Posljednjih mjesec dana cijeli svijet s užasom prati snimke brutalnog razaranja ukrajinskih gradova i milijuna izbjeglica koje su, bježeći pred ruskom agresijom, utočište potražile u europskim zemljama. Posebno je dirljivo kada nesretni ljudi iz pakla rata spašavaju i kućne ljubimce. Sa svojim mačkama, psima, papigama provodili su noći u skloništima, podrumima, tunelima podzemne željeznice, a onda ih poveli sa sobom u sigurnost i u nepoznato. Prevoze ih automobilima, autobusima, vlakovima, prelaze državne granice i brinu se o njima kao o članovima obitelji.

Dodatno je zabrinjavajuće stanje u zoološkim vrtovima u Ukrajini, u gradovima koji su izloženi neprestanom bombardiranju i granatiranju. Europsko udruženje zooloških vrtova i akvarija (EAZA) u stalnom je kontaktu s ukrajinskim kolegama, prati situaciju i u stanju je pripravnosti ako bude potrebna evakuacija, koja je u ovim uvjetima gotovo nemoguća. Prošloga tjedna mogli smo tako čitati o dramatičnom spašavanju lava Simbe i vučice Akyle koje je hitno trebalo prebaciti iz zoološkog vrta u Zaporožju na sigurno. Riječ je o zoološkom vrtu na istoku Ukrajine gdje su bitke najžešće. Iako se Zoološki vrt Osijek ponudio da ih udomi, zbog problema s dokumentacijom životinje su na kraju uz pomoć udruga Životinje bez granica iz Lavova i Animals International prebačene u Rumunjsku. U tome su ključnu ulogu imale rumunjska udruga Casa lui Patrocle – Animal Rescue i UAnimal. Simba će pronaći utočište u Africi, dok će vučica Akyla ostati u Rumunjskoj.

I hrvatske udruge za zaštitu životinja, kao i zoološki vrtovi, uključeni su u pružanje pomoći životinjama iz Ukrajine, dok je Hrvatska širom otvorila vrata ne samo ukrajinskim izbjeglicama, već i njihovim kućnim ljubimcima. Za to je bila ključna naredba Uprave za veterinarstvo Ministarstva poljoprivrede i Hrvatske veterinarske komore, kao i odluka da će cijepljenje i označavanje životinja koje dolaze sa svojim skrbnicima iz Ukrajine biti besplatno. Objavljene su i detaljne upute te popis veterinarskih organizacija i praksi koje će bez naplate provoditi mjere cijepljenja protiv bjesnoće, dehelmintizacije i označavanja. Prilikom dolaska na granicu s kućnim ljubimcima ili drugim životinjama obvezno je ispuniti obrazac, što je ujedno i uvjet za dobivanje navedenih usluga. U objavi se naglašava da će nakon zaprimanja ispunjenog obrasca veterinarska inspekcija obići pristigle životinje, a njihove skrbnike se moli da do tada ograniče kontakte s drugim životinjama. Naglašavaju i da se izdana naredba odnosi isključivo na životinje koje dolaze sa svojim skrbnicima te da je dovođenje napuštenih životinja iz Ukrajine protuzakonito. Mnoge izbjeglice s kućnim ljubimcima vjerojatno je i ugodno iznenadila činjenica da ih nisu odbijali, već su ih prihvaćali u sredstvima javnog prijevoza, kao i prilikom pronalaženja smještaja diljem Europe. Je li se u svom tom ratnom užasu dogodio neki civilizacijski pomak, jesmo li došli do neke nove razine humanosti u zaštiti svih živih bića i što takvo spašavanje kućnih ljubimaca znači za izbjeglice koji su u svojoj domovini izgubili sve, tjednik Nacional pokušao je doznati iz razgovora s više sugovornika koji se životinjama bave na različite načine.

