Migranti i integracija migranata u hrvatsko društvo tema je koja je posljednjih godina konstantno prisutna u javnosti i medijima, a političari upravo na toj temi neprestano jedni drugima pokušavaju pronaći pogrešne poteze. Najveći problem su ilegalni migranti, a posebno je taj problem izražen u Hrvatskoj, vanjskoj granici Europske unije. Prema informacijama koje je krajem prošle godine iznio ministar unutarnjih poslova Davor Božinović, u Hrvatsku je ilegalno ušlo oko 61.000 ljudi, a u listopadu prošle godine došlo je i do privremene suspenzije Schengena. Ilegalni migranti svakako se trebaju spriječiti, a krijumčari čiji broj raste privesti pravdi. Nacional je, međutim, istražio kakva je situacija s onim migrantima i azilantima koji su u Hrvatskoj legalno, koji se počinju integrirati u društvo, čija djeca pohađaju škole i uče hrvatski jezik. Kako izgleda integracija, koji su najveći izazovi i kako ih prevladati, Nacional je istražio s nekoliko dionika. Unatoč tome što je Nacional odgovore čekao dva i pol tjedna, Ministarstvo unutarnjih poslova ni nakon podsjetnika nije odgovorilo na pitanja o broju osoba s privremenom zaštitom, njihovu smještaju i programima integracije. Odgovor Nacional nije dobio niti od Prihvatilišta za tražitelje azila Porin, odnosno od Hrvatskog Crvenog križa pod čijom je nadležnošću taj centar.

Kad je Zagreb u pitanju, najveći ‘’udar’’ migranata, azilanata i tražitelja azila je u kvartu Dugavama, upravo zbog blizine tog prihvatnog centra. Zbog toga su i obližnje osnovne škole, točnije Osnovna škola Gustava Krkleca i Centar za pružanje usluga u zajednici Zagreb-Dugave, koji pruža smještaj i pomoć djeci migrantima bez pratnje, kontakt centri i punktovi za prihvat tih obitelji i njihove djece. Nacional je stoga razgovarao sa stanovnicima, aktivistima, ali i stručnim službama o situaciji u tom dijelu Zagreba koji imaju prvi i neposredan kontakt s azilantima i migrantima. Broj primljene djece 2023. veći je za čak 147 posto u odnosu na prethodnu godinu, incidenti su sve češći, a većina Zagrepčana, stanovnika Dugava, željela bi veću prisutnost policije koja u tom kvartu nema stanicu.

Božo Vrkljan, ravnatelj Centra za pružanje usluga u zajednici Zagreb-Dugave, sa štićenicima bez pratnje. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Mirela Mikić Muha, bivša vijećnica VGČ-a Novi Zagreb istok, građanka Dugava, aktivistica i voditeljica Građanske inicijative Novi Zagreb za Novi Zagreb, kojoj se ljudi obraćaju zbog zabrinutosti gotovo svakog tjedna, tvrdi da Mjesni odbor i Vijeće gradske četvrti, sukladno politici vladajućih, njeguje potpunu otvorenost do mjere gdje ignoriraju konfliktne situacije, čak ih negiraju. I ona smatra da je to je pogrešno:

„Država je odgovorna jer je dužna osigurati nacionalnu sigurnost i kontrolirati koga puštaju u državu. Ako ljudi koji ilegalno prijeđu granicu završavaju i u prihvatilištu Porin, onda se mi iz kvarta s razlogom bojimo. Hrvatska mora osigurati ne samo kontrolu onih koji ulaze u državu nego, još važnije, institucije države trebaju nadzirati i kontrolirati stanje i nakon ulaska, kao i proces integracije, a toga nema. Nema nadzora, pa su i tražitelji azila i domicilno stanovništvo prepušteni sami sebi. A bez te potpore teško se može računati na uspješnu integraciju tražitelja azila. Nadzor integracije ne može se prepustiti vijećnicima i dobrovoljcima iz kvarta, već državnim institucijama. Ako netko nešto i radi, to se ne vidi. Potiho se govori o problemima, a većina problema ne završi u medijima, tek ponešto što smo uspjeli ovjekovječiti snimkama ili fotografijama, a ljudi osobno teško pristaju svjedočiti jer se boje. Prije svega zbog toga da će biti označeni rasistima i netolerantnima, a drugo, zato što mi zaista ne znamo tko nam je u kvartu, a nitko ništa ne govori, osim da moramo biti tolerantni! Ja mislim da svaka komunikacija mora ići u dva smjera, svaki odnos među ljudima mora ići u dva smjera, a ovaj je forsirano jednosmjeran. I to je glavni uzrok otporu domicilnog stanovništva. U našoj gradskoj četvrti nikakvih napada domaćih ljudi na štićenike Porina nije bilo, koliko je meni poznato, a iskreno se nadam da niti neće biti. No to je također dvosmjerna relacija.“

