Juventus je u posljednje dvije sezone osvojio dva četvrta mjesta u talijanskom prvenstvu, ove godine bilježi nezapamćeno loš start, a navijači krive trenera Allegrija i predsjednika Andreu Agnellija

Nakon Juventusova poraza od Monze prije nekoliko tjedana – što je Monzi ujedno bila prva pobjeda u povijesti kluba u Serie A – društvene mreže eksplodirale su s oznakom #allegriout zbog ogorčenosti navijača ovim “novim” Juventusom. A u vezi njegove sudbine očigledno je podijeljena i uprava kluba – potpredsjednik Pavel Nedved od najnovijeg poraza zagovara otpuštanje trenera Massima Allegrija, no predsjednik Andrea Agnelli i izvršni direktor Maurizio Arrivabene protiv su toga i za sada su izjavili da Allegri ostaje u klubu. No nešto se u Juventusu mora promijeniti i to vrlo brzo, jer klub trenutno nije niti nalik onome od prije samo pet godina.

Za početak moramo odmah razjasniti jednu jednostavnu činjenicu – Juventus je još uvijek najuspješniji i najveći talijanski nogometni klub svih vremena. Premda će navijači njegovih najvećih i najljućih rivala poput Intera, Milana, Rome, Lazija i Napolija zauvijek tvrditi suprotno, svi statistički podaci govore u prilog toj tvrdnji. Juventus je klub koji je do danas osvojio trideset i šest naslova prvaka Serie A, četrnaest naslova prvaka talijanskog kupa, devet naslova prvaka talijanskog superkupa, dva naslova prvaka interkontinentalnih kupova, dva naslova prvaka Lige prvaka, jedan naslov prvaka Kupa pobjednika kupova, tri naslova prvaka Kupa UEFA – preteče današnje Europa lige – dva naslova prvaka UEFA-ina superkupa te jedan UEFA-in Intertoto kup. To je klub koji je od 1979. godine, otkad je uvedeno UEFA-ino mjerenje koeficijenata prema rezultatskoj uspješnosti klubova, čak sedam sezona završavao na prvom mjestu s najvećim koeficijentom, što do danas nije uspjelo niti jednoj drugoj talijanskoj ekipi.

Massimo Allegri je kao trener Juventusa od 2015. do 2019. četiri puta bio prvak Italije te dva puta igrao u finalu Lige prvaka, FOTO: Alessio Marini / IPA via www.imago-images.de/GuliverImage

Od sredine devedesetih godina prošlog stoljeća, Juventus je ušao u deset najbogatijih nogometnih klubova na svijetu u kategorijama vrijednosti, prihoda i dobiti, a od 2001. godine službeno se nalazi na talijanskoj burzi. Stara dama iz Torina, kako mu glasi popularni nadimak među navijačima, jedini je talijanski klub do danas koji je osvojio apsolutno svako domaće i međunarodno klupsko nogometno natjecanje. Godine 2000. FIFA je za pretplatnike svog dvomjesečnika FIFA World Magazine organizirala glasovanje o najboljem klubu 20. stoljeća u kojem je Juventus zauzeo sedmo mjesto, a devet godina kasnije nakon iscrpne statističke studije koju je organizirala međunarodna federacija nogometne povijesti i statistike Juventus je postavljen na drugo mjesto najboljih europskih klubova 20. stoljeća. Ne treba napominjati da se u oba slučaja radi o najbolje plasiranom talijanskom klubu.

Osim što ima najveći broj navijača u Italiji i jedan je od najvoljenijih nogometnih klubova općenito u svijetu, u Juventusu je do danas zaigralo čak šest nogometaša koji su osvojili prestižnu nagradu Zlatna lopta, a to su Roberto Baggio, Pavel Nedved, Zinedine Zidane, Omar Sivori, Paolo Rossi i Michel Platini koji je, igrajući za Juventus, osvojio čak tri Zlatne lopte tri godine zaredom. Uz sve to, upravo je iz Juventusa potekao i najveći broj igrača koji su zaigrali za talijansku reprezentaciju, a to je i dalje jedini talijanski klub koji je u 21. stoljeću uspio izgraditi vlastiti, potpuno novi stadion.

