Nives Madunić Barišić, hrvatska spisateljica za djecu koja je napisala ciklus vrlo popularnih i čitanih detektivskih romana o istražitelju psu Melkioru i djevojčici Tari i serijal o dogodovštinama Hane i Janka, napisala je prvi roman za odrasle. „Žene koje vrište o sebi“ bit će predstavljen 14. svibnja u Zagrebu, a prati četiri žene isprepletenih života koji imaju jednu zajedničku nit – sve četiri trpe, bilo da je riječ o fizičkom ili emocionalnom nasilju, bilo da je riječ o egzistencijalnim strahovima ili usamljenosti. Nives Madunić Barišić dramaturginja je i urednica programskog odjela Drama na HRT-u te je nagrađivana autorica dramskih i proznih tekstova.

NACIONAL: Za koji dan bit će objavljena knjiga „Žene koje vrište u sebi“, vaš prvi roman za odrasle. Što vas je inspiriralo i zašto ste ga odlučili napisati?

Koliko ste puta čuli, ali i rekli nekom djetetu: smiri se, ne smij se tako glasno, ne vrišti, ne plači, ne ljuti se? Kladim se da nema osobe koja to nije rekla i kojoj to nisu rekli drugi. Jeste li se ikada zapitali zašto je snažno izražavanje emocija tako nepristojno? Zašto se roditelji srame djece koja plaču ili se ljute? Zašto se muškarci boje žena koje glasno i artikulirano izražavaju svoje stavove? Zašto radnike koji se bore za svoja i tuđa prava nitko ne voli? Zašto u braku radije šutimo nego da se posvađamo? Zašto je tako teško i tako nepopularno zauzeti se za sebe? Zašto ljudi, i ne samo žene, vrište u sebi i tako rijetko naglas?

To skrivanje u tišini, trpljenje, životarenje bez nade neki su od glavnih motiva kojima sam se bavila gradeći ovu priču. U njoj u sebi vrište i muškarci, ali žene to više ne mogu izdržati. One počinju tražiti izlaz iz tišine. Ne žele se više pretvarati da je sve u redu. Ne mogu se više skrivati.

NACIONAL: Priča je to o nekoliko žena – Lorni, Urši, Tajri, Tini. Tko su te žene, progovaraju li iz vas ili su one spoj različitih žena koje su prošle kroz vaš život?

Lorna ima pedeset i pet godina, djeca su joj odrasla i ne ovise više o njoj, suprug ne obraća na nju pažnju koliko bi ona to željela, na poslu je odavno prestala biti ambiciozna. Usamljenost je tjera da preispita svoj život i budućnost. Sloboda koja joj se nudi, ujedno je plaši. Istodobno kao da nije ni svjesna da živi ugodnim, situiranim, građanskim životom i da je razlog njezinu nezadovoljstvu ona sama i njezini izbori pa okrivljava druge sve do trenutka kada u njezin život uđu Tina, mlada majka koja trpi obiteljsko nasilje, umirovljenica Urša koja jedva preživljava ispod granice siromaštva i Tajra, žena koju osobna hrabrost odvodi do ruba društveno prihvatljivog ponašanja. Mijenjajući i utječući na tuđe živote, promijenit će i svoj. Te žene žive pored mene i vas, u našoj svakodnevici. Ljudi koji me okružuju, prilike u kojima živimo, sve je to ozrcaljeno u ovom romanu kroz priče mojih junakinja i ostalih likova.

NACIONAL: Ta patnja u sebi, u tišini, dok drugi ne vide, zapravo je stravična, a toliko prisutna da je ni ne primjećujemo. Svaka od njih ima svoje demone, ali i situaciju doma, neke trpe fizičko nasilje, neke psihičko i to je grozno. Ali čini mi se još naglašenijom upravo činjenica da svaka od njih zaista može prevladati te svoje ružne osjećaje i izaći kao pobjednica. No svejedno to ne rade, svejedno ostaju zarobljene u sebi i nastavljaju rutinu koja je sve samo nije dobra. Što ste željeli reći, što te žene govore svima nama?

