Prema podacima Vladina ureda za prognanike, za vrijeme Domovinskog rata najveći broj prognanika, a to su hrvatski prognanici iz okupiranih dijelova zemlje, bio je 485.000, i to u prosincu 1991. Ukupno je bilo registrirano 700.000 prognanika. Što se tiče izbjeglica iz Bosne i Hercegovine, Hrvata i Bošnjaka, najveći broj njih zabilježen je u siječnju 1993., njih 325.000 od ukupno 700.000, odnosno kroz Hrvatsku je tijekom rata prošlo otprilike milijun ljudi jer nisu svi registrirani. Hrvatska diplomacija imala je veliki uspjeh 1. listopada 1993. kada je usvojena Rezolucija Vijeća sigurnosti 871 o situaciji na okupiranim područjima RH. UNPA područja, odnosno četiri zaštićene zone Ujedinjenih naroda, proglašena su okupiranim područjima, a Beograd odgovoran za etničko čišćenje i situaciju na okupiranim područjima. Tu je rezoluciju donijela i Glavna skupština UN-a u prosincu 1994. Hrvatska je već 1998. donijela Plan i program povratka Srba.

Sve su to podaci, informacije i kontekst koji su zameteni svake godine kada u prvi plan izbije broj izbjeglih Srba nakon VRO Oluja, kao i različite interpretacije same te operacije. Isto se dogodilo i ove godine, i to nakon što je srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić na komemorativnom skupu u Srbiji, održanom 4. kolovoza pod sloganom “Oluja je pogrom”, u povodu Dana sjećanja na stradale i izbjegle Srbe, izjavio da je Njemačka željela zemlju bez Židova, a Hrvatska bez Srba. To je dodatno narušilo ionako loše hrvatsko-srpske odnose, a u Hrvatskoj je posebno kritiziran predsjednik SNV-a Milorad Pupovac zbog svoje nazočnosti na tom skupu.

Ana Holjevac Tuković iz Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata podsjetila je na činjenicu da su VRO Oluji prethodile mirovne inicijative koje su ponudile Vlada RH i međunarodna zajednica, a vrhunac pokušaja rješavanja situacije bio je plan Z4 kojim bi se srpskoj nacionalnoj manjini dala država u državi:

“Zanimljivo je da su sudionici tog vremena, kao što su bili tadašnji američki veleposlanik u Hrvatskoj Peter Galbraith i Leonid Kerestedžijanc, prvi ruski veleposlanik u Hrvatskoj, bili zadovoljni kada je Franjo Tuđman nevoljko prihvatio razgovarati o planu. Kada su došli u Knin mislili su da je već sve gotovo, stoga su bili šokirani kada je srpsko vodstvo odbilo plan Z4. Isključivost vodstva pobunjenih Srba potvrđuju i dokumenti srpske provenijencije, iz kojih se vidi da su oni, na dijelu teritorija koji će kasnije proglasiti svojom državom, već u svibnju 1991. u gotovo stopostotnom broju odlučili da će tzv. Krajina biti dio Srbije. Predsjednik Vlade SAO Krajine Milan Babić rekao je 1991. da će Srbi prije poginuti ili će se iseliti iz Hrvatske, nego prihvatiti život u bilo kojoj državi Hrvatskoj. Neposredno prije, ali i poslije poduzetih vojnih operacija Bljesak i Oluja, slijedili su pozivi Franje Tuđmana srpskom stanovništvu za ostanak u RH. Četvrtog kolovoza 1995. godine hrvatskim građanima srpske nacionalnosti s okupiranih područja upućen je prijedlog za predaju, uz jamstvo da im je zagarantirana amnestija.”

