Operna pjevačica Antonella Malis koncertom uoči Dana žena, u utorak, 5. ožujka, u zagrebačkom kazalištu Gavella, obilježava 30 godina karijere. U glazbenoj večeri „Canzone Mediterranea“ koja spaja tradiciju i modernu glazbu, Antonella Malis predstavit će svoje interpretacije novih pjesama uz već prepoznatljiv repertoar. Orkestar Josipa Cvitanovića pratit će glazbenicu, dok će glazbeni gost biti Davor Radolfi.

Antonella Malis potječe iz glazbene obitelji, glazbenu naobrazbu počela je u svojoj četvrtoj godini u glazbenom vrtiću Glazbene škole Josipa Hatzea i kroz dugogodišnje pjevanje kao solistica dječjeg zbora Srdelice. Diplomirala je na Umjetničkoj akademiji Sveučilišta u Splitu za profesoricu glazbene kulture te je u Rimu, na Međunarodnoj glazbenoj akademiji u klasi profesorice Terese Rocchino, magistrirala belcanto pjevanje.

Osim brojnih nastupa, posebno u koncertnim izvedbama, u suradnji s gitaristom Goranom Listešom snimila je CD „Canzone Napoletana, zvuci romantičnog Napulja“ u izdanju izdavačke kuće Scardona. Posljednjih godina njeguje koncertne nastupe te surađuje s velikim brojem umjetnika i ansambala u zemlji i inozemstvu.

NACIONAL: Koncertom „Canzone Mediterranea“ u Gavelli obilježit ćete 30 godina umjetničkog rada. Kako ste osmislili program?

Nakon 30 godina i toliko otpjevanog notnog materijala, emocija i pjevanja na deset stranih jezika, nije bilo jednostavno odlučiti koje pjesme za ovaj koncert da ne izvedem. Ideja oko koncepta započela je sredinom prošle godine, ali se najviše počela „kuhati“ u ljeto. I dok su Mediteranom prijetila olujna nevremena, požari, poplave, želja za glazbenim putovanjem tim istim Mediteranom u meni je bila svakim danom sve veća kao i želja za promjenom sredine, sebe i svog prostora izražavanja. Sjećam se kada smo dirigent Josip Cvitanović i ja započeli preslušavanja svih 40 novih pjesama koje sam bila odabrala. Trajalo je to danima, kao i ustrajnost da se odaberu one pjesme koje najbolje odgovaraju mom vokalnom senzibilitetu.

Tako je i nastala ideja da sva dosadašnja iskustva, osvježena novim uvidima, objedinim glazbenim zvukom programa „Canzone Mediterranea“ i započnem novo životno glazbeno putovanje. Pored mog repertoara po kojem me publika već prepoznaje, bit će interpretacija novih pjesama, zvukom bogate orkestracije dirigenta i producenta koncerta Josipa Cvitanovića te dragog mi glazbenog gosta Davora Radolfija s kojim ću nakon 20 godina opet zapjevati u duetu.

NACIONAL: Kolika je ta brojka 30 za jednu umjetnicu, posebno opernu umjetnicu? Kako je sve počelo?

Budući da sam od četvrte godine na pozornici, rekla bih da je to cjeloživotno iskustvo. Generacija sam omladine koja je proživjela i godine Domovinskog rata, kao i onaj osjećaj ponovne slobode kretanja, koji ostaje trajno. Kao studentica glazbene kulture na Umjetničkoj akademiji u Splitu, bila sam članica zbora opernog ansambla HNK, pjevala epizodne uloge u predstavama, a na Splitskom festivalu na Prokurativama te iste 1994. godine bila sam prateći vokal zvijezdama s domaće estrade. Zapažena sam bila u ulozi Velike Svećenice u operi „Aida“ na Peristilu. Uslijedio je nakon toga poziv da odem u Rim studirati operno pjevanje. Po završetku studija za profesora glazbene umjetnosti na Umjetničkoj akademiji u Splitu, to sam i napravila. Spremila sam diplomu profesora u ladicu i otišla u novo životno poglavlje. U Rim, bez znanja talijanskog jezika. Toliko je želja bila jaka da sam ga tamo naučila za tri mjeseca. Bila je to velika odvažnost, avantura i put u potpuno novi nepoznati svijet.