Predsjednik udruge Prijatelji životinja Luka Oman komentirao je tezu da je ovo prvi veliki ratni sukob iz kojeg ljudi masovno bježe sa svojim kućnim ljubimcima: „Da, to je doista točno i rekao bih da je to nešto lijepo u cijeloj ovoj tragediji. To je nešto što daje nadu da ljudi mogu imati suosjećanje za živa bića, s kojima dijele sudbinu i s kojima su se našli usred ratnih razaranja. Suosjećanje nema granice – ni među rasama, ni među vjerama, ni među ljudima različitih nacionalnosti – pa tako i prema životinjama, kojima također treba pružiti utočište i povesti ih na sigurno. Jer to nisu samo životinje u nevolji, to su nečiji članovi obitelji i ovo čemu svjedočimo dokazuje da ne samo u Europi, već i diljem svijeta raste svijest o potrebi zaštite životinja i njihovih prava. Sa životinjama moramo dijeliti ovaj planet – kako dobro tako i zlo. Ljudi su u ovoj tragediji ispravno i sa srcem reagirali, jer nisu mogli ostaviti nekoga koga osjećaju kao člana obitelji i zato su ga poveli sa sobom. Te scene u kojima nose i grle svoje mačke i pse u dekicama, u autima, bez organiziranog transporta, doista su dirljive. Rekao bih da se ta briga prema životinjama odražava i na naš međuljudski odnos. To pokazuje da možemo biti suosjećajni čak i kada je najteže. Životinje si ne mogu pomoći i one su najmanje krive za zlo koje se događa.“

Luka Oman iz Udruge Prijatelji životinja, ukrajinske djevojke – Kira Melnyk s kujicom Martom i Oleksandra Bilyk sa psićem Bucksom – i volonterke Mirna Ukrainčik i Katja Matovina. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Ugledna hrvatska psihologinja, znanstvenica i spisateljica, autorica brojnih knjiga samopomoći Mirjana Krizmanić velika je ljubiteljica kućnih ljubimaca. Prije nekoliko godina napisala je i knjigu naslovljenu „O životinjama i njihovim ljudima“. Na pitanje kako gleda na fenomen da ljudi bježe iz rata noseći u zagrljaju svoje kućne ljubimce, Krizmanić odgovara:

„Meni to govori da ti ljudi ljube svoje životinje i žele ih imati uz sebe i u dobru i u zlu. I dobro je da to rade, jer to i njima dobro čini. Mislim i da je napravljen jedan civilizacijski iskorak, uvjetovan time da puno više ljudi ima kućne ljubimce, koji za neke predstavljaju i jedino društvo i spas od usamljenosti. Ljudima koji zbog ratnih strahota ostavljaju iza sebe svoje domove i svoje dotadašnje živote, u emotivnom smislu ljubimci uvelike pomažu da prevladaju traumu, da se prilagode novoj situaciji, pa i lošim prilikama. Životinje uvijek pomažu i u socijalizaciji s drugim ljudima. Osim toga, mnogi vlasnici životinja misle više na svoje kućne ljubimce nego na sebe. A dobro je dok se moraju o nekome brinuti. Već sama briga o nekome puno pomaže. Tako se prevladavaju i strah i anksioznost. U doba Domovinskog rata, kada su zavijale sirene za uzbunu, znala sam reći svojoj mački: ništa se ti ne brini, sve ćemo mi to skupa preživjeti. I preživjele smo!“

Kira Melnyk je petnaestogodišnja Ukrajinka koja je od razaranja u Kijevu prije dva tjedna pobjegla u Hrvatsku, s bakom, mlađim bratom i sa svojom kujicom Martom. Njena sestrična Oleksandra Bilyk stigla je sa svojim psićem Bucksom. Našle su smještaj kod rodbine koja živi u Zagrebu. Na pitanje jesu li u bilo kojem trenutku razmišljale o tome da u bijegu pred ratom ostave svoje pse, Kira odgovara: „Ne, nikako, jer cijela moja obitelj voli pse, a osim Marte imamo još jednog. Oba psa uzeli smo s nama kada smo odlazili iz Kijeva, no drugi pas je puno veći i ostao je s mojim roditeljima, na sigurnom, na zapadu zemlje kraj poljske granice. Oba psa su dobro podnijela put iako je jako dugo trajao.“

