od njih bi bila optimalna za ovu situaciju, ali se gleda i kako bi se cijela ova situacija mogla iskoristiti za manju ovisnost o nafti i nakon završetka ukrajinske krize. Glavno je pitanje je li uopće moguće kratkoročno nadomjestiti rusku naftu. Po navodima Međunarodne agencije za energiju (IEA), Europska unija je u 2021. dnevno iz Rusije uvozila 2,2 milijuna barela sirove nafte te 1,2 milijuna barela naftnih proizvoda. Njemačka i EU su trenutno u potrazi za alternativama. Ministar gospodarstva Habeck je upravo zbog toga nedavno posjetio Emirate. Hoće li uskoro otputovati i u Venezuelu? Ili Iran? I ako to učini, stare sankcije protiv tih zemalja morale bi se ukinuti. U SAD-u Europska unija ima barem jednog demokratskog partnera koji je već povećao eksploataciju nafte, a tu je i OPEC. Naftni kartel bi kratkoročno mogao povećati količinu nafte na tržištu za dva milijuna barela, ali ipak problem predstavlja članstvo Rusije u proširenom sastavu OPEC-a (OPEC+). Glavni tajnik OPEC-a nedavno je odbacio zahtjev EU-a za povećanjem količine proizvedene nafte te je dodao kako se ne može tek tako nadomjestiti uvoz EU-a iz Rusije.

Savezni ministar gospodarstva Robert Habeck želi da Njemačka do konca ove godine “bude gotovo neovisna” o uvozu ruske nafte. Puno pitanja je ipak još uvijek otvoreno, na primjer kako točno Berlin želi realizirati taj cilj. Proširenje kapaciteta za proizvodnju energije iz obnovljivih izvora traje duže, a još uvijek nije razjašnjeno pitanje alternativnih izvora nafte. Slično je i u drugim zemljama EU-a. Povjerenik za vanjsku politiku Josep Borrell nedavno je rekao da se radi na pronalasku brzog rješenja za naftu te potvrdio da su i dalje u “igri” sankcije koje se tiču nafte i plina.

Nakon svega može se zaključiti da je dosadašnji otpor Berlina mogućem embargu na uvoz nafte iz Rusije imao očito sasvim druge razloge. Naime, Scholza i njegove ministre je očito strah da bi Putin, u slučaju bojkota ruske nafte, mogao “zavrnuti” slavinu za dotok ruskog plina, a to bi onda za mnoge zemlje, uključujući i Njemačku, moglo imati ogromne posljedice.