Kada je s 15 godina počela pisati prve pjesme i skladati uz akustičnu gitaru, Nina Romić nije ni sanjala da će upravo ona biti lokomotiva novog vala kantautorica koje su, poučene i ohrabrene njezinim primjerom, odlučile stupiti na scenu. Zahvaljujući podršci tada utjecajnog hrvatskog glazbenog portala Earbugs, 2006. godine s grupom Izae izdaje prvi EP kojim se predstavila publici. Negdje u to vrijeme, na samom početku karijere, upoznaje Dunju Knebl i 2008. godine snimaju zajednički album „Dođe Božić Oj, Koledo“, koji je te godine bio i nominiran za nagradu Porin u kategoriji etno glazbe. Prvi album „Daljine“ objavila je 2010. za Aquarius Records. Paralelno uz svoju karijeru trudila se pomoći drugim kantautoricama da iziđu pred publiku pa je tako, u suradnji s Antom Perkovićem i Lukom Belanijem, organizirala niz nastupa pod nazivom „Škrabica“ u Književnom klubu Booksa kako bi predstavila nova glazbena imena. Time se nastavila baviti i u klubu Močvara, gdje je od 2012. pa sve do 2021. godine kroz program „Začarana močvara“ organizirala 150 koncerata kantautorica i kantautora iz Hrvatske i svijeta. Hvaljeni drugi album „Ptice“ objavila je 2012., a sljedeći album „Stablo“ iz 2014. bio je nominiran za prestižnu nagradu IMPALA za najbolji europski album. Posljednji album „Sloboda“ objavila je 2018.

NACIONAL: Vaš novi album „Jezero“ najavljen je kao konceptualan album. Zbog čega konceptualan?

Ovaj album duboko osjećam i vodila sam se idejom da je svaka od ovih pjesama intimni razgovor s vlastitom dušom, stoga, najiskrenije je da ga tako i predstavim. Pjesme su izronile iz nekog dubokog dijela i rasprostrle svoj oblik preda mnom tako da više nisam mogla izbjegavati istinu, koliko god za mene u tim trenucima bila bolna. Suočavanje s do tad neotkrivenim dijelovima nutrine bilo je teško, no kroz ove stihove našla sam svoju utjehu i mir. Za mene je svaka od ovih deset pjesama moja mala mantra koja mi olakšava trenutke u kojima mi je teško. Dok ih slušam, znam da ti osjećaji nisu konačni i da će sve jednom proći. Osjećam se zahvalno što sam ih mogla baš ovako, kroz dijalog, iznijeti.

NACIONAL: Naglasili ste da je novi album i značajan dio vašeg života jer ste odlučili s publikom podijeliti teme koje su vas intrigirale posljednjih godina. O kojim temama je riječ?

Suočavanje s raznim tugama, osjećajima nedostatnosti, nedovoljnosti, manjka ljubavi prema sebi, destruktivnosti, sabotaže, i razmišljanje odakle su krenula ta ograničenja. Definiranje njihovih granica i pokušaj iskoraka u neki drugi prostor. Taj pomak između starog i novog je nešto što me dugo i duboko i danas okupira.

NACIONAL: Na neki način novim ste albumom zatvorili krug i vratili se na početak svoje karijere i poetskom izrazu koji ste predstavili 2010. godine pjesmom “U mom malom mraku” i pjesničkim odlaskom u egzistencijalnu filozofiju. Zašto ste odlučili posvetiti album tim teškim životnim temama?

Za mene nije ni moglo drugačije. U trenu kada se okreneš prema unutra, sva putovanja koja su se do tada odvijala kao da postanu manje važna i u sjećanjima više ne zauzimaju tako važnu ulogu. Za mene je bilo značajno prvi put dati veću važnost ovom svijetu iznutra, nego onome kojim smo okruženi. Takav pomak fokusa bio mi je potreban. Mnogo toga mi se u životu događalo prethodnih nekoliko godina, uz doba pandemije i potresa i raznih drugih okolnosti sve je vodilo prema nekoj promjeni iznutra. Tišini i posljedičnoj većoj potrebi za izgovaranjem svoje istine. Moja istina je na kraju postala moje umjetničko sredstvo i od nje sam oblikovala ovo Jezero.

NACIONAL: Kako se nosite sa svakodnevnim stresom, roditeljstvom, poskupljenjima, politikom, prijetnjama ratom, pandemijom itd? Koliko ti svakodnevni momenti utječu na vas i vašu pjesničku preokupaciju?

Nosim se hrabro, ne posustajem, svjesna sam da je to jedini izbor. Osvještavam koje stvari mi ne čine dobro i pokušavam ih micati dalje od sebe.