Oleksandra smatra da to što se događa nije čudno, jer mnogi Ukrajinci imaju kućne ljubimce: „To je vrlo uobičajeno, ljudi obično imaju po nekoliko kućnih ljubimaca i doista ih smatraju članovima obitelji. Većini je nezamislivo ostaviti ih iza sebe u razrušenim gradovima. Nitko se zapravo nije zapitao može li uzeti sa sobom kućnog ljubimca ili ne. To uopće nije bilo u pitanju. Kada sam 24. veljače, na dan napada na Ukrajinu, otišla sa svojim suprugom i psom u sklonište u podzemnoj željeznici, ono je bilo prepuno mačaka, pasa, kanarinaca… Svaki drugi par bio je sa svojim kućnim ljubimcem. Ne znam nikoga od svojih prijatelja ili rođaka tko je ostavio svoju životinju.“

Damir Skok, ravnatelj zagrebačkog Zoološkog vrta u kojem se sa životinjama poigrala i novinarka Nacionala Zrinka Vrabec Mojzeš. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Psihologinja Mirjana Krizmanić ističe da kućni ljubimci mogu biti velika potpora izbjeglicama koji su u fazi tugovanja za najbližima koje su izgubili ili ostavili u Ukrajini: „Ljudi imaju snažnu emocionalnu vezu sa svojim kućnim ljubimcima. Ako imaju životinju sa sobom, ljudima će biti lakše. Životinja im daje određenu toplinu. Životinje i komuniciraju sa svojim vlasnicima, navikle su na tepanje, lijepe riječi, kontakt, a takva komunikacija s bliskim bićem puno znači ljudima u nevolji.“

Kira Melnyk objasnila je što joj znači imati svoga psa uz sebe, nakon što je morala ostaviti svoj dom, svoj grad i svoju zemlju: „To je velika utjeha. Osim toga, moja Marta je jednako članica moje obitelji kao mama, tata, baka ili brat. Kako ne bih mogla bez njih, ne mogu ni bez Marte. Kao što je bilo važno spasiti njihove živote, važno mi je i da smo spasili živote svojim psima.“

Kolika je rat trauma za same životinje izložene eksplozijama i razaranjima? Luka Oman smatra, pogotovo na temelju iskustava za vrijeme božićnih i novogodišnjih praznika, kada po gradovima pucaju petarde, da je to ogromna trauma za kućne ljubimce: „Koliko smo samo u svojoj kampanji za zabranu petardi govorili o tome da petarda može ubiti psa bez da ga dodirne, jer od straha mu može stati srce. Nažalost, upravo iz Ukrajine dobivamo vijesti da životinje u skloništima umiru od infarkta, čak i kada bomba ne padne blizu njih. Životinje imaju puno bolji sluh od ljudi, one daleko jače čuju i doživljavaju te eksplozije, ne mogu si objasniti što se oko njih događa i taj stres je nekima od njih previše i ne mogu ga preživjeti. Zato mi je jako drago što je toliko životinja došlo sa svojim vlasnicima. Još mi je draže što smo mi u Hrvatskoj prepoznali da ako želimo dobrodošlicu ljudima, moramo pružiti dobrodošlicu i njihovim kućnim ljubimcima.“

