Nije ničija “struja”, dio nekog klana ili skupine, ali jedan od najuspješnijih hrvatskih dirigenata, 84-godišnji Nikša Bareza, itekako je važan dio Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu. Od davne 1963., kad je diplomirao Verdijevim “Krabuljnim plesom”, gotovo šest desetljeća prisutan je u HNK kao suradnik, dirigent ili ravnatelj Opere. Prvi put ravnatelj Opere bio je od 1965. do 1974., a drugi put za vrijeme prvog mandata intendantice Dubravke Vrgoč, od 2014. do 2018. Upravo je to razdoblje njegova boravka u HNK, ekskluzivno govori za Nacional, jedno od najtežih za njega. Bareza kaže da je dijalog s intendanticom u to vrijeme bio iznimno loš, da je to zapravo više bio “uzrujani monolog s uvredljivim epitetima” te da se prema njemu odnosila kao prema početniku koji nema pojma o teatru i vođenju Opere. Zbog toga je Nikša Bareza prošlog tjedna, uz soliste i nacionalne prvake Opere HNK u Zagrebu i još 400-tinjak osoba, potpisao Apel za spas HNK, jedan od mnogih pokušaja kojim se već mjesecima traži ostavka Uprave zbog, prema riječima većine zaposlenika te nacionalne kazališne kuće, lošeg vođenja tog kazališta koje je zbog nepridržavanja epidemioloških mjera dovelo do smrti jednog člana Opere.

Nikša Bareza rođen je 1936. u Splitu, a u Zagrebu je 1959. diplomirao dirigiranje na Muzičkoj akademiji, ravnajući izvedbom Verdijeva “Krabuljna plesa” u HNK. Nakon Zagreba na usavršavanje je otišao u Salzburg kod profesora Hermanna Scherchena i Milana Sachsa, kojemu je od 1957. – dok je Sachs bio ravnatelj Opere – Bareza bio asistent i dirigent. Od 1965. do 1974. Bareza je bio je i ravnatelj Opere. Nakon Zagreba 1978. odlazi u Operu u Zürichu i uskoro dirigira popularnim inozemnim ansamblima značajne reputacije poput Nürnberškom filharmonijom, orkestrom teatra Kirov u Lenjingradu, pa potom u Moskvi, Rigi, Minsku, dok 1976. u Boljšoj teatru dirigira Verdijevom “Aidom”. U Grazu 1981. postaje ravnatelj Opere, njezin prvi dirigent i šef-dirigent tamošnje filharmonije. U tom uspješnom glazbenom djelovanju Bareza postavlja integralne verzije tetralogije “Prsten Nibelunga” Richarda Wagnera u Grazu, a izvedba je snimljena za austrijsku državnu televiziju ORF te je proglašena glazbenim događajem sezone. Od 1991. Bareza surađuje s milanskim simfonijskim orkestrom Teatra alla Scala i s njegovim glazbenim direktorom Riccardom Mutijem realizira Wagnerova “Parsifala”. Nikša Bareza dobitnik je brojnih domaćih i inozemnih nagrada i priznanja. Dobitnik je nagrade koja nosi ime austrijskog baroknog skladatelja Johanna Fuxa. Nagradu dobiva kao prvi dobitnik, za zasluge na području glazbene umjetnosti u Austriji. Nagradu grada Graza dobiva za rad s Filharmonijom i Operom, a u Hrvatskoj je dobio sve značajnije nagrade za glazbeno djelovanje – nagradu Vladimir Nazor, Milka Trnina, Judita (tri puta), Josip Štolcer Slavenski, diskografske nagrade Porin, Lovro pl. Matačić…

NACIONAL: Prošloga tjedna potpisali ste Apel za spas HNK, što vas je ponukalo na taj potez? Poznato je da se inače ne svrstavate u “skupine” ili “klanove”, što vam je najviše zasmetalo, do te mjere da ste se odlučili na taj čin?

