Crnogorski košarkaš Nikola Vučević, igrač Chicago Bullsa i dvostruki All-Star, ulazi u svoju 14. NBA sezonu, a za Tempo govori o svojoj karijeri, načinu na koji liga funkcionira te važnosti Jokića i Dončića

U utorak 22. listopada počet će nova NBA sezona u koju će Boston Celtics krenuti kao aktualni prvak, a među onima koji će ga pokušati skinuti s trona vjerojatno neće biti Chicago Bullsa, momčadi za koju igra crnogorski reprezentativac Nikola Vučević, s kojim smo razgovarali ekskluzivno za Tempo. Vučević je 2011. godine došao NBA, nakon sezone u Philadelphiji i devet sezona u Orlandu, 2021. je potpisao za Chicago, ali otkako je došao u Chicago, klubu ne ide najbolje. U karijeri je dva puta bio izabran u All Star momčad, s 33 godine je veteran koji poznaje situaciju u NBA-u i legitiman je sugovornik kada se govori o situaciji u NBA-u i novoj sezoni.

TEMPO: Pred početak ove sezone nekoliko momčadi potpisalo je financijski nevjerojatne ugovore s najboljim igračima. Boston je dao Jaysonu Tatumu 315 milijuna dolara za pet sezona, Philadelphia je dala Joelu Embiidu 193 milijuna za tri sezone dok je Denver dao Jamalu Murrayu 208 milijuna za pet sezona. Kako vi gledate na to povećanje plaća?

To je povezano s prihodom koji NBA ima, koji raste iz godine u godinu. To se do sada povećavalo kada bi NBA potpisao novi ugovor za prodaju televizijskih prava. Posljednji ugovor je bio jako velik pa je onda narastao salary cap, a time i plaće. Po ugovoru između igrača i vlasnika klubova, prihodi NBA-a dijele se pola-pola. U posljednjih desetak godina plaće igrača su jako skočile, što je povezano za prihodima NBA lige. NBA je velik svjetski brend i povećanje plaća igračima dokaz je da NBA ide u dobrom pravcu.

Nikola Vučević smatra da Nikola Jokić ima sreću što ga trenira Mike Malone koji je vrlo brzo uvidio njegove mogućnosti. FOTO: AP Photo/David Zalubowski/GuliverImages

TEMPO: U najavi nove sezone malo tko spominje Chicago Bullse kao kandidate za doigravanje, a kamoli za nešto više. Ovoga ljeta ostali ste bez Carusa i DeRozana, što stoga Chicago može ove sezone?

Bilo je dosta promjena u našoj ekipi. Otišao je DeRozan, trejdali smo Carusa za Josha Giddeya koji je bio u Oklahomi. Činjenica je da smo dosta pomladili ekipu. Mislim da još nije jasna slika kako ćemo izgledati, to ćemo znati tek kada krene sezona. Možda naša kvaliteta može biti to što je ekipa dosta mlada pa će igrati brže, s dosta energije, možda nam to pomogne. Činjenica je da je igrače kao što su DeRozan i Caruso teško nadoknaditi. Mislim da možemo biti bolji nego što drugi misle i što očekuju od nas. Ja ću se, kao i svake sezone, truditi da budem bolji no prošle, da konstantno igram, da odradim svoj dio posla. Dosta sam stariji i iskusniji od većine igrača. S obzirom na broj godina u NBA-u, pokušat ću nešto prenijeti na njih, pomoći mladima koji su došli, ali vjerujem da mogu i dalje igrati na vrlo visokoj razini.

TEMPO: Budući da su Bullsi pomlađeni, u medijima se spominje kako će vas klub trejdati. Osjećate li da ste zbog toga u nezgodnoj situaciji?