Damir Skok, ravnatelj zagrebačkog Zoološkog vrta, napominje kako se u Gradskom uredu za gospodarstvo, ekološku održivost i strategijsko planiranje u suradnji sa Skloništem za nezbrinute životinje u Dumovcu prikupljaju hrana i druge donacije za životinje iz Ukrajine. Navodi da su od prvoga dana u kontaktu s Crvenim križem i ponudili su smještaj za kućne ljubimce iz Ukrajine u Dumovcu ako bude potrebno, te dodaje: „Srećom, to se do sada još nije dogodilo. Svi kućni ljubimci ostali su sa svojim vlasnicima. To je dobro i za životinje i za ljude. U suradnji s Hrvatskim Crvenim križem organizirali smo za ukrajinsku djecu i njihove mame posjet zagrebačkom Zoološkom vrtu, kao dio psihološke pomoći. Osmijeh im nije silazio s lica dok su gledali životinje. Bilo mi je jako drago da smo to mogli napraviti. Ali odmah mi se u sjećanje vratila 1991. i naše izbjeglice. Zato mislim da mi u Hrvatskoj puno bolje razumijemo Ukrajince od nekih drugih naroda.“

Mirjana Krizmanić takve postupke hrvatskih građana smatra velikim pomakom: „Kao da su ljudi u silnim nevoljama koje su ih posljednjih godina zadesile – od pandemije, preko potresa do ove ratne krize – uvidjeli što im te životinje znače.“

Luka Oman ističe da se udruga Prijatelji životinja odmah nakon početka ruske agresije umrežila s nevladinim udrugama koje se brinu o životinjama: „To je bilo prvo što smo napravili kako bismo se informirali o stanju na terenu i vidjeli kako se može pomoći. Na svojim web-stranicama odvojili smo jedan dio u kojem su navedene sve udruge koje su na terenu i koje izvlače životinje, kao i udruge koje osiguravaju hranu i vodu za životinje koje se ne može odvesti iz Ukrajine. Postoji sklonište sa 700 pasa, koje je nemoguće izmjestiti. Osobito zato što se naredba Uprave za veterinarstvo Ministarstva poljoprivrede i Hrvatske veterinarske komore o prihvaćanju i besplatnom cijepljenju i označavanju životinja odnosi samo na one životinje koje dolaze sa svojim skrbnicima. Nažalost, napuštene životinje nije dopušteno dovoditi u Hrvatsku. Zato nam je bilo važno pronaći alternativu kako tim životinjama pomoći. Ne možemo ih uzeti i dopremiti iz Ukrajine, ali im barem možemo dopremiti hranu. Odazvalo se puno ljudi koji su uplatili donacije ili čak išli volontirati na ukrajinsku granicu s udrugama iz drugih europskih zemalja koje su se u tome udružile. Mislim da je zaista lijepo da se Europa i tu udružila i nema udruge za zaštitu životinja koja u tome na neki način ne sudjeluje iako mnoge grcaju i u vlastitim problemima.“ Dogodila se još jedna pozitivna promjena, a to je da su izbjeglice s kućnim ljubimcima bez problema bile prihvaćene i u autobuse, i u vlakove, i u ostala sredstva javnog prijevoza. Luka Oman kaže da je u početku bilo problema u prihvatnim centrima u Hrvatskoj, gdje nisu bili spremni na dolazak ljudi sa životinjama: „Tu smo brzo djelovali, u suradnji s ravnateljstvom Civilne zaštite. Oni su sami nazvali centre i objasnili da je Ministarstvo poljoprivrede izdalo naredbu kojom se zapravo izražava dobrodošlica životinjama i od toga je sve krenulo. Uskočili su i veterinari koji besplatno cijepe i mikročipiraju pse i mačke, kao i ostale ljubimce, na granici. I veterinarska inspekcija pomaže tako što pregleda svaku životinju.