Kada je Andrea Agnelli 2010. postao predsjednik Juventusa, zaposlio je Giuseppea Marottu i Fabija Paraticija čime je počela dominacija torinskog kluba

No i najveći klubovi s vremena na vrijeme prolaze kroz loša razdoblja, ulaze u krize – što rezultatske, što financijske – pa je, očito, došlo vrijeme i da se Juventus nađe u jednoj od njih. Kriza Juventusu nikako nije stran pojam. Dovoljno je sjetiti se 2006. kada je u svibnju otkriven skandal oko namještanja utakmica – točnije oko dogovora koji će suci suditi čije utakmice u sezonama 2004./05. i 2005./06. U dogovorima koji su otkriveni prisluškivanjem telefona sudjelovali su sami nogometni suci kao i sportski menadžeri klubova poput Juventusa, Fiorentine, Milana i Lazija, a kao posljedicu Juventusu je oduzeta titula prvaka osvojena za prvenstvo 2005./06. te je klub za narednu sezonu izbačen u drugu ligu.

Logično, Juventus je Serijom B protutnjao, spremivši i taj trofej u svoje klupske vitrine te se vrlo brzo vratio u najveći rang talijanskog klupskog nogometa i polako započeo svoj povratak u vrh. Obitelj Agnelli koja se danas sastoji od dvjestotinjak članova većinski je vlasnik Juventusa još od 1923. godine, što predstavlja najstariju i najdužu povezanost neke obiteljske dinastije i nogometnog kluba općenito u sportu. Kada je Andrea Agnelli kao tada 34-godišnjak imenovan predsjednikom Juventusa u svibnju 2010., klub koji je naslijedio nalazio se u očajničkoj potrebi za restrukturiranjem, odnosno pomlađivanjem momčadi.

Predsjednik Juventusa Andrea Agnelli i sportski direktor Pavel Nedved sukobljavaju se oko toga treba li Allegri ostati trener Juventusa ili ga treba smijeniti. FOTO: IMAGO/Nicolo Campo/GuliverImage

Nakon spomenute afere s namještanjem utakmica, mnogi su igrači poput Zlatna Ibrahimovića i Patricka Vieire napustili klub, a sedmo osvojeno mjesto u ligi te ispadanje iz skupine Lige prvaka, a kasnije i Europa lige od Fulhama samo je produbilo krizu. U posljednjoj legitimnoj sezoni u kojoj je Juventus bio prvak, onoj 2002./03. prosječna posjećenost njihovih utakmica na stadionu bila je 40 tisuća gledatelja, da bi se u sezoni 2009./10. ta prosječna brojka smanjila na nešto više od 21 tisuću navijača po utakmici. Pred Andreom Agnellijem, prvim klupskim predsjednikom nakon njegova oca od 1955. godine, nalazio se težak zadatak – povratiti staru slavu Staroj dami.

Agnelli je odmah prionuo na posao i znao je što mora biti klupski prvi zadatak: izgradnja novog stadiona. Jer, da bi klub opstao u 21. stoljeću, pogotovo sa strahovitim usponom engleskih i španjolskih klubova, nužno je da se navijači vrate podržavati svoju momčad, a za to nema boljeg načina od novog, potpuno modernog klupskog zdanja koje će im pružiti više od samo 90 minuta trčanja za loptom. Novi Juventusov stadion otvoren je u rujnu 2011. godine, a njegova izgradnja koštala je oko 155 milijuna eura. U odnosu na stari, novom stadionu smanjen je kapacitet na nešto više od 40 tisuća mjesta te je u potpunosti uklonjena atletska staza po uzoru na engleske stadione gdje se navijači nalaze praktički tek nekoliko metara od samog terena.