Mislim da se sve četiri junakinje ipak mijenjaju kroz roman, ali ta promjena ide jako sporo i jako teško. Ali tako je i u životu. Koliko ste puta čuli nekoga da kaže ovdje bar znam na čemu sam ili bojim se da bi drugdje moglo biti jednako ili a što ako mi na kraju bude još i gore. To su ljudi. Potrebna je velika hrabrost da se izađe iz zone komfora, a vjerujte, čak i patnja pruža osjećaj sigurnosti. Ljudi se u njoj začahure i preživljavaju. Oduvijek ima više junaka u pričama nego u stvarnom životu.

Tina trpi obiteljsko nasilje jer nema vlastiti prihod kojim bi mogla izdržavati sebe i djecu ako ode od supruga, nema podršku roditelja, nema pomoć zajednice, ne vjeruje u sustav jer ju je taj isti sustav više puta iznevjerio. U teoriji je lako biti hrabar i reći ja to ne bih trpjela. U stvarnosti, otići s djecom od partnera jako je teško. Urša ima tako malenu mirovinu da doslovno gladuje. Ona je reprezentativan primjerak hrvatskoga umirovljenika. Imaju li umirovljenici ikakav izlaz u našoj državi? Tajra se bori sa ksenofobijom. Ima li šanse u današnjem društvu pobijediti je sama, bez naše podrške? Jedina koja je žrtva vlastitih demona i vlastitog konformizma jest Lorna. Zato je ona ta poluga koja može pokrenuti promjenu.

NACIONAL: Osjećaj manje vrijednosti, nepoštivanje od roditelja još u djetinjstvu koje se onda prenese i na bračnog partnera, na djecu, na radnu sredinu, to je meni kao čitateljici ostalo urezano. A to samo govori da se kao društvo ne želimo primiti u koštac s tim problemima; patrijarhat, tradicija, odnos muškarac-žena i odnos prema ženi još uvijek su na niskoj razini. Kako to promijeniti? Kako ohrabriti žene da krenu, da naprave taj korak naprijed?

Muškarci u mojemu romanu ostaju ukopani u svojim životima, ma kakvi oni bili. Njihova je tišina glasnija. Oni ne reagiraju kada bi trebali, ne ustaju u obranu, ne podržavaju, nisu partneri, povlače se u svoju tišinu i čvrsto stišću oči i pokrivaju uši da ne bi vidjeli i čuli. Oni su tragičniji od žena koje na kraju ipak pokreću promjenu koja možda nije tektonska, ali jest putokaz. Iskreno mislim da su i u našem društvu žene, osobito mlade, napravile taj korak naprijed, ali muškarci u većini nisu. Ni mlađi ni stariji. Kažem u većini, ali ne i svi. U tome je, po mom mišljenju, problem. Ako pogledate podatke koji su objavljeni nakon zadnjeg popisa stanovništva, vidjet ćete da visokoobrazovane žene u bilo kojoj dobnoj skupini čine većinu. I to ih je u dobi do 35 godina čak 51 posto visokoobrazovanih, a u dobi do 59 godina 31 posto. Zanimljivo je da je mladih visokoobrazovanih muškaraca samo 32 posto.

Čini mi se, a majka sam dviju kćeri, da su mlade žene odlučile izaći iz okova patrijarhata. Prije svega, obrazovanije su od muškaraca, zauzimaju se za sebe glasnije i borbenije nego ikada, preuzimaju odgovorne, društvene i političke funkcije, govore glasno, jasno i precizno i ne pristaju na kompromise. Udajom žele ući u ravnopravan partnerski odnos, a ne postati nečije vlasništvo, ne žele biti ukroćene, prizemljene, zatvorene u kuhinju i dječju sobu. Umjesto jednoobraznog majčinstva biraju ravnopravno roditeljstvo. Mlade su se žene podigle jednu stepenicu više od muškaraca i vide svijet kakav bi trebao biti. Zahtijevaju u njemu svoje mjesto. Muškarcima bi bilo dobro da umjesto gunđanja, mizoginije, seksizma, straha, nasilja što prije krenu istim putem i sustignu žene. Oni se trebaju mijenjati jer one su se već promijenile.