Iskreno, ne, nemam taj osjećaj. Nisam imao taj osjećaj glede uprave kluba, trenera, bilo koga, upravo suprotno. To je dio posla kojim se bavim, rezultati nisu pratili kvalitete ekipe koju smo imali. Normalno je da čelnici kluba krenu u drugom pravcu. Ako me jednog dana odluče trejdati, to je dio posla kojim se bavim. Naravno, nije to uvijek lako jer u tim situacijama to utječe i na život moje obitelji, mijenjaju se grad, škole. Nije lako, ali to je dio posla kojim se bavim. Stvarno ne razmišljam o tome jer nemam utjecaja na tu odluku. Prije godinu dana bio sam slobodan agent. Imao sam pravo birati klub, odlučio sam ostati u Chicagu.

TEMPO: U posljednje vrijeme govorili ste da biste željeli igrati u momčadi koja će se boriti za titulu NBA prvaka. Kako gledate na pokušaje klubova da okupe nekoliko velikih zvijezda kako bi postali prvaci, što često ne donosi uspjeh?

Na to utječe dosta faktora, najbitnija je kvaliteta. U današnjem NBA-u imate jednu superzvijezdu u momčadi, ako ne i dvije, to je neka osnova kako bi se napravio dobar rezultat. Međutim, morate imati ekipu s dosta kvalitetnih igrača koji mogu iznijeti cijelu sezonu i doigravanje. Drugo što je bitno je kemija između igrača. Bilo je slučajeva da je na papiru ekipa izgledala odlično, s velikim igračkim imenima, ali nije bila stvorena kemija. Povrede mnogo utječu, ako vam se povrijedi bitan igrač, u doigravanju to mijenja situaciju. Osnova je kvaliteta igrača koji vas mogu dovesti do samog vrha. Prošle godine je to bio Boston, imali su uvjerljivo najbolju i najkompletniju ekipu na svim pozicijama, napravili su odličnu kemiju i uspjeli su doći do titule, ali bilo je primjera gdje to nije uspjelo. U NBA-u nije tako lako sastaviti ekipu, imate salary cap, trejdove, draft, nije lako sve to uklopiti i dovesti sve te igrače kao što bi možda neki željeli. To je dosta dug proces. Denver je bio prvak, dosta igrača im je otišlo, nisu ih uspjeli potpisati zbog salary capa i sad drugačije izgledaju. Oklahoma City Thunder je jedan od favorita, oni su dugo godina nakon trejdova i Westbrooka i Paula Georgea, prije toga Kevina Duranta, otišli u rebuilding i doveli dosta mladih i dobrih igrača. Sad su jedna od jačih ekipa na zapadu. Ovoga ljeta su doveli Isiaha Hartensteina iz New Yorka koji je odličan centar, tu je i Shai Gilgeous-Alexander, sad su doveli i Carusa. Kroz dobar plan, dobar rad i napredak, stigli su do statusa favorita na zapadu. Treba i uklopiti sve te igrače, svaki igrač ima veliki ego, treba znati sve njih kontrolirati i zadovoljiti kako bi igrač prihvatio možda neku manju ulogu za dobrobit momčadi.

Nositelji igre Chicago Bullsa, od kojih se ne očekuje mnogo, u ovoj sezoni bit će Coby White, Nikola Vučević, Zach LaVine i Josh Giddey. FOTO: AP Photo/Charles Rex Arbogast/GuliverImages

TEMPO: Spomenuli ste Denver koji je 2023. bio NBA prvak, ponajviše zbog Nikole Jokića. Zašto su Jokić i Dončić među najboljim igračima NBA-a iako tjelesno ne izgledaju najbolje, vidi se poneki višak kilograma, a nisu ni najbrži?