Da bih govorio o žalosnoj situaciji u kojoj se momentalno nalazi Opera HNK, želim naglasiti da to mora biti “sine ira et studio”. Dakle, isključivo iz pozicije Opere HNK i činjenica koje iz te pozicije proizlaze bez apriornoga za ili protiv. Ja sam došao u Operu HNK prije 63 godine kao korepetitor, ali još i student Muzičke akademije u Zagrebu. Tada je i počeo moj umjetnički put koji se nastavio mojim dirigentskim debijem u Verdijevu “Krabuljnom plesu” koji mi je bio priznat kao diplomski rad. Od tog momenta na dalje, moj razvoj na internacionalne podije zahvaljujem upravo tom angažmanu u Operi HNK. Naime, Opera HNK gostovala je na Majskim svečanim igrama u Wiesbadenu s operom “Ero s onoga svijeta” Jakova Gotovca. U kritici je pisalo da bi se vjerojatno i veći teatri zaželjeli ovakvog dirigenta kao što je bio Bareza, a intendant je bio dr. Helmut Drese. Prošlo je nešto vremena, tijekom kojeg je na jednu predstavu “Ere s onoga svijeta” u Zagreb došao u ondašnje vrijeme jedan od najuglednijih teatarskih menadžera Schulz, koji me došao pozdraviti, a nakon nekoliko tjedana sam dobio prve termine za dirigiranje u Bečkoj državnoj operi upravo s Verdijevim “Krabuljnim plesom”. Ne znam koliko je točno vremena prošlo, ali dr. Drese je postao intendant u Zurichu pa mi je uskoro ponudio 15 predstava “Jevgenij Onjegina” od Čajkovskog koje su se nastavljale kroz čitavu sezonu. Nakon nekoliko mjeseci rada došao mi je s prijedlogom da dođem na stalni angažman u Zurich, 1978. godine. Od tog momenta je krenuo moj umjetnički put po svijetu. To želim konstatirati – koliko je taj moment mog dolaska u Operu HNK bio važan i koliko mi je dobra donio “Ero s onoga svijeta” Jakova Gotovca s kojim sam, inače, bio u dobrim odnosima do njegove smrti.

NACIONAL: Da, zapravo HNK vam je usmjerio život.

Nastavit ću jednim vremenskim skokom. U ljeto 2020. predložio sam intendantici Dubravki Vrgoč jedan program kao model kako bi trebalo promišljati repertoar u vremenu epidemioloških mjera. Ona je taj program prihvatila sa zahvalnošću – o tome ću nešto kasnije – i u vrlo teškim uvjetima nije se mogao čitav program izvesti pa je u srpnju bila izvedena “Gran partita” W.A. Mozarta za puhače i u studenome Beethovenova simfonija “Eroica”. Te programe smo radili pod ekstremno teškim uvjetima s problemima oko probnog prostora, broja pokusa i epidemioloških mjera koje su se mijenjale sve do generalne probe, kada su došle još strože mjere udaljenosti glazbenika, što je jako teško za tonsku kontrolu među grupama i u okviru grupa samih. Čitavo to vrijeme dobivao sam uvjerenja od članova orkestra “Maestro, dat ćemo sve od sebe i napravit ćemo to”. I napravili su kvalitetnu izvedbu koja je u tim uvjetima neka vrsta čuda. Kad uzmem sve u obzir, onda ne vidim načina kako ne bih stao uz taj izvanredni ansambl koji je pokazao visoke moralne i umjetničke kvalitete. Isto to vrijedi i za zbor i soliste koji su sudjelovali u svečanom koncertu u povodu 150 godina Opere HNK gdje je, također usprkos mjerama, kompletan ansambl ostvario vrlo uspješan koncert. Također bio dodao ponašanje tehničkog osoblja, koje je bilo na stanovištu da se neki zahtjevi oko pozicija ansambla ne mogu napraviti, da bih dan poslije doživio da su sve napravili poštujući epidemiološke mjere. Ja nisam formalni član Opere HNK, ali kada sve zajedno i moje djelovanje kroz sve ove godine uzmem u obzir, onda se osjećam dijelom toga ansambla. Što se tiče druge strane moje odluke da potpišem Apel, činjenica je da me jako pogađalo to da se neprestano samo govori o problemu s epidemiološkim mjerama, a ne o pravom problemu s kojim su bili svi upoznati, ali nisu htjeli o tome govoriti. Drugo, zbog rječnika kojim se obraćalo tim kvalitetnim i visokoobrazovanim glazbenicima sam protestirao i osjećao sam se i sam povrijeđen. Jedan od razloga zašto sam potpisao Apel je i to što dosad nisam pronašao neistine u svim izjavama i svemu onome što je izlazilo u medijima, ne samo od članova ansambla HNK nego i ostalih pojedinaca.