NACIONAL: Kako u tome uspijevate?

One koje mi čine dobro, vraćam ih iznova i iznova u život i napajam se na tom izvoru. Što se okruženja i stvarnosti tiče, opcija je utapati se i žaliti, biti nesretna, ustrašena, anksiozna, besperspektivna, ili imam izbor: pokušati staviti “širokokutni objektiv” na sva ta zbivanja i progledati. Vidjeti što ja mogu učiniti za sebe pa onda za druge oko sebe koji pate, da im olakšam na neki način ili samo da budem tu za njih. Mislim da je bitno raditi na sebi, pokušati razumjeti sebe, kako bismo razvili kapacitet da poduzmemo neke korake u mijenjanju sebe i okoline, malim koracima. Moje pjesničke preokupacije zasad su na tim razinama i sve ovo što se zbiva oko nas, potpiruje moj žar.

NACIONAL: Svoj posljednji album „Sloboda“ objavili ste 2018. godine. Koliko se ta vaša sloboda, kojoj ste posvetili album, do danas promijenila?

Redefinirala sam kroz godine mnoge pojmove za koje sam prije bila uvjerena da znam što predstavljaju, pa tako i pojam slobode.

NACIONAL: Kako?

Sloboda je bila samo jedan korak, možda jedna želja koja je procvala duboko u meni i tako me povela na ovo putovanje. Vapaj da odem iz tuge u kojoj sam bila toliko je jasan kada danas slušam tekst pjesme “Sloboda” i tu je kao podsjetnik na mjesto na kojem sam bila u tom periodu života. Još uvijek putujem i razmišljam o tome što sloboda jest i što bi mogla biti za mene. I uživam u svakom novom uvidu, jer to znači da je neuhvatljiva i predivna, da je se ne može definirati do kraja i svaki boravak u njenom društvu za mene je ispunjenje, korak bliže njenoj tajni, tom osjećaju. Komunikacija s dušom traje već godinama putem glazbe i konačno mogu biti mirna s tim da ne moram ni sve znati, jer stvari se otkriju tek kada bude pravi trenutak.

NACIONAL: Vašim dolaskom na scenu, prije gotovo 15 godina, u Hrvatskoj je počeo val kantautorica od kojih su se mnoge do danas uspješno etablirale i često vas navode kao uzor. Što je vas potaknulo i ohrabrilo da prije 15 godina uzmete gitaru i zapjevate pred publikom?

Ta vremena su mi u posebnim sjećanjima, romantičarski me dotiču svaki put kada se sjetim tog razdoblja prvih koraka. Doba otkrivanja, cvjetanja, doba foruma, sporog interneta, dijeljenja glazbe na CD-ima, konzumiranja albuma kao cjeline itd. Glazba mi je spasila život, trenuci stvaranja i izražavanja kroz glazbu bili su moj način da lakše plovim kroz sve situacije. Kad sam je snimala u svojoj sobi, nisam imala velike planove, no putem su se našli pravi ljudi u pravom trenu kada je bilo potrebno napraviti poneki iskorak da bih i ja shvatila kako glazbu treba jednom, kad je dovršiš, puštati i dijeliti. Osjećaj predavanja energije iz pjesama svijetu, gdje se ta energija preko ljudi koji vole tvoje pjesme vraća u mnogo plemenitijem obliku, meni je bio ključan i to je promijenilo moju dotadašnju motivaciju bavljenja glazbom. Najviše su mi pomogli dragi ljudi s portala Earbugs, Marin i Pia, zatim bend Izae s kojim sam 2006. snimila prvi album, moji glazbeni suradnici, Dunja Knebl itd.

NACIONAL: Od doista brojnih kantautorica koje su se od tada pojavile na sceni, postoji li neka koja vam je posebno draga i čiji rad posebno cijenite? Zašto?

Želim izdvojiti nekoliko kolegica koje strašno volim i čijem se radu divim, sretna sam što stvaramo u istim desetljećima i što kontinuirano ostavljamo putem svoje pjesme da se već s ponosom možemo zvati scenom. Tu su Ivana Picek – PI, Zvonka Obajdin, Billie Joan, Mary May, Elis Lovrić, Barbara Munjas, Irena Žiić, Sara Renar, Miriiam, Šećer, Ether, Bad Daughter, ima ih još… Obratite pozornost na svaku od njih, svaka je u svom izrazu unikatna pojava i svaki njihov uspjeh, album, izdanje, doživljavam kao kolektivni uspjeh te male, ali snažne scene.

