Upredvečerje referenduma o neovisnosti Kurdistana – autonomne pokrajine unutar Iraka i srca sanjane države koja će okupiti gotovo 40 milijuna Kurda rasutih u okolnoj Turskoj, Siriji, Iranu – glavni grad Erbil primio je posebnog, počasnog gosta. Službeni državni protokol, predsjednik Massoud Barzani, kompletan parlament i vlada, svi nacionalni mediji te obični građani dočekali su Nikolu Majstrovića (80), Hrvata sa švedskom putovnicom koji ondje uživa gotovo pa zvjezdani status. Dvotjedni Majstrovićev posjet, osim serije prijema na najvišoj razini, obilježilo je snimanje spota za nacionalnu televiziju, u kojemu je on pozvao Kurde da na referendumu zakazanom za 25. rujna zaokruže “da”.

“Uputio sam im jednostavnu, ali emotivnu poruku: da se ne obaziru na svijet koji je desetljećima zatvarao oči pred strašnim zločinima kojemu su puna usta ljudskih prava i sloboda, a ni u jednom trenutku nije im pomogao. Poručio sam da u demokratskom procesu imaju pravo izraziti svoju volju i da ih u tome nitko ne može i ne smije zaustaviti”, govori Majstrović za Nacional.

KURDSKI REFERENDUM O NEOVISNOSTI zakazuje se i odgađa već više od tri godine, ali čini se da će ovog puta ipak biti održan. Premda će njegovi rezultati biti neobvezujući i tek snažan argument u pregovorima o budućnosti ovog naroda i regije, svejedno su se uzburkale strasti: iračka vlada i sve okolne države izrazili su protivljenje i čak zaprijetile silom, SAD i velik dio Europske unije također su poslali upozorenja, Rusija je suzdržana, a tek rijetki u prvi plan stavljaju pravo Kurda da napokon zasnuju vlastitu državu. Situaciju dodatno usložnjavaju zamršeni odnosi u tom dijelu svijeta: kurdske snage snažna su poluga u borbi protiv Islamske države, u čemu ih – kao i iračku vladu – podržava Amerika. Neovisnosti se oštro protivi Turska koja kao i drugi susjedi strahuje od prekrajanja granica: u današnjem Kurdistanu, naime, živi između 5 i 6 milijuna Kurda, odnosno tek petnaestak posto naroda koji je zbog podjele interesnih sfera u prošlom stoljeću ostao bez svog suvereniteta.

Nikola Majstrović je hrvatski emigrant i bivši novinar i snimatelj švedske nacionalne televizije, domaćoj javnosti najpoznatiji po dokumentarnom filmu “Hrvati – teroristi ili borci za slobodu” koji je koncem sedamdesetih pripremao s Brunom Bušićem, intervjuirajući tadašnje javne osobe ili disidente poput Vlade Gotovca, Franje Tuđmana, Dražena Budiše, Marka Veselice i Franje Kuharića. Početkom devedesetih snimio je dokumentarac u kojemu je rekonstruirao ubojstvo Mira Barešića, njegova prijatelja, no zbog eksplicitnih tvrdnji i dokaza o djelovanju i suradnicima Udbe film nikada nije pronašao put do hrvatske javnosti.

Paralelno se, međutim, još od konca šezdesetih godina prošlog stoljeća Majstrović bavio i kurdskim pitanjem i u seriji filmova prikazanih u Švedskoj približio je javnosti nesretnu sudbinu tog naroda i zaradio njihovo poštovanje – pa tako i tri visoka državna odlikovanja. U razgovoru za Nacional on je opisao svoja iskustva iz Kurdistana, zemlje kojoj prije ili kasnije predviđa nezavisnost i snažan gospodarski prosperitet. U odnosu na prvi posjet prije točno 49 godina, kazao je za Nacional, danas je vidljiv nezamisliv napredak: ondje ga je dočekao uredan i moderan grad, na svakom koraku vidljiv je rast standarda, grade se nove bolnice, stambena naselja i infrastruktura, pa čak i kršćanska crva, a mlade djevojke i žene – koje u toj zemlji oduvijek uživaju potpuno ravnopravan status u društvu – na ulicama su radile selfieje s njim. A 1968., kada je prvi put kročio u tu zemlju, gazio je blatnjavim stazama i uskim planinskim prijevojima.

“Kao mladi emigrant u Stockholmu zaposlio sam se u Ericssonovu pogonu, u kojem su se sklapale telefonske stanice, ali nije mi padalo na pamet cijeli život provesti na dosadnom poslu. U Parizu sam kupio prvi fotoaparat Leicu, a s kolegama Rolandom Engmanom i Per-Ake Lindellom odlučio sam krenuti na putovanje; u prvi mah nismo ni sami znali kamo ćemo, no proveli smo mjesece i mjesece radeći dodatne poslove. Iskrcavali smo teret s brodova na dokovima svakog poslijepodneva i svakog vikenda, sve dok nismo skupili dovoljno novca. Potom smo dali otkaze – u tom trenutku već sam bio zaposlen na švedskom nacionalnom radiju – i krenuli”, opisa je početak svog puta Majstrović. Umjesto u Južnu Ameriku ili Kinu, nakon što je pročitao knjigu “Zabranjeni rat” jednog kurdskog autora s adresom u Švedskoj, izbor se činio logičnim. Bila mu je, kazao je, nezamisliva ljudska i nacionalna tragedija takvih razmjera.

