Flamenco je navodno potekao iz Andaluzije negdje na prijelazu iz 17. u 18. stoljeće i sastoji se od tri glavna djela: cante – kao vokalni izričaj flamenca, potom baile kao plesna strast flamenca i toque odnosno umjetnost sviranja flamenca na gitari. Nastao je i razvio se najviše zahvaljujući španjolskim Romima (Gitani) koji su navodno odigrali ključnu ulogu u razvoju i popularizaciji flamenca te je on danas poznat širom svijeta, a 2010. godine UNESCO je flamenco stavio na popis nematerijalne kulturne baštine. U Hrvatskoj flamenco pjeva Nina Ćorić, koja se zaljubila u taj španjolski vokalni izraz još 2010. od kada ga kontinuirano uči uz pomoć seviljske mentorice, nagrađivane pjevačice flamenca Alicije Acuñe. Nina Ćorić nedavno je privukla pažnju šire javnosti gostovanjem na albumu „Recycle“ sastava Balkan Zoo, na kojem je u jazz aranžmanima u flamenco stilu otpjevala tradicionalne romske pjesme te skrenula pažnju na sebe i svoj talent koji je oduševio i same Španjolce. Povrh toga, već deset godina organizira međunarodni festival flamenca uz pomoć Veleposlanstva Kraljevine Španjolske u Hrvatskoj, a nedavno je započela i jedinstveni glazbeni projekt izvedbe flamenco pjesama uz pratnju tamburaškog orkestra.

NACIONAL: Što vas je toliko privuklo flamencu da ga pjevate već godinama?

Moja veza općenito sa Španjolskom je obiteljska, jer je moj brat s prijateljima još 1998. otišao tamo „trbuhom za kruhom“. Zahvaljujući njemu naučila sam španjolski i proputovala dobar dio te zemlje, ali sve do prošle godine nisam imala priliku posjetiti Andaluziju kao kolijevku flamenca.

NACIONAL: Kada ste ga prvi put čuli i osjetili?

Prvi susreti s flamencom nisu bili u Španjolskoj, već u Hrvatskoj. Sjećam se jednog flamenco koncerta u Lisinskom, na koji me pozvao bratov prijatelj koji je po povratku u Hrvatsku vjerojatno poslužio Španjolcima kao prevoditelj, nakon kojeg sam završila na afteru na Jarunu s flamenco umjetnicima, ali tada nisam flamenco doživljavala kao nešto čime bih se mogla baviti. Flamenco gitaru zavoljela sam baš zbog takvih trenutaka pa sam prihvatila poziv da jedne večeri odem u B.P. club na koncert flamenco gitarista Gorana Žegarca i Darka Nikčevića (CG) i dok sam slušala izvedbe, počela sam pjevušiti u sebi i otkrila da moj glas može pjevati flamenco. I tako je sve krenulo 2010. godine.

NACIONAL: Je li točno da ste flamenco na početku učili po sluhu i putem YouTubea, bez stručne pomoći?

Istina je. U to sam vrijeme završavala novinarstvo na FPZG-u i jutro nakon BP Cluba došla sam na fakultet povući prijavnicu za ispit. Rekla sam kolegicama da sam odlučila pjevati flamenco, na što su se svi, naravno, nasmijali. Ja sam dotad bila angažirana u Prijateljima životinja i radila kao instruktorica plesa, a pjevala sam jedino na karaokama iz zezancije. Nisam imala pojma odakle početi. Vjeru u mene imala je jedna moja učenica s plesa, a danas velika prijateljica koja mi je rekla da će mi pomoći i kroz par dana mi donijela hrpu glazbe. Među albumima je bio i onaj Niñe Pastori uz koju sam „propjevala“. Preko You Tubea sam proučavala mimiku lica i naučila kako proizvesti tonove koje želim. Uskoro me druga prijateljica spojila s gitaristima iz BP-ja i kada sam došla na „audiciju“ i kada su me čuli kako pjevam, Darko Nikčević se naježio i rekao: „Ovo sam čekao godinama.“

NACIONAL: Već neko vrijeme imate svoju mentoricu pjevanja flamenca u Sevilli. Kako ste došli do nje?

To je isto nevjerojatna priča. Moji prvi satovi flamenco pjevanja bili su u Madridu 2012., a nakon toga sam radila s pjevačima flamenca koji bi dolazi u Hrvatsku ili Sloveniju. I dalje sam većinu toga učila preko YouTubea, a najviše sam proučavala lekcije Alicije Acuñe iz Seville. Početkom 2020. moj kolega i prijatelj, slovenski plesač flamenca Mitja Obed rekao mi je da radi jedan flamenco projekt i da je Alicia pristala na suradnju. Nisam mogla vjerovati kada je spomenuo njeno ime. Napokon ju je 2021. uspio dovesti u Sloveniju i Hrvatsku i tada smo se upoznale. Dogovor je bio te zime doći u Sevillu i raditi s njom privatno. I tako je počelo mentorstvo.