NACIONAL: I sami ste pomogli da mnoge od njih dođu do izražaja jer ste organizirali brojne koncerte. Sam početak organizacije koncerata počinje još prije vašeg prvog albuma, koncertima u Booksi u Zagrebu, koje ste organizirali s Antom Perkovićem i Lukom Belanijem. Po čemu pamtite taj period?

Počela sam još 2007. u MMC Koprivi u Ilici s idejom da se pokrene kantautorska scena koje je tada bila u začetku, bilo je samo nas nekoliko usamljenika s gitarama. Mika Male, Ante Perković, Bebe na Vole, Zvonka Obajdin, Luka Belani i Voland Le Mat neki su od njih.

Nina Romić predstavlja novi album ‘Jezero’ 15. i 16. lipnja u prostoru Uranije. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Kojom idejom ste se vodili?

Ideja je bila vrlo jednostavna. Trebali su se stvoriti uvjeti da se u ljudima rodi navika odlaska na takve, dotad, netipične koncerte. Možda ih je i ranije bilo, no ja to tada nisam znala. Bila sam premlada, a i nije bilo baš mnogo kanala putem kojih se moglo doznati o zbivanjima po gradu. Ah, to doba dok internet nije imao tako velik značaj u našim životima, još uvijek ga se sjećam. Ideja je bila da nađemo prostor gdje će se naše pjesme čuti i da u jednoj večeri nastupa nekoliko kantautora te da ta mala publika koju ima svatko od nas, čuje i drugog izvođača, a s obzirom na sličan senzibilitet, postojala je izvjesna mogućnost da se proširi publika svakoga od nas takvim jednostavnim pristupom. Vodile su me intuicija i dobra volja svih uključenih, kao i moje prijateljice Jasmine koja nam je nesebično otvorila vrata MMC Koprive.

NACIONAL: Po čemu pamtite te večeri?

Stvarno pamtim fenomenalne večeri u tom predivnom umjetničkom prostoru punom drvenih umjetnina, s kaminom u kojem je gorjela vatra. Od tog mjesta ideja se selila po nekoliko prostora u gradu, lijepo je bilo biti dio Škrabice koja je pokrenuta na Antinu inicijativu. Luka Belani i on bili su odlični suradnici na projektu i stvarno je bio užitak raditi s njima. Svatko od nas troje imao je svoj organizacijski pristup i glazbene preferencije, a koncerti su baš bili dobro popraćeni. Ante je uvijek razmišljao što se još može učiniti, kako nas sve povezati, kako istaknuti na van tu glazbu koja je prečesto na marginama medija. Ostat će mi u srcu zauvijek, on je za mene bio i ostao neumorni tragatelj za boljim soundom današnjice.

NACIONAL: Uslijedila je potom dugogodišnja suradnja s klubom Močvara gdje ste godinama organizirali program “Začarana Močvara” upravo sa željom da predstavite brojne glazbenike u što intimnijoj atmosferi. Jeste li ikad pobrojili koliko ste koncerata organizirali?

Negdje nakon 150. prestala sam brojiti. Program je bio, a i ostao, sve što sam oduvijek htjela istaknuti kao važno u jednom početnom trenutku ulaska u glazbeni svijet. Uz inicijativu Kornela Šepera, voditelja Močvare, da se pokrene takav intimni program u klubu, krenula sam s tom idejom tamo i jako mi je drago da se zadržala do danas kao svojevrsno utočište za nekoga tko s publikom želi podijeliti svoja intimna shvaćanja.

NACIONAL: Kako to mislite utočište?

Smatram da je trenutak prvog nastupa veliki korak za svakog glazbenika, veliki vlastiti proboj i često može odrediti daljnju glazbenu putanju. Iz iskustva znam da nije jednostavno ogoliti se pred javnošću, a ako si u okruženju koje ne podržava takvu energiju, potrebna je puno upornosti i vjere da nastaviš dalje. Zato sam htjela stvoriti uvjete da taj prvi susret glazbenika s publikom bude što bezbolniji, u smislu da jedina stvar na koju treba u tim trenucima misliti bude njegova pjesma i kako će je interpretirati pred publikom. Želja je bila i tu glazbu koja je prečesto na marginama, staviti u prvi plan i dati joj na važnosti. Također, mislim da smo napravili mnogo i u samom formiranju publike koja prati koncerte tog tipa. Ponosna sam što sam vodila Začaranu Močvaru i što je ideja zaživjela. To ne bi bilo moguće bez svih divnih ljudi u Močvari koji su bili i ostali dio projekta.