Kako je objasnila Ana Holjevac Tuković, dokumenti “RSK-a” i pregled tiska objavljenog u Srbiji i Crnoj Gori neposredno nakon Oluje, potvrđuju da je za odlazak i stradanje srpskoga stanovništva iz Hrvatske tijekom Oluje odgovorno političko i vojno vodstvo pobunjenih Srba u Hrvatskoj:

“Svaka dvojba o tome tko je i kada zapovjedio evakuaciju Srba, odnosno tko je odgovoran za njihov odlazak s okupiranoga područja RH prvoga dana oslobodilačke operacije Oluja, nestaje kada se pogleda ‘Odluka Vrhovnog savjeta odbrane RSK o planskoj evakuaciji stanovništva iz opština Knin, Benkovac, Obrovac, Drniš i Gračac’, koju je 4. kolovoza 1995. donio Vrhovni savet odbrane, a potpisao Milan Martić. Srpski dokumenti pokazuju da je vodstvo RSK-a planove za evakuaciju stanovništva pripremalo najkasnije od 1993. godine, a da su neposredne pripreme Republičkog štaba civilne zaštite RSK-a za evakuaciju stanovništva RSK-a počele 29. srpnja 1995. Prema tome, srpski izvori jasno pokazuju da je za odlazak Srba s okupiranog područja iz Hrvatske isključivo odgovorno vodstvo pobunjenih Srba u Hrvatskoj prema uputama velikosrpskih stratega iz Beograda. Oni su, s ciljem stvaranja jedinstvene srpske države, dio Srba u Hrvatskoj prvo potaknuli na oružanu pobunu, potom na sudjelovanje u srpskoj agresiji na Hrvatsku, da bi ih na kraju poveli u izbjeglištvo.”

Ana Holjevac Tuković istaknula je da brojka od 200 do 250 tisuća Srba koji su napustili Hrvatsku nakon Oluje, podatak koji se uporno ponavlja, nije točna:

“Prema izvješću Vlade RH iz 1998., nakon vojnih operacija Bljesak i Oluja izbjeglo je 130.000 ljudi. Nakon 1991. iz egzistencijalnih razloga okupirana područja napustio je znatan broj osoba srpske nacionalnosti. Prema podacima iz srpskih izvora, oko 100.000 Srba iselilo se već do kraja 1992. Manjak stanovništva dokazuje nedostatak vojnih obveznika, što je vodstvo Srba u Krajini nastojalo nadomjestiti naoružavanjem čak i žena i muškaraca starijih od 60 godina. Na područjima koja su okupirali Srbi u jesen 1991. prema popisu stanovništva iz 1991. od ukupno 549.083 stanovnika, živjelo je 287.830 Srba, što je nešto manje od polovice njihova ukupnog broja, odnosno 581.663 Srba u Hrvatskoj. No uz protjerano hrvatsko i drugo nesrpsko stanovništvo, to je područje nakon 1991. iz egzistencijalnih razloga napustio i znatan broj Srba. Prema podacima iz srpskih izvora, oko 100.000 Srba iselilo se do kraja 1992., a iseljavanje se nastavilo i nakon toga. S obzirom na podatak ‘Komesarijata za izbjeglice RSK’ iz srpnja 1994., da je u RSK živjelo 122.704 izbjeglih i raseljenih osoba, te s obzirom na podatak da je krajem 1994. samo u SR Jugoslaviji, dakle, ne računajući ostale države, živjelo oko 80.000 Srba iz RSK, može se zaključiti da je u RSK tada živjelo manje od 300.000 stanovnika, uglavnom srpske nacionalnosti. Zbog političkih i ekonomskih prilika u RSK, iseljavanje stanovništva s tog područja nije se smanjilo ni u 1995., što navodi na zaključak da je podatak o 300.000 Srba izbjeglih u operaciji Oluja, koji se navodi u srpskim izvorima, znatno preuveličan.”

Ana Holjevac Tuković smatra da je izjava Aleksandra Vučića u Bačkoj Palanci skandalozna, kao i činjenica da zastupnik Hrvatskog sabora Milorad Pupovac, koji je tamo bio, nije nedvosmisleno osudio takvu izjavu. Po njezinu mišljenju, uspostava trajnih i iskrenih dobrosusjedskih odnosa podrazumijeva poštivanje činjenica, što znači da bi Srbija, prije svega, morala preuzeti odgovornost za rat u Hrvatskoj i BiH.