NACIONAL: Čega se u ovih 30 godina najradije sjetite, kojih ljudi, susreta, koncerata, mjesta?

Nekoliko je nastupa koji čine okosnicu, no izdvojila bih svoj prvi nastup na TV-u, a to je bilo u Rimu 1999 godine, na RAI-ju gdje sam i pobijedila interpretirajući napolitansku kanconu „I te vurria vassa“. Za jednu studenticu strankinju u milijunskom svjetskom gradu Rimu, gdje sam tek bila svladala talijanski, pred žirijem odnijeti pobjedu na napolitanskom dijalektu, koji je i Talijanima izazovan, bila je to velika stvar. Te iste godine pjevala sam u Vatikanu pred papom Ivanom Pavlom II. Slijedila su potom gostovanja u Kanadi, suradnja i europske turneje s Moskovskim državnim simfonijskim orkestrom, naslovna uloga u opereti „Mala Floramye“ HNK-u u Splitu, suradnja s ansamblom riječkog HNK-a na predstavama „Amadeus“ i mjuziklu „Nunsens“ gdje sam testirala svoja glumačke i plesne potencijale na sceni, otkrivanje zvuka i postavljanje umjetničkih programa u kamenolomu Cave Romane te brojne emocijom ispričane glazbene priče. Lijepa su to sjećanja, ispijanja prve jutarnje kave s pogledom na Crveni trg u Moskvi, užurbanost i gužve po metroima u Rimu, slapovi Niagare i vruća čokolada u Canadian Opera Company, toliko divnih ljudi i podrške, zahvalna sam i sretna zbog svega.

NACIONAL: Za vas je presudnu ulogu u karijeri imala velika umjetnica Gertruda Munitić. Koliko su vam važni takvi susreti i usmjeravanje?

„Učitelj dođe kada je učenik spreman“, tako bih nazvala susret s Gertrudom Munitić. Tko bih ja bila i kako bi moj život izgledao da Gertruda nije otkrila moj prirodni operni glas kada sam imala 14 godina i tim trenutkom usmjerila cijeli svoj život koji danas svjedočim i o kojem pričam. Kada slijediš svoju strast, nekako prirodnim tijekom događaju se susreti s mentorima, ljudima umjetničkog svijeta koji baš u tom trenutku za tebe imaju onu informaciju, savjet koji želiš čuti. I takvi ti trenuci pomažu i usmjeravaju te da nastaviš dalje rasti na svom putu. Važno ih je prepoznati.

NACIONAL: Iako ste imali puno opernih uloga i nastupa širom svijeta, ipak ste se posljednjih desetak godina posvetili koncertima, zašto? Koliko je to drugačije, kompliciranije? Posebno zato što ih sami osmišljavate.

Za vrijeme svog boravka u Moskvi i suradnje s Moskovskim državnim simfonijskim orkestrom, dvije godine je moja mentorica bila velika primadona Zara Dolukhanovna. Bila je veliki pedagog te surađivala s velikim brojem danas svjetskih pjevača. „Antonella, molim te da se odlučiš za koncertnu karijeru. Nosiš u sebi emociju koju svijet treba vidjeti“, bile su njene riječi koje su me potpuno zbunile. Prvo što sam promislila bilo je: kako ona misli da ću ja živjeti bez kazališta? Ali, evo, izgleda da je Zara znala kako, prepoznala me je kroz dvije godine rada sa mnom. Za mladog pjevača mentor je jako važna osoba u životu, kao drugi roditelj. Karijera koncertnog pjevača iziskuje veliku disciplinu, koncentraciju, spremnost. Ponekad u 15 minuta solo nastupa treba pokazati intenzitet talenta kao netko ulogom kroz tri čina u predstavi. Velika je to odgovornosti i kondicija, ali istovremeno i zadovoljstvo umjetničkom kreacijom.