NACIONAL: Vaš potpis jedan je od najvažnijih jer ste u prvome mandatu intendantice Dubravke Vrgoč bili ravnatelj Opere. Koje biste uspjehe izdvojili?

Svakako bi to bio “Gurre Lieder” Schönberga, prvi put izveden u Hrvatskoj, u suradnji s Muzičkom akademijom, HRT-om i dvoranom Lisinski. To djelo je zbog svoje zahtjevnosti i opsežnosti financijski i za najveće gradove praktički neizvedivo jer traži do 500 izvođača. Takva suradnja je model kako bi se mogle velike stvari organizirati u Zagrebu. Zatim, prva izvedba u Hrvatskoj originalne verzije, s praizvedbe, velike Verdijeve opere “Les vepres Siciliennes” u Parizu. Kompletirani Verdijev “Don Carlo”, kako ga je Verdi nakon 20 godina rada od praizvedbe postavio i na talijanskom jeziku – jedinstvena partitura u Europi s kompletnom podjelom iz zagrebačkog HNK i s vrlo visokom postignutom kvalitetom te podjele. Ljudi s kojima sam razgovarao u Europi nisu se mogli načuditi da je to uopće bilo moguće. Na kraju, jedna bizarna stvar s Wagnerovim “Ukletim Holandezom”, također u prvoj verziji kako ju je Wagner napisao, ali je nikada ni on nije uspio izvesti jer s jedne strane sopranistica Senta nije mogla pjevati u napisanom tonalitetu pa ju je morao sniziti za jedan ton, a drugo – tehnika nije uspijevala za vrijeme orkestralnih intermezza promijeniti scenu, pa su izveli operu u tri čina s pauzama. Međutim, ta verzija je jedina cjelovita napisana iz Wagnerove ruke u jednom dahu, za razliku od svih drugih verzija. Još mi je i supruga Wagnerova unuka govorila da se ona ne bi usudila tu prvu verziju izvesti. Ja sam stvarno s njemačkim orkestrima imao velikih problema, ali s orkestrom Opere HNK nisam. Svladali su tu tešku partituru na najbolji način. To su primjeri kako birati naslove za repertoar i kako ih izvesti, a to govori o kvaliteti ovog ansambla. Bilo je mnogo otpora i sumnji intendantice u sve projekte, ukupno 15 naslova, na koje sam ponosan da smo ih uspjeli realizirati.

NACIONAL: Intendantica Dubravka Vrgoč proziva vas zbog toga što ste potpisali Apel za spas HNK, navodeći da ste vi bili ravnatelj i da joj nije jasno zašto se sada bunite. Ali zna se da intendant potpisuje sve odluke. Koliko vas se slušalo kad su u pitanju teme koje sada spominju umjetnici – da se radi o dugogodišnjem urušavanju Opere? Kakva je bila vaša suradnja s intendanticom?

Ta suradnja je bila vrlo teška zbog toga što je gospođa Vrgoč deficitarna, po vlastitom priznanju, u poznavanju operne umjetnosti i glazbe. Kod toga, nažalost, usprkos svih mojim pokušajima nisam dobivao mogućnost objasniti razloge postavljanja određenih naslova jer je komunikacija o tome obično bila prekidana. Gospođa Vrgoč polazila je od stanovišta da je najvažnije da se osiguraju naslovi koji će puniti gledalište. To je naravno važno, ali postoji još jedna važnija dimenzija a to je dati publici na uvid velika djela operne literature koja ih obogaćuju duhovno, ali mogu značiti i utjehu i smirenje u teškim situacijama kroz koje ljudi prolaze. Isto tako, proširuju vidike različitih opernih djela koje u svakom pogledu obogaćuju jer ponavljanje “popularnih” naslova nije zadaća Opere.

NACIONAL: Kako su izgledali sastanci s Dubravkom Vrgoč na kojima ste nazočili? Na kakav način se odvijala komunikacija konkretno s vama? Jeste li kao umjetnik velikog ugleda i karijere ikada bili dovedeni u situaciju da ste se osjećali neugodno, i u kojim situacijama?

