Uoči uvođenja eura u Hrvatsku Neven Vidaković završava projekt novog ekonomskog zbornika. Nakon uspjeha prošlogodišnje knjige o makroekonomskim politikama i covidu „Macroeconomic Responses to the COVID-19 Pandemic: Policies from Southeast Europe” kod uglednog londonskog izdavača Palgrave Macmillan, sada je riječ o zborniku znanstvenih radova o eurozoni i euru. Cilj mu je bio kao i u prošlom projektu okupiti međunarodnu znanstvenu ekipu od Poljske, Češke, Slovačke, Mađarske, Bugarske, pa do Slovenije kako bi se analizirali svi aspekti eura i eurozone, od utjecaja eura na bankarstvo i fiskalnu politiku do propitivanja kakva je budućnost eura, a u tom kontekstu i što znači ulazak Hrvatske u eurozonu i uvođenje eura. I ova će knjiga biti na engleskom.

Vidaković je u Michiganu završio srednjoškolsko obrazovanje, a potom je na University of Michigan u Ann Arboru, u SAD-u diplomirao ekonomiju i financijsku matematiku. Izabran je u naslovno zvanje docenta na Ekonomskom Fakultetu u Mariboru. U Hrvatsku se vratio 2005. godine, gdje se najprije zaposlio u PBZ-u, a potom je radio i u njenoj talijanskoj vlasnici Intesi Sanpaolo u Milanu na poslovima praćenja likvidnosti i cjenovnih rizika. Vidaković je neko vrijeme radio kao broker i trader financijskim derivatima u Clevelandu i Chicagu u SAD-u.

NACIONAL: Svjedočimo velikim poskupljenjima, a inflacija je viša od 5 posto. Veliko je poskupljenje energenata na svjetskom tržištu, a Vlada je trenutno zamrznula cijene struje i plina za kućanstva koje bi nakon travnja trebale skočiti 25 posto za električnu energiju, a 40 posto za plin. Slijedi li nam još veći inflacijski udar?

Inflacija će nastaviti rasti. Projekcije su da će u dvije godine inflacija biti kumulativno 10%. S time smo se mogli baviti ranije kada se inflacija tek počela ubrzavati, ali po standardnom običaju više volimo snositi posljedice nego izbjeći problem rješavajući ga.

NACIONAL: Zašto je inflacija problematična?

Zato što cijene lako odu gore, a jako teško padaju. U ekonomiji se to naziva rigidnost cijena prema dolje. Hrvatska je imala deflaciju u 2020., pad cijena 0,7 posto ili 2015. kada je pad cijena bio 0,6%. Dok ove godine imamo inflaciju 5,5 posto. Znači da cijene puno brže rastu nego što padaju. Ivo Sanader je svojedobno rekao da će braniti cijenu benzina na 8 kuna, a tada je cijena bila 150 dolara po barelu nafte. Danas je cijena benzina iznad 11 kuna, a cijena barela nafte 85 dolara. Cijene odu gore i tamo ostanu. Kada bi se stopa inflacije smanjila, cijene benzina ne bi počele naglo padati nego bi ostale na višoj razini, a to bi se moglo nadoknaditi jedino rastom plaća. Sada dolazimo do problema koliko će rasti cijene, a koliko plaće.

NACIONAL: Osim borbe s inflacijom, Vlada premijera Plenkovića ima problem i s obnovom nakon potresa u Zagrebu i na Banovini, iako je osiguran novac iz europskog fonda solidarnosti u izdašnom iznosu od 5,1 milijardu kuna. Taj bi se morao potrošiti do sredine lipnja ove godine, što je nemoguća misija. Zašto se kasni s obnovom?

Prema principima iz Machiavellijeva ‘’Vladara’’ Andrej Plenković je u obnovi nakon potresa prepoznao ogroman politički potencijal. Ako bi Plenković obnovu riješio za tri godine, malo bi se tko toga sjećao. No, u godini uoči izbora sve bi zasluge za obnovu Zagreba nakon potresa mogao pripisati sebi i HDZ-u, a u međuvremenu sve probleme oko obnove uvaljivat će oporbenom gradonačelniku Zagreba Tomislavu Tomaševiću. To se već vidi i na padu rejtinga Možemo! u anketama. Najveći politički učinak na rezultate izbora obnova će imati uoči izbora. Ipak, u tom projektu postoji i jedna taktička greška.

NACIONAL: Koja je to taktička greška u potencijalnom projektu za ostanak na vlasti HDZ-a i nakon sljedećih parlamentarnih izbora?