Mirela Mikić Muha, stanovnica Dugava, aktivistica i voditeljica Građanske inicijative Novi Zagreb za Novi Zagreb. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Mirela Mikić Muha kaže da su u njihovom vijećničkom mandatu tražili povećanu prisutnost policije i osiguravanje kvartova oko Porina. Međutim, tvrdi da to u praksi nikada nije zaživjelo:

„Mi smo gradska četvrt bez policijske postaje. Upravo zbog toga i dolazi do nasilja, prije svega među samim korisnicima Porina, a pomalo i prema domicilnom stanovništvu. Nisu rijetkost tučnjave, pljačke, provale, krađe, praćenja žena i djevojaka u večernjim satima. Ili provokativno ponašanje u javnom prijevozu. Nedavno je skupina stranaca palila vatru u prolazu zgrade, gdje je oštećena imovina stanara, a istovremeno postojala opasnost da se ljudi u stanu pod čijim prozorom se to događalo uguše od nastalog dima koji je ulazio kroz prozor. Ljudi svoju djecu više ne puštaju u školu bez pratnje, posebno oni koji stanuju bliže Porinu. To je činjenica i to se ne smije zanemarivati. Gradi se nova škola u Jakuševcu, svega nekoliko stotina metara od Porina. Preko puta je trgovina pred kojom je bio zadnji veliki izgred i tučnjava koja je završila u medijima. To su činjenice. Kao što je činjenica da ne znamo na koji način je MUP uopće došao u posjed objekta, zašto je tu uopće mimo volje i konzultacija lokalnog stanovništva, odnosno mjesne samouprave otvoren azil, a od nas se očekuje apsolutna otvorenost. Čiji je Porin i koje su mogućnosti izmještanja azila, to je ono što nakon svih iskustava muči moje sugrađane. Naravno da su dobrodošli ljudi koji se žele integrirati, no tko je uopće taj koji smije tvrditi da se svi baš žele integrirati i prihvatiti naš način života?“

Prema riječima Mirele Mikić Muhe, pretpostavlja se da postoji dio ljudi koji su deportirani iz država zapadne Europe u Hrvatsku radi kaznenih djela, u Hrvatsku – jer je ona zemlja ulaska u EU i ovdje su prvo registrirani – valja postaviti pitanje gdje su ti ljudi danas i koliko ih ima. Kaže da na to pitanje nikada nije dobila odgovor:

„Mi smo još 2018. tražili izgradnju policijske postaje u Novom Zagrebu Istok i od toga ništa. Mjesna samouprava nije u to vrijeme dobivala relevantne podatke o izgredima, o kaznenim i prekršajnim djelima, a bilo ih je. Uglavnom je sve ‘stavljeno pod tepih’. Vlast u gradu, ali i u državi, ponaša se kao da se ne događa ništa neuobičajeno. Do kada? Dok ne dođe do ozbiljnijeg sukoba i posljedica? Dio mladih ljudi koji ovdje žele živjeti trude se u integraciji, i vi takve prepoznajete i lako se s njima družiti, možda nešto rade, bave se zajedničkim sportskim ili društvenim aktivnostima, no to je relativno mali broj ljudi. Naši mladi koje ja susrećem i poznajem su otvoreni u interakcijama, no njima pak prilaze isti takvi iz Porina. No nisu svi takvi, i ponavljam, nemamo potpune informacije o štićenicima. Puno su češća slika skupine od 5-6 muškaraca, stanara Porina, koji se kreću po naselju, a mi zapravo ne znamo njihove ciljeve. Državne institucije nisu objasnile uopće način integracije i pomoći ljudima. Bilo bi zanimljivo znati odakle tim ljudima novac, tko ih financira, imaju li žiro račune, kako dolaze do novca praktičnim putem. Do odjeće, mobilnih uređaja. Ponovit ću, problem je u tome da nikada, unatoč mojim nastojanjima, nije održana javna tribina i iskren razgovor, gdje bi se nama domicilnom stanovništvu objasnilo tko je točno u Porinu i kakvi su planovi, i tih ljudi, i naše države s njima.“