“PUNIH MJESEC DANA U TEHERANU čekali smo da nam se javi obećana ‘veza’, sve dok od Kurda iz Stockholma nismo dobili adresu i šifru na kojoj su nas dočekali ljudi koji su nas prokrijumčarili u sjeverni Irak. Tamo smo vidjeli tugu i jad, primitivnu i siromašnu sredinu, ponosan narod i gerilu koja je od naoružanja imala najviše zastarjelih pušaka, nekih čak i iz Prvog svjetskog rata. Imali smo priliku prisustvovati sastancima Revolucionarnog vijeća, preodjenuti se u Kurde i obilazili front s njima, gledali kako ubiru porez na gerilu i iz prve ruke svjedočili njihovoj borbi za slobodu”, govori Majstrović. Među njegovim sugovornicima bio je Mustafa Barzani, glavni revolucionar s kojim je razvio bliske odnose, pa čak i svojevrsno prijateljstvo; danas pokojni Barzani tijekom desetljeća izrastao je u svojevrsnog oca domovine, njegove fotografije nalaze se u većini javnih prostora, pa je i oko njegova neuglednog groba naknadno izgrađen memorijalni centar i nešto poput “oltara domovine”. Ondje je Majstrović u posljednjem posjetu pozvan da održi govor, a predstavnici Kurdistana zatražili su staru kameru, stativ i njegovu fotografiju koji će biti izloženi u stalnom postavu.

DANAŠNJI ŠEF DRŽAVE JE BARZANIJEV SIN MASOUD koji se Majstrovića sjeća još iz djetinjstva, a upoznavao ga je i prilikom idućih četiriju posjeta u sedamdesetim, osamdesetim i devedesetim godinama prošlog stoljeća, kada je konstantno pratio ono što opisuje kao “neprekinutu tragediju”. Koji put je odlazio u Kurdistan kao snimatelj švedskog SVT-a, a ponekad u samostalnom aranžmanu. Nakon povratka s prvog putovanja 1968. njegov dokumentarac – naslovljen također “Zabranjeni rat” – izazvao je senzaciju jer je prvi put upoznao švedsku javnost s kurdskim pitanjem, a nakon svakog sljedećeg povratka Majstrović se iz Kurdistana vraćao s prvoklasnim novinarskim materijalom. Nekoliko puta doslovno je imao glavu u torbi – nalazio se u ratnoj zoni i tenkovski projektili padali su dvadesetak metara od njega, krio se s kurdskim borcima u grmlju dok su ih s neba tražili borbeni avioni, a s kamerom u ruci ondje je razvio strast prema ratnom izvještavanju. I danas voli adrenalin i miris baruta, pa se kao neobično vitalan osamdesetogodišnjak priprema na novi odlazak ako ova zemlja službeno proglasi nezavisnost ili je napadnu. U Švedskoj godinama uživa status zvijezde u brojnoj kurdskoj zajednici, ondje su ga ugostili na bezbroj tribina, a jedna od posljedica njegova angažmana je ta da je upravo ova zemlja jedna od rijetkih koja jasno podržava referendum o nezavisnosti Kurdistana.

I tako je uoči referenduma na Majstrovićevu švedsku adresu stigao službeni poziv iz Erbila. On se pripremio na odlazak u brda, posjet spiljama i blatnim kolibama koje je obilazio prije pola stoljeća, ali dočekali su ga državni protokol, službeni automobil s vozačem, prevoditeljica, mediji i serija službenih prijema u svim važnijim državnim institucijama.

NA KONCU GA JE DOČEKAO I PREDSJEDNIK BARZANI koji je najprije morao otkazati susret zakazan za posljednji dan, ali svojim suradnicima naredio je da Majstroviću kupe novu avionsku kartu jer razgovor s njime nikako nije želio propustiti. U predsjedničkoj palači odbacili su protokol: satima su razgovarali o sjećanjima na prošlost, ali i razmatrali scenarije koji će nastupiti ako referendum uspije, što se smatra gotovo pa sigurnim.

“Bio je mlad, ali dobro se sjećao rečenice koju sam pred njim izgovorio daleke 1968.: da će Kurdi jednog dana sasvim sigurno biti slobodan narod. Meni je samo uputio kompliment da sam još uvijek mlad”, opisao je ležerniji dio razgovora Majstrović, hrvatsko-švedska zvijezda Kurdistana. Za Nacional je povjerio dio mogućih scenarija idućih mjeseci i godina: teško da će Amerika dozvoliti rasplamsavanje rata i napad iz smjera Iraka jer s obje strane blisko surađuje u borbi protiv ISIL-a, a na ovom području ima i svoje vojne baze. Problem bi mogao biti sirijski predsjednik Bašar al-Asad koji Kurdima ni u doba mira nije dopuštao osnovna ljudska prava poput državljanstva, a odnosi s Turskom vrlo su složeni zbog višestruko brojnije kurdske zajednice u toj državi u odnosu na matičnu zemlju. Dugoročno, čini se, ambicije su jasne i o njima svjedoči fontana ispred kurdskog “oltara domovine” – izgrađena je točno u obliku zamišljenog i utopijskog Velikog Kurdistana.