Vesna Škare Ožbolt bila je u vrijeme rata savjetnica predsjednika Republike za politička pitanja, pregovarač s međunarodnom zajednicom i pobunjenim Srbima i predsjednica Nacionalnog odbora za uspostavu povjerenja i normalizaciju života na ratom stradalim područjima. Ona smatra da najnoviji istup srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića ima isključivo unutarnjopolitičku namjenu i drži zabrinjavajućim što od visokih dužnosnika Srbije dolaze takve neargumentirane izjave koje je vrlo lako oboriti te da srbijanskim političarima kao što su Vučić, Dačić ili Vulin jedino preostaje da se svake godine sami sa sobom natječu u besmislicama koje izjavljuju:

“Teze o ustaškom genocidu, o Hrvatima koji su sami krivi za sve što im se dogodilo u Vukovaru i Škabrnji jer su ‘htjeli secesiju’, o usporedbi s Hitlerom, o tome kako Hrvatska želi protjerati sve Srbe iz države, nešto je čega sam se naslušala od Milana Babića, Milana Martića, Gorana Hadžića i drugih. Stvarno je žalosno da nakon 27 godina takve iste izjave dolaze i od Vučića i njegovih ministara. Koliko puta treba podsjećati na to da postoji dokumentirana odluka Vlade Republike Srpske Krajine koja je dala početni impuls za mobilizaciju Srba koji su živjeli na tim prostorima. Donijeli su odluku o općoj mobilizaciji i evakuaciji, pri čemu bi svatko tko nije poslušao bio kažnjen. A da se u Hrvatskoj nije dogodilo nikakvo etničko čišćenje Srba pokazuje to da je Hrvatska mirnom reintegracijom hrvatskog Podunavlja zadržala sve autohtone Srbe. Nakon toga tamo je ostalo živjeti preko 60.000 autohtonih Srba, nakon akcije Bljesak također je većina Srba ostala živjeti u zapadnoj Slavoniji, a dio Srba vratio se i na područje Gline i Knina.”

Zapitala se koja bi zemlja koja je provela etničko čišćenje srpskog stanovništva, davala srpskoj nacionalnoj manjini mirovine, plaće i osiguravala školovanje:

“Nadalje, oprost je predsjednik Tuđman proglašavao 1992., 1994., 1995. i 1997. Nadalje, konvalidiran je civilni život koji se odvijao na tim područjima za vrijeme okupacije, a to znači školovanje, nasljeđivanje i slično. Vučić se može sam sa sobom natjecati svake godine u snazi svojih neistina i ne preostaje mu ništa drugo. Treba ga podsjetiti na rezolucije Vijeća Sigurnosti UN-a koje su najoštrije osudile agresorsku politiku Srbije, na bombardiranje Beograda kao kaznu za sve što je takva politika prouzročila na ovim prostorima, na haaške presude. Naravno, po njima je čitav svijet u krivu, jedino su oni u pravu. Teško ćemo raditi na normalizaciji daljnjih odnosa jer imamo različite poglede na prirodu sukoba u Hrvatskoj: mi kažemo da se kod nas dogodila agresija, a oni da je to bio građanski rat. Ipak, vjerujem da će doći nova generacija srpskih političara koji će se lakše približiti objektivnoj istini.”

Dok srbijanski političari, govoreći o Oluji, imaju u vidu samo samu akciju, a ne i kontekst, Vesna Škare Ožbolt podsjetila je na ono što je prethodilo osnivanju SAO Krajine:

“Pola milijuna Hrvata protjerano je iz svojih domova s čitavog prostora ondašnje RSK. Od onih koji su ostali, otprilike 3000 Hrvata ubijeno je za vrijeme postojanja te paradržavne tvorbe. O svemu tome malo se govori pa se zaista postavlja pitanje kakvo je to rezoniranje najviših dužnosnika Srbije. To je bio pokušaj etničkog čišćenja, da bi se stvorili preduvjeti za RSK, baš kao što je, u susjednoj državi, napravljeno na prostoru koji se i danas zove Republika Srpska. Dok se dio srpskog autohtonog stanovništva vratio u Hrvatsku, Hrvati se nisu vratili u onaj dio Bosne i Hercegovine koji danas zauzima srpski entitet.”