Zagrebačko Prihvatilište za tražitelje azila Porin. FOTO: Grgur Zucko/PIXSELL

Božo Vrkljan, ravnatelj Centra za pružanje usluga u zajednici Zagreb-Dugave, koji je kontakt točka za djecu bez pratnje, kaže da su u ovih 30-ak godina u Prihvatnu stanicu prihvatili više od tri tisuće djece bez pratnje iz 40-ak zemalja. U prosjeku je prihvat kroz sve protekle godine bio od 70 do 200 djece bez pratnje godišnje, da bi se broj prihvaćene djece bez pratnje 2023. popeo na 324:

„Kapaciteti naše Prihvatne stanice su 12 mjesta, od tog broja možemo prihvatiti osmero djece bez pratnje stranih državljana, a u slučaju veće potrebe možemo prihvatiti još četvero djece u zaseban prostor najčešće ako im treba izolacija, nekoć je to bilo zbog korone, a sad primjerice zbog svraba. U prostoru Prihvatne stanice nastojimo da djeca strani državljani borave u odvojenim sobama. Trenutačno na prihvatu imamo samo tri djeteta bez pratnje. Tu djecu pronašla je policija, nakon čega su u skladu s Protokolom o postupanju prema djeci bez pratnje dovedeni u našu ustanovu. Radi se djeci koja su zatečena bez roditelja ili staratelja, dobnoj kategoriji od 12 do 18 godina, a nerijetko je očigledno da se radi o znatno starijim osobama koja su se deklarirala kao maloljetni te primarno muškog spola. Nitko od njih, naime, nema nikakve dokumente kojima bi mogli potvrditi svoju dob, obrazovni status i slično. Većina prihvaćenih je iz Afganistana, Turske i Sirije, a samo manji broj njih služi se engleskim jezikom. Neki od njih zatraže međunarodnu zaštitu odnosno azil no vrlo brzo, unatoč zatraženom azilu, napuštaju ustanovu prije nego što se uspije i pokrenuti procedura oko priznavanja prava.“

Osnovna škola Gustava Krkleca punkt je za poučavanje hrvatskoga jezika. FOTO: Matija Habljak/PIXSELL

Važno je napomenuti da je broj primljene djece 2023. znatno porastao i on je veći za 147 posto u odnosu na prethodnu godinu – 2022. bio je 131 prihvat, a 2023. 324 prihvata. Najveći broj maloljetnih korisnika je muškog spola, gdje je godina rođenja najviše koncentrirana u dobi od 2006. do 2009. Vrkljan ističe da je i ove godine manji broj korisnika mlađih od 14 godina primljen na smještaj u Centar:

“Osim znatno većeg broja djece nego prethodnih godina, 2023. najveći broj djece bez pratnje i dalje već u prvim danima smještaja samovoljno napušta prostor Centra Dugave, što je i glavni razlog prestanka smještaja. Iz istog razloga određenom broju korisnika se i ne stigne imenovati poseban skrbnik prema mjesnoj nadležnosti. U skladu s navedenim, prošle godine samo je jedan korisnik bio na smještaju do nekoliko mjeseci. Nadležni područni ured Hrvatskog zavoda za socijalni rad djetetu bez pratnje, stranom državljaninu, rješenjem imenuje posebnog skrbnika. Većini korisnika skrbnik je djelatnik iz Zavoda za socijalni rad po mjesnoj nadležnosti na kojoj djeluje ustanova. U pravilu, uključivanje djece u obrazovni proces nije zaživjelo zbog starije dobi djece i nemogućnosti utvrđivanja koji su stupanj obrazovanja uopće završili, a najčešće zbog njihove nezainteresiranosti i brzog samovoljnog napuštanja ustanove. Tako su tijekom prošle godine sva ta djeca samovoljno napustila našu ustanovu u roku od dva dana nakon prihvata na smještaj.“

