Dvoglasno pjevanje nije neuobičajeno u svijetu glazbe, ali kada dvoglasno pjevaju braća blizanci, dajući pjesmama svojim emotivnim vokalnim izvedbama jedan posve novi značaj, onda je to doista nešto posebno. Braća blizanci Ratko i Radiša Teofilović rođeni su 1966. godine u Čačku, a posljednjih 30 godina osvojili su svijet specifičnim izvedbama pjesama srpske i balkanske glazbene baštine. Iako su, onako više za sebe, oduvijek pjevali u krugu obitelji, tek 1983. godine počeli su pjevati u gradskom zboru Čačka. To ih je, kako su rekli u razgovoru za Nacional, zapravo i odredilo.

„Zbor je za nas imao presudno značenje iz više razloga. Najvažniji je bio taj što smo zahvaljujući Predragu Peruničiću, dirigentu zbora, zavoljeli neku drugu muziku od one koju smo do tada slušali. On je imao divan osjećaj za mlade pjevače i znao je prenijeti ljubav prema muzici. U zboru se jako dobro izvježbaju sluh, dikcija, način pjevanja i sve ono što pjevačka tehnika zahtijeva. Iz svega se može zaključiti da je zbor utemeljenje svega vrijednog što smo iz njega ponijeli“, rekao je Ratko Teofilović.

Nisu akademski obrazovani glazbenici, ali su se kroz karijeru, kako su istaknuli, susretali s puno divnih ljudi i muzičara koji su im u svemu beskrajno pomagali. Nekima od njih itekako su zahvalni i dan danas, poput Žarka Milanovića, Buce Vukosavljevića i Zore Vasiljević čiji je otac Miodrag Vasiljević bio najznačajniji etnomuzikolog u Srbiji. Nakon iznenadne smrti Predraga Peruničića zbor u kojem su pjevali se rasformirao i osjetili su jaku prazninu, ali i potrebu da nastave s nekim vidom muzičkog izražavanja. „Nismo ni slutili koja će nas muzika privući i odvesti do toga što danas radimo. Zvuci Radija Beograda i izvođači koje smo slušali jako su nam se dopali i tako je rastao naš interes za muziku Srbije i Balkana“, rekao je Radiša Teofilović. Zanimljivo je da nisu posebno tražili neki vlastiti pristup vokalnom izrazu, već su jednostavno od samog početka zajedno pjevali pjesme koje bi im se svidjele. „Zatvoreni u svojoj sobi slušali smo muziku, pjevali i tražili taj istinski smisao muzike kroz dvoglas. Zanimljivo je da smo to radili tri godine, a da za to, osim roditelja, nitko nije znao“, rekao je Radiša Teofilović.

Prvi službeni nastup kao Braća Teofilović održali su u Čačku, na jednoj književnoj večeri. Očekivano, imali su tremu i strepili hoće li se njihovo pjevanje dopasti publici, a kada je povratna reakcija bila sjajna, dobili su vjetar u leđa da nastave, uvjereni da su na pravom putu. Njihova profesionalna diskografska karijera počela je ranih devedesetih, kada su snimili pjesme za nacionalni radio i televiziju te se koncertno aktivirali. Radiša Teofilović prisjetio se i prvog nastupa izvan Srbije: „Prvo naše gostovanje izvan Srbije dogodilo se u Norveškoj 1997. godine na festivalu regionalnih televizija u Trondheimu. Došli smo kao predstavnici Televizije Novi Sad. Reakcije su bile fantastične, a nama je bilo bitno osjetiti kako neke druge kulture i muzičari reagiraju na naše pjevanje.“ Prvi album „Čuvari sna“ objavili su već godinu kasnije, u vlastitom izdanju, uvjereni da su na dobrom tragu. „Prvi album ‘Čuvari sna’ imao je više od jednog izdanja. Zahvaljujući njemu priča o nama se brzo širila. Pritom nije bilo interesa diskografskih kuća za to što radimo jer vjerojatno nitko nije vidio u tome komercijalnu priču. Mislim da u startu nisu imali dobru procjenu. Mi smo kasnije shvatili da je i za nas bilo mnogo bolje što je prvi album bio naše samostalno izdanje“, ustvrdio je Ratko Teofilović.

Nakon festivala u Norveškoj počela su gostovanja širom svijeta. Nastupali su u Njemačkoj, Italiji, Švicarskoj, Poljskoj, Rusiji, Norveškoj, Austriji, pa onda i u Japanu, SAD-u, na afričkom kontinentu… Bili su to nastupi u nekima od najpoznatijih koncertnih dvorana na svijetu kao što su The Kennedy Center u Washingtonu, Wiener Konzerthaus u Beču, Hall of Honour u Ottawi, Liszt Academy Concert Centre u Budimpešti, Moscow Tchaikovsky Conservatory u Moskvi, kao i na brojnim fakultetima poput New England Conservatory u Bostonu, University of Chicago, George Washington University, California Institute of the Arts, Franklin College, ali i na brojnim festivalima… Točan broj nastupa koje su održali tijekom 30 godina karijere ne znaju, ali su sigurni da ih je bilo zaista puno. „Kroz tridesetogodišnju karijeru pisano je dosta o našim gostovanjima i nastupima širom svijeta. Umjesto da prepričavam brojne recenzije i osvrte na naše koncerte, mislim da je bolje navesti jedan opći dojam koji je vladao kod kritike koja nas je čula, a on se svodi na našu autentičnost, posebnost, produhovljenost, profinjenost u nijansiranju i jedan nesvakidašnji doživljaj koncerta, što nam je posebno drago“, naglasio je Radiša Teofilović.

