Mlada pjesnikinja Nives Puhalo početkom lipnja u zagrebačkom Velvetu promovirala je novu zbirku lirske proze “Lutka ispred prozora”, u kojoj progovara o problemima koji u suvremenom hrvatskom društvu muče generaciju tridesetogodišnjaka. Ona je jedna od najmlađih članica Društva hrvatskih književnika, u koje je na temelju četiriju zbirki pjesama primljena 2013. godine. U razdoblju od 2008. do 2013. godine napisala je zbirke pjesama “Dobro jutro, anđele moj”, “Upotpunjavanje”, “Susreti” i “Promatrači”, koje je književna kritika prepoznala kao povratak osjećajnosti, jednostavnoj i nježnoj liričnosti, sjeti, melankoliji i romantičarskom zanosu, ali bez patetike i intelektualiziranja.

• “Moja generacija je podrum generacija Domovinskog rata. Oduzet nam je dio djetinjstva. Nismo dovoljno proživjeli, a činilo se da nam država nije zaživjela’

• “U Hrvatskoj se uzgaja prazan duh, društvo poručuje da iskrene emocije treba skrivati, psi su postali većim ljudima od nas samih, a mediji potiču bolest’

U posljednjoj knjizi Nives Puhalo otkriva se, međutim, kao autorica naglašene empatije prema socijalno ugroženim slojevima društva, od zagrebačke sirotinje, prosjaka do nekih pripadnika mladih urbanih generacija.

“Da, ja ne bježim od svega toga, već pokušavam progovarati o tim temama. A taj neki lirski segment, to je blaga zaštita mene i moje osobnosti koju oblačim poput nekog nevidljivog kaputića i tada mi je lakše prolaziti kroz grad. Mogla bih reći da sam više šetač i promatrač kojeg dosta dira socijalno, čovjek u Savskoj koji prosi, poput nekog moralnog vriska ovog društva. Nikada ne znamo što se nama može dogoditi jednog dana u budućnosti, dobro ili loše, pa nastojim opisati i progovoriti o našoj stvarnosti, sivilu, svakodnevici u kojoj svi nekako plutamo, podjednako i mlađe i starije generacije. Promatrati savjest grada, prosjake koje u nekim stihovima nazivam urbanim nomadima – to je naša svakodnevica. I moramo što više o njoj progovarati”, smatra Nives Puhalo.

KROZ MNOGE FRAGMENTE LIRSKE PROZE u “Lutki ispred prozora” progovorila je o zlostavljanju nadređenih i kolega, s čime se danas mladi ljudi kod nas često susreću. “‘Lutka’ je zato i pisana. Rekli ste da ni vama nije bilo lako čitati te dijelove, vjerujem da neće ni drugima, ali pokušala sam terapeutski dati neki lijek i protuotrov, da ljudima olakšam njihove sudbine u tome. Mnogo se danas govori o mobingu, o zlostavljanju na poslu i u školi, gdje je svakodnevica nelagoda. U većini hrvatskih firmi mlade ljude zlostavljaju od početka njihova radnog vijeka, odmaže im se u svemu, gura iz odjela u odjel bez da im netko pokaže što trebaju raditi, manipulira se njima.

Problem je ako pitaš i misliš svojom glavom, ako želiš znanje. I nadređeni se boje pitanja jer ni oni često ne znaju odgovore ili ne žele za bilo što preuzeti odgovornost. Komunikacija ide usmeno, izbjegavaju se dopisi i mejlovi da kasnije ne bi bilo prebacivanja odgovornosti za neznanje i greške”, tumači Nives Puhalo. Smatra da su veliki problem danas na poslu i međuženski odnosi, pogotovo ako žena ima drugu ženu za nadređenog ili šeficu, i da ništa nismo naučili od feminističke prakse zajedništva i pomaganja. “Ono što žena ženi, odnosno, kolegica kolegici može učiniti, to je nešto strašno. Lako dobijete neku etiketu na leđa ili vam se dodjeljuju neki zadaci koji su ponižavajući. Mladi ljudi ne smiju u firmi biti samo nosači kave, da im se daje do znanja da ne smiju na pauzu ili prebacuju poslovi koje nitko drugi ne želi raditi pa ih oni rade pod pauzom. Naravno da se javlja sve više oboljenja među mladim ljudima. Nakon tog psihičkog i emotivnog zlostavljanja, više niste isti čovjek i to treba reći”, kategorična je Nives Puhalo.