Antonella Malis godinama pjeva na koncertima čije koncepte osmišljava sama. FOTO: Ivo Cagalj/PIXSELL

NACIONAL: Kako se inspirirate? Kako u glavi stvarate jedan takav koncert, što mora biti u fokusu?

Posljednjih godina intenzivno slijedim osjećaj zadovoljstva. Inspirirana životom samim. Osjetim glazbu u sebi i sebe kako joj se potpuno predajem, beskompromisno. Na trenutak kao da sve stane, a ja bih samo pjevala. To je tako jedan moćan osjećaj koji nadahnjuje jer znam da sam u svojoj potpunoj istini. Potom dolaze ideje i pitanja s kojom namjerom baš takav koncert kreiram. Volim stvarati glazbene projekte i uključiti više ljudi da zadovoljni mogu razvijati svoje vještine i talente.

NACIONAL: Niste nikad bili članica ansambla neke operne kuće, je li to bila vaša odluka ili splet okolnosti? Jeste li zažalili zbog toga?

Izgleda da je ipak bila moja odluka i nikad zbog toga nisam zažalila. Volim kazalište i „dite“ sam splitskog kazališta. Odrastala sam gledajući sve dramske probe, predstave, balete i opere u kazalištu još kao gimnazijalka. No s obzirom na to da sam u Rimu živjela pet godina, magistrirala operno pjevanje, a kroz to vrijeme ostvarila i prve samostalne koncerte i zapažene nastupe, imala sam priliku osvijestiti da već tada umjetnici nisu vezani za kazališnu kuću već djeluju kao samostalni umjetnici po ugovoru o djelu. Meni je u početku to izgledalo čudno i nesigurno, no onda sam shvatila koliko to ima prednosti u organizaciji svog životnog prostora i slobode u odabiru onog što želiš pjevati, u konačnici.

NACIONAL: Koliko ste vi kao samostalna umjetnica imali više slobode raditi ono što želite?

Biti samostalna umjetnica daje više slobode i kreativnosti. Stalno stvarate. Po završetku projekta, rekla bih, opet sam na početku. Veseli me ta moja dječja radoznalost koja zna „provocirati“ moj entuzijazam. Volim taj osjećaj kreativnosti.

NACIONAL: Posljednjih godina zaista se pridaje velika pozornost mladim opernim umjetnicima, daje im se prilika, nude uloge na nacionalnim opernim pozornicama, ušli su u ansamble, opera je zaista doživjela renesansu, surađuje se s Muzičkom akademijom, kako na to gledate? Toga je nedostajalo operi, vrlo je to pozitivna stvar, zar ne?

Odlična!

NACIONAL: Međutim, kad ste vi bili na početku karijere, čini mi se da nije bilo toliko mogućnosti, je li bilo drugačije ili samo imam takav dojam?

Drukčije je to bilo vrijeme. Danas je i Europa toliko povezana, razmjene informacija idu velikom brzinom, mladi pjevači trebaju prostor da i oni podijele sa svijetom talent s kojim su došli na svijet. I zato – samo naprijed!

NACIONAL: Je li vas takva situacija pokolebala ili vas je ohrabrila na to da sami krenete u svoju karijeru?

Nije me pokolebala. Dapače, pratila sam „znakove na putu“ i slijedila svoj glas. Već 30 godina, pokazalo se pravim odabirom. Nastavljam dalje u novom ruhu. „Canzone Mediterranea“ jest program glazbenog putovanja Mediteranom, a sa svakim novim koncertom tu su i nove glazbene destinacije, pjesme…

NACIONAL: Na što ste najponosniji u karijeri u ovih 30 godina?