Vesna Škare Ožbolt naglasila je da je hrvatska strana prije poduzimanja svake vojne akcije do iznemoglosti pregovarala, a ona je tome svjedok:

“Prije vojno redarstvene operacije Bljesak, Hrvoje Šarinić i ja našli smo se barem desetak puta sa srpskom stranom i trošili sate i sate na pregovore. Nije išlo, pa je došlo do akcije Bljesak. Hrvatska je 1995. bila presječena i gospodarski na koljenima: pola milijuna prognanika i više od milijun izbjeglica iz BiH prošlo je kroz Hrvatsku. Takva situacija nije se mogla dugo izdržati. Nakon Bljeska pregovarali smo s pobunjenim Srbima sve do dva dana pred Oluju. Pregovarali smo u Ženevi s namjerom da ipak pristanu ukinuti tzv. Republiku Srpsku Krajinu, međutim, nije išlo. I tek kada su pred predstavnicima međunarodne zajednice rekli da ne žele povratak u Hrvatsku, mi smo poduzeli Operaciju Oluja. I nakon Oluje opet smo pregovarali za istočni dio Hrvatske. Nitko danas ne može reći da Hrvatska nije iscrpila sva sredstva da integrira srpsku manjinu, da takozvana RSK prestane postojati, da se svi vrate kućama i da život ponovno profunkcionira.”

Kako danas gleda na ono što je postignuto u pregovaračkim procesima i na čitavu operaciju Oluja?

“Dok sam radila na uspostavi mira u istočnoj Slavoniji, Baranji i zapadnom Srijemu, nisam dopuštala da se formiraju odvojene škole, vrtići i fakulteti zbog segregacije i getoizacije srpske nacionalne manjine. To nigdje na svijetu nije dovelo do dobroga. Iako neki misle suprotno, Erdutskim sporazumom nisu učinjeni nikakvi posebni ustupci koji nisu u okviru standarda zaštite bilo koje nacionalne manjine. Čak i nekima danas sporno Zajedničko vijeće općina nije politička tvorba i organizacija, nego nevladina udruga. Greške koje su napravljene nakon Oluje nisu bile napravljene nakon Bljeska jer je teritorij zapadne Slavonije bio manji i lakše ga je bilo kontrolirati, tako da nije došlo do paleža i drugih pojedinačnih nedjela. Prostor tzv. sjevernog i južnog sektora, odnosno područje od Petrinje do Gline i Knina, daleko je veći prostor koji nije bilo lako kontrolirati. Na području Zapadne Slavonije bilo je lakše uspostaviti civilnu vlast i policijsku kontrolu. U slučaju Bljeska, sve je zaista odrađeno besprijekorno. I vojno redarstvena operacija Oluja, prema mišljenju međunarodnih vojnih analitičara, odrađena je besprijekorno, međutim, pojedinačni incidenti nakon operacije Oluja pokazali su da se civilni život nije brzo organizirao.”

Vesna Teršelić, voditeljica Documente, Centra za suočavanje s prošlošću, objasnila je da je situacija s povratkom pripadnika srpske nacionalne manjine u Hrvatsku različita:

“Vladine institucije RH i UNHCR registrirale su više od 132.000 povrataka pripadnika srpske nacionalne manjine, dakle nešto više od polovice onih koji su pobjegli iz zemlje do 1995. Samo je dijelom riječ o trajnom povratku. Od 1995. Hrvatska je obnovila više od 150.000 obiteljskih kuća, od kojih oko 35 posto čine kuće hrvatskih Srba povratnika. Pristup primjerenom stanovanju, socijalna uključenost i pristup zapošljavanju i dalje ostaju izazovi za srpske povratnike. Još uvijek je u tijeku regionalni program stambenog zbrinjavanja koji obuhvaća sve izbjeglice i raseljene iz razdoblja 1991. – 1995., bez obzira na njihov status, kao i sve bivše nositelje stanarskog prava bez trajnog rješenja u zemlji svog podrijetla ili zemlji prijema te sve ugrožene povratnike koji nemaju trajno rješenje u zemlji podrijetla ili zemlji prijema. Gotovo 50.000 registriranih izbjeglih Srba iz Hrvatske danas živi u Srbiji.”