Paralelno s koncertom aktivnošću braća Teofilović snimaju i albume. Tako su 2001. objavili album „Sabazorski vetrovi“ na kojem su zapjevali uz zvuke starih instrumenata poput kavala, roga, duduka i gajdi, da čuju i osjete kako biti u suzvučju s njima. Godine 2007. izlazi im i prvi album snimljen uživo „Koncert – Belgrade Live“, a 2012. objavljuju album „Vidarica“ u suradnji s proslavljenim gitaristom Miroslavom Tadićem. „Suradnja s Miroslavom Tadićem započela je još davne 1999. godine, kada smo bili gosti koncerta Vlatka Stefanovskog i Miroslava Tadića na kojem je predstavljao album ‘Kruševo’. Uslijedio je zajednički nastup 2008. godine na Gitar Art Festivalu, poslije kojega se i rodila ideja da napravimo zajedničko izdanje – ja nekako više volim reći ploču – a to je ‘Vidarica’, snimljena 2013. godine kod Miroslava u Los Angelesu. Kuriozitet jest da je snimatelj albuma bio Scott Fraser, muzički producent Kronos Quarteta“, rekao je Ratko Teofilović. Zahvaljujući velikom broju pjesama koje su zapisane u etnomuzikološkim knjigama, relativno lako dolaze do pjesama koje izvode, ali je teško, kako navode, izabrati one koje im najviše odgovaraju i koje će u njihovoj izvedbi zazvučati najljepše. Zna se ponekad dogoditi i da im netko predloži i donese neku pjesmu koju oni potom prihvate kada osjete da je za njih. Posljednji studijski album, nazvan jednostavno „Teofilovići“, objavili su 2016. godine.

Novi album braće Teofilović, pod nazivom „Element“, objavit će krajem siječnja ove godine diskografska kuća Croatia Records, što je ujedno i njihova prva suradnja s njima te s jednom tako velikom diskografskom kućom uopće. „Mislimo da se desio jedan pozitivan niz okolnosti da naš CD objavi diskografska kuća Croatia Records. Poslali smo im novi materijal, njima se to jako dopalo iako su znali i prije za naš rad, najviše zbog čestih nastupa s Miroslavom Tadićem u Hrvatskoj. Ideja da novi CD promovira najveća diskografska kuća u regiji je logična, jer do nas će doći i ona publika koja nas ranije nije imala priliku čuti“, objasnio je Radiša Teofilović. Pjesme za novi album snimali su u Kanjiži jer su tu otkrili prostor u kojem se odlično osjećaju izvodeći svoje pjesme. „U Kanjiži ima jedna predivna eksperimentalna i višenamjenska sala u obliku velikog kvadrata – znači, prostorno velika. Imali smo u njoj nekoliko koncerata i shvatili smo da se dobro osjećamo u tom prostoru. Naravno da je prirodna akustika bila za nas odlučujući faktor, studio je ipak gluh prostor i mi ne možemo u njemu svoje vokale dovesti na tu razinu. Album je snimljen u jednom dahu tako da se mogu osjetiti naša razigranost i sloboda u pjevanju, koje najviše volimo“, istaknuo je Radiša Teofilović. Na novom albumu naći će se pjesme iz zapadne i južne Srbije, Kosova, Makedonije, a posebna iznenađenja na albumu su njihova verzija romske himne „Đelem đelem“ i jedna pjesma iz Dalmacije. Zato smo pitali Radišu Teofilovića znači li to da će možda snimiti i album s dalmatinskim pjesmama. „Volimo klapsku i dalmatinsku muziku još iz zbora i ta se ljubav širila kako smo slušali i pjevali dalmatinske pjesme. Mislim da ćemo ostvariti tu ideju. Puno je ideja, ali otkrit ćemo vam da je na ovom CD-u jedna posebna pjesma kao iznenađenje i poklon publici. Čuli smo je na otoku Prviću, a riječ je o pjesmi ‘Kroz planine, barda i gore’“, odgovorio je.

Ne čudi što se nakon nastupa Teofilovića širom svijeta pojavljuju naslovi poput „Glasovi stoljeća“, „Glazbene umjetničke ikone“ ili „Vrhunsko umjetničko dostignuće“, jer doista je riječ o izvanserijskim izvođačima koji strašću interpretacije prenose nevjerojatne emocije i publiku ostavljaju bez daha.