Preblaga je riječ “neugodno” u kontekstu tih pokušaja dijaloga, zapravo praktički dijaloga nije ni bilo, nego je to bio jedan uzrujani monolog s uvredljivim epitetima, nakon kojega je intendantica obično završila razgovor i otišla iz sobe a da nisam imao prilike ni započeti obrazlaganje bilo kakvog problema. Je li to način ponašanja prema jednom umjetniku u tim godinama i internacionalnog ugleda? Prolazeći kroz hodnike i stepeništa često sam sretao uplakana lica, pretežno dama iz administracije i propagande, ali i Opere. Danas žalim što sam i u razgovorima s medijima koji su postavljali pitanja o toj temi izbjegavao odgovore poštujući instituciju intendanta HNK. Želim istaknuti da sam dan nakon što sam potpisao Apel od gospođe Vrgoč dobio e-mail o tome da je “obavijestila i neke od svojih kolege europskih intendanata o mojem potpisu”. Znači li to neku prijetnju da spriječi moj rad u Europi?

NACIONAL: Prošli ste cijeli svijet, surađivali s mnogim umjetnicima, ravnateljima i intendantima, koja je osnovna razlika?

U Grazu je intendant bio Carl Nemeth. Ako bi trebalo neki problem rješavati, sazvao bi sastanak. Govorio je tiho i mirno, slijedeći staru austrijski filozofiju da se dijalogom sve može riješiti. Postavio se problem na stol, analizirao i riješio, trajalo je to deset do 15 minuta. U deset godina suradnje nikada nije podigao glas. Manje-više takve su bile sve suradnje s intendantima s kojima sam radio. Što se HNK tiče, nikada nisam imao problema u načinu komunikacije s onima koji su vodili kazalište prije gospođe Vrgoč, odnosila se prema meni kao prema nekom početniku koji nema pojma o teatru i vođenju Opere.

NACIONAL: A kakva je bila vaša suradnja s intendanticom?

Za vrijeme zaista velikih rezultata zagrebačke Opere morao sam slušati kako ona čuje po gradu da se Opera raspada, da se ansambl stalno tuži na stvari koje su za mene bile imaginarne, ali isto tako solisti koji su načuli nešto o takvim napadima došli su mi reći da imaju potrebu distancirati se od toga jer da nisu bili čak ni blizu tog ureda intendantice, dok mi je jedan od povjerenika orkestra rekao da nikada nije bilo neke odluke da netko u ime orkestra ide govoriti nešto intendantici. Činjenica je da se negdje u proljeće 2018. pojavila peticija orkestra kojom su tražili druge dirigente. Nisam ispitivao kako je do toga došlo, ali daljnji vrlo lijepi i uspješan rad s orkestrom govori nešto sasvim drugo. Ja sam, naravno, kad me intendantica upoznala s tim, momentalno dao ostavku zbog nepovjerenja pojedinaca i ansambla i tu se nema što razgovarati, nego se mora otići. Intendantica Vrgoč obavijestila me da ne želi da ja u njezinom mandatu ostanem ravnatelj Opere. No, ja i inače nisam mislio dulje ostati, s obzirom na moje godine, nego sam se želio posvetiti dirigiranju, odnosno služenju ansamblu i umjetnosti mojim velikim znanjem i iskustvom.

NACIONAL: Vaš potpis na Apel očito znači da smatrate da HNK, pa tako ni Opera, ne idu u dobrom smjeru. Što najviše zamjerate Dubravki Vrgoč?

Ukratko, sve što se spominje u Apelu. Opera ima premali broj predstava, odnosno repriza, a u broj predstava Opere su uključeni igrokazi za djecu. Repertoar Opere i zahtjevnost toga repertoara te kontinuitet rada u tom smislu omogućava Operi prosperitet i daljnji razvoj. Ako toga nema ta se institucija urušava jer je i cijelom ansamblu od ogromne važnosti imati kontinuitet zbog svoje izvedbene kondicije. Zato se svaki repertoar mora bazirati na stanju u grupi solista, dok se zbor i orkestar najbolje održavaju kvalitetnim i kompetentnim radom.

NACIONAL: Ono što se često može čuti od solista Opere jest to da Dubravka Vrgoč favorizira Dramu, a da je Balet, a posebno Opera, na marginama i da se predstave jedva izvode. Biste li se složili s tim?

Taj problem je bio skoro svakodnevno na “repertoaru” jer, za razliku od prijašnjih godina, ansambl Opere bio je zagušen bez obzira na 14 uspješnih naslova u četiri godine.

