Akademija dramske umjetnosti u Zagrebu prošloga tjedna proslavila je 50. obljetnicu Studija montaže, uz promociju monografije “50 godina Studija montaže 1969-2019.”, čiji je urednik filmolog Hrvoje Turković. Na knjizi bogatoj dokumentima, fotografijama, tekstovima o razvoju struke i nastavnim planovima surađivao je tim koji su činile Maja Rodica Virag, Sandra Botica Brešan i Jelena Modrić.

Studij montaže 1969. osnovali su montažerka i profesorica Radojka Tanhofer i hrvatski redatelj, filmski teoretičar i pedagog Branko Belan. Simbol ove nedovoljno vrednovane filmske profesije je mali mrav upravo zato što je profesorica Radojka Tanhofer tako nazivala svoje studente. Mrav naporno i uporno radi, a poznat je po tome da može nositi teret i do dvadeset puta veći od svoje težine. Tako i montažeri, iako publika toga nije svjesna, nose teški teret stvaranja filma, čija konačna verzija je uvelike rezultat njihova talenta i sposobnosti. Filmski montažeri imaju značajnu ulogu u oblikovanju dinamike, vizualnog i zvučnog doživljaja filma i o njima ovisi hoće li film izgledati onako kako je redatelj zamislio. Ili možda još i bolje. Usprkos tome, radi se o samozatajnoj profesiji koja je uvijek u sjeni redatelja, pa i kamermana i koja je rijetko eksponirana u medijima ili na filmskim festivalima.

Prilikom proslave pola stoljeća studija montaže otvorena je i izložba studentskih montažnih radova i dokumentarne fotografije koje prikazuju povijest studija od 1969. do danas. Uz izložbu su održani i Dani otvorenih vrata Odsjeka montaže, u prostorima u koje se studij uselio prije godinu dana, na Mažuranićevu trgu preko puta Akademije, u nekadašnjem uredu Fonda za zaštitu okoliša koje im je iznajmio Grad Zagreb. Studij montaže koncipiran je kao samostalan umjetnički studij, blisko povezan sa studijem filmske režije. Iako se u početku primao veći broj studenata, on se ustalio na pet studenata godišnje, što znači da ih u posljednjih 50 godina nije diplomiralo više od 250. Budući da su relativno malobrojni, međusobno su povezani i izuzetno traženi. Većina njih ima više posla no što ga može prihvatiti, a preko 90% diplomiranih studenata montaže našlo je posao u struci. No mnogi djeluju na i na širem području kulture, umjetnosti, informatike, školstva, filma, televizije, marketinga, arhivistike. Oni koji su otišli u inozemstvo uspješno su se zaposlili u svojoj struci i ima ih posvuda, od Švedske, preko Belgije, Nizozemske, Velike Britanije do Los Angelesa.

Prilikom obilježavanja ove značajne obljetnice, Nacional je razgovarao sa Sandrom Boticom Brešan, profesoricom montaže koja svoje iskustvo još od 1995. prenosi studentima ADU-a u Zagrebu. Osim što predaje na Akademiji, Sandra Botica Brešan montirala je neke od najznačajnijih hrvatskih filmova i serija novije hrvatske kinematografije. Počela je kao asistentica montaže u filmu Krste Papića “Život sa stricem”. Tada su poznati filmski režiseri uzimali mlade montažere prema preporuci kolega, a kada je netko bio debitant, obvezno se zvalo i profesoricu Radojku Tanhofer. “Nitko na filmu nema luksuz uzimati nekoga tko ne zna svoj posao. U takve ozbiljne ekipe nije moglo biti ‘uguravanja’”, ističe Sandra Botica Brešan. Prvi film koji je radila samostalno bio je “Donator” Veljka Bulajića, a nakon toga nastavila je montirati sve filmove svog supruga, filmskog režisera Vinka Brešana. Počela je dokumentarcima ranih devedesetih, “Zajednički ručak” i “Hodnik” , od kojih su oba dobili nagradu “Oktavijan” na Danima hrvatskog filma.

Uslijedile su Brešanove filmske uspješnice ” “Kako je počeo rat na mom otoku”, “Maršal”, “Svjedoci”, “Dan nezavisnosti Radija 101”, “Svećenikova djeca” i posljednji “Koja je ovo država”. Priznanje za rad na polju filmske umjetnosti okrunjeno je Zlatnom arenom koju je dobila 2008. za montažu Brešanova filma “Nije kraj”. Radila je i na dva specifična filmska projekta koji su bili dio predstavljanja Hrvatske na Svjetskim izložbama, dokumentarni film s kružnom projekcijom za EXPO 1998. u Lisabonu te igrano-dokumentarni film s podnom projekcijom na soli za EXPO 2005. u Japanu.