Obrazložila je stav Documente o obilježavanju VRO Oluja i o (ne)mogućnosti kakvog-takvog usuglašavanja oko zajedničke istine s hrvatske i srpske strane. Ona predlaže Vladi RH i predsjednici Kolindi Grabar-Kitarović otvaranje dijaloga o obilježavanju Dana pobjede i domovinske zahvalnosti koje bi uključilo komemoriranje civilnih žrtava rata, s udruženjima stradalih i predstavnicima srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj:

“Zar bi tako teško bilo jedan dan slaviti pobjedu, oslobođenje i povratak okupiranih područja u ustavno-pravni poredak RH, a drugi dan komemorirati sudbinu ubijenih i nestalih civila? Zašto se s toliko muke priznaje gubitak i patnju? Možda bi se primjeren način obilježavanja mogao dogovoriti s porodicama smrtno stradalih u tijeku i nakon VRA Oluja? Predsjednica Grabar-Kitarović u tijeku je razgovora o rješavanju sudbine nestalih i već je primila predsjednice udruge Protiv zaborava iz Zagreba i udruge Suza sa sjedištem u Beogradu, koje okupljaju srpske stradalnike iz Hrvatske, pa bi mogla otvoriti i ovu temu. Umjesto obilježavanja primjerenog potrebama svih i razvijanja protokola koji bi uključio i Srbe iz Hrvatske, ovogodišnja obljetnica zaključena je u Glini, klicanjem ‘za dom spremni!’ na mjestu gdje su počinjeni zločini nad Srbima iz Gline i okolnih mjesta u svibnju, srpnju i kolovozu 1941.”

Po njezinom je mišljenju svake godine situacija sve gora, posebice od 2015. kada su prvi put organizirana dva odvojena službena događaja kao fizičke manifestacije dvije dimenzije VRA Oluja, odnosno, gledanja iz perspektive pobjednika i stradalnika:

“Te 2015. nakon devetnaest godina obilježavanja bez uključivanja Srba iz Hrvatske, u Srbiji je prvi put formalno organiziran događaj na najvišoj razini. Da se u Republici Hrvatskoj pronašlo političke volje za inkluzivniji pristup možda ne bi ni bilo razdvojenih obilježavanja. Od tada poruke svake godine samo produbljuju jaz između dviju zemalja. Iako se mnogima nakon posjeta Aleksandra Vučića Hrvatskoj u veljači ove godine činilo da bi se odnosi mogli poboljšati, sada su pali na najnižu razini od potpisivanja Sporazuma o normalizaciji odnosa iz 1996. godine. No zaokret je uvijek moguć. Unatoč tome što predsjednik Srbije nastavlja graditi narativ o Srbima kao o najvećim žrtvama rata, puštajući da u očima njegovih glasača agresija JNA i srpskih jedinica na Vukovar, kao i etničko čišćenje Hrvata s jedne trećine teritorija u 1991. te strahovlada koja je uslijedila, skliznu u drugi plan, hrvatske vlasti mogu preuzeti inicijativu. Za početak očekujem da policija izvrši svoju obavezu i podnese prekršajnu prijavu protiv Marka Perkovića Thompsona zbog uzvikivanja ustaškog pozdrava u Glini. Nedopustivo je da policija odustaje uz objašnjenje da je ustaški poklič dio njegove pjesme, a temelji to na odluci prekršajne sutkinje iz Slunja koja se kosi s praksom Visokog prekršajnog suda i Ustavnog suda. Policija je bila i dužna žaliti se na tu odluku, što je propustila učiniti. Kao što je dužna prijaviti svako korištenje pozdrava ‘za dom spremni’ u javnom prostoru.”