Dok oporba u Saboru priprema inicijativu za opoziv ministra zdravstva zbog smrti mladića od posljedica napada astme u Zaprešiću, ministar Milan Kujundžić ne smatra se politički odgovornim za taj tragični događaj. Tim povodom razgovarali smo s Nikicom Gabrićem, poznatim hrvatskim oftalmologom koji je često govorio o problemima hrvatskog zdravstva, a na prošlim izborima za Europski parlament kandidirao se sa svojim Nacionalnim forumom za zastupnika u Strasbourgu. Za razliku od bivšeg SDP-ova ministra zdravstva Siniše Varge koji smatra da ministar Kujundžić ne podnosi ostavku zato što to od njega ne traži premijer Andrej Plenković bojeći se njegovog povratka u saborske klupe, gdje HDZ ima tanku parlamentarnu većinu, Nikica Gabrić procjenjuje da nije bilo realno ni očekivati ministrovu ostavku jer u Hrvatskoj ne postoji kultura prihvaćanja moralne odgovornosti zbog nečega što nije učinjeno, a trebalo je biti. Izuzetak je bila Ana Stavljenić Rukavina iz vlade Ivice Račana, koja je podnijela ostavku 2001. godine zbog novih dijalizatora tvrtke Baxter koji su prouzročili smrt 23 pacijenta na dijalizi.

NACIONAL: Je li ministar zdravstva Milan Kujundžić trebao podnijeti ostavku nakon tragedije u Zaprešiću? Dojam je da je hitna služba zakazala u intervenciji, dopustivši da mladić umre na cesti zbog napada astme. Ministrovu ostavku zahtijevali su prosvjednici koji su jajima gađali i ministarstvo zdravstva, ali ministar je zaključio da u tom slučaju nema njegove političke odgovornosti.

Odsustvo medicinske intervencije, odnosno propust nečinjenja medicinskog osoblja Hitne pomoći bio je katastrofalan, jer je završio smrću mladića. Međutim, ostavku ministra nije bilo realno očekivati. U Hrvatskoj jednostavno ne posjedujemo tu kulturu da se čovjek osjeća moralno odgovornim zbog nekog propusta koji se dogodio u njegovu sektoru, a zato što se nešto nije promijenilo, a trebalo se promijeniti i prije no što se dogodila nesreća. I prije ministra Kujundžića, nijedan premijer i nijedan ministar zdravstva nisu odlučili provesti reformu zdravstva i ukloniti uočene nedostatke. Zašto? Zato što se na reformi zdravstva gube izbori. Liječnici bi morali više raditi za isti novac, a pacijentima bi se morala smanjiti prava u zdravstvenoj zaštiti zato što ono što se pacijentima deklarativno nudi nije u skladu s financijskim mogućnostima države. Političari lažu građanima da pacijentima pripada sve ono što im obećaju u izbornim kampanjama, a građani potom ne mogu to ostvariti.

NACIONAL: Ali Ana Stavljenić Rukavina, ministrica zdravstva u vladi Ivice Račana, podnijela je 2001. godine ostavku kada je zbog novih dijalizatora tvrtke Baxter umrlo 23 pacijenata na dijalizi. Premijer Račan odbio je njezinu ostavku, ali ona ju je ipak podnijela osjećajući moralnu, a ne političku odgovornost. Ostavku je podnio i Andrija Hebrang kada je kao ministar zdravstva bio na operaciji prostate u Austriji, a ne u Hrvatskoj.

Ana Stavljenić Rukavina je iznimka, a Andrija Hebrang je ostavku podnio iz političkih razloga, zbog nezadovoljstva, a ne zato što se operirao u Austriji. Mi smo imali ministre, ali i vrlo ugledne liječnike koji su se liječili u inozemstvu, ali zbog liječničke tajne ne mogu reći njihova imena. Zašto su išli na liječenje u inozemstvo? Zato što je tamo bolja organizacija, pa onda i veća šansa da će preživjeti. Ne želim nikoga zbog toga osuđivati jer su u pitanju ljudski životi, ali trebamo shvatiti da moramo poboljšati hrvatsko zdravstvo. Hrvatsko zdravstvo je dobro kada ga uspoređujemo sa zemljama istočne Europe, ali je loše to što bi moglo biti bolje kada ne bi bilo političkog kadroviranja, zatim određivanja financijskih limita koliko će koja bolnica dobiti novca ovisno o tome kojoj političkoj opciji pripadaju ravnatelji bolnica. Dugo su vremena pulska i riječka bolnica bile podcijenjene financijskim dotacijama iz proračuna zato što njima nisu upravljali ravnatelji iz HDZ-a. Moj prijatelj Darko Milinović kada je bio ministar učinio je sve da opremi bolnicu u Gospiću i iznad njenih realnih potreba. Isto je učinio Andro Vlahušić u Dubrovniku kada je bio ministar u vladi Ivice Račana. Previše politika arbitrira u stvarima koje su od općeg nacionalnog interesa. To nije radila jedna politička opcija, ali je HDZ u tome bio uvjerljiviji, jer je dulje bio na vlasti.