Nives Puhalo mnogo piše o temama današnje opće ravnodušnosti, nezainteresiranosti, gubitka ljudske slobode u neoliberalnom društvu gdje su ljudi suvremeni robovi oženjeni za posao, ali se bori protiv opće apatije i ništavila, što je zapazila i književna kritika. Kod nje, naime, postoji izlaz na kraju, koji je ponekad onostran, transcendentan, ali naslućuju se nebo, spas i uznesenje, njezina slika svijeta nije do kraja mračna pa se može reći da autorica ne želi potonuti s čitateljem. “Mi nekad i poniremo i dižemo se, jer ako ćemo stalno kukati, to neće biti dobro. Moramo biti svjesni okruženja i ove političke situacije. Moramo biti svjesni ovog predapokaliptičnog doba, kako ga zovem, ili praznog doba praznih ljudi. Ponekad mislim da smo, doslovce, društvo Sudnjeg dana, ali svatko mora krenuti od sebe i pokušati se promijeniti. Mislim da se još uvijek nekom pričom ili pjesmom može utjecati na barem jednog čovjeka koji će to jednom i pročitati”, uvjerena je Nives Puhalo.

ČESTO SE DOGAĐA DA PJESNIKE DANAS OZBILJNO NE SHVAĆAJU i da fina društvena kritika u stihovima nema većeg odjeka, no kada te iste misli pretvore u prozne forme, tada se pojavljuje više čitatelja i jača je snaga njihova pisanja. “Izgleda da je svima lakše provariti prozu u ovom vremenu. Ako pišete poeziju, misle da ste osjetljivi, da bježite od stvarnosti, da se zatvarate u neki svoj svijet, da ste sanjar ili da čak niste dovoljno ozbiljan pisac da biste mogli progovarati o problemima. Ali je zanimljivo kad čitam Edu Popovića ili Stjepu Martinovića, kao da je lakše pratiti ih kroz prozu kada pišu o društvenim temama. Tako sam i ja pokušala, vidjet ćemo kako ću biti shvaćena u tomu”, ističe Nives Puhalo.

Velika je ljubiteljica J. R. R. Tolkiena i trilogije “Gospodara prstenova”, kao i motiva međuzemlja koji se provlači njegovim knjigama. “Nije me sram priznati da mislim da je Tolkien vizionar i čak se u nekim mojim pjesmama mogu naći ti motivi jezera, hladnoće, vilinske šume, pa čak i reference na lik Legolasa. Koliko je star, toliko je i mlad, koliko je mudar, toliko je i dobar i ta njegova mirnoća utjecala je na moje pisanje. Ponekad smo puni tjeskobe, crnila, ništavila, razmišljamo o tome kako ljudi oko nas gube poslove, mladi ljudi izloženi su stresovima i ne znaju što će raditi kad izađu iz srednje škole ili fakulteta: hoće li stalno morati ići na Zavod za zapošljavanje i moliti Boga da pronađu posao? Hoće li i ako dobiju posao, biti dovoljno kvalitetno stimulirani i iskorišteni u svojim znanjima? Hoće li biti jednostavno svedeni na nosača kave? Danas ispred sebe imamo mnogo mladih bisera koji u društvu nisu iskorišteni. To je stanje gorčine, očaja između nekoliko stvarnosti, to su podvojeni svjetovi. Ali ako nas taj svijet previše zaokupi, potonut ćemo, i treba vjerovati da tu ipak postoji izlaz – Bog, neki anđeo, umjetnost ili kazalište, nešto si svatko mora pronaći. Svatko od nas ima nekog nevidljivog anđela u sebi ili sa sobom i treba moliti za druge. Ta vjera u bolje sutra mora postojati ma kako crna stvarnost bila. Inače nas neće biti. Kad se sva svjetla ugase, jedno svjetlo će se upaliti i pokazat će nam se vrata. Mislim da se to vidi u mojim stihovima i prozama”, pojašnjava Nives Puhalo.