NACIONAL: S Dunjom Knebl surađivali ste na početku svoje karijere. Koliko vas je ona formirala kao kantautoricu i pjevačicu?

Dunja Knebl je moja inspiracija, za mene možda i najveća i najvažnija glazbenica koju je ova zemlja ikad imala. Osoba je koju iskreno volim. Misija koju ona svakoga dana živi, neumornost i upornost, toplina kojom zrači, duh koji je živ i pretače se na ljude koji su u njenom prisustvu, čine da samo da osjećam ponos što je mogu zvati svojom prijateljicom i što smo surađivale na nekim projektima. U moj život je došla u vrijeme mojih početaka i otkrila mi još jedan svijet glazbe o kojemu do tada nisam mnogo znala, a kad mi je otvorila taj prozor u tradicijsku glazbu, obogatila me je za cijeli život. Na tome ću joj uvijek biti zahvalna. Pomisao na Dunju daje mi snagu da sve što zamislim mogu i ostvariti, da glazbu izrazim takvom kakvom je osjećam, bez zadrške i s potpunom vjerom u sebe.

NACIONAL: Sudjelovali ste 2014. godine u glazbenom projektu Pridjevi, koji je bio drugačiji od vašeg glazbenog izraza i oduševio je brojnu publiku. Koliko je vama legao takav drugačiji glazbeni izraz?

Glazba koju stvara Dino Santaleza od početka mi je bila fascinantna i to je tip glazbe kakvu obožavam slušati privatno. Pomaknuta i intimna psihodelija uz liriku koja mi je obuzela sva čula. Kad smo se spojili, prvo prijateljski, zatim muzički, mom oduševljenju nije bilo kraja. Pjesme za taj album bile su sve što sam ja duboko osjećala, ali nikad ne bih sama mogla stvoriti takvu izuzetnu muziku, a u spoju s prijateljicom i glazbenicom Ivanom Picek sve je došlo u onu sferu čistog uživanja. Na nastupima nije bio toliki pritisak kao kad izvodiš svoju glazbu, ipak je bilo mnogo opuštenije i slobodnije. Dino je okupio fenomenalan bend s ponajboljim alternativnim muzičarima i doista je bio užitak biti u Pridjevima u tom periodu života. Nadam se da će biti opet prilike da se okupimo.

NACIONAL: Vratimo se vašem novom albumu „Jezero“ i samoj naslovnoj pjesmi koja je intimna, iskrena i osobna. Zašto ste se odlučili “ogoliti” i kroz svoju priču publici otkriti jedan drugačiji pogled na svijet?

Za mene ne postoji drugačiji vid stvaranja i davanja svoje glazbe osim u onom obliku kakvom je osjećam. Čemu sve to ako ne iskazujem svoju istinu, kakva god bila? Nekome će biti previše, a nekome će pjesma baš doći u pravom životnom trenutku; netko će je doista čuti. Meni je značilo mnogo kada bih čula tuđu priču opjevanu kroz pjesmu, uvijek bi došla u onom trenutku kada bih je i ja trebala čuti, kada bih je bila spremna čuti. I tada se samo pojavio osjećaj mira jer sam znala da u svojim osjećanjima nisam sama, da postoje ljudi koji proživljavaju mnogo toga što i sama proživljavam. To je ta utjeha koju glazba pruža, nisam više toliko usamljena nakon slušanja, jednostavno, previše mi je dala i zato svoju glazbu ne želim nimalo kompromitirati, prilagođavati, uređivati i izreći kroz nju išta manje od istine.

NACIONAL: Promociju novog albuma održat ćete 15. i 16. lipnja u prostoru Uranije. Hoće li to biti koncert intimne atmosfere i promocija samo novih pjesama ili možda neki novi, drugačiji nastup od dosadašnjih?

Veselim se ovom nastupu jer će biti poseban. Na početku će se održati premijera kratkog filma “Jezero”, koji je snimljen uz soundtrack istoimene pjesme. Nakon premijere filma lagano ćemo svoje drage ljude koji dođu uvesti u priču albuma i izvesti ga u novoj postavi. Meni uz bok stoji Jelena Galić, aranžerka i izuzetna glazbenica/suputnica, a mušku potporu daju Tomi Novak na gitari i Bruno Vorberger na bubnjevima. Promocija će biti posebna jer će istovremeno biti i na još nekoliko lokacija u zemlji, naime, prenosit će se putem livestreama tako da će svi koji su zainteresirani moći biti s nama 15. lipnja kada predstavljamo album u kinu Uraniji. Dodatni koncert bit će 16. lipnja, na istom mjestu, na dan samog izlaska “Jezera” na sve digitalne platforme.