To je najviše zbog njihovog košarkaškog IQ-a. Oni su jednostavno rođeni s tom kvalitetom. Oni znaju košarku, imaju taj osjećaj za igru, imaju to u sebi, to se ne može naučiti, to se ne može objasniti. Imaju i dobar karakter, žele pobjeđivati, žele se natjecati, a kada se sve to spoji, dobiješ takvog igrača. Tjelesno su spremni kako bi mogli izdrže napore NBA sezone. Možda ne izgledaju kao neki drugi igrači koji su poput atletskih zvijeri, ali to je drugačiji tip igrača. Prije nije bilo igrača kao što je Jokić koji je centar koji može igrati skoro kao bek, ali košarka se strahovito mijenja, napreduje. Odnedavno je u NBA-u i Victor Wembanyama koji je visok 2,24 metra, a može igrati kao bek. Malo tko je vidio što Jokić može, imao je sreće da to prepozna trener Mike Malone. Tako je i s Dončićem, od malih nogu vidjelo se da je nevjerojatno talentiran, da ima košarku u sebi, on je rođen za to. Dosta je bilo velikih talenata koji to nisu znali iskoristiti, oni su to iskoristili. Budući da je to nešto novo, onda ljudima treba vremena da se naviknu i da to prihvate. K tome, oni nisu Amerikanci pa ljudi ovdje počinju razmišljati kako Amerikanci više nisu uvjerljivo najbolji kao što je to bilo prije. To je sad prihvaćeno, svi su svjesni da je Jokić najbolji igrač te da je Luka odmah uz njega. Treba reći i da je NBA bio spreman otvoriti vrata igračima iz cijelog svijeta što je podiglo kvalitetu NBA lige te promijenilo košarku.

TEMPO: Vi ste u Americi završili jedan razred srednje škole, a zatim i koledž. Je li vam to omogućilo lakšu prilagodbu na američki način razmišljanja i funkcioniranja?

Mislim da je, pogotovo kad sam stigao u NBA, a već sam četiri godine bio u Americi. Sigurno mi je bilo lakše i zbog znanja jezika, načina života i mentaliteta. Tu je i komunikacija na terenu s trenerima, s igračima, sa svima. Sigurno mi je bilo lakše nego nekim drugima koji su došli kasnije u NBA. Meni je bilo možda malo teže u početku, ali svatko ima svoj put. Za mene se to ispostavilo kao pravi put, to mi nije pomoglo samo igrački, košarkaški, već i životno.

TEMPO: Dino Rađa je svojedobno rekao kako je, dok je igrao za Boston, tugovao nakon poraza, veselio se nakon pobjeda, dok su njegovi američki suigrači bili ravnodušni, na što se nije mogao naviknuti. Je li to jedna od elementarnih razlika između Balkanaca i Amerikanaca u NBA ligi?

U NBA-u je to drugačije jer se igra velik broj utakmica. Nemate vremena razmišljati o tome, ako dobijete sve je super, svi slavimo, a ako izgubimo, onda je kraj svijeta. Igrate minimum tri utakmice tjedno, ponekad četiri, čak i pet. Nemate vremena razmišljati o tome, trebate se spremiti za ono što dolazi. Ovdje uvijek kažu – nikada nije toliko loše kako izgleda, nikada nije toliko dobro kako izgleda. Pomalo je to razlika u mentalitetu i načinu razmišljanja. Na Balkanu se svaki sportski poraz, pogotovo od boljih ekipa, doživljava kao katastrofa. Ne može se uvijek pobjeđivati, sve je to dio sporta. Ovdje je mentalitet drugačiji, gledamo što nije bilo dobro, mijenjamo, idemo dalje, u sljedeće utakmice. Bilo bi drugačije kada bismo svaku utakmicu dramatizirali, onda bi bilo nemoguće izdržati sezonu. Poraz ti teško padne, ali ovdje se trude ostaviti poraz iza sebe i krenuti dalje.

U sezoni 2016/17 u momčadi Orlando Magica zajedno su nastupali Damjan Rudež, Nikola Vučević i Mario Hezonja, od tada su Vučević i Rudež veliki prijatelji. FOTO: TNS/ddp USA/Profimedia

TEMPO: Kroz godine su se mijenjala pravila u NBA-u, ali i način igre, možda najznačajniji je onaj da se od centara traži da pogađaju trojke. Kako ste se vi prilagodili toj promjeni?