Sada kada pogledam unazad, veliki je to prijeđeni put rada od 1994. do 2024. godine, kao jedan vrijedni kapital znanja, vještina i iskustva, ali i poglavlje knjige kojim se zatvara jedan krug života. Kontinuitet, ustrajnost, samopouzdanje i iznad svega jednostavnost. Nikada nisam „išla preko reda“ da bih došla do nekog cilja. Povjerenje u proces rasta i sazrijevanja glasa, moj je vodič.

NACIONAL: Kakvi su vam planovi nakon ovog koncerta?

Posljednjih pet godina izuzetno je značajno razdoblje. Vrijeme je to snažnih i dubokih uvida u smisao i prolaznost života. Bilo je to vrijeme pandemije, lockdowna, k tome još i traumatičnog potresa u Zagrebu. Preko noći sam ostala bez svih dogovorenih angažmana kao domino efekt, što je za jednog nezavisnog samostalnog umjetnika veliki egzistencijalni izazov. U kratkom vremenu puno dragih ljudi je preminulo. Društvenog života nije bilo ili je bio ograničen. Veliki strah je bio u zraku. Cijelo to vrijeme trudila sam se zadržati smirenost, a dugotrajni razgovori s unutarnjim glasom jako su mi pomagali. Postavljala su se pitanja poput: što dalje? Je li to kraj moje karijere? Nema koncerata, nema publike. Koji još talent nosim u sebi, što to mogu svijetu ovakva kakva jesam još ponuditi? I počeli su pristizati odgovori. Prozor u svijet bile su mi društvene mreže, platforme na kojima se nudio kvalitetan sadržaj po pitanju osvještavanja važnosti prisustva u sadašnjem trenutku te povezivanja materije i snage duha kojim je ispunjena. Interes za svijest o važnosti glasa kao i njegovoj moći postao je sve veći te sam imala priliku predstaviti svoje spoznaje kao panelistica na kongresu Međunarodne mreže žena poduzetnica i poslodavaca, te na poziv doc. dr. sc. Diane Maržić biti gost predavač na Zavodu za audiologiju i fonijatriju KBC-a Rijeka studentima logopedije. Vjerujem da ću u sljedećih 30 godina karijere još više biti posvećena rastu i razvoju spoznaje o važnosti glasa i koliko je glazbena umjetnost, kultura općenito, ključna za način lijepog izražavanja pojedinca u poslovnom i u privatnom okruženju. Umjetnička glazba je plemenita, opuštajuća i ljekovita. Stoga nije slučajno da je svoj osvrt i preporuku za projekt „Glasom od srca za osobe bez glasnica“ dalo 2019. EU-ovo vijeće fonijatara. „Canzone Mediterranea“ ima u planu putovati na mnoge destinacije, nastaviti širiti svijest o važnosti glasa, pa tako i na lijepi Kvarner u bliskoj budućnosti.

NACIONAL: Dio prihoda s ovog koncerta u Gavelli ide udruzi žena koje su zbog bolesti ostale bez glasnica. Zašto ste im odlučili pomoći, jesu li vas inspirirale svojom borbom?

„Glasom od srca za osobe bez glasnica“ projekt je koji sam pokrenula 2019. s dr. sc. Tamarom Živković Ivanović, predsjednicom Hrvatske udruge laringektomiranih osoba i osnivačicom zbora pjevača bez glasnica Optimisti, jedinstvenog u svijetu. Susret s njima donio mi je potpuno nove uvide o tome što glas jest, koliko smo svjesni njegove moći i koliko postajemo krhki kada bez njega ostanemo. Osvrnula sam se na svoj život i zapravo shvatila da je moj život „moj glas“ koji me svugdje po svijetu vodio i omogućio prekrasne emocionalne glazbene i životne priče. Kao žena osjetila sam potrebu „dati svoj glas ženama“, ovoga puta članicama Kluba laringektomiranih Zagreb, u tjednu kada se obilježava međunarodni praznik Dan žena, te koncertom pobuditi svijest o važnosti glasa u svakodnevnom i profesionalnom životu. To su žene hrabrice i zaslužuju potpunu podršku, poštovanje. Veliku poruku nose za širu društvenu zajednicu.