‘Tko hoće biti pod reflektorima ide u glumce i balerine. Montažeri rade svoj posao i Bogu hvala da nikome ne moramo objašnjavati zašto smo nešto napravili onako kako smo napravili’

Premda je važna partnerica svome suprugu s kojim godinama funkcionira u tandemu, rijetko je kada dobila medijsku pažnju već je, kao i većina montažera, u sjeni režisera. Njena prva primjedba na tu temu je da i ne želi medijsku pažnju jer ono što zanima nju kao montažerku, kao i ostale predstavnike njene struke, nije eksponiranje u javnosti, već kreativan doprinos stvaranju filma.

“Opet ta sjena. To nije mjerilo nekog posla. Baš me briga je li režiser na kraju zvijezda. Ja bih se ubila da moram ići po festivalima, davati intervjue i biti stalno u javnosti. Tko hoće biti pod reflektorima, ide u glumce i balerine. Montažeri rade svoj posao i Bogu hvala da nikome ne moramo objašnjavati zašto smo nešto napravili onako kako smo napravili. Osim toga, nakon završetka nekog filma do premijere prođe par mjeseci i ja sam već u drugom projektu i više se ne sjećam detalja iz nekog filma.”

Iako se filmovi u Hrvatskoj snimaju još od dvadesetih godina prošlog stoljeća, Sandra Botica Brešan podsjeća kako sve do 1969. nije postojao poseban studij montaže kojom su se do tada bavili razni filmski profesionalci: “Oni su se u doba kada je započeo razvoj poslijeratne jugoslavenske kinematografije za taj posao obrazovali u Jadran filmu i išli iz posla u posao. Jedna od njih bila je profesorica Radojka Tanhofer koja je kao dvadesetogodišnjakinja započela raditi filmove, a zanatu ih je učio jedan Čeh koji je u Jadran film došao iz Praga. Tako je zapravo stasala prva poslijeratna generacija montažera zvuka i slike, a onda su Radojka Tanhofer i profesor Branko Belan osnovali studij.”

Kada je osnovan, Studij montaže bio je raritet, ne samo u bivšoj Jugoslaviji, već i u Europi. Već desetak godina uspješno surađuje sa srodnim studijima, na primjer s filmskom školom u Lodzu koja je obrazovala redatelje poput Polanskog ili Kieślowskog, ali je tek nedavno osnovala studij montaže.

Prostori Studija montaže do nedavno su bili u podrumu ADU-a, gdje nije bilo prostornih ni tehničkih mogućnosti za tonsku obradu montažnih vježbi i režijskih filmova pa se to radilo u ogromnoj tonskoj hali Jadran filma. Sandra Botica Brešan se sjeća: “Mi smo naše studentske vježbe sinkronizirali tamo, u potpuno profesionalnim uvjetima. S nama je radio Mladen Prebel, najbolji tonski majstor na području bivše Jugoslavije. Studij je bio tako i koncipiran da se odmah počinje s praksom ili s profesionalnim ekipama ili u laboratorijima Jadran filma. U vrijeme filmske tehnologije laboratorij je nama montažerima bio jako važan, morali smo dobro poznavati tehnologiju montaže negativa kako bi se finalna montaža mogla prebaciti na kopije za distribuciju. Na kraju svakog semestra išli smo ili na montažu negativa u laboratorije, ili na televiziju, gdje je također bio laboratorij. Kada bismo izašli sa studija, mi smo potpuno ovladali zanatom u realnim uvjetima.”

Dodaje kako su na Studiju montaže učili montirati na snimljenim materijalima profesionalnih produkcija koji nisu ušli u finalnu montažu:

“Bili su to tzv. restovi-repeticije, dobivali smo ih od režisera i producenata koje bismo namolili da nam ih daju. Svi ti dijelovi bili su pomno sortirani i pohranjeni i mi smo ih koristili za montažne vježbe. Upravo taj sistem uspostavila je profesorica Radojka Tanhofer jer je smatrala da montažer od početka mora biti samostalan. Montažera učite radu tako da montira. Ne možete mu samo govoriti o tome, kao što i glazbenik uči svirati instrument tako da ga svira. Tu se najčešće radi o nastavi glavnih umjetničkih predmeta u malim grupama i zato i primamo samo pet studenata godišnje jer ne bismo imali kapaciteta za više. Taj samostalni rad uvijek se komentira u grupi s ostalim kolegama, a nastavnik je tu više kao moderator rasprave. Tako svaki student zapravo napravi 25 vježbi, a ne samo pet, koliko mu je propisano u semestru. Tako se razvijaju i artikulacijske sposobnosti montažera koji ne funkcionira samo u odnosu na film, već i u odnosu na redatelja i ostatak filmske ekipe.”