Iako još uvijek ne znamo hoće li tako biti, velika je vjerojatnost da u obnovi Zagreba nećemo uspjeti do sredine lipnja iskoristiti 5,1 milijardu kuna bespovratnih sredstva iz Fonda solidarnosti Europske unije. I drugo, pojavili su se i ovi novi problemi: rast inflacije i moguća fiskalna nestabilnost. Premijer Plenković s tim nije računao. Sve ostalo odvija se po planu. Optimalna strategija Vlade za obnovu Zagreba u cilju opstanka na vlasti je da ona bude u punom zamahu godinu dana prije izbora. Da se tada vide najveći rezultati obnove. Ne znam nijednog dosadašnjeg hrvatskog političara koji je raspolagao s tom vrstom finesa. Po tome je Plenković vrhunski političar europskog kalibra, ali to ne znači da će rezultat njegove vladavine biti dobar. Rezultat njegove vladavine može biti i izrazito loš, kao što se vidi iz rasta inflacije i spore obnove.

NACIONAL: Zašto premijeru Plenkoviću ne bi bilo u interesu proizvesti pozitivan rezultat u svojoj vladavini već sada?

Zato što mu je u fokusu integracija s Europom. Sve ostalo je sporedno. Zato Plenkovićeva vlada i jest toliko nestabilna i ima puno izmjena kadrova. Ne upravlja se, nego se vlada. Pogledajte koliko se ministara promijenilo, više od 10 ih je otišlo. To se do Plenkovića nije događalo u hrvatskim vladama. Rekonstrukcija u vladi Ivice Račana dogodila se u trenutku sloma koalicije. U vladama Ive Sanadera, Jadranke Kosor i Zorana Milanovića nije bilo smjena tolikog broja ministara. Nije mi jasno da opozicija ne može iskoristiti ovu taktičku slabost. To puno govori i o opoziciji.

NACIONAL: Uz inflaciju koja već prebacuje 5 posto, pa je više nego dvostruko veća od planiranih 2 posto, kao posljedicu imamo kontinuirana poskupljenja, ali na nju je veliki utjecaj imala korona-kriza s posljedičnim slomom dobavnih lanaca. Hoće li inflacija nastaviti rasti?

Inicijalni izvor inflacije bio je rast cijena roba. Onda je izvor rasta inflacije bio slom dobavnih lanaca, a sada je njen izvor postala prevelika emisija novca, što je povećalo potražnju. Trenutno se nalazimo pred najopasnijim izvorom inflacije, a to su inflatorna očekivanja. Trgovci kada se uplaše inflacije počnu dizati cijene. Protiv toga se lako može boriti, ali za to je potrebna stabilna centralna banka. Inflatorna očekivanja u Americi su već počela padati zato što je FED, američka središnja banka jasno rekla da će se boriti protiv inflacije. Nasuprot tome, inflatorna očekivanja u Europi i dalje rastu zato što Europska središnja banka (ECB) negira postojanje inflacije kao ekonomskog problema.

NACIONAL: Nisu li ta inflatorna očekivanja uz prateći rast cijena psihološki element?

Inflatorna očekivanja jesu psihološki element, ali on u ekonomiji nije nebitan. Kad je riječ o inflaciji i taj je element vrlo važan, ali ga je i najlakše kontrolirati. Samo je potrebna ozbiljna centralna banka.

NACIONAL: Kako ta inflatorna očekivanja kontrolira HNB?

HNB taj element uopće ne kontrolira jer je tečaj kune vezan za euro, a i Hrvatska se nalazi pred ulaskom u eurozonu, odnosno uvođenjem eura. HNB nema transakcijskih mehanizama za borbu protiv inflacije, pa zato ne može imati ni transparentnost u najavama tih antiinflacijskih mehanizama. FED svakog mjeseca objavljuje 20 stranica izvještaja sa svojih sjednica na kojima se odlučuje o monetarnoj politici, a svaka tri mjeseca objavljuje i detaljne projekcije inflacije i kamatnih stopa. Europska središnja banka to radi u manjem obujmu, a HNB to uopće ne radi. Velika laž hrvatske monetarne politike jeste da stabilan tečaj nosi stabilnost ekonomije. Sada imamo stabilan tečaj i visoku inflaciju. HNB ne može napraviti ništa protiv inflacije i sve svaljuje na ministra financija Marića koji nastoji napraviti paket mjera, ali on nije dovoljan.