Dovođenje Cristiana Ronalda bilo je za Juventus financijski isplativo zbog povećane prodaje dresova, ali ne i rezultatski jer klub nije osvojio Ligu prvaka, što je bio glavni razlog angažmana portugalskog nogometaša. FOTO: imago images/NurPhoto/GuliverImage

Osim novog stadiona, Agnelli je u to vrijeme za klub napravio još jednu poprilično veliku i važnu stvar: zaposlio je Giuseppea Marottu i Fabija Paraticija, jednog kao izvršnog, a drugog kao sportskog direktora. U samo dvije sljedeće godine u Juventus su stigle mlade snage koje će odrediti rezultatsku sudbinu kluba u idućem desetljeću: Leonardo Bonucci koji je iz Barija došao za 15,5 milijuna eura, Andrea Barzagli koji je iz Wolfsburga stigao za danas nezamislivih 300 tisuća eura, Arturo Vidal koji je iz Bayer Leverkusena došao za 12,5 milijuna eura, Stephan Lichtsteiner koji je iz Lazija stigao za 10 milijuna eura te Andrea Pirlo koji je napustio tadašnjeg prvaka Milana te u Juventus prešao besplatno. Uz sve to kao novi trener doveden je Antonio Conte, bivši Juventusov igrač koji je u klubu proveo čak 13 sezona, odigrao 296 utakmica i postigao 29 zgoditaka. Svi navedeni igrači na čelu s trenerom u Juventus su stigli između zime i ljeta 2011. i bili su među prvim transferima koje je odradila nova uprava predvođena Agnellijem.

Kada je Juventus 2012. postao prvakom talijanske Serie A bez poraza i s tek 20 primljenih pogodaka uz rekordnu posjećenost na novom stadionu, Andrea Agnelli je na svom Twitteru slavodobitno napisao: “Od raja do pakla i natrag u raj”. No to je bio tek početak. Tijekom 2010-ih ono što je Juventus napravio u Serie A teško će biti dostižno nekom drugom klubu u budućnosti; devet godina za redom klub je osvojio naslov prvaka što predstavlja apsolutni rekord. Tolikoj su dominaciji Juventusa uvelike pomogla i njegova dva najveća rivala, jer su se i Inter i Milan u vrijeme vladavine kluba iz Torina nalazili svatko u svojoj rezultatskoj, ali i financijskoj krizi. Međutim, čak i da su oba kluba pružala bolje partije, Juventus je u to vrijeme jednostavno bio nepobjediv. S godinama u klub su dolazila sve jača imena, poput Kwanda Asamoaha iz Udinesea, Paula Pogbe iz Manchester Uniteda i Carlosa Teveza iz Manchester Cityja. Na kraju sezone 2013./14. koju su osvojili s rekordnim brojem bodova (102) trener Conte otišao je iz kluba zbog neslaganja s transfernom politikom, a zamijenio ga je Massimo Allegri koji je odmah u svojoj prvoj sezoni na klupi Juventus odveo do finala Lige prvaka – podvig koji će ponoviti dvije godine kasnije, 2017.

Ono što je Juventus tijekom 2010-ih napravio u Seriji A teško će biti dostižno nekom klubu u budućnosti; devet godina zaredom klub je osvajao naslov prvaka

Andrea Agnelli, ali prvenstveno Marotta i Paratici, tijekom desetogodišnjeg bivanja u klubu radili su uistinu fantastičan posao što se dovođenja i prodaje igrača tiče. Pogba (105 milijuna eura) i Vidal (37 milijuna eura) prodani su za rekordne iznose, a igrači poput Kingsleyja Comana, Fernanda Llorentea, Samija Khedire i Danija Alvesa u klub su dovedeni bez ikakve odštete, kao slobodni igrači. Ipak, bajci je jednom morao doći kraj, a taj kraj započeo je gubitkom još jednog finala Lige prvaka, potrošnjom čak 260 milijuna eura na igračka pojačanja u sezoni 2018./19., više nego ikada prije, te odlascima trenera Allegrija i izvršnog direktora Marotte. Kako bi se pokušao održati na vrhu, Juventus je 2018. godine doveo Cristiana Ronalda. U prva 24 sata otkako je objavljeno da je Ronaldo potpisao ugovor čija će plaća navodno iznositi 31 milijun eura godišnje, Juventus je na društvenim mrežama dobio 2,2 milijuna novih pratitelja, ali i prodao preko pola milijuna njegovih dresova čime je odmah pokrio polovicu iznosa plaćenog za odštetu Real Madridu.

