Novi projekt Montažstroja “Radnička cesta”, mini online serija nikada odigrane predstave koja se sada može pogledati u cijelosti online, po riječima redatelja Boruta Šeparovića, umjetnički je odgovor na koronakrizu koji uspostavlja post-ideološki pogled na suvremeni svijet.

Riječ je o predstavi koja je otpočetka zamišljena tako da ne bude nikada odigrana, već da se korištenjem digitalnih mogućnosti skrene pozornost na posljedice pandemijskog lockdowna za kulturne radnike, osobito slobodne umjetnike, te istodobno otvori nova platforma komunikacije između stvaratelja kulturnih sadržaja i publike.

“Prije otprilike godinu dana, potaknuti koronakrizom koja ima negativne učinke na većinu gospodarskih grana, te imajući u vidu složenu situaciju u sferi kulture i umjetnosti, umjesto da radimo konvencionalnu kazališnu predstavu, odlučili smo realizirati online, digitalni kazališni projekt”, pojašnjava Šeparović.

Odabrani glumci, ali i autorski/projektni tim većinom su samostalni umjetnici i nezavisni profesionalci koji su se našli u vrlo teškoj situaciji zbog pandemije koronavirusa. Projekt “Radnička cesta” proizvod je njihova jednogodišnjeg rada, s ciljem da u doba pandemije stvore nešto smisleno.

Kazalište koje to nije

Iako se nastavlja na dramski tekst i iako je proces proba u velikoj mjeri bio “kazališni”, “Radnička cesta”, po riječima dramaturginje Ane Prolić, nije kazalište. “Kazalište nije zbog toga što nije mišljeno kao nešto što će se izvesti pred publikom, ujedinjeno prostorno-vremenskom odrednicom, niti se tako ‘izvodi'”, pojašnjava Prolić.

Prema motivima dramskog teksta “Gagarinov put/prečac” (Gregory Burke, 2001.) ona i redatelj Šeparović stvorili su autorski tekst koji preuzima osnovnu situaciju/strukturu, odnose likova i tematske smjernice, u projektu koji obuhvaća i isprepliće medije kazališta i filma.

“Ima li ‘kazališnih’ elementa u procesu? Ima. Čini li ga to kazalištem? Ne. Da li je pozicija publike ‘objektivna’, s neograničenom slobodom izbora usmjeravanja pažnje koju nudi kazalište? Nije. Mogu li glumci sutra stati pred publiku i odigrati pred njom ‘Radničku cestu’? Da. Hoće li to onda — unatoč identičnom tekstu, a moguće i mizanscenu biti ista ‘Radnička cesta’? Neće”, ističe Prolić.

Kao cjelina, projekt bi se mogao promatrati kao film: sniman je kamerom – slika i zvuk snimljeni su uređajem iPhone 12 Pro Max; montiran je, fikcionalnog je sadržaja. “To što mu predložak nije pisan kao scenarij, što mu je budžet iznimno nizak i što su mu produkcijski uvjeti gerilski, ne čini ga manje filmom”, napominje dramaturginja.

Materijal je distribuiran kroz 15-ak kraćih fragmenata u trajanju oko 10 minuta, s ukupnim trajanjem izvedbe dva i pol sata. Digitalna praizvedba projekta je streamana na mobilnoj aplikaciji Telegrama, a dostupna je i na video platformi IGTV.

“Odmaknuli smo se od izvedbe pred publikom u prostoru kako bismo projekt prilagodili okolnostima koronakrize”, kaže Šeparović.

Multimedijsko/transmedijsko određenje projekta nudi mogućnost pristupa publici putem različitih kanala društvenih mreža a time i mobilnih uređaja, da bi tek u konačnici ovisno o interesu korisnika da sami spoje fragmente u cjelinu projekt koji je ostao fragmentaran i nedovršen postao u potpunosti dostupan, napominje.

Političko kazalište u postpolitičkom vremenu?

Nikad odigrana predstava “Radnička cesta” bavi se prekarnim radom, nesigurnošću, otuđenošću i neizbježnim ciklusima kriza koje post-kapitalizam (a posebno pandemija koronavirusa) donosi u živote radnika, kao i problematizacijom otpora te lijevog nasilja u svijetu u kojem je ljevica preokupirana identitetskim pitanjima i vrijednostima (temama koje radnici doživljavaju elitističkima i stranima), teškoćama međuklasne komunikacije i jasne definicije područja borbe.

Tko su današnji proleteri odnosno postoje li još? Ako se proletarijat vezuje uz modernu i industrijsko doba, kamo je nestao u postmoderni i postindustrijskom dobu? Što je to prekarni rad? Postoji li ideja klasne svijesti, solidarnosti, otpora i angažmana ili je prevladao cinizam?

Radnja se odvija u Hrvatskoj, u vrijeme koronakrize, u skladištu tvorničkog pogona smještenog na Radničkoj cesti u Zagrebu. Likovi mini online serije “Radnička cesta” pripadnici su različitih generacija, imaju različite nade i strahove. Zajedničko im je da su oni sinovi i unuci radnika koji su u doba socijalizma radili u proizvodnom sektoru planske ekonomije smještenom na toj istoj Radničkoj cesti koja je danas transformirana iz simbola industrijskog u simbol servisnog, financijskog centra Zagreba.