Studij oblikovanja zvuka nije postojao sve do nedavno. Nakon uvođenja Bolonjskog procesa prve tri godine studenti rade montažu i zvuka i slike, a na diplomskom se dijele na usmjerenje montaža i usmjerenje oblikovanje zvuka, što se popularno zove “sound designer”. Nakon propasti Jadran filma, od početka 2000-ih postprodukcije zvuka hrvatskih igranih filmova radile su se u Pragu, Ljubljani ili Amsterdamu, a danas je veliki broj diplomiranih studenata montaže i oblikovanja zvuka otvorio svoje studije za obradu zvuka u Hrvatskoj i Europi.

U posljednjih pedeset godina filmska montaža dramatično se mijenjala razvojem tehnologije. Od kilometara filmskih traka i velikih montažnih stolova prešlo se na digitalnu montažu koja je z donijela revoluciju. Sandra Botica Brešan priznaje da je prelaskom na digitalnu tehnologiju morala intenzivno učiti nove tehnike:

“U jednom periodu te su promjene u tehnologiji bile gotovo svakodnevne. Digitalnoj tehnologiji prethodile su analogne elektroničke tehnologije poput VHS-a ili Bete, što je bilo potpuno neprihvatljivo za neki ozbiljniji montažni rad, funkcionirale su isključivo za vijesti i reportaže. Mi smo bili presretni kada su se pojavili kompjutori i digitalna tehnologija. Prije svega zato što u svakom trenutku možete pristupiti bilo kojem dijelu snimljenog filmskog materijala ili kadra, što je bio spas za sve nas. Zbog toga danas stvari idu puno brže.”

Napominje i kako je bitno da se tehnologija ne tretira kao nešto što je samo sebi svrhom, nego je ona samo alat za rad:

“Najbitniji je način razmišljanja i perceptivni procesi koje prolazimo dok radimo neki film, a kad jednom savladate montažni način razmišljanja, pitanje kojom to tehnologijom radite u konačnici je irelevantno. Prave montažerske sposobnosti dolaze do izražaja slaganjem dramaturške strukture filma, a stiskanje tipki na kompjutoru svlada se za nekoliko dana.”

Prosječan gledatelj nije svjestan da važan dio stvaranja filma započinje kada je završeno snimanje. Montaža, sinkronizacija i obrada slike krvav su posao koji traje od šest mjeseci do godinu dana. Sandra Botica Brešan kaže: “Uvođenjem digitalne tehnologije taj se proces ipak ubrzao, ali danas producenti i distributeri puno više pritišću rokovima, pa nema vremena za razvlačenje. Čim se završi snimanje, prva stvar koja se dogovara je kada kreće distribucija filma. Imate rokove i za tonsku i slikovnu obradu koje morate poštovati. Tako da ja opet završim u montaži 12 sati dnevno.”

Dodaje kako je velika razlika u montaži dokumentarnih i igranih filmova. “Dokumentarci su puno teži jer njihova narativna struktura nastaje u montaži. U igranom filmu počnete od scene broj 1, koju možete kasnije i zamijeniti, no imate od čega početi. U dokumentarcu se traži puno veća kreativnost i posao montažera puno je zahtjevniji.”

Osim dokumentaraca, po njenim riječima, najteže je raditi komedije. Neki filmovi koji izgledaju strukturalno i dramaturški komplicirani, poput “Svjedoka” ili “Koja je ovo država”, zapravo su bili jednostavniji za montažu od “Maršala” ili “Svećenikove djece”: “Inače, Billy Wilder davno je rekao da je komedija najteži žanr. Ona je najzahtjevnija za redatelje, glumce i scenariste, pa tako i za montažere. Sve mora biti u pravom tajmingu, a važan je i odabir glumačke interpretacije, tu je i pitanje montažnih prijelaza, ritma, u komediji su takve nijanse najvažnije.”

Jedna od takvih scena, poznata po rečenici “Aleksa, vrati se, skuvala sam ti paštašutu” iz najgledanijeg filma u novoj hrvatskoj državi “Kako je počeo rat na mom otoku” postala je legendarna. Sandra Botica Brešan sjeća se kako ju je montirala “trudna do nosa”, a suprug Vinko ju je tada fotografirao u montaži:”Na festivalu Frka studenti su me predstavili kao osobu koja je tu rečenicu Matije Prskalo najdulje držala u svojim rukama. Kada sam završila montažu i kada je počela obrada zvuka, ja sam drugi dan otišla u rodilište.”