A mi iz starije generacije, roditelji i djedovi i bake, moramo prestati gledati sami sebi kroz prste i govoriti da su nas tako učili pa se ne možemo mijenjati. Mi odgajamo te mlade muškarce na vicevima o plavušama, na povlaštenim pozicijama sinova koji ne znaju ni skuhati, ni oprati, ni pospremiti, koji čekaju da budu posluženi, koji slušaju kako govorimo o onoj tamo kurvi jer se nije udala, onoj tamo muškarači jer je direktorica u poduzeću, za njih gradimo kuće, a kćeri šaljemo u tuđe… Jak je tradicionalizam u nama čak i kada mislimo da smo ga lišeni. Mnogo toga leži u osobnoj odgovornosti svakoga od nas. Kada se svijest pojedinaca promijeni i nestane svjesno, ali i podsvjesno omalovažavanje žena, onda će i zakoni koje donosi država biti primjenjiviji.

Tek tada će žene biti cijenjene i zbog svojega znanja i svojih sposobnosti. Vrijednost nam se neće mjeriti brojem djece, obimom prsnoga koša i dužinom jezika. Tek tada ćemo moći imati iste i veće plaće od muškaraca, a da to nikoga ne vrijeđa. I tek tada žene neće morati vrištati ni u sebi ni naglas jer će svijet biti bolje mjesto i za naše kćeri, a ne samo sinove.

‘Škola ne uči djecu razmišljati, zaključivati, istraživati, kreirati, pitati, sumnjati, provjeravati’. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Puno se govori o problemima mentalnog zdravlja, više je nego očit, posebno kod djece i mladih. I to se naznačuje u knjizi – sinovi jedne od žena Matej i Leon pokazuju znakove mentalnih bolesti koje će se ispoljiti kad budu tinejdžeri ili kasnije. O tome treba govoriti, na to treba upozoravati.

Jedan od motiva u mojemu romanu jest i roditeljstvo. Tri od četiri junakinje su majke. Savršeno majčinstvo je mit. Ono ne postoji u stvarnosti, ali je moćno sredstvo manipulacije. Njime manipuliraju same žene, njime manipulira država, manipuliraju muškarci, Crkva. Moje junakinje su i kćeri pa je u fokusu taj dvostruki odnos roditeljstva koje nudimo i koje primamo. I tu ima mnogo neizrečenoga i mnogo krivnje. Ali ima i mnogo nesebičnosti i davanja. Najjače emocije u romanu vezane su upravo uz djecu. Jednako tako pitanje osobne odgovornosti najviše dolazi do izražaja u scenama s djecom. Tina i Tajra svojim ponašanjem utječu na svoju djecu, a da toga nisu potpuno svjesne sve do trenutka u kojemu djeca reagiraju na način koji okolina smatra neprimjerenim.

Na djecu se, nažalost, i kao društvo osvrćemo tek kada procijenimo da rade nešto neprimjereno. Prevencija zakazuje na svakom koraku. Već dugo mnogi stručnjaci govore o mentalnom zdravlju djece u Hrvatskoj. Neću ponavljati njihove riječi, ali ću reći da se slažem s dijagnozom da djeci danas treba naša pomoć. Moramo ih prije svega čuti, razumjeti da je svijet u kojemu odrastaju mnogo zahtjevniji od vremena u kojemu smo mi odrastali, a ne samo drugačiji. Ne smijemo odmahivati rukom tvrdeći da su mladi, da će preživjeti, preboljeti, da će otrpjeti kao što smo i mi otrpjeli. Tehnološki smo iz godine u godinu napredniji, morali bismo biti napredniji i kada je u pitanju shvaćanje važnosti mentalnoga zdravlja, prestati se sramiti, tajiti, negirati. Zamislite da od prvoga razreda kao dio redovite nastave educirani terapeuti s učenicima provode programe mentalnoga osnaživanja, da kao što ih učitelji uče pisati, psiholozi djeci daju alate da se nose s izazovima koji rastu kako i ona rastu. Zamislite da umjesto da od djece tražimo da budu poslušna, zatražimo da budu iskrena u izražavanju onoga što osjećaju i misle. Čini mi se da mi, kao odrasle osobe, nismo dovoljno zreli da možemo podnijeti dječju iskrenost. Zato ih ušutkavamo.

NACIONAL: Djeca i mladi su publika kojoj ste se dosad knjigama i slikovnicama obraćali, i to vrlo uspješno. Specifičan je stil kojim pišete, uglavnom je riječ o detektivskim pričama u kojima djeca ne samo što napeto čitaju o likovima i radnji, već i sami odgonetavaju zlikovce, uče prepoznavati probleme i rješavati ih. Zašto ste se odlučili za takav način pisanja?