Njezina nova knjiga je, prema riječima kritičarke Lade Žigo, dokument vremena u kojem se detaljno prikazuje raslojenost današnjeg hrvatskog društva. Nives kaže da je njezina generacija s početka osamdesetih već generacija koja progovara iz sjene i da se s onima koji šute – a njezina generacija već je u društvu naučila na šutnju – najlakše manipulira. “Moja generacija je podrum-generacija Domovinskog rata. Nama je oduzet dio našeg djetinjstva. Jako puno mladih ljudi je poginulo i to je utjecalo na nas i naše osjećaje. Nismo više imali povjerenja ni u koga. Sad smo generacija koja nije ni stara ni mlada. Nismo dovoljno proživjeli, a imali smo dojam da naša mlada država sve više nestaje i da nije zaživjela. Promatrali smo kako naši bližnji prodaju zemlju, kako više nismo domaćini u svojoj domovini, nego smo autsajderi, stranci. Ne možeš normalno otići u Dubrovnik i normalno popiti kavu na Stradunu jer je to postalo preskupo. Moraš ići izvan zidina i gledaš te strance koji uživaju u tvojoj zemlji s podvojenim osjećajima: sretan si što uživaju, ali si tužan jer ne možeš živjeti punim plućima. Ne možeš se niti izraziti u svojoj zemlji, osjećaš kako te guše, a najgore je šutnjom progovarati iz sjene. No ponekad je i ta šutnja bunt, ali ako se previše povučeš, ti udarci izvana svejedno jako bole. Zato mislim da su i urbani grafiti bunt mladog nesretnog čovjeka koji nema druge mogućnosti da progovori u društvu”, kaže Nives Puhalo.

TAKOĐER, MLADA KNJIŽEVNICA ZAPAŽA kako se na ulicama i u tramvajima gotovo nitko ne smije i prolaznici vas čudno gledaju ako ste nasmijani. “Naročito jutrima, kada se vozim tramvajem prema poslu, zabrinut je i starac, i mladi čovjek, ali i dijete! Vidi se na ljudima grč, strah od budućnosti, a nisu zadovoljni ni sadašnjošću. Što napraviti? Stalno preispituju sami sebe. Tako nesretni ljudi ne mogu ni čitati književnost, kako bi i mogli kad su zabrinuti za egzistenciju, svoju obitelj, radno mjesto. Bombardiraju nas raznim ružnim vijestima, medijskim sadržajima koji ne potiču zdravlje, nego bolest. Ljudi u sebe trpaju jeftine i štetne lijekove. Kako će u takvom stanju čitati poeziju? Možete čitati poeziju kad ste zadovoljni ili blago nezadovoljni sobom, a ne ako se bojite za sebe i drugoga. Lako je reći da je književnost lijek za ovo doba sivila, teže je to primijeniti”, ističe Nives Puhalo.

Smatra da je najgore kada se u društvu počnu zlorabiti osnovni egzistencijalni ljudski strahovi te je licemjerno čuditi se u takvom kontekstu što se knjige dovoljno ne čitaju, ne kupuju i ne posuđuju. “Veliki je problem ovog društva što se uzgaja prazan duh koji vidimo u masovnim časopisima i medijima. A što se tiče čitanja pjesama, bojim se da se svi boje vlastitih emocija. Neki muškarci također plaču dok čitaju pjesme ili prozu, ali to ne žele priznati. Društvo nam poručuje da iskrene emocije treba dotući i ne pokazivati, pa svi govore samo o politici i sportu jer su u tomu prividno jaki, a to nije dobro. Još jedan problem našeg društva jest da se svi skrivaju, pokazuju na van ono što nisu i jako dugo treba da uopće prodrete do nekoga.

Ovo je doba u kojemu nema prijateljstva, a kako možeš biti iskren ako ne odeš među prijatelje, ne razgovaraš o svojim problemima? Sve se svelo na virtualnu komunikaciju, imam tisuću prijatelja, a zapravo nemam niti jednog. Dogovaramo se po dva mjeseca za neku kavu, a kad se i dogovorimo, netko skoro uvijek otkaže u zadnji čas. Ljudi su zaboravili na točnost, na toleranciju, poštovanje, a puna su nam usta tolerancije u društvu. Ali ja je ne vidim. Ponekad mi se čini da je pas veći čovjek od samog čovjeka i možda danas ljudi u sebi moraju potražiti tog psa da bi bili veći ljudi”, smatra Nives Puhalo.