Dvojica radnika iz pogona za izradu elektroničkih komponenti za kineske mobitele 5G generacije, Edo (Bernard Tomić) i Đuro (Domagoj Janković), odluče oteti i ubiti korporativnog savjetnika koji dolazi procijeniti učinkovitost pogona s namjerom automatizacije ili moguće profitabilne likvidacije. Svoj čin zamišljaju kao političku poruku koja će vratiti ideju revolucionarnog nasilja kao legitimnog otpora radničke klase.

Svemu svjedoči noćni čuvar Tomo (Matej Đurđević) koji se slučajno zatekne na mjestu događaja, a pripada “milenijalskoj” generaciji visokoobrazovanih, prekarnih radnika. Problemi nastaju kada revolucionari shvate da korporativni konzultant na kojeg su se okomili nije ni Kinez, ni Amerikanac, ni Nijemac – odakle po njihovim predrasudama potiču pobjednici korporativnog nadmetanja – nego lokalni čovjek Franjo (Goran Grgić) s kojim dijele jezik kao i kulturne i povijesne odnose.

“Radnička cesta” bavi se i osnovnim pitanjima koja nameće kriza izazvana pandemijom: Što nakon kapitalizma? Kako iskoristiti tehnološki napredak i potencijal održivih resursa u prevladavanju materijalnih ograničenja i ostvarenju pravednijeg društva? Možemo li ovu krizu covid-19 i recesiju iskoristiti kao priliku za implementaciju prijeko potrebnih promjena koje će dovesti do pravednije budućnosti?

“Poruka koju radnici Edo i Đuro ne znaju kako snimiti, niti znaju kojom bi snagom ona mogla odjeknuti, problem je i same nikad odigrane predstave”, govori Šeparović. “Zapravo, sve što likovi unutar djela kažu, pitajući se za koga oni uopće snimaju tu poruku – svi njihovi problemi jesu istovremeno i problemi angažiranog, možemo reći ‘političkog’ teatra danas”, dodaje.

U današnjem postdramskom, postpolitičkom vremenu, postkapitalizmu fake newsa i digitalizacije, postavlja se pitanje “Kome?” i “Kako?”, te “Što”: Po kojim se principima uopće može raditi političko kazalište?

Projekt “Radnička cesta” uspostavlja post-ideološki pogled na suvremeni svijet, tmurno, nihilističko uvjerenje da čak ni u doba krize nikakva politička promjena nije više moguća – ubojstvo koje akteri izvršavaju, uvjereni da će njihov čin nešto promijeniti, apsolutno ništa ne znači.

Kako konkurirati Netflixu?

Zbog čestih izolacija i samoizolacija glumaca, rad na projektu bio je dug, diskontinuiran i zahtjevan, a početkom veljače 2021. redatelj Šeparović te glumci Bernard Tomić i Matej Đurđević zarazili su se koronavirusom, što je zaustavilo njihov rad.

Nakon godine dana rada, snimanje je završeno koncem svibnja, da bi se potom montaža materijala odužila zbog teškog infarkta koji je Šeparović doživio u lipnju.

Šeparović ističe kako su možda i napravili umjetnički zanimljivo djelo i pokazali da se može sa 100 ili sa 110.000 kuna “učiniti čuda”, no ono je nastalo prvenstveno kao odgovor na situaciju kada su samostalni umjetnici ostali bez ikakvih potpora i mogućnosti ostvarivanja prihoda, te praktički nisu imali što raditi, “osim izmisliti novi medij – a kako ćeš ti konkurirati Netflixu?”.

“Montažstroj će uvijek privući u kazalište i one ljude koji inače tamo ne idu. Dakle, kako se obratiti nekome koga se ovo tiče? Za koga mi ovo radimo?”, govori Šeparović. Po njegovim riječima, “Radnička cesta online” zamišljena je za publiku na world wide webu, ljudima koji ne idu nužno u kazalište, a obraća se (potencijalno) ljudima koji se osjećaju ugroženima u pandemiji, koji bi mogli ostati bez posla.

Sve njih, na vrhuncu četvrtog vala koronavirusa, umjesto odlaska u kazalište, umjetnički kolektiv Montažstroj poziva da “nikad odigranu radničku predstavu” koja problematizira teme koje ih se itekako tiču pogleda putem posebno kreirane stranice RADNIČKA CESTA.

Uz 15 kratkih video fragmenata, web stranica sadrži tekstualne i audiovizualne sadržaje koji otvaraju pitanja dodatno kontekstualizirana zdravstvenom i ekonomskom krizom izazvanom pandemijom korona virusa.

Na stranici su dostupne i bilješke koje omogućuju pristup materijalima korištenima i nastalima tijekom procesa umjetničkog istraživanja, nudeći dodatan uvid u proces nastanka projekta, kao i Dnevnik rada, kroniku cijelog procesa pisanu iz osobne perspektive autorice i dramaturginje Prolić.