Djeci bez pratnje osigurana je adekvatna zdravstvena zaštita, a za hitne slučajeve – ako je potrebna terapija – koriste liječnika iz Porina, dok je na nivou Centra zaposlena medicinska sestra. Centar Dugave već dugi niz godina prihvaća djecu bez pratnje te se i prije donošenja Odluke o određivanju Centra Dugave kontakt točkom za djecu bez pratnje, upravo u Centru Dugave nalazio najveći broj migranata, djece bez pratnje. Od ukupno 600 djece u prošloj godini za koje je osiguran smještaj u domovima, 324 djece bilo je smješteno u ovu ustanovu. Vrkljan kaže:

„Uz postojeće iskustvo u radu s takvom djecom stručni radnici Centra sudjelovali su u aktivnostima, edukacijama, stručnim skupovima, treninzima i seminarima vezanima za primjenu Protokola o djeci bez pratnje, uz kontinuirano stručno usavršavanje. Veliku većinu je organizirao Hrvatski prihvatni centar. Veselilo bi me da neka djeca pokažu iskrenu namjeru za ostankom u Hrvatskoj, što bi bio znak da i oni ‘tamo’ imaju informaciju da bi bilo dobro ostati u Hrvatskoj. Međutim, sva ta djeca za konačni cilj imaju odlazak u neke od razvijenijih zapadnih zemalja te svi pokušaji ozbiljnije integracije padaju u vodu zbog njihove potpune nezainteresiranosti za duljim ostankom u našoj državi.”

Marija Luković, ravnateljica Osnovne škole Gustava Krkleca, koja je takozvani punkt za poučavanje hrvatskoga jezika za inojezičare na nivou Novog Zagreba, rekla je da tu školu trenutačno pohađa 595 učenika, a od tog broja 26 je učenika tražitelja azila i sedmero učenika azilanata. Tražitelja azila ili azilanata ima u svakoj generaciji, pa su integrirani učenici starosti od sedam do 15 godina, od 1. do 8. razreda u 19 od sveukupno 29 razreda:

“Učenici su od prvoga dana polaska u školu integrirani u redovne razredne odjele. Uz pohađanje redovne nastave, učenicima je osigurana i pripremna nastava hrvatskoga jezika. Pripremnu nastavu hrvatskoga jezika na naš zahtjev odobrava Gradski ured za obrazovanje, sport i mlade, odnosno Ministarstvo znanosti i obrazovanja. Pripremna nastava hrvatskog jezika provodi se unutar škole, a traje dva ciklusa po 70 školskih sati. Nakon uspješnog završetka obaju ciklusa pripremne nastave, učenici prema procjeni učitelja mogu polaziti i dopunsku nastavu hrvatskog jezika izvan kurikuluma. Učenici tek po završetku pripremne nastave hrvatskog jezika mogu biti ocjenjivani brojčanim ocjenama, dok se do tada njihov uspjeh vrednuje formativno.”

Tomislav Tomašević, gradonačelnik Zagreba koji za obrazovanje migranata daje 230.000 eura. FOTO: Zeljko Hladika/PIXSELL

Učenici uključeni u odgojno-obrazovni sustav imaju jednaka prava i obveze kao i domicilna djeca te se s njima upoznaju, zajedno s roditeljima, pri samom testiranju, odnosno upisu u školu, pojašnjava ravnateljica. Suradnja je dobra, no olakšavaju je djelatnici MUP-a i Crvenoga križa u Porinu s obzirom na to da djeca i roditelji ne poznaju hrvatski jezik te je u komunikaciji potreban prevoditelj. Radi što lakšeg i bržeg učenja hrvatskoga jezika učenici se odmah integriraju u razredne odjele gdje kroz socijalizaciju jezik lakše usvajaju. U nastavi je komunikacija otežana ako djeca ne govore, izuzev hrvatskoga jezika, niti engleski, njemački, francuski pa se često koriste aplikacije za prijevod.