Dosta dobro. To mi je pomoglo koristiti neke svoje druge kvalitete u igri koje možda prije nisam imao priliku koristiti. Tu ne mislim samo na šut, nego i na taj prostor koji se otvara kada se igra s petero igrača izvan linije za tri poena. Čitav taj spacing otvara mogućnost za centra i da prodire i da lakše, kada rola, igra kroz reket. Centar se koristi i kao playmaker ekipe te može razigravati ekipu. To su neke stvari koje su se ranije teže radile jer je spacing bio drugačiji. Sada, kada se od svih traži da šutiraju trojke, raširio se teren. Veći spacing znači bržu igru, što odgovara centrima koji vole tako igrati, a takav sam i ja. Sama trojka mi je pomogla da proširim svoj napadački repertoar. Prije centar to nije smio raditi, sada moraš šutnuti četiri, pet trojki po utakmici. Mislim da je košarka time postala i atraktivnija i ljepša za gledanje. Mislim da malo tko želi gledati centre kojem daš lopte ispod koša i on se gradi četiri, pet sekundi. U početku su se svi pitali što je to, ne može se tako igrati, ali su se igrači adaptirali. Prvi je bio Golden State koji je šutirao toliko trojki, a zatim Houston. Sada svi traže šutere, ali mislim da se našao pravi balans i da ljudi uživaju gledati NBA ligu.

TEMPO: Devet sezona, od 2012. do 2021., igrali ste za Orlando Magic koji nije postizao osobite rezultate. S druge strane, vi ste u to vrijeme dvaput bili All Star igrač, 2019. ste potpisali ugovor od 100 milijuna dolara na četiri sezone. Je li vas to zadovoljilo s obzirom na to da klub nije ostvario ono što ste željeli da ostvari?

I da i ne. Biti All Star igrač za mene su nevjerojatna čast i uspjeh, ali bih volio da sam imao boljih timskih rezultata, što i danas želim. Ponekad nije sve do samih igrača. Kada sam došao u Orlando, krenuo je rebuilding. Probali smo stvoriti ekipu, to je izgledalo dobro na papiru, na terenu se nije sve složilo kako treba pa se onda opet išlo u rebuilding. Rezultati kakve smo htjeli, nikada nisu ostvareni. U dvije sezone ušli smo u doigravanje što je za nas, s obzirom na ekipu kakvu smo imali, bio uspjeh. Naravno da bih želio igrati u doigravanju, boriti se u finalu Istočne ili Zapadne konferencije. Nadam se da ću doći u tu situaciju. Što se tiče Orlanda, meni su te godine najljepše u karijeri, najviše zbog načina na koji su se ljudi ophodili prema meni. Došao sam tamo kao dijete u 21. godini, otišao s 30 godina kao otac dvojice sinova. Prošli smo i taj rebuilding i stigli do doigravanja, stvorio sam prijateljstva za cijeli život. Zbog svega toga Orlando mi je jako drag, klub koji mi je mnogo dao, nadam se i ja njemu. Naravno, kao sportaš, uvijek želite biti što uspješniji, osvajati titule, igrati značajne utakmice. Nadam se da će i do toga doći, ali nije uvijek sve do vas. Nešto jest, nešto nije.

TEMPO: Kako ste u Orlandu provodili vrijeme kad su vam suigrači bili Mario Hezonja i Damjan Rudež?

Dosta smo se družili, pogotovo Rudež i ja, postali smo baš dobri prijatelji. Kako je u Orlandu bila i njegova supruga, kao i moja, onda smo se svi zajedno družili. Mario je malo mlađi od nas pa je druženje s njim bilo drugačije, ali svi smo se stalno družili i zezali na balkanski način. Meni je ovdje već osamnaesta godina, uvijek mi je drago kada sretnem nekog našeg čovjeka da razgovaramo na svom jeziku, da se šalimo i provodimo vrijeme zajedno. Drugačiji smo mentalitet, mi ljudi s Balkana smo malo specifični i drugačiji. Imamo tu neku toplinu, volimo se družiti, provoditi vrijeme zajedno, to je drugačije nego ovdje. Rudež i ja smo se super družili, dan-danas smo često u kontaktu i dobri smo prijatelji, bio je to lijep period, često se sa suprugom prisjetim kako smo se tada družili, kako je bilo lijepo.