Hrvatska će ostati zadnja postsocijalistička država koja nije zaštitila domaće filmove i uvrstila ih u kulturnu baštinu. Nacional istražuje kako susjedna Srbija pokušava filmsku proizvodnju pretvoriti u javno dobro te zašto u Hrvatskoj još nije riješeno vlasničko pravo nad više od 300 filmova

Vijest da je krajem prošle godine Srbija odlučila uvrstiti 100 filmskih klasika nastalih do 1990. na popis kulturnih dobara i tako ih ne samo zaštititi, već i učiniti javno dostupnima za nekomercijalno prikazivanje u kinotekama, neprofitnim kinima i na predstavljanjima u inozemstvu, otvorila je pitanje zašto to odavno nije učinjeno u Hrvatskoj.

U VEĆINI ZEMALJA BIVŠEG SOCIJALISTIČKOG BLOKA postojali su veliki filmski studiji koji su proizvodili “socijalističku” kinematografiju, uz potporu države. Nakon pada Berlinskog zida i prije privatizacije filmske industrije koja je uslijedila, u tim zemljama doneseni su zakoni o prijenosu vlasništva ranije snimljenih filmova na Državu (Arhiv, Filmski centar, Ministarstvo kulture ili neko drugo tijelo). Tek nakon što su prava na filmove isključena iz vlasništva pojedinih studija – te studije se privatiziralo…

Kupite digitalno izdanje Nacionala i pročitajte više, a platite manje