Najveći problemi djece tražitelja azila i azilanata su nepoznavanje jezika, često i višegodišnje nepohađanje odgojno-obrazovnog sustava zbog izbjeglištva, neizvjesnost zbog statusa u Hrvatskoj:

„Traume proizlaze iz dužeg vremena provedenog u izbjeglištvu, događaja unutar vlastite države koji su utjecali na odlazak, rastavljenih obitelji. Pomoć im pružaju svi dionici – od udruga, MUP-a, Crvenoga križa do učitelja i psihologa, a uvelike im pomaže i samo uključivanje u odgojno-obrazovni sustav gdje se djeca nalaze među vršnjacima, stječu prijateljstva, žive život djeteta.“

U razgovoru ne samo s nekim stanovnicima Dugava i okolnih zagrebačkih četvrti, već i s nastavnicima u trima osnovnim školama – dvjema u Dugavama i OŠ Gustava Krkleca u Travnom – Nacional je dobio informacije da unatoč relativno dobroj integraciji, ipak postoje problemi, bolje rečeno izazovi, vezani uz drugačiji način života, kulture, vjere i običaja. Primjerice, postoje slučajevi kada roditelji iz tradicionalnijih muslimanskih obitelji, u ovom slučaju bila je riječ o obitelji iz Sirije, nisu svoju kćer pustili na školski izlet zato što je djevojčica, a djevojčice se ne puštaju da idu ikuda, samo dječaci smiju. Isto tako, neke djevojčice već u osnovnoj školi nose burke i drugu tradicionalnu odjeću vezanu uz muslimansku kulturu. Marija Luković, pak, kaže da problema vezanih za način života, kulturu i običaje uglavnom nema jer se integracija u toj školi radi od 2017. te je škola samostalno i u suradnji s različitim organizacijama provodila mnoge interkulturalne aktivnosti s ciljem što uspješnije integracije djece. Često su aktivnosti uključivale i roditelje te lokalnu zajednicu. Najveći izazov za nju i stručnu službu škole, kaže, predstavlja uključenje učenika u razrede po dobi s obzirom na to da mnoga djeca duže vremena nisu pohađala niti jedan obrazovni sustav.

Iz Službe za informiranje i medije Grada Zagreba kažu da je odgoj i obrazovanje učenika pod međunarodnom zaštitom organiziran sukladno Zakonu o odgoju i obrazovanju, odnosno Zakonu o strancima. Učenici pod međunarodnom zaštitom osnovnu školu, u pravilu, upisuju prema mjestu boravišta, a srednju školu sukladno interesima i dotadašnjem obrazovanju:

„Zagrebačke osnovne i srednje škole polazi oko sto tisuća učenika. Od toga, 52 učenika su pod međunarodnom zaštitom, od čega 27 u osnovnim i 25 u srednjim školama. Učenici pod međunarodnom zaštitom pritom ostvaruju sva prava kao i učenici iz Hrvatske, dakle sufinanciranje prehrane, udžbenike, prijevoz i slično. Za učenike koji ne znaju ili nedostatno znaju hrvatski jezik organizirana je pripremna nastava hrvatskog jezika, i to po punktovima, u 14 osnovnih i tri srednje škole u Gradu Zagrebu. Ističemo, također, da je u zagrebačkim osnovnim i srednjim školama upisano 366 učenika raseljenih iz Ukrajine. Dodatno, Grad Zagreb je u 2023. razvio i proveo pilot projekt potpore obrazovanju učenicima srednjih škola i studentima pod međunarodnom ili privremenom zaštitom, za što smo u proračunu 2023. osigurali 230.000 eura, a isti iznos osiguran je i u 2024. Potpore su u 2023. dodijeljene za 56 korisnika, od čega za 41 učenika srednjih škola (73,21%) i 15 studenata (26,78%). Od ukupnog broja korisnika, sedam ih je pod međunarodnom zaštitom (12,5%), a 49 pod privremenom zaštitom (87,5%).“