NACIONAL: Koji je glavni problem hrvatskog zdravstva?

Hrvatska formalno ima prava pacijenata kao u Švedskoj, a organizaciju i doprinose za zdravstvo kao u Albaniji, a takav je sustav neodrživ. Nema švedskog zdravstva s albanskom organizacijom i financijama. Uz sve slabosti, današnje zdravstvo u Hrvatskoj bolje je od zdravstva u drugim istočnoeuropskim državama, osim zdravstvenih usluga u nekadašnjoj Istočnoj Njemačkoj i Sloveniji. Hrvatsko zdravstvo danas je za solidnu trojku, a kakvo će ono biti ovisi o tome koliko novca za to izdvajamo. Hrvatska za zdravstvo po glavi stanovnika izdvaja 800 eura, Srbija i Bosna i Hercegovina 300 eura. Slovenija, međutim, izdvaja 1500, Austrija 2500, Njemačka 3500, a Norveška 5000 eura po glavi stanovnika. Ne može se dobiti ista kvaliteta zdravstvene usluge za 800 i za 3500 ili 5000 eura. To je realnost i to ljudi moraju shvatiti, a političari trebaju prestati davati lažna obećanja.

NACIONAL: Ako se ne može dobiti slična zdravstvena usluga kao u skandinavskim zemljama, je li moguće organizirati hitnu službu tako da se ne dogodi ovo što se dogodilo u Zaprešiću, da mladić uslijed napada astme umre na cesti zbog odsustva potrebne liječničke intervencije?

To jest ružna posljedica koja baca mrlju na zdravstvo. Međutim, to se moglo dogoditi i da smo imali više timova hitne službe u Zaprešiću, ali i da svi bili zauzeti u tom trenutku. To je jedan incident kakvi su se događali i prije, a smrt mladića, nažalost, pokazuje da imamo i zastarjeli model uređenja države. Zašto je ta hitna služba Zagrebačke županije organizirana tako da se ne može nazvati neka hitna služba u Zagrebu? Zašto Hrvatskoj trebaju 22 županije, a ne četiri regije? Županije su opstale zbog izbornog inženjeringa, a ne zbog djelotvornog uređenja države. Da bi se zaposlila sva ta bulumenta koja glasa, stvorili smo politički nakaradan sustav koji ne može biti efikasan, profitabilan, pa onda ni održiv. Nemamo ni moderne zakone: zašto u Americi i Velikoj Britaniji postoje tzv. paramedicusi, a u Hrvatskoj ih nemamo?

NACIONAL: Što su paramedicusi?

To su djelatnici s diplomama visokih zdravstvenih učilišta obučeni da u hitnim situacijama mogu intervenirati i primijeniti lijek na bolesniku bez nazočnosti liječnika, jer njih nemamo dovoljno. Sada ću reći jednu heretičku misao. Dijelom su za to krivi i liječnici jer čuvaju svoj monopol na spašavanje života. Ako bi taj posao mogli raditi i tehničari, onda liječnici više ne bi mogli biti bogovi kao dosad.

NACIONAL: I vi ste liječnik. Ne pucate li tom tezom u vlastitu nogu, govorite protiv interesa liječnika?

Govorim tako jer želim ukazati na ono što u zdravstvu nije dobro. Ne pucam sebi u nogu, nego govorim protiv nakaradnog sustava. U našim bolnicama često se događa da sestre primjenjuju terapiju kada nema liječnika. Svi to znamo. Kada sestra primijeni terapiju, zabrinemo se samo ako se desi neki incident. Pozicija liječnika je promijenjena jer ih nema dovoljno.

NACIONAL: Zašto nemamo dovoljno liječnika, je li zato što odlaze u inozemstvo?