NACIONAL: Ispravite me ako griješim, ali zar nisu pjevačice flamenca ujedno i plesačice? Bavite li se i plesanjem flamenca?

Pjevanje je u flamencu baza, najčešće iz palmas tj. uz pljeskanje, jer većina stilova ima svoj compas tj. ritam. Zatim je tu ples koji je i najatraktivniji dio flamenca i tu je nezaobilazna gitara. Gitara se „zadnja“ počela razvijati u smislu da je dosta dugo služila samo kao pratnja. Svaki element od ova tri je jednako važan i malo tko je izvrstan u sva tri elementa istovremeno. Ja samo malo koketiram s plesom iako bi bilo bolje za mene da naučim više i to svakako planiram jer ću još bolje razumjeti plesača.

NACIONAL: Tko vas najčešće prati na gitari, s obzirom na to da u Hrvatskoj baš i nema puno svirača flamenco gitare, koja je izrazito teška i zahtjevna?

Surađivala sam s dosta flamenco gitarista iz regije. Najviše sam surađivala s Goranom Žegarcem i Tomislavom Tenšekom Snoopyjem iz Zagreba i Mirzom Redžepagićem iz Sarajeva. Ovoga ljeta prvi put ću surađivati s našim najmlađim flamenco gitaristom iz Rijeke, Teom Mandžukom. Najveći problem je u tome što se gitara drugačije svira kada je u pratnji pjevača, a drugačije kada su i pjevač i gitarist u pratnji plesača. Gitarist to znanje može dobiti jedino ako je prošao sve faze rada i ako dobro poznaje stil i formu i što se od njega očekuje u određenom trenutku izvedbe.

NACIONAL: Iako flamenco nije nepoznat hrvatskoj publici, vi ste jedina pjevačica flamenca u Hrvatskoj. Kako to objašnjavate?

Flamenco je vrlo težak za pjevanje, a sam talent, iako je ključan u cijeloj priči, ne znači ništa bez rada i kontinuiranog učenja i usavršavanja. Najljepše je u tom cijelom putovanju spoznaja da nikada neće znati sve, to je nemoguće. No bitno je da je umjetniku flamenco uvijek na prvom mjestu, a ne on sam. Mi smo samo medij, flamenco je tu bio prije nas i ostat će nakon nas.

NACIONAL: Ove godine se obilježava 100 godina festivala flamenca koji je 1922. godine u Granadi osnovala skupina tamošnjih intelektualaca, upravo kako bi flamenco dobio zasluženu pažnju te se iz lokalnih krčmi preselio na velike pozornice i bio proglašen umjetnošću. Kakav status flamenco danas ima u svijetu?

UNESCO je 2010. flamenco proglasio nematerijalnom svjetskom baštinom, ali on se već puno prije probio u svijetu, mislim da je proboj počeo nakon Španjolskog građanskog rata. Flamenco se danas može čuti od Japana do SAD-a i to govori o veličini te umjetnosti.

‘I ove godine planiramo dovesti španjolske umjetnike u Mali Lisinski, i to 16. studenoga, na Svjetski dan flamenca’. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Ujedno ste i direktorica međunarodnog Flamenco Festivala Zagreb, koji se organizira od 2012. s ciljem popularizacije flamenca kao andaluzijske umjetnosti, ali i UNESCO-ove nematerijalne svjetske baštine. Prošli put ste rasprodali Lisinski, što pripremate za ovu godinu?

Sve, naravno, ovisi o financijama, ali i ove godine planiramo dovesti španjolske umjetnike u Mali Lisinski, i to 16. studenoga, na Svjetski dan flamenca. Taj posao nimalo nije lak i mnogo puta htjela sam dići ruke od svega, ali kada vidim kako publika oduševljeno reagira na flamenco, jednostavno ne mogu odustati. Umjetnici koji su prošli put rasprodali Lisinski tri tjedna unaprijed bili su iz Seville. U Sevilli ćete za ulazak u vrhunski tablao izdvojiti 40 eura, a da ne govorimo da morate i stići do Seville. U Zagrebu umjetnici dolaze k nama, a ulaznica je mnogo jeftinija zahvaljujući pokroviteljima.

NACIONAL: Flamenco je svima poznat kao dio španjolske kulturne nematerijalne baštine. Koliko vam u promociji i organizaciji Festivala pomaže Veleposlanstvo Kraljevine Španjolske u Hrvatskoj?

Veleposlanstvo Kraljevine Španjolske u Hrvatskoj je moj najveći saveznik i partner. Da nema njihove potvrde mene kao umjetnice i podrške u svemu što radim, možda bih odustala od Flamenco Festivala Zagreb jer je bilo jako teških godina. Naša suradnja traje već deset godina i kada kažu da sam njihova najbolja ambasadorica flamenca u Hrvatskoj, to znači sve.

