Ima li predsjednica države i pametnijega posla od ideološkoga obračunavanja s poviješću ili dubokoumnoga raspravljanja o lokaciji svojega ureda? Odgovor je trenutno nejasan. Primjećuje se da gospođa Grabar-Kitarović u svojim nastupnim potezima teži za desničarski intoniranom originalnošću po svaku cijenu, tjerajući građane da se svrstaju u ortodoksno nacionalistički poredak kakav forsira HDZ.Uklonila je zadnjih dana sve preostale Brozove predmete, uspomene i artefakte iz vile Zagorje, čime se bitno distancirala od hrvatskog antifašizma. Poruka te akcije glasi: predsjednica je nešto suprotno, nešto državotvorno, rekli bi autori hrvatskoga novogovora.

SAVEZ ANTIFAŠISTIČKIH BORACA s pravom je odbio njezino pokroviteljstvo nad svojom obljetničkom proslavom, na što je gospođa GK “izrazila žaljenje”. Što je očekivala? Da će nahraniti opsesivnu mržnju prema Brozu, antifašizmu i građanskoj demokraciji, na kojoj živi njezina ekstremistička izborna baza, i pred svijetom u isto vrijeme odglumiti nekakvu pozitivnu antifašističku aktivisticu? Ne ide to zajedno. S obzirom na odnos prema Brozovoj ostavštini, gospođi predsjednici i njezinim savjetnicima ne bi loše legla doza povijesne pedagogije. Da nije bilo Broza, Kolinda GK danas bi morala pokazivati putovnicu – pa makar i diplomatsku – na Sušaku kod Rijeke, svega nekoliko kilometara od svoje rodne zone u okolici Grobničkoga polja. Odlučno reagirajući na povijesnu priliku koja se u jednom trenutku ukazala, Broz je – kao ratni pobjednik – Hrvatskoj zauvijek otvorio put preko Rijeke, kroz Učku, u magičnu dolinu Istre koja je svakako jedan od najzanimljivijih, odnosno najvrednijih europskih prostora.

Za takav nacionalni podvig, a ujedno i za antifašističku definiciju države, ili za konfederalni Ustav koji je republikama poslije omogućio samostalnost, Broz je danas od hrvatske predsjednice dobio posmrtnu zahvalnost u formi izbacivanja svojih zadnjih stvari iz namjenske zagrebačke vile, u kojoj je boravio kratko i rijetko. Za Kolindu Grabar-Kitarović važnije je što o Brozu misli šatordžija Đ. Glogoški od onoga što je Broz doista bio, i kako su se prema njemu odnosila najveća svjetska državnička imena. Takav stav prema hrvatskom antifašističkom naslijeđu određuje i dimenzije njezine predsjedničke stature.

Predsjednica tvrdi da ne trpi Broza “jer je bio diktator”, što je zanimljiva logika. Zar Tuđman, kojega ona navodno obožava, nije bio diktator? Zar je on paradirao kao “bili cvitak” demokracije? Besmislica. Došao je na vlast zahvaljujući privatnom tajnom sporazumu s Ivicom Račanom (koji 1990. godine nije u sebi vidio ratnoga vođu), a sve kasnije izbore dobio je jer je sam brojio glasove, uz kreativnu asistenciju Josipa Manolića. Ako je riječ o prirodi njegove vlasti, u Hrvatskoj se gotovo nikakav posao nije mogao dobiti bez Tuđmanova odobrenja. On je osobno – procjenjujući političku lojalnost kandidata – odlučivao tko će ovdje osvajati firme u pretvorbi, državne stanove, menedžerske kredite, građevinska zemljišta i razne lukrativne domovinske dužnosti, a tko će dobiti državnu priliku da u miru krepa od gladi, ili da se iseli, ako može.