Ne mogu govoriti o djeci, a da se ne dotaknem današnjeg sustava obrazovanja. Pritom ne mislim upirati prstom u učitelje. Oni su, kao i učenici, žrtve lošeg sustava. Današnja škola ne uči djecu razmišljati, zaključivati, istraživati, kreirati, pitati, sumnjati, provjeravati. Znanja koja djeca u školi dobivaju isključivo su repetitivna, a ne operativna. Eseji se pišu prema strogim pravilima, lektire se provjeravaju pitanjima koja nemaju veze s doživljajem djela, povijest se ne uči da bismo razumjeli svoju prošlost nego da bismo znali točnu godinu neke bitke, na prirodi i društvu djecu uče imena tvornica koje su odavno prestale s radom jer su ih privatizirali neki tajkuni… Škola je izvor frustracije učiteljima, učenicima, roditeljima. Znanja se ne zbrajaju, ne nadograđuju, sadržaji se ne slažu komparativno i vodoravno, nego su nabacani bez reda i međusobnih veza, nema logike, nema radosti. Odavno je tome tako. Školski sustav ubija radost i znatiželju, a rađa anksioznost, osjećaj manje vrijednosti i tugu, veliku tugu. Djeci je u školi teško i dosadno, a učitelji padaju pod teretom optužbi da su jedini krivci. Ako bih išta željela promijeniti, onda je to naše školstvo. Željela bih vidjeti djecu koja se raduju otkrivanju svega onoga što im znanja koja tek trebaju steći mogu podariti.

Pitate me zašto pišem detektivske romane. Zato što želim da djeca i dok čitaju, budu moji partneri i suigrači, sukreatori, da sa mnom otkrivaju, istražuju, zaključuju. Hana i Janko u slikovnicama, baš kao i Tara i Roko u romanima, radosna su i znatiželjna djeca koja se ne boje pokušati, koja smiju i pogriješiti, a smiju i ne uspjeti. Naravno da kroz sve te priče nudim i poneku mudrost, ali nerijetko, kao na primjer u „Tajni čokoladnih bombona“, svom prvom romanu za djecu, poručujem ponešto i odraslima. Ondje im kažem da razgovaraju sa svojom djecom jer ona mogu mnogo toga razumjeti. Ne moramo od njih skrivati kada nam je teško. Učimo ih suosjećanju, pokažimo im da probleme treba rješavati tako što ćemo ih uključiti, a ne staviti pod stakleno zvono i praviti se da je svijet idealan i da problema nema.

NACIONAL: Autorica ste i radiodrama, ali i tekstova koji su uspješno postavljeni u kazalištima, zašto vas djeca toliko intrigiraju, inspiriraju?

Neke od mojih priča nastale su kao dok sam pripovijedala svojim kćerima prije spavanja. Čitala sam im, dakako, i tuđe priče, ali one su često od mene tražile da za njih izmislim neku priču u tom trenutku. Tako je nastala, primjerice, i priča iz koje se poslije izrodio i igrokaz „Naša je mama postala zmaj“ koji je dugi niz godina igrao na daskama Gradskog kazališta Žar ptica u Zagrebu. To je jedan od razloga. Drugi razlog je to što i sama jako volim čitati knjige za djecu, gledati crtiće i filmove za djecu. Volim se igrati i ako bude sreće, uživat ću, kada za to dođe vrijeme, kao baka koja jurca uokolo sa svojim unukama i unucima. Taj dio djetinjstva mojih kćeri bio mi je najdraži.

NACIONAL: Upravo su objavljena imena finalista za Nagradu Grigor Vitez, za najbolje knjige za djecu i mlade. Ono što se može čuti, sad već nekoliko godina, vezano je za ilustracije. Govori se da knjige i slikovnice za djecu i mlade ilustracijama ne pokazuju ono što ta publika želi doživjeti i gledati dok čita. Uglavnom je riječ o modernim ilustracijama, a djeca – kako kažu ti kritičari – vole što jednostavnije, šareno, veselo, ne žele komplicirane i kičaste ilustracije. Biste li se složili s time, da se djeci nude sadržaji, trendovi, koji ih ne zanimaju?