‘Hrvatski građani većinom su siromašni. Većinu svog budžeta troše na hranu i benzin, a te stvari su najviše poskupjele. HNB ne radi svoj posao čuvanjem stabilnosti cijena’, rekao je ekonomist Neven Vidaković. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Zašto se toliko razlikuje službena inflacija od percipirane inflacije u Hrvatskoj? Kakva je u tome uloga institucija?

Službena inflacija je 5,5 posto, ali HNB je objavio podatak da je percepcija inflacije oko 30 posto. Razlog tome je zato što su hrvatski građani većinom siromašni. Većinu svog budžeta troše na hranu i benzin, a te stvari su najviše poskupjele. HNB ne radi svoj posao čuvanjem stabilnosti cijena. To nije samo način ponašanja u Hrvatskoj. I Ursula von der Leyen, predsjednica Europske komisije, nabraja probleme koje treba rješavati kao da ona nije za to zadužena. Kojom se trenutno velikom strukturnom reformom bavi Europska unija? Zabranom i ukidanjem korištenja plastičnih vrećica nakon što su ukinuli plastične slamke. Europske institucije su pretrome u odnosu na američke, a posebno na kineske u prepoznavanju, identificiranju i borbi protiv problema. To se najbolje vidi i na ovoj inflaciji. U lipnju je glavni ekonomist Europske središnje banke Philip Lane izjavio da uopće ne vidi kako inflacija može narasti, a sada je inflacija u eurozoni 5 posto.

NACIONAL: A je li u tom izostanku transparentnosti i objavi podataka glavni problem Europske središnje banke?

U Europskoj središnjoj banci nije toliki problem s objavom podataka koliko u stavu prema inflaciji. Stav Europske središnje banke je da inflacija kao problem gotovo ne postoji, odnosno da će ova inflacija od 5 posto vrlo brzo nestati. Kada ozbiljna centralna banka udari na inflaciju onda i narod to ozbiljno shvati, inflatorna očekivanja padaju, a s njima padaju i inflacija i cijene. Kada centralna banka negira inflaciju, narod brzo shvaća da je banka izgubila kontrolu nad inflacijom. Zato će inflacija u Europi nastaviti rasti.

NACIONAL: Šefica Europske središnje banke je Christine Lagarde koja je prije te dužnosti bila i izvršna direktorica MMF-a. Mislite da ona zatvara oči pred rastućom inflacijom?

Nije Christine Legarde promakla inflacija nego ju je ona pustila kao način da sanira države pred bankrotom, pustila je inflaciju da bi se države pokrivale jer zbog inflacije imaju veće prihode od PDV-a. I ona je poput njenog glavnog ekonomista izjavila: „Pogledali smo si duboko u dušu i zaključili da inflacija neće rasti“. Christine Legarde to radi u nadi da će se države uspjeti financijski konsolidirati prije no što počnu rasti kamatne stope i nađu se u poziciji bankrotirane Grčke iz 2012. Problem je u tome što izgleda da taj njen plan ne uspijeva i zato kamatne stope na državne obveznice rastu, jer ni uz masovne EU fondove države nisu ostvarile najavljene projekcije gospodarskog rasta. Te projekcije gospodarskog rasta padaju ne samo za Italiju, nego padaju i za Njemačku. Taj ekonomski gambit Europske središnje banke i Europske komisije nije uspio, a to tržište trenutno i pokazuje.

NACIONAL: Na koji se način u eurozoni osjeća ta nestabilnost na tržištu kapitala?

Na tržištu državnih obveznica postoje tri skupine kupaca. Jedni, koji ih uvjetno govoreći moraju kupiti, na primjer, mirovinski fondovi. Kao u Hrvatskoj i u Njemačkoj državne obveznice kupuju mirovinski fondovi. Druga skupina kupaca su centralne banke, koje povećavaju količinu novca kupnjom državnih obveznica, a to se zove i primarnom emisijom. Treća skupina kupaca su svi ostali zainteresirani. Problem je sada što je inflacija toliko visoka, a kamatne stope toliko niske da investitori ne žele kupovati državne obveznice. Zbog inflacije Europska središnja banka (ECB) već je najavila smanjenje kupnje obveznica ove godine. Vjerojatno je da će ECB ove godine možda morati dignuti kamatnu stopu i u potpunosti prestati kupovati države obveznice. U tom slučaju doći će do problema u financiranju država jer ECB više neće biti kupac obveznica.