Ne samo zbog odlaska liječnika u inozemstvo, nego i zato što više nije atraktivno biti liječnik. Studira se šest godina, zatim se godine provode na specijalizacijama. Danas medicinu upisuje srednja klasa, a viša srednja klasa i bogati ne žele biti liječnici jer su oni postali samo relativno dobro plaćeni najamni radnici. Društvena uloga liječnika se promijenila, a i promjena društvenog uređenja učinila je svoje pa su se liječnici počeli okretati sami sebi.

NACIONAL: Kako se promijenila društvena uloga liječnika?

Prije 30 godina imali smo samo liječnike i medicinske sestre. Potom se zaključilo da u radiologiji medicinske sestre ne mogu ispuniti zahtjeve modernih radioloških aparata pa su se pojavili radiološki tehničari, koji upravljaju rendgenom, ultrazvukom, CT-om, magnetnom rezonancom, a liječnici čitaju njihove nalaze. Fizikalnu terapiju, koju su nekada radile medicinske sestre, sada rade fizioterapeuti. U oftalmologiji imamo i optometriste, koji bi trebali pomagati oftalmolozima. Oni određuju vidnu oštrinu, obavljaju određene pretrage da bi oftalmolozi bili efikasniji. U Hrvatskoj ne želimo omogućiti rad optrometristima, ljudima sa srednjom ili višom stručnom spremom, da oftalmolozi ne bi izgubili monopol u određivanju naočala i kontaktnih leća. To nam se događa i u hitnoj medicini.

NACIONAL: Zar i u hitnoj službi liječnici štite svoje osobne pozicije onemogućavajući medicinskim sestrama i tehničarima da terapijski interveniraju u hitnim situacijama?

Moramo shvatiti da medicinske sestre i tehničare treba odškolovati godinu dana da mogu biti ispomoć doktoru i u hitnim slučajevima primijeniti terapiju, a ne dozvoliti da čovjek umre od astme na cesti u 21. stoljeću, što se dogodilo u Zaprešiću. Da su sestra ili tehničar upotrijebili lijek, sve bi bilo dobro ako bi dečko ostao živ. Ako ne bi ostao živ, onda bi optužili medicinsku sestru da je neovlašteno primjenjivala lijek, da je vjerojatno dala krivi lijek. Zbog toga se dogodilo da je propust nečinjenja doveo do katastrofalne posljedice, smrti mladića.

NACIONAL: A kako se može popraviti situacija u hrvatskom zdravstvu?

Upravljanje zdravstvom je zahtijevan posao. Ljudi koji vode bolnice i hitnu službu moraju imati i druga znanja osim medicinskih, a to su ekonomska znanja i menedžerske sposobnosti. Nadalje, u upravna vijeća bolnica biraju se liječnici, koji bi trebali nadzirati ravnatelja. Međutim, za taj posao nama ne trebaju ljudi koji znaju liječiti, nego stručnjaci koji znaju čitati bilance, račun dobiti i gubitka. Nitko od liječnika to ne zna pa članovi tih upravnih vijeća služe samo da dignu ruku kada stranka na vlasti kaže kojeg ravnatelja treba smijeniti, a kojeg postaviti. Drugim riječima, vladajuća stranka u upravna vijeća ne bira liječnike da bi nadzirali ravnatelja, nego da ga mogu smijeniti kad im se to kaže.

NACIONAL: Možete li navesti konkretan primjer takvog funkcioniranja?

Evo i konkretnog primjera. Nedavno sam morao intervenirati kod svog prijatelja Milijana Brkića zato što su neki članovi HDZ-a htjeli smijeniti dobre stručnjake, koji čak nisu bili iz SDP-a, ali nisu bili ni u HDZ-u. Što želim naglasiti? Da bi netko bio šef klinike, ne treba ga legitimirati stranačka iskaznica, nego činjenica je li dobar stručnjak ili nije. Kada bih u svojoj privatnoj bolnici zaposlio nekoga zato što je u nekoj stranci, a ne zato što je dobar stručnjak, propala bi mi bolnica. Nasuprot tome, u državnim bolnicama je stranačka pripadnost jedini kriterij.