Nesumnjivo je da se Juventusu dolazak Ronalda isplatio u financijskom aspektu, no u rezultatskom to je bila jedna sasvim druga priča. Najvažniji razlog dovođenja Ronalda – uz ostvarivanje profita na njegovom imenu prodajom klupske robe – bio je osvajanje Lige prvaka. Na žalost navijača, to se nije dogodilo u četiri sezone koliko je jedan od najvećih nogometaša svih vremena proveo u Torinu. Štoviše, klub se nije niti približio finalima tog natjecanja koje je ostvario u vremenu bez Ronalda. Odlasci Allegrija, Marotte te kasnije i Paraticija, dvije promjene trenera unutar dvije godine – najprije Maurizio Sarri, a nakon toga i Andrea Pirlo – samo su produbljivali krizu u kojoj se Juventus našao. Sarri, premda je osvojio titulu Serie A, dobio je otkaz zbog gubljenja povjerenja svlačionice, a zamijenio ga je Pirlo, veliki bivši igrač koji u tom trenutku još uvijek nije niti dobio službeni certifikat za trenerski rad. Nagla promjena trenera i to od iskusnog u novajliju definitivno je skrenula pozornost, a uskoro se skepticizam pokazao opravdanim, jer ispostavilo se da su Pirlo kao igrač i Pirlo kao trener dvije potpuno različite osobe. Prvi put u desetljeću, Juventus nije osvojio naslov prvaka – u sezoni 2020./21. njegov bivši trener Antonio Conte osvojio ga je s Interom, a 2021./22. prvakom je postao Milan; dva stara rivala konačno su se probudila i nakon gotovo punih deset godina Serie A ponovno je postala kompetitivnim natjecanjem.

Juventus je bez Ronalda dvaput igrao u finalu Lige prvaka, a s njim nije bio ni blizu finala. Odlasci trenera Sarrija i Pirla samo su produbljivali krizu

Juventusov rezultatski pad slijedio je i njegov pad koeficijenta na UEFA-inoj rang listi koji je dosegnuo najniže vrijednosti još od druge polovice 2000-ih. No osim rezultata koji mu više nisu išli u korist, igre koja je izgubila na atraktivnosti od one na koju su navijači navikli tijekom 2010-ih, transferna politika kluba se u potpunosti promijenila, da ne napišemo izobličila. Premda je bilo dobrih poslova, poput dovođenja mladog braniča Matthijsa de Ligta iz Ajaxa i ofenzivca Federica Chiese iz Fiorentine, također je bilo puno više upitnih transfera, poput dolazaka Douglasa Coste iz Bayern Münchena za 40 milijuna eura koji je u dvije godine odigrao tek 14 utakmica ili Cristiana Romera koji je za 26 milijuna eura došao iz Genoe i nije odigrao niti jednu jedinu službenu utakmicu za Juventus. Klub također ima velikih problema i s nesređenom sredinom terena u kojoj je u prethodnoj sezoni čak šest različitih igrača igralo u prvoj postavi i konstantno se rotiralo na različitim pozicijama.

Zbog svega toga Andrea Agnelli, čovjek koji je početkom 2010-ih slavljen kao veliki junak, navijači su ga početkom novog desetljeća proglasili jednim od glavnih negativaca cijele Juventusove priče. Dobro je znana činjenica da navijači imaju kratkoročno pamćenje i da danas jesi, sutra nisi, a većina je očigledno odlučila vrlo brzo zaboraviti sve ono dobro što je Agnelli na čelu s Marottom i Paraticijem – koji je u svibnju prošle godine također otišao iz Juventusa – učinio za klub koji je u jednom trenutku igrao u drugorazrednom rangu talijanskog nogometa da bi u roku od nepunih deset godina dobio potpuno novi stadion, osvojio devet naslova prvaka za redom te dva puta igrao finale najelitnijeg klupskog nogometnog natjecanja. Ništa od toga danas navijačima nije dovoljno te svi oni uglavnom putem društvenih mreža traže ostavke Agnellija, ali i Massimiliana Allegrija koji je ponovno zasjeo na Juventusovu klupu.

Giuseppe Marotta i Fabio Paratici bili su izvršni i sportski direktor Juventusa u vrijeme kada je taj klub dominirao talijanskim prvenstvom. Prvi je klub napustio 2018., a drugi prošle godine. FOTO: imago/Insidefoto/GuliverImage