NACIONAL: Zašto se otvara problema u financiranju država?

Banke, fondovi i privatnici ne žele financirati Italiju otkupom obveznica po kamati od jedan posto na 10 godina kada je inflacija veća od 5 posto godišnje. To je problem. Kada Europska središnja banka prestane kupovati europske obveznice, potražnja za državnim obveznicama znatno će se smanjiti. Jedini način da države ponovo privuku investitore je značajno podizanje kamatne stope za europske obveznice. To se već događa. Kamatne stope na europske obveznice, uključujući i one za Hrvatsku već mjesecima rastu. U 10. mjesecu stopa prinosa na 10-godišnju hrvatsku obveznicu bila je 0,4%, sada je 0,8%. Znači da cijena duga raste, iako su nas mnogi uvjeravali da će nakon poboljšanja kreditnoga rejtinga doći do pada kamatnih stopa.

NACIONAL: To su promjene na tržištu. Možete li navesti i konkretne primjere problema?

Problem je što osim rasta kamatnih stopa za pojedine države postoji i rast razlika između kamatnih stopa među državama u EU-u. Ako se Njemačka za razdoblje od 10 godina zadužuje po kamati nula posto, a Italija po kamati po 1,4 posto, onda će kada će se Njemačka zaduživati po 2 posto Talijani zaduživati ne po stopi od 3,5 posto, nego po stopi od 5 ili 6 posto. Znači, ta razlika u kamatnim stopama među pojedinim državama eurozone fiskalno stabilnijim i fiskalno nestabilnijim sve će se više povećavati.

NACIONAL: Je li ta razlika u kamatama na državne obveznice veliki problem u eurozoni?

Slijedi i problem fiskalne stabilizacije. Grčki scenarij iz 2012. mogao bi se proširiti na nekoliko zemalja uključujući i Hrvatsku. Pogledajte stupanj zaduženosti i svi koji imaju iznad 80% omjera duga i BDP-a su u problemu. Moguće je da umjesto jedne Grčke 2012. sada imamo nekoliko država.

NACIONAL: Zašto Hrvatska ima problem s dugom?

Zato što umjesto da štedimo, u Hrvatskoj imamo rasipnu državu. Od 2016. do 2019. hrvatska država je imala fiskalni višak, pa je proračun bio u plusu. To nije iskorišteno za otplatu duga, nego za ostvarenje političkih ciljeva. Kupovali su se glasovi kroz proširenje broja zaposlenih u državi i povećanje plaća svima. I sada zbog inflacije ponovo imamo povećane fiskalne prihode. I što radimo? Opet povećavamo budžet i kupujemo nove stvari poput borbenih zrakoplova. Što će nam 150 novozaposlenih u Ministarstvu financija zato što uvodimo euro? Tako se ne ponaša s državnim financijama. Osim toga, značajan dio prihoda nam dolazi iz EU-a, što znači da nam je proračun teško održiv.

NACIONAL: Nije li to zapošljavanje u Ministarstvu financija u funkciji kvalitetne pripreme za uvođenje eura?

To sve netko treba platiti, pa tako dolazimo do zamke. Zbog inflacije porezni prihodi rastu, država dobije puno više od PDV-a kada je benzin 12 kuna, nego kada je bio 8 kuna. Ali u jednom trenutku porezni prihodi počnu padati jer građani više nemaju novca, a inflacija im uništava standard. Projekcije ekonomskoga rasta već sada padaju. Trenutno veće punjenje proračuna ne zasniva se na većem gospodarskom rastu nego na inflaciji, a uvjeti zaduživanja su sve skuplji. Financijsku krizu već najavljuju i ministar financija Marić, kao i guverner Vujčić. Nisu govorili o ekonomskoj nego o financijskoj krizi, a za to se Hrvatska treba pripremiti.

NACIONAL: Kako se Hrvatska za to može pripremiti?

Treba napraviti operativne planove financiranja za pet godina unaprijed. Riječ je o operativnim planovima u suradnji s bankama i drugim financijskim institucijama kroz plan kontrole budžeta uz smanjivanje nepotrebne potrošnje i kreiranje proračunskih rezervi kako bi se imalo za potrošnju u vrijeme dolazeće krize ove ili sljedeće godine. Mora postojati stvarna koordinacija monetarne i fiskalne politike, a ne ovo što imamo sada. Marić smišlja mjere, a HNB upozorava na probleme i ništa ne radi.

NACIONAL: Niste optimistični. Je li pretjerujete?