NACIONAL: No i vi ste pokušali ući u svijet politike. Osnovali ste Nacionalni forum…

Nacionalni forum počeo je djelovati kao think tank u hrvatskom društvu. Smatrao sam da nedostaje organizacija za promišljanje budućnosti države, a koja ne bi bila stranački opterećena sukobima iz Drugog svjetskog rata. U posljednjih 28 godina od kada je Hrvatska samostalna država, nismo imali ljude koji su bili u stanju stvoriti dugoročne strategije, a dugoročne strategije mogu stvoriti samo obrazovani stručnjaci koji su vidjeli svijeta i dokazali se u svojim profesijama. Moderna društva na zapadu imaju više takvih think tankova. Ideja mi je bila da Nacionalni forum donese bolju budućnost, pomirenje u društvu, jer je broj stvari koji nas povezuje daleko veći od broja onih koje nas razdvajaju. Dominiraju li podjele desni-lijevi, crveni-crni, HDZ–SDP, nećemo daleko stići, a u Hrvatskoj je društvo bipolarno. Ne znam zašto danas treba biti važno na kojoj su strani bili naši djedovi ili očevi prije 70 godina. Moderno društvo time se ne bi trebalo baviti.

NACIONAL: Društvo se ipak time bavi jer ljudi žive i kroz svoje obiteljski prošlosti, bez obzira na to može li moderna država to podnijeti?

Slažem se da je tako. Ali mogu li se ljudi danas uopće zanimati za ono što je bilo od 1941. ili od 1945. godine. Tada nije bilo novina, televizije, a internet je bio nezamisliv. Nije postojao ozbiljan medij preko kojeg bi se ljudi informirali. Došli su ustaše i odveli ljude, zatim su isto to učinili domobrani, onda Nijemci, pa Talijani koji su mobilizirali građane. S druge strane, bilo je onih svjesnijih, koji su se osjećali ugroženo pa su odlazili u partizane. Da danas naša djeca moraju ići u rat i odlučiti za što će se boriti, bilo bi i njima jako teško. Ako su se ljudi odlučili tada otići na pogrešnu stranu ili su se priklonili pogrešnoj opciji između 1941. i 1945. godine, trebamo to zaboraviti, pokloniti se žrtvama, a posljedice toga ne trebaju snositi njihova djeca. Danas postoje brojni izazovi na kojima moramo zajedno raditi. Hrvatska je premala zemlja i ima samo dva do pet posto pametnih ljudi, a oni bi trebali osmišljavati hrvatsku budućnost.

NACIONAL: Nije li ova vaša tvrdnja elitistička? Zar samo pametni smiju odlučivati? Nije li društvo slojevito, a demokracija podrazumijeva odlučivanje većine, a ne samo tih dva do pet posto pametnih?

Realist sam, a ne elitist. Ne mogu ljudi koji nisu vidjeli svijeta odlučivati što će biti dobro za Hrvatsku. Zapravo, mogu i oni donositi odluke, ali veoma loše. Zato nam tako i ide. Kako mogu odluke donositi oni koji nemaju odgovarajuće obrazovanje? Ljudi koji su vidjeli Trst jer su tamo kupovali traperice, Leibnitz i Graz jer su tamo kupovali jeftinije pelene i zubne paste, pa se to svodilo na potrošačke doživljaje inozemstva i svijeta, ne mogu sjediti u saboru i vladi ili biti na čelu javnih poduzeća. U suvremenom svijetu to je prošlo svršeno vrijeme za donošenje ozbiljnih odluka.

NACIONAL: Što, međutim, kada oni pobjeđuju na izborima?

Ništa. Jao si ga onda nama. Mogu li voziti avion ljudi koji su pobijedili na izborima ili oni koji su se školovali za pilote? Demokracija jest najviši oblik odlučivanja građana o njihovoj sudbini. Ali u podobrazovanom društvu, društvu koje nema vrijednosti, društvu koje je zaboravilo da postojimo “mi i naše”, nego zna samo za “ja i moje”, takvi ljudi ne trebaju voditi državu. Čudim se kako građani mogu vjerovati ljudima koji nikada u životu nisu stvorili ništa za sebe i svoje obitelji, poduzeća, lokalnu zajednicu, a sada će kao uspjeti nešto napraviti za makrozajednicu koja se zove država.

NACIONAL: Vjeran Zuppa rekao je u Nacionalu da su hrvatski sociolozi i politolozi zaključili da od 151 zastupnika u Hrvatskom saboru samo njih tridesetak ima kompetencije baviti se tim poslom, kompetentno odlučivati kao saborski zastupnici?

