Posljednja ovosezonska opera HNK u Zagrebu, Verdijev “Don Carlo”, koji se temelji na tragediji Friedricha Schillera, premijerno će se izvesti 10. travnja, u režiji Dereka Gimpela i uz čuvenog dirigenta Elia Boncompagnija. O zanimljivoj povijesti nastanka ove opere, ali i o planovima za zagrebačku Operu, za Nacional priča ravnatelj Nikša Bareza.

Nikša Bareza rodio se u Splitu, a dirigiranje je diplomirao 1959. na Muzičkoj akademiji u Zagrebu te se nastavio usavršavati kod Milana Sachsa, Hermanna Scherchena i Herberta von Karajana. Najprije je bio dirigent i ravnatelj zagrebačke Opere, zatim je angažiran kao stalni dirigent opera u Zürichu, Sankt Peterburgu i Grazu, gdje je bio i šef-dirigent tamošnje Filharmonije. Redoviti je gost vodećih europskih opernih kuća, a u svojemu radu osobito se zalaže za suvremenu glazbu te veliku pozornost posvećuje hrvatskoj glazbenoj baštini i novim djelima domaćih skladatelja.

NACIONAL: Zašto ste se odlučili za postavljanje “Don Carla” i opernih naslova čitave sezone?

Pitanje izbora repertoara ima nekoliko putova. Imate zadaću pokazati publici djela koja su vrlo vrijedna i koja duže nisu bila na repertoaru. S druge strane, to bi trebala biti djela koja spadaju u repertoar koji je poznatiji, a koje kuća kao bazu mora imati da bi onda na toj bazi gradila ambicioznije projekte. Mi smo imali nekoliko jako dobrih predstava koje smo zadržali, ali neke su bile jako loše, ponajviše scenski, a tu ‘’rupu’’ trebali smo nadopuniti pa sam i na to obratio pozornost. Prošlosezonske Verdijeve “Sicilijanske večernje” nisu nikad izvedene u Hrvatskoj. Sezonu smo započeli izvođenjem “Gurre Liedera”, koji nikad nije bilo izvođen u Hrvatskoj. Onda smo napravili “Don Pasqualea” koji na pozornici HNK u Zagrebu nije igrao 28 godina, “Zaljubljen u tri naranče” pola stoljeća i evo sad “Don Carlo” kojeg u ovakvoj verziji isto tako prvi put izvodimo.

NACIONAL: O čemu se radi?

“Don Carlo” ima svoju lijepu povijest. Praizvedba je bila 1867. godine u Parizu, u originalnih pet činova na francuskom jeziku. Međutim, već u tom prvom susretu s javnošću Verdi nije bio zadovoljan jer su tijekom pokusa shvatili da opera predugo traje pa bi, prema tad važećim uzusima u Parizu, njezin kraj bio nakon ponoći, kada kočije nisu vozile da publika može doći kući. Tako je Verdiju rečeno da je opera jednostavno preduga i da se mora kratiti. Verdi nije kompozitor koji piše tako da vi pojedine dijelove možete samo izbaciti. To je bio čovjek velikih zahtjeva prema sebi i prema dramaturgiji, ali izbačeno je nekoliko scena opere i izveli su je nepotpunu. Verdi je jednostavno morao to prihvatiti, naravno, ogorčen takvim kraćenjima. Onda je Verdi napravio kraću verziju za Beč, na talijanskom jeziku. Međutim, ta verzija u Beču nije bila izvedena, nego nešto kasnije u milanskoj Scali. Za njemačke prostore, verzija u pet činova nije dolazila u obzir jer scene u šumi Fontainebleaua, u drami Schillera nema. Verdi nije bio zadovoljan ni četveročinskom verzijom, zbog dramaturških “rupa”. On je nastavio na tome raditi punu 21 godinu.

Kad smo odlučili postaviti “Don Carla”, smatrao sam potrebnim da se sve navedene komponente uzmu u obzir za realizaciju našeg projekta. U tome sam našao sjajne suradnike u uglednom talijanskom dirigentu Eliu Boncompagniju koji će dirigirati izvedbom te iznimnoj ličnosti muzikologa, profesora povijesti glazbe i glazbenog kritičara Paola Isotte koji je napisao esej za našu programsku knjižicu.

NACIONAL: Je li za ansambl i cijelu upravu Opere HNK u Zagrebu ovakvo djelo bilo veliki izazov?

To je bio ogroman izazov. Mi imamo, na sreću, kombinaciju mladih ljudi i ljudi srednje dobi, vrlo kvalitetnih solista koji su kvalitetom spremni na najrazličitije zadatke. Ne pretjerujem kad kažem, a to misli i Boncompagni, da je ansambl HNK u Zagrebu jedan od rijetkih ako ne i jedini koji može “Don Carla” izvesti vlastitim snagama, odnosno bez potreba angažiranja pjevača izvana. Ali to je bila moja politika kad je riječ o ansamblu. Svaki ansambl izgrađuje se preko zahtjevnosti repertoara. Ansambl ima ogroman potencijal, ali se gužvamo.

NACIONAL: Postoji li interes za operu?

S publikom u posljednje vrijeme nemamo nikakvih problema, sve su predstave manje-više pune. Sigurno bi i za djela kao što su Straussova ili Wagnerova bilo interesa ako se predstave publici. To su djela koja su neobično važna zbog toga što dodiruju egzistencijalne probleme svakog čovjeka i kad gledatelj izađe iz kazališta ne može, a da se ne preispituje, ne može ne vidjeti što se događa, koje su osnovne kvalitete čovjeka, u kakvom društvu živi, zašto je sve materijalizirano i digitaliziralo se, izgubile su se egzistencijalne, duhovne i intelektualne ljudske vrijednosti.

NACIONAL: Mislite li da je opera danas komercijalizirana?

Ansambl Opere HNK u Zagrebu slijedi moj put, a taj je da je djelo najvažnije jer danas postoje pjevači koji si dozvole svašta, odnosno dirigent im dozvoli, a oni tu priliku iskoriste. Toga danas ima svugdje u svijetu. Treba imati pogled u sebe, u svoju intimu, a ne pokazivati sebe i svoju sujetu. Mi moramo služiti umjetnosti, služiti djelu, a ne pokazati sebe ni svoju veličinu.

NACIONAL: Uskoro će se obilježiti i 25. godišnjica kontinuiranog igranja opere “Ero s onoga svijeta”. Rijetko se koja opera može time pohvaliti. Kako to komentirate?

“Ero” je naša zasluženo najpopularnija opera. To je vrh operne glazbe i lijepo je da je tako popularna. Brojka 25 je jako velika, to je četvrt stoljeća!

NACIONAL: A kako vidite situaciju u Hrvatskoj?

U Zagrebu se događa puno dobrih stvari, na svim mogućim razinama. Ali osjećam određeni pad kriterija, u odnosu na izbor što bi trebalo vidjeti, upoznati, zatim kriterija što je dobro a što nije. Previše je toga materijalizirano, previše je prizemljeno, ljudi imaju premalo vremena jer se sve okreće oko određene vrste konzumerizma, površnijih zahtjeva zabave. Razne vrste kriza donijele su svoje