Nije ovdje problem u tome ako sam ja u krivu s ovom prognozom. Ako sam u krivu sve super i nitko sretniji od mene. Problem će biti ako sam u pravu. Onda će narod platiti cijenu kao i uvijek. Međutim, financijska tržišta mi kontinuirano pokazuju da sam u pravu.

NACIONAL: Čime možete potkrijepiti ove vaše ne baš optimistične prognoze?

Aktivni sam sudionik na tržištima kapitala i jako puno trgujem državnim obveznicama. U prošloj godini Europska središnja banka kupila je više obveznica nego što ih je Italija izdala te godine. Smanjila je količinu obveznica u opticaju. Obveznica ima manje, a istovremeno cijena 10-godišnje talijanske obveznice je pala 4 posto. To znači da ih investitori ne žele. Investitori više ne samo da ne žele talijanske, nego ne žele ni njemačke obveznice. I njemačka obveznica u godinu dana pala je 5 posto. To se već osjetiti i na rastu stope prinosa na hrvatske obveznice.

NACIONAL: Što to znači?

Da veliki investitori više ne žele financirati europske države. Jedini način da se Europljanima omogući financiranje deficita je podizanje kamatnih stopa na obveznice, a zbog visoke zaduženosti pitanje je tko to može izdržati. Prosjek zaduženosti Europe je na 100 posto BDP-a, a Njemačke kao najsnažnijeg gospodarstva na 80 posto BDP-a. Jedini način da se Europa izvuče iz ove situacije je politika štednje, a vidjeli smo rezultate tog modela na Grčkoj.

NACIONAL: Nije li politika štednje put Europe u političko samoubojstvo?

Nije. Zašto? Današnja civilizacija, zapadna i istočna počiva na trima knjigama. Amerikancima je glavna knjiga američki ustav koji definira slobodu i prava. Kinezima je glavna knjiga ‘’Umijeće ratovanja’’ Sun Tzua koja definira služenje naciji. U Europi glavna knjiga koja definira ponašanje i ciljeve političara je Machiavellijev „Vladar“. Niccolo Machiavelli govori o tome kako biti na vlasti i kako ostati na vlasti. Ne govori o tome o čemu govore američki ustav i Sun Tzu: kako poboljšati život naroda, kako se vlada treba baviti boljitkom naroda. Zato za europske političare nema te gluposti koju neće smisliti samo da bi opstali na vlasti.

NACIONAL: Koje su to „gluposti“ europskih političara?

Prvo, u Europi je rješenje za sve nova regulativa, apsolutna birokratizacija. U Europi su problem oni koji rade, a nagrađeni su oni koji ne rade. Kada odete u banku i oročite depozit po kamati od 0,1 posto morate platiti porez na to. Kada kupite obveznice i zaradite 4 posto na kamatama, na to ne plaćate porez. Drugo, europski regulatori da bi garantirali stabilnost banaka jednostavno su rekli da depozitari mogu postati vlasnici banaka. To znači kada banke dođu u probleme imaju zakonsku osnovu da zaplijene dio depozita iz štednje građana da bi se dokapitalizirale. Dakle, europski političari uvijek osmisle da narod, odnosno građani sve plate, a nikada ne osmisle kako da oni budu bolji. A to smo u Hrvatskoj vidjeli i na obnovi od potresa.

NACIONAL: Trenutno tražite izdavača za novi zbornik s radovima stručnjaka iz srednje i istočne Europe o eurozoni i euru. O kojem je projektu riječ?

U tom već pripremljenom zborniku znanstvenih radova bavimo se od bankarstva, fiskalne politike do toga kakva je budućnost eura, a u tom kontekstu i što znači ulazak Hrvatske u eurozonu. Pokušali smo pokazati i što znači uvođenje eura za Hrvatsku, a što za eurozonu. Hrvatska će preuzeti euro, a to je u stvari zamjena novčanica, što je Hrvatska već napravila dva puta početkom devedesetih godina. Najprije, uvođenjem hrvatskog dinara, a potom i uvođenjem kune. Drugo, ovaj ekonomski trenutak nije najpovoljniji za uvođenje eura zbog visoke inflacije i raznih poremećaja na tržištima. Trenutak za uvođenje eura izrazito je nepovoljan. Hrvatska ne samo da ima svoje probleme nego uvođenjem eura na sebe preuzima i sve probleme eurozone, a fiskalna nestabilnost snažno se osjeća na tržištu kapitala.