Kaže da njezin motiv lutke u novoj zbirci proze progovara upravo o tim problemima i dvojstvu osjećaja jer danas živimo kazalište izvan scene, a kazalište na sceni postalo nam je avatarom i dobrim bijegom od stvarnosti. Piše o tomu kako su oko nas iluzionisti, gospodari cirkusa, bacači sjenki, trgovci i oni što mešetare ljudskim prazninama, a lica im se ne vide od fasade šminke. “Svi smo potekli iz jednoga i ne volim kada ljudi sami sebe uzdižu ili ponizuju, ili im to drugi ljudi rade.

Trebalo bi se zalagati za jednakost, neko utopijsko društvo, iako nije dobra ni prevelika utopija. To zajedništvo je važnije od osamljenosti, svjesne ili slučajne. Više sam timski igrač, iako sam ponekad vuk samotnjak, ali to sam kao usamljeni šetač na ulici. Ljudi su se potpuno zatvorili u svoje stanove, nemate susjede na koje možete računati, nema nikoga kada vam treba pomoć i naći će stotinu načina i izgovora zašto nisu tu. Jednako tako, ljudi danas i ne žele prihvatiti tuđu pomoć jer ne vjeruju u tuđu iskrenost iz srca, sve se gleda kao kalkulacija, kako ću ja drugome vratiti tu pomoć. To nije potrebno, ljudi bi trebali imati otvoreno srce kao i moja lutka iz knjige koja je izudarana i izubijana, ali sama sebe vida”, pojašnjava Nives Puhalo.

NIVES PUHALO ISTIČE DA JE ZAHVALNA starijim kolegama iz Društva hrvatskih književnika, predsjedniku prof. Božidaru Petraču i akademiku Anti Stamaću, što su prepoznali njezine pjesme i dali joj podršku i povjerenje. No ipak i dalje izdaje knjige u vlastitoj nakladi i sama ih financira, što danas postaje sve češća praksa mnogih mladih, talentiranih pisaca. “I dalje se na privatnu nakladu gleda kao na neki tabu, sa skepsom se gleda na samoizdanja jer se misli da nisu prošla relevantan kritički sud, ali da čekam nakladnike da kao mlado ime dođem na red, vjerojatno bih prvu zbirku pjesama objavila sa sedamdeset godina, ako i tada! Možda to grubo zvuči, ali je tako. Slučaj naše dječje književnice Nade Iveljić pokazuje tu drugu stranu. Ona je bila dobri duh grada Zagreba. Dolazila sam joj pod kraj života u dom za starije osobe u Klaićevu gdje mi je jednom prilikom rekla da pokušam sama pronaći neku tiskaru jer je i ona bila zaboravljena.

Foto: Vlado i Viktorija Badrov

Jedan od izdavača joj je više od dvije godine držao u ladici neke tekstove koje je na kraju morala povući i objaviti u vlastitoj nakladi. Bitno je u ovom društvu ne biti žrtva, dakle, iako smo vezani za ljude, moramo si sami pomoći. Moraš ponekad za vlastitu nakladu biti i lud i hrabar, ali isplati se”, pojašnjava Nives Puhalo.

Uvjerena je da nas umjetnost može izliječiti, iako većina građana nema novca ni za ulaznice, pretplate na dobre koncerte i kazališne predstave ili ozbiljnije knjige. “Apsolutno nas može izliječiti. Umjetnost je poput nekih zvjezdanih vrata. Ali i glumca, opernog pjevača, baletana treba platiti, iako su neke ulaznice preskupe. Pa i oni koji imaju dovoljno novca, ne idu baš previše na izložbe, u kazalište, na koncerte, izgovaraju se da nemaju vremena ili da nema kvalitetnih predstava. Ako vam se taj sjaj u očima, koji dobivate od umjetnosti, ugasi, gotovi ste. Ja pripadam današnjoj indigo generaciji i nama je umjetnost jako važna. Kada utonem u onaj baršunasti stolac u HNK, to je za mene kazališni brod u kojemu me liječe glumci”, kaže Nives Puhalo.