NACIONAL: Iako niste ravnatelj, posljednje dvije i pol godine još uvijek dirigirate u HNK, kako biste opisali atmosferu? Koliko se i je li se uopće promijenila od vremena kad ste bili na čelu Opere?

Nakon kraja mojeg mandata došlo je do ogromne promjene u odnosu intendantice prema meni. Postavili smo “Čarobnu frulu” koja je organizacijski bila nasljeđe mojeg mandata. Intendantica je javno rekla da kada dirigiram tom produkcijom da će to biti dobro napravljeno. Od tada se odnos promijenio – s uvažavanjem i zahvalnošću primala je moje ideje nastojeći ih provesti. To se odnosi samo na mene. Pitam se zašto je bio potreban takav odnos u prve četiri godine, koje su i mene bile odvele sedam dana u jednu zdravstvenu ustanovu na oporavak.

NACIONAL: Okolnosti su bile i još uvijek jesu takve da se mora raditi prema uputama epidemiologa, smatrate li da se tako radilo?

Na mojim probama i izvedbama jako se pazilo na epidemiološke mjere. Došao sam na obnovu “Čarobne frule” koja je bila prekinuta zbog sumnje na zarazu jednog solista. No njegov test je bio negativan. Ostao nam je jedan veliki pokus i obnova. Kako je vladao kaos i velika nervoza, predložio sam ravnatelju Opere da se svi sudionici prije tih dvaju dana testiraju, uvjeren da će ti rezultati smiriti postojeću situaciju. Ravnatelj mi je, međutim, došao s odgovorom intendantice, rekavši da je ona to odbila. Pokazalo se kasnije da je to bila pogreška. Uprkos toj atmosferi ansambl je odlično izveo tu polukoncertnu predstavu. Sve ostale izvedbe bile su zbog epidemioloških mjera otkazane.

NACIONAL: Imate li iskustva iz prve ruke o nekim neprimjerenim, nezakonitim ili nemoralnim postupcima Uprave, o kojima se priča?

Iz prve ruke nemam. Ono što se priča ne bih želio komentirati.

NACIONAL: Kako je izgledao HNK u prošlim vremenima, kako je bilo ondje raditi, čega se najradije sjetite?

Opera HNK je gostovala u prvim teatrima svijeta od Londona, Pariza, Beča, Berlina, šest tjedana u Japanu u velikim teatrima Tokija i Osake. Zatim, Festival Donizetti u Bergamu na kojem sam dirigirao Wagnerove “Majstore pjevače” s velikim uspjehom, a premijeru u Zagrebu je dirigirao veliki Otmar Suitner, tada stalni dirigent Bayreuthskih svečanih večeri. Predstave su bile na najvišem nivou predvođene Mo. Milanom Sachsom. Bilo je sezona kada smo imali i 17 opernih naslova na repertoaru. Za mene je to bila izvanredna situacija za moj razvoj, posebno uz tako velikog dirigenta. Jedan detalj bih naveo koji potvrđuje o kakvim se kriterijima tada radilo. Niz solista u ansamblu je postupno počeo odlaziti u velike europske teatre, pa je Milan Sachs napisao da njihovim odlaskom ne može održavati kvalitetu koju je imao i da zbog toga podnosi ostavku. U to vrijeme je zagrebačka Opera bila u društvu uglednih opernih kuća Europe, dok nažalost danas se ta Opera nalazi u ruševinama. Moje djelovanje u prvoj fazi rada u HNK, uz razne naslove, bio je obilježen dvojicom internacionalno uglednih kompozitora – Mirkom Kelemenom i Ivom Malecom. Jednom večeri Kelemenovih djela gostovali smo na Svečanim majskim tjednima u Beču, uz “Eru s onoga svijeta”. U čitavom mom djelovanju želio bih istaknuti jedno kapitalno djelo Ive Maleca, našeg najvećeg kompozitora 20. stoljeća, kojeg Francuzi smatraju francuskim kompozitorom, nažalost dugo vremena marginaliziranog. Iako znam da on nikada nije propustio reći da je Hrvat. To se djelo zove “Jedan protiv svih”, napisano za veliki orkestar i zbor i dva glumca koji su govorili tekstove govora Victora Hugoa u francuskom parlamentu. Bio je to jedan, za to vrijeme, provokativan tekst i režiju je preuzeo Kosta Spajić. Određeni tadašnji organi pročitali su taj tekst i nije bilo nikakvih primjedbi na njegovo izvođenje. Bio je to veliki uspjeh i jedan od velikih dana zagrebačke Opere. Izveli smo to djelo na Splitskom ljetu i intenzivno sam se bavio mišlju da se to djelo mora i sada izvoditi iako sam znao da u ovakvoj konstelaciji za to nema nikakvih šansi. Ivo Malec je pred nepuno vremena umro, zapravo bez pravog odjeka u Hrvatskoj, što mi danas teško pada.