Kira Melnyk kaže da su njeni psi bili pod velikim stresom zbog svega što su proživjeli tijekom bombardiranja Kijeva, tako da je zahvalna što su njeni roditelji pronašli prijevoz preko privatne kompanije koja je bez problema prihvatila i pse. Dodaje i da nisu imali nikakvih problema s prelaskom granice, ni u Mađarskoj ni u Hrvatskoj: „Sve što smo trebali bilo je pokazati veterinarsku putovnicu, koju smo imali sa sobom. Na granici se nismo zadržali dulje od deset minuta, sve je prošlo glatko.“

Oleksandra Bilyk dodaje: „U Hrvatskoj nas primaju i u javni prijevoz, bez ikakvih pitanja – i u autobus, i u vlak, i u tramvaj. Vidim da u Zagrebu mnogi ljudi imaju pse i svi oni izgledaju jako sretno. Imaju puno mjesta za šetanje i igranje, a i sa psima se lakše sklapaju poznanstva.“

Kada je riječ o smještanju ukrajinskih izbjeglica i njihovih kućnih ljubimaca u Hrvatskoj, Luka Oman ističe: „Hrvatska je i tu pokazala svoje srce, ali je trebalo pokazati i organizaciju u pronalaženju takve vrste smještaja. Bilo je odmah jasno da ne možemo prihvaćati samo ljude i onda im reći – žao nam je, ali ne možemo primiti i vašeg psa ili mačku. Zato je udruga Prijatelji životinja pozvala građane koji mogu i žele pružiti smještaj ljudima izbjeglima iz Ukrajine i njihovim kućnim ljubimcima da ispune prijavnicu na našoj web-stranici. Do sada nam se javilo preko 300 ljudi, a bazu podataka obrađujemo u suradnji sa Stožerom civilne zaštite Republike Hrvatske. Moram zaista zahvaliti ravnateljstvu Civilne zaštite, to su ljudi koji su operativci i s njima imamo odlično iskustvo još od spašavanja životinja iz poplave u Gunji ili nakon potresa u Zagrebu i na Baniji. Prijavnice koje ispune na našem webu prosljeđujemo Civilnoj zaštiti, a oni onda organiziraju smještaj za ljude s kućnim ljubimcima.“

Mirjana Krizmanić o tome kaže: „Za mene je to divno, i to iz dvaju razloga. Jedan je, naravno, da je sjajno što te životinje nisu bile kažnjene i napuštene, a drugo mi je divno zato što ljudi koji to čine i pomažu drugim ljudima i životinjama, zapravo i sebi pomažu.“

Oleksandra Bilyk navodi i da postoji veliki broj nevladinih organizacija i volontera u Ukrajini koji pomažu kućnim ljubimcima koji su ostavljeni i spašavaju ih iz ruševina ili stanova. Problem je i sa životinjama u zoološkim vrtovima, kojima ponestaje hrane. Damir Skok, ravnatelj Zoološkog vrta Zagreb, objašnjava kako su predstavnici Europskog udruženja zooloških vrtova i akvarija (EAZA) konstantno u kontaktu s kolegama iz zooloških vrtova u Ukrajini. On sam čuo se s ravnateljem zoološkog vrta u Kijevu, kako bi mu dao podršku, čim su počeli ruski napadi.

Skok napominje da u Ukrajini postoje tri velika zoološka vrta – u Nikolajevu, Harkivu i Kijevu – koja su pridruženi članovi europskog udruženja koje broji četiristo članova. „To je izvanredna organizacija koja je uspostavila nove standarde za zoološke vrtove. Oni danas prije svega postoje kao svojevrsna Noina arka za sve ugrožene životinjske vrste i one koje su na rubu istrebljenja. To udruženje svima nama pruža veliku stručnu pomoć, a u ovakvim situacijama to je krucijalno. Po Ukrajini ima i dosta privatnih zooloških vrtova koji ne zadovoljavaju neke europske kriterije i svi ovi problemi sa životinjama o kojima se posljednjih dana moglo čitati po medijima zapravo se događaju u takvim zoološkim vrtovima koje sada nastoje evakuirati. Mi smo kroz svoju europsku asocijaciju osnovali fond u kojem je već do sada prikupljeno oko 600 tisuća eura za pomoć zoološkim vrtovima u Ukrajini. Hrana se prikuplja u Poljskoj, u zoološkom vrtovima u Varšavi i Poznanu, i onda se konvojima šalje u zoološke vrtove u Ukrajini. Naša asocijacija cijelo vrijeme kontaktira s njihovim vodstvima i oni funkcioniraju, jer za sada nisu zahvaćeni ratnim razaranjima. Svi rade, a imaju i svoju civilnu zaštitu koja je obučena za takve situacije u ratnim uvjetima. Za sada još nemaju plan evakuacije niti za to postoji razlog“, rekao je Skok.