Pa o tome i govorim. Činjenično je stanje da je 20 posto zastupnika u Saboru sposobno kvalitetno odlučivati jer imaju dovoljno obrazovanja i iskustva, ali Sabor je samo mali dio vlasti koja upravlja državom i društvom. Ovdje nije riječ samo o Zagrebu i vladi koja ima dio europskog karaktera. Što je s manjim sredinama kao što je moj rodni Metković? Birači kada izlaze na birališta razmišljaju koje će probitke i njima osobno donijeti glas koji će dati nekoj od političkih opcija, ali nemaju širu sliku da bi proniknuli u konkretnu politiku koja će se voditi i kakve će posljedice imati. I taj birač kada izlazi na biralište programiran je medijima, a ti mediji više nisu opći i hrvatski, nego su pod utjecajem određenih interesnih grupa uključujući i strance, koji također imaju svoje interese. Nadalje, treba biti svjestan i činjenice da postoji urbana i ruralna Hrvatska.

NACIONAL: Koja je razlika između te dvije Hrvatske?

Želio sam reći da je Hrvatska podijeljena, a tako je bilo i u jednopartijskom sustavu. Kada sam bio predsjednik omladine Hrvatske 88/89. godine, Hrvatska se dijelila na šuvarovce, sljedbenike Stipe Šuvara, i špiljakovce, pobornike Mike Špiljaka, tadašnjih visokih partijskih rukovodioca. I tada je bio na djelu sukob urbane i ruralne Hrvatske, a one nisu prepoznavale zajednički interes.

NACIONAL: Osim što ste bili predsjednik omladine krajem 80-ih godina, bili ste i član Saveza komunista Hrvatske. Jeste li danas član SDP-a?

Nakon 1990. godine nisam se priključio ijednoj stranci jer je SDP potpuno zabrazdio. Zašto? SDP na čelu s Ivicom Račanom imao je četiri “istočna grijeha”. Ivica Račan i SDP nisu bili u stanju reći što je bilo dobro, a što nije bilo dobro u državi od 1945. do 1990. godine. Zbog straha da će biti optuženi da nisu dovoljno veliki Hrvati, izbjegavali su reći i da su bili u Partiji i socijalizmu. Šahovskim rječnikom rečeno, igrali su samo crnim figurama, a HDZ i Franjo Tuđman igrali su bijelim figurama pa su uvijek bili prvi na potezu. Mislilo se da je Ivica Račan jako pametan, da promišlja stvari, a zapravo je bio jako neodlučan i kukavica. Drugi problem SDP-a bio je što se nije znao odrediti prema Srbima u Hrvatskoj. Račan je bježao od Srba pa je ruralne Srbe gurnuo u ruke Slobodana Miloševića, a urbani Srbi nisu se osjećali sigurno unutar SDP-a. Treći grijeh bio je što Račan nije znao zauzeti stav prema Crkvi i reći da je ona sačuvala veći dio hrvatskog identiteta. Četvrto, Račan se nije odredio ni o ključnom pitanju zastupa li radnike ili poslodavce. Nije bio ni za koga. Bili su uplašeni pa se nisu usudili odrediti temeljne stvari važne za socijaldemokraciju.

NACIONAL: Otkud toliki strah?

Nemam odgovor na to pitanje. Da je Račan imao snage reći što je u bivšem sustavu bilo dobro, ne bi mu mogli danas svaki čas izvlačiti samo ono što je bilo loše. Svatko tko vas danas želi uvrijediti, kaže: ti si bio u Partiji. Jesam, pa što onda? Nisam počinio nikakvo zlo, a otac me je učio da budem pozitivan prema svim ljudima. Danas se to zove ljudska prava, a nekada je to bilo bratstvo i jedinstvo. Ne sramim se toga. Ogroman broj ljudi koji su bili u Partiji prešao je u HDZ ili neke druge stranke da prežive, da bi se snašli u novom vremenu. Moram se vratiti i na glavno pitanje: zašto je propao socijalizam? Propao je zato što se kapitalizam u drugih 50 godina 20. stoljeća reformirao i postao socijalno osjetljiviji i pravedniji. Socijalizam je ostao zarobljen u Istočnom bloku, a nakon pada socijalizma socijaldemokratska ideja nije zaživjela.

NACIONAL: Ipak, u zapadnoeuropskim državama preživjela je socijaldemokratska ideja?