O. K. Svatko ima pravo na svoje idole, pa i Kolinda GK na Tuđmana, ali racionalna političarka ne bi smjela mrziti jednog diktatora zato što je bio diktator, a fetišizirati drugog diktatora premda je bio diktator. Trebao bi tu djelovati nekakav osjećaj za nijanse i građanski red – utoliko više što je gđa Kolinda pobijedila s vrlo tijesnom prednošću koju su joj pribavili rudimenti, i prema građanskom staležu stoji nategnuto fifty-fifty – no tražiti takvu suptilnost kod hadezeovske aktivistice očito je isto što i u moru loviti soma. Eliminacija Brozovih stvari iz vile Zagorje ujedno je i znak da Tomislav Karamarko pojačava svoj utjecaj na Ured predsjednice. Hrvatska se ozbiljno suočava s galopom rigidnoga nacionalizma i nasilnim pokušajima redefiniranja svoje povijesti.

OSIM IZBACIVANJA BROZOVIH STVARI S PANTOVČAKA, predsjednica Grabar-Kitarović nastavlja se baviti i Pantovčakom kao takvim, odnosno špekulacijama o promjeni lokacije Ureda predsjednice. Osnovala je nekakvo povjerenstvo koje bi trebalo procijeniti gdje će predsjednica stolovati (Visoka, Pantovčak, reducirani Pantovčak, Markov trg…). Neki ljudi, i neke organizacije, u Hrvatskoj zaista imaju vremena i novaca na bacanje. Jasno je da vili Zagorje ne fali savršeno ništa i da je to idealno mjesto za šeficu države, ali potrebno je na svaki način održavati antititoističke tenzije jer gospodin Karamarko, u kroničnome nedostatku kreativnijih ideja, na vlast želi doći oštrom borbom protiv hrvatske predtuđmanovske prošlosti, a vila Zagorje proglašena je u hadezeovskoj vizuri njenim neprihvatljivim dijelom. Skrivaju se tu i drugi motivi. Eventualnim preseljenjem na Markov trg predsjednica bi uspostavila vizualni “paritet” prema Vladi, smještenoj preko puta, na drugoj strani trga. Dvije potpuno raznorodne i antagonističke državne poluge moći zatekle bi se na istome mjestu, što simbolički odgovara gospodinu Karamarku koji predsjednicu promatra kao sredstvo za rušenje vladajuće koalicije. Na Markovu trgu predsjednica bi – s obzirom na međusobnu blizinu – mogla možda agresivnije docirati Vladi i natjecati se s njom u podjeli utjecaja. Osim toga, radi se i o iznimno vrijednom šumskom prostoru koji okružuje vilu Zagorje.

TREBALO BI PAŽLJIVO PROUČITI ŠTO SE DOGODILO S CIJELIM PANTOVČAKOM ZA VRIJEME TUĐMANA. Elitna, stara i vrlo pažljivo projektirana zagrebačka četvrt na brdu prema Medvednici pretvorena je preko noći u konstruktivistički eksperiment, s betonjarama nagomilanim na metar udaljenosti jedna od druge. Zaslužni domoljubi natrpavali su se tamo kako su htjeli. Napusti li predsjednica lokaciju, ona gubi svoju funkciju i automatski postaje meta građevinskih predatora, najčešće povezanih s HDZ-om, kao i s gradskim upravama. Zemljište je suviše veliko i suviše atraktivno da bi ostalo “samo” njegovana park-šuma. S odlaskom predsjednice započet će pritisci da se provede “urbanizacija”, u kojoj se za odabrane skrivaju milijuni. Na takvu mogućnost upućuje dosadašnje hrvatsko iskustvo. Ista je stvar i s reduciranjem prostora oko rezidencije. Ako se kompleks smanji, ostatak je građevinski plijen. Možda je u tome i dio razloga zašto se uopće pokreće pitanje promjene adrese predsjedničkog ureda. Možda. Premijer Milanović, prema vlastitim riječima, apsolutno je protiv uklanjanja Brozove biste i drugih stvari iz vile Zagorje, a bio je i protiv promjene lokacije Ureda, ali ne želi ulaziti u raspravu s predsjednicom i na taj način sudjelovati u njezinome, kako je rekao, “produžetku predsjedničke kampanje”. Stav je elegantan, nema sumnje, no svrsishodnost mu je upitna. Izbacivanje Brozovih memorabilija HDZ-ov je ustupak filofašistima i doprinos daljnjoj polarizaciji hrvatskoga društva, a iseljenje iz vile Zagorje moglo bi biti početak jedne nove, ubave, mastodontske pljačke i uništavanja nacionalnih vrijednosti.