Mirjana Krizmanić, psihologinja, znanstvenica i autorica brojnih knjiga o samopomoći. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Iako zoološki vrtovi nisu bili mete ruskog razaranja, nema garancije da to neće i postati. Što će biti u slučaju da životinje doista budu životno ugrožene? Damir Skok je objasnio:

„Kod zooloških vrtova takve veličine radi se o vrlo kompleksnim operacijama, jer ne može svaki zoološki vrt u Europi prihvatiti velike divlje životinje. Ne može se doseliti, na primjer, četiri lava u zagrebački ZOO. Zato i postoji europska mreža zooloških vrtova i ako bi doista došlo do evakuacije, te bi životinje bile raseljene po cijeloj Europi, prema uvjetima koje im pojedini zoološki vrtovi mogu pružiti. Za to već postoji razrađen plan. Kako će se to tehnički izvesti, dakako, ovisi o situaciji na ratištu. Jer u ovom trenutku takva evakuacija nije ni moguća i za nju bi bilo potrebno dogovoriti posebne humanitarne koridore kako bi se sve moglo odvijati pod kakvom-takvom kontrolom. No za to ne samo da postoji volja, već svi zoološki vrtovi u Europi nude i sredstva i specijalizirana vozila za transport. Svi smo spremni pomoći ako bude potrebno. Nadajmo se da do toga ipak neće doći.“

Kao veterinar i stručnjak koji se životinjama bavi cijeloga života, Damir Skok kaže da ovakva ratna razaranja užasno utječu na životinje: „Što je životinja na višem stupnju razvoja inteligencije, to teže podnosi takve situacije. Mogu to reći iz iskustva sa zagrebačkim potresom, koji su najteže podnijeli primati, osobito čimpanze. Bio sam pola sata nakon potresa u Zoološkom i mogao sam pratiti kako su životinje reagirale. Naša čimpanza King prilično je agresivan mužjak i mene jako ne voli. Ali tog jutra bio je miran ko bubica, a njegove ženke nisu jele četiri dana. Giboni i svi majmuni također su danima bili silno uznemireni. Možete zamisliti kako oni doživljavaju detonacije, eksplozije, sirene. Uostalom, imali smo iskustvo i sa životinjama u osječkom zoološkom vrtu 1991. koje smo morali evakuirati, uglavnom u Zagreb.“

Luka Oman zaključuje: „Mislim da će ova tragedija koja se u Ukrajini događa i ljudima i životinjama, pomoći i nama u Hrvatskoj da promijenimo neke stavove. Kada vide s kolikom ljubavlju Ukrajinci spašavaju svoje ljubimce, možda će se neki u Hrvatskoj, koji još uvijek pse drže na lancu, zamisliti nad time što čine jednom živom biću. Možda promijenimo odnos i prema domaćim životinjama, na koje se još uvijek gleda kao na ‘blago’ daleko od naših očiju. Životinje isto tako osjećaju i ne vole ni bombe, ni nasilje, ni ratove. Svi mi volimo mir i moramo se za njega zalagati. Kako za mir među ljudima tako i za mir sa životinjama. U ovoj velikoj nesreći to je jedan lijepi dio priče. U takvoj strašnoj tragediji probudila se urođena humanost, s kojom se svatko od nas rađa. Jer dijete u svakoj životinji vidi svog prijatelja.“