NACIONAL: Nedavno ste gostovali na albumu „Recycle“ sastava Balkan Zoo i Marija Rašića, koji je obradio poznate romske pjesme u jazz aranžmanima, a vi ste ih interpretirali te stekli jednu potpuno novu publiku koja je bila oduševljena vašim glasom i interpretacijom. Kako je uopće došlo do suradnje s Rašićem?

Hvala, istina je, suradnja s Rašićem dovela me do nove publike, ali me ponovno i izložila kritikama, koje su, srećom, ako pričamo o glazbenoj kritici – izvrsne. Mario je kao gost 2019. nastupio na završnoj večeri Flamenco Festivala Zagreb, kada smo organizirali Jamm session. Iako sam ga površno poznavala, ostvarili smo suradnju zahvaljujući Filipu Šovagoviću i Fadilu Abdulovu Fafi, koji su te godine isto nastupali na festivalu. Izveli smo „Čaje šukarije“ i došli na ideju da s Mirsadom Dalipijem napravimo neki projekt. Kliknuli smo na prvu, odlučili ući u studio i tako je nastao album, a izrodilo se prijateljstvo.

NACIONAL: Koliko vam je bilo izazovno pjevati tradicionalne romske pjesme na način flamenca, iako je zapravo i sam flamenco svojevrsna mješavina andaluzijskih romskih pjesama, pjesama Sefarda te andaluzijskih lokalnih napjeva?

Bilo je izazovno jer sam imala svu slobodu da romske pjesme otpjevam na svoj način. Flamenco je u tom smislu zahvalniji za pjevanje jer razumijem jezik, poznajem forme i znam što se od mene stilski i tehnički zahtijeva. Romski jezik je pun suglasnika, koje u andaluzijskom flamencu režemo i mičemo, stilski je drugačiji od flamenca.

NACIONAL: Trenutačno spremate još jedan vrlo zanimljiv projekt, da ne kažem eksperiment, jer odlučili ste pjevati flamenco uz tambure pod nazivom Flamenco, Lorca & tambura. Kakve veze imaju Federico Garcia Lorca, flamenco i naše tambure?

Sve je krenulo od ideje prije nekih deset godina. Naime, F.G. Lorca se kao Andalužanin brinuo da stare španjolske pjesme ne padnu u zaborav te ih je sakupljao i bilježio. Godine 1931. snimio je dio tih pjesama na klaviru u svojim aranžmanima, a otpjevala ih je pjevačica i plesačica La Argentinita. Zbog svega dobroga što je učinio za flamenco, ostao je i ostat će vječna inspiracija flamenco umjetnicima. Činjenica da je pjesme snimio uz klavirsku pratnju, a ne flamenco gitaru i da postoje izvedbe uz manje i veće orkestre, poslužila je kao povod da tambura kao naš tradicijski instrument izvede ta djela.

NACIONAL: Koliko dugo već pripremate taj projekt?

Na realizaciji sam počela raditi 2019. zahvaljujući Tihomiru Ivanetiću koji me spojio s Krunoslavom Seletkovićem i krenuo pisati prve aranžmane za tambure. Uložila sam dosta novca u pilot projekt, ali sam znala da jedino tako može doći do realizacije jer ljudi koje želim u projektu moraju čuti kako to zvuči. Zahvaljujući prof. Škorvagi došla sam 2020. do maestra Siniše Leopolda, aranžmane su uz Krunoslava Seletkovića pisali Filip Novosel i Marko Bertić, a financijsku podršku dalo je Veleposlanstvo Kraljevine Španjolske. U veljači 2022. uspjeli smo realizirati projekt s Tamburaškim orkestrom HRT-a i maestrom Leopoldom u sklopu njihova koncertnog ciklusa.

NACIONAL: To znači da bi uskoro mogao i album?

Sljedeći je korak snimanje trajnog audiozapisa u listopadu i jako se veselim. Lorcina djela dosad nisu aranžirana za tamburaški orkestar. Bez genijalnosti Krunoslava Seletkovića i Siniše Leopolda, koji su prepoznali potencijal, ovaj je projekt mogao završiti u nekoj ladici.

NACIONAL: Što mislite kako će reagirati Španjolci kada čuju flamenco uz tambure?

Pilot projekt je prvo čulo Veleposlanstvo Kraljevine Španjolske u Hrvatskoj i jako im se svidjelo. Zato su odlučili financijski podržati projekt. Zatim sam dala svojoj mentorici da posluša i ona se oduševila, a na samom koncertu bilo je dosta Španjolaca i bili su iskreno ganuti. Njima puno znači čuti nešto svoje u stranoj zemlji.