Djecu zanima štošta i treba im nuditi raznolike sadržaje kako bi naučili birati, razumjeli što znači izabrati, zavoljeli tu slobodu koja im je dana kada nešto odbiju. Ako me pitate za tržište koje je preplavljeno sadržajima za djecu, a ono osim izdavaštva uključuje i kazalište i film, onda moram s priličnom nelagodom reći da već odavno ne osjećam da tu postoji neka sustavna, jasna politika zasnovana na stručnosti, istraživanjima, hrabrosti. U kazalištima rijetko ili nikada možete pogledati novi tekst hrvatskog ili inozemnog dramatičara premda već godinama imamo nagradu koja se zove Mali Marulić i kojom se nagrađuju najbolji dramski tekstovi za djecu. Kazališta ih se iz nekog razloga boje staviti na repertoar i radije igraju „Pepeljugu“ koju djeca znaju napamet. Filmovi za djecu se snimaju rijetko, a pogledajte s kakvom je radošću dočekana Paulina P. na filmskom platnu. U izlozima naših knjižara naći ćete izložene strane autore, a domaći je pisac marginaliziran. Susreta i potpisivanja knjiga u knjižarama kod nas nema. Domaći je pisac uglavnom nepoznat i nevažan. Knjižare su postale mjesta na kojima se u prvom redu izlažu olovke, šalice, torbice, crtančice, bojanke, igrice, a knjige su gurnute u stranu. Kako odgajati djecu da ne podcjenjuju kulturu kada je mi odrasli tako podcjenjujemo?

NACIONAL: Pretpostavljam da ste čuli prijedlog programa Domovinskog pokreta, koji u dijelu koji se odnosi na kulturu predlaže neke radikalne promjene: zabranu lektirnih naslova, kroatizaciju sadržaja, nadzor nad snimanjem filmova. Kako na to gledate? Jer to je prilično opasan koncept ako zaživi.

Cenzura bilo koje vrste, a pogotovo ona koja dolazi iz neznanja, straha, mržnje, nerazumijevanja, ne može proizvesti ništa osim pobune. Ne mogu zamisliti svijet u kojemu netko određuje što ću govoriti, čitati, misliti. Na to ne mogu pristati. Još manje mogu pristati na to da netko djeci oduzima pravo da misle svojom glavom, da uče i iz pogrešnih izbora, da razvijaju kritički um. Oduvijek sam se užasavala ljudi koji na svako pitanje imaju odgovor. Plaše me ljudi koji znaju što je ispravno, a što nije, koji mogu bez dvojbi zauzeti stranu, svrstati se, marširati iza jedne zastave, klicati jednoj misli bez sumnji, bez dvojbi, bez straha od pogreške.

Ali ljudi oko mene često govore da sve to nisu njihove bitke, da ionako ne mogu ništa promijeniti, da će sve uvijek biti isto pa zato ne izlaze na izbore ili biraju uvijek iste ljude ne dajući šansu novom. Novo ne znači automatski i bolje, ali znači pokušaj. Upravo ti koji ništa ne čine jer se, navodno, ništa ionako ne može, to su za mene najveći krivci za sve loše što nam se događa kroz povijest do dana današnjeg. Ti, navodno, dobri ljudi, koji se ni u što ne miješaju, stoje po strani i dopuštaju da se dogode katastrofe, ratovi, pogromi, genocidi.

NACIONAL: Kakvi su vam planovi? Pišete li još što, što vam je trenutačno u fokusu?

Osim slikovnice i novog romana za djecu koji će do kraja ove godine izaći iz tiska u VBZ-u i Mozaiku knjiga, počela sam raditi na novom romanu za odrasle. Za sada mu je radni naslov „U stanu prekoputa“. I taj roman zrcali stvarnost koja me okružuje, a junaci su ljudi koji mogu biti moji i vaši susjedi: žena koja se bespravno uselila u stan s dvojicom sinova i prijeti joj deložacija, mlada obitelj s jednim djetetom koja teško otplaćuje stambeni kredit od ženine plaće nakon što je suprug ostao bez posla te liječnica koja se treba useliti u stan nakon što iz njega deložiraju bespravno useljenu obitelj. Bit će to i opet priča ispripovijedana prije svega iz očišta ženskih likova. A kada će roman biti gotov? Za godinu, dvije, ovisno o tome koliko pored svih obveza na poslu i doma stignem biti i spisateljica.