NACIONAL: U bogatoj karijeri upoznali ste brojne velikane, poput Šostakoviča, Karajana, Matačića. Tko vas je najviše zadivio?

Od prvoga mog dana pa do danas pratila me patološka opsesija razumjeti u djelima doslovno svaki motiv. Dirigent Hermann Scherchen nam je rekao da je biti dirigent poziv i da taj poziv u cjelini treba poznavati. Preko njega su mi došli već onda inspirativni citati Arnolda Schönberga o situaciji s interpretacijom Beethovena. Govorio je upravo ono što smo mi sa Scherchenom provodili na probama s orkestrom, a što se danas već sasvim etabliralo, a to je da su metronomske oznake točne i da je instrumentacija onakva kakvu nam je ostavio Beethoven imanentna tim djelima. Moj rad u svijetu kretao se između koncertnih dvorana i opernih kuća, ali i svih mogućih knjižnica gdje sam tražio uvijek nove informacije za razumijevanje djela na kojima sam radio. Došao sam u Zürich kada se tamo pojavio dirigent Nikolaus Harnoncourt i tamo je počeo svoj revolucionarni rad na čitanju Monteverdija i Mozarta. Bio sam puno godina uz njega, ali uvijek mi je govorio “ne morate raditi onako kao što ja radim, morate imati uvijek svoje vlastito umjetničko uvjerenje, ali ne slušajući snimke nego čitajući literaturu”. Primjera radi, bio sam u tadašnjem Lenjingradu gdje sam imao čast otvoriti sezonu današnjeg Marijinskog teatra s upravo čarobnom inscenacijom “Hovanščine” Musorgskog u instrumentaciji Dmitrija Šostakoviča, kojega sam imao prilike upoznati.

NACIONAL: Upoznali ste i druge velikane, Mravinskog, Karajana?

Imao sam posebnu dozvolu da pratim probe Jevgenija Mravinskog uz Lenjingradsku filharmoniju slušajući genijalne interpretacije Čajkovskog i Šostakoviča. U to vrijeme nisam još znao sve što danas znam o Beethovenu, ali Mravinski ga je dirigirao kako se danas izvodi no onda mi se to činilo nekako prebrzo. Isto takvu dozvolu imao sam i od Herberta von Karajana za njegove pokuse. Dopisivao sam se s Olivierom Messiaenom o načinu izvođenja njegovih djela. Daljnji primjer je kontakt s institutom Puccini koju je vodila njegova unuka Simonetta Puccini, od koje sam dobivao literaturu s raznih simpozija o Pucciniju. Taj princip rada zadržao sam do danas, kada s istim entuzijazmom i znatiželjom istražujem djela na kojima radim. Uspio sam dirigirati, između ostaloga, sva djela R. Wagnera – 20 puta kompletnu tetralogiju “Nibelunga” uz Graz i Chemnitz i seriju u Scali – sva djela Beethovena, Schuberta, Schumanna, Mahlera, Brucknera… Ispunjajući onu premisu prof. Scherchena – da dirigent mora poznavati u potpunosti svoj poziv. Nije ni to dosta, dirigent mora imati vrlo široku opću kulturu i poznavati literaturu filozofije i likovne umjetnosti. Postoji jedan kanon koji mi je u jednom razgovoru prenio unuk Richarda Straussa – u literaturi su bazična djela – “Biblija”, Homerove “Ilijada” i “Odiseja”, Danteova “Božanska komedija” i Goetheov “Faust”. Dodao je k tome njegov unuk da je Strauss u svom životu dvaput pročitao kompletan Goetheov opus, a na samrtnoj postelji u rukama je imao partituru Wagnerova “Tristana i Isolde”. To je bilo ozračje u kojem sam odrastao, živio i živim.