‘Nikada ne čitam scenarij, ali ne zato što sam lijena, nego zato što ne želim biti njime opterećena i više volim da mi snimljeni materijal kaže priču bez predznanja’

Budući da radi sa suprugom, postavlja se pitanje i čija je na kraju zadnja i koliko u tom procesu ima kreativnih svađa. Sandra Botica Brešan kaže da ne bi taj odnos definirala na način čija je zadnja jer su redatelj i montažer tim koji zajednički odlučuje:

“Postoje različite vrste redatelja, a i promijenila se tehnologija. Nekada su redatelji puno više sjedili u montaži jer ste morali izrezivati ili birati dijelove filmske trake, a oni su uvijek imali fobiju da će se nešto zagubiti, iako se to nikada nije dogodilo. Danas je puno lakše i ja mogu napraviti tri verzije jedne scene, a onda redatelj odlučuje koja mu najviše odgovara. Vinko ne voli baš sjediti u montaži jer to oduzima puno vremena, puno se isprobava, mijenja, ubacuje i to je zamorno. Uostalom, nema nikakvog smisla da mi sjedi iza leđa cijeli dan. Osim toga, kako oni počinju snimati, tako ja počinjem montirati. Ja nikada ne čitam scenarij, ali ne zato što sam lijena, nego zato što ne želim biti njime opterećena i više volim da mi snimljeni materijal kaže priču bez predznanja iz scenarija. S prvom verzijom gotova sam obično već petnaestak dana nakon završetka snimanja i redatelj tada može gledati montiranu verziju cijelog filma, davati primjedbe i tu se usuglašavamo. Nisu to nikakve svađe.”

Na pitanje sugerira li suprugu nešto što je on mislio drugačije riješiti, Botica Brešan priznaje da se to stalno događa: “To zna biti nezgodno kod redatelja jer nisu u stanju naglo uvidjeti neke stvari koje su nama montažerima očigledne. Koji put je problem da ja idem možda prerano s nekim prevelikim dramaturškim iskoracima koje ne samo Vinko, nego redatelji općenito ne mogu odmah prihvatiti, već im je potrebna neka postepenost. To je obično dulji put, ali na kraju dođemo na moju varijantu.”

Na pitanje može li hrvatski film parirati hollywoodskoj produkciji koja je poznata po efektnim i dinamičnim montažama, a mnogi europski filmovi su drugačiji, odgovorila je kako su to dvije neusporedive kategorije:

“Blockbustere gleda jedna vrsta publike, a umjetničke filmove druga. Zato i postoji toliko festivala, osobito u Europi. Mi smo lani bili na festivalu u Arrasu, u Francuskoj, gdje sve generacije masovno gledaju takve umjetničke filmove. Ili festival u Karlovim Varyma, gdje mlada publika s ruksacima i vrećama spava pred dvoranama kako bi pratila najnoviju europsku filmsku produkciju. Osim toga, kino nije jedina platforma. Neke hrvatske filmove stare trideset godina na You Tubeu pogledalo je više publike nego neke hollywoodske uspješnice. Prodaja kino-ulaznica nije jedini kriterij uspješnosti nekog filma.”

Sandra Botica Brešan ističe da nakon pedeset godina postojanja Studija montaže, montažeri nisu dovoljno priznati kao filmska struka.

“Lani smo imali rasprave s Ministarstvom kulture i Ministarstvom uprave jer smo dali primjedbe na Zakon o autorskim i srodnim pravima. Kod nas je još uvijek na snazi Zakon iz 1950., u kojem piše da autor filma može biti redatelj, scenarist, pisac dijaloga, kompozitor glazbe i direktor fotografije. A mi, kao temeljna filmska struka nismo ni spomenuti, niti se smatramo autorima filma. Lani sam poslala pismo ministrici kulture u kojem sam u nekoliko točaka obrazložila zašto smatram da bismo u novom Zakonu o autorskim i srodnim pravima morali dobiti status autora filma. Podršku za takvu izmjenu dala je i sekcija montažera Društva hrvatskih filmskih djelatnika, kao i ADU. Na Akademiji smo uvijek na istoj razini s redateljima i snimateljima, osim u tom zakonu. Dobili smo neki čudan odgovor iz Ministarstva, da zbog usklađivanja s Direktivom EU mijenjaju neke druge članke Zakona, a te nisu ni dotaknuli. Iz Zavoda za intelektualno vlasništvo odgovorili su nam da se to ne može promijeniti jer to nije praksa u drugim zemljama, što nije točno, jer se zakon u korist montažera mijenja i u Poljskoj i u Njemačkoj. U proljeće opet kreće rasprava o tom zakonu, a mi nećemo odustati.”