Da, ali pogledajte gdje. U nordijskim zemljama. Prihvatio bih taj model koji podrazumijeva tržišno gospodarstvo, ali i visoku socijalnu odgovornost i visoki standard ljudskih prava. Zašto je SDP danas u krizi? Zato što danas više nema ljudi koji se bave osmišljavanjem humanog društva. Njihov program zasnovan je na marketinškom sloganu “dobro društvo”. SDP-ovi programi bili su mlaki i nedorečeni. Svi su imali kompleks bivšeg sustava i zbog toga bili paralizirani u stvaranju novog projekta. Posljedica svega toga je bila da je Franjo Tuđman preuzeo inicijativu, a i on je bio bivši komunist. Znao je, međutim, što hoće i kako će to učiniti. Zbog toga što je bio za pomirenje djece partizana i ustaša, pripisujem mu najveće zasluge. Malo je ljudi i danas svjesno da Tuđman nije mogao kontrolirati sve segmente društva, a ni sve segmente u vlastitoj stranci HDZ-u. U nekim elementima i osobno je bio politički ugrožen.

NACIONAL: A što je bila glavna ideja vašeg Nacionalnog foruma?

Hrvatska ima slojevitu povijest i fali netko tko je u stanju pomiriti dobre stvari iz socijalizma s onima iz moderne demokraciji i kapitalizma. To je bila intencija Nacionalnog foruma. Nažalost, birači nisu to prepoznali pa smo dobili samo 2,5 posto glasova na izborima za Europski parlament. Tada sam shvatio da se ne trebam baviti politikom. Posvetio sam se biznisu, a to mi dobro ide. Oftalmološke privatne klinike imamo u Zagrebu, Splitu, Sarajevu, Banjoj Luci, Budvi, Novom Sadu, franšizu u Skoplju, a još sam u pregovorima s Tiranom i Prištinom pa će, kada to završimo, projekt biti u cijelosti zaokružen.

NACIONAL: Trebaju li i u medicini vladati poslovni principi ako je, prema Hipokratu, etička obveza liječnika pomoći svakom pacijentu neovisno o njegovim financijskim mogućnostima? Nije li poslovni princip u neskladu s tim Hipokratovim načelom?

Za svaki rad čovjek treba biti plaćen, pa tako trebaju biti plaćeni i liječnici. Državnu medicinu napustio sam zato što sam dva puta bio politički podoban, a dva puta nepodoban. Bio sam podoban u starom sustavu, kao i kada je moj prijatelj Zlatko Mateša postao premijer u vrijeme Franje Tuđmana. Prije no što je jednog dana u bolnicu došao Zlatko Mateša da ga pregledam, smatrali su me komunjarom. Odjednom sam nakon tog njegova posjeta postao podoban. Nepodoban sam opet bio kada je ministar zdravstva postao Andrija Hebrang. Shvatio sam tada da podobnost čovjeku, pa onda i meni, ograničava sposobnost. Kada ste podobni, dobivate mrvice, a kada niste podobni, morate biti strpljivi i čekati. To je danas rak rana hrvatskog društva.

NACIONAL: Konkretizirajte što ta “podobnost” u zdravstvu podrazumijeva.

Danas se šefovi klinika i odjela biraju prema tome jesu li članovi vladajuće stranke, a ne prema tome jesu li sposobni liječnici. Zato sam odlučio izaći na tržište iako i ono može biti vrlo neugodno za svakoga koji se upusti u tu avanturu, jer podrazumijeva i rizik. Kada kupujete kruh, morate ga platiti. Kada procuri cijev u kupaoni, morate platiti vodoinstalatera. I zdravstvena usluga također košta. I zdravstvo je neka vrsta industrije, koja ima svoje proizvode. Velika je zabluda misliti da je javno zdravstvo besplatno. Nije, jer i za njega građani izdvajaju iz svojih plaća kroz doprinose, što je drugo ime za surogat poreza. Danas za protuvrijednost promjene guma na automobilu možete dobiti vrhunsku zdravstvenu uslugu – da vas netko operira, a vi sada izaberite što vam je važnije. U mojoj klinici cijena operacije oka ekvivalentna je cijeni četiriju automobilskih zimskih guma. Čovjek onda procjenjuje vrijedi li mu više sedmodnevno skijanje, ljetovanje od sedam dana, četiri zimske gume ili njegovo oko.