Početkom studenoga izašla je iz tiska dugo pripremana i najavljivana knjiga „La Joie de Pariz / Radost Pariza – riznica umjetnosti“ (Meridijani i IRMO), autora Damira Demonje, povjesničara umjetnosti i znanstvenog savjetnika u trajnom zvanju s Instituta za razvoj i međunarodne odnose u Zagrebu. Knjiga nije nastala slučajno i spontano, već na inicijativu urednice Petre Somek ispred izdavačke kuće Meridijani iz Samobora, koja je Demonju ranijih godina angažirala da piše članke o Parizu u hrvatskom edukativnom časopisu za zemljopis, povijest, ekologiju i putovanja „Meridijani“, čija je urednica od 2001. Petra Somek shvatila je prema Demonjinom pristupu građi kako na našem tržištu ne postoji sličan priručnik o Parizu, koji može rasponom informacija pokriti i zadovoljiti onoga tko se prvi put priprema za odlazak u Pariz, kao i stručnjake iz povjesničarsko-umjetničkih niša koji su nebrojeno puta bili u Parizu.

Osamnaest opsežnih tekstova podijeljeno je u tri cjeline – Arhitektura, Muzeji i Kulturno-turističke atrakcije – a novi tekstovi napisani za knjigu vezani su uz eseje o Seini, muzeju Centre Pompidou i Nacionalnom muzeju Picasso. Damir Demonja od srpnja 1994. do danas upoznaje Pariz, u više je navrata živio i istraživao o njemu dok je pripremao doktorat, a rezultat je svih tih okolnosti knjiga koja je žanrovski spoj stručnog članka, putopisa, kulturološkog eseja i preciznog vodiča za turiste i ljubitelje umjetnosti. Bez obzira na to što svako poglavlje i tekst vrve preciznim podacima, knjiga se čita u jednom dahu, a obilje iznimno kvalitetnih fotografija pariških lokaliteta, zgrada i muzeja pretvara je i u svojevrsnu foto-monografiju Pariza. Više o knjizi Damir Demonja otkrio je u intervjuu Nacionalu.

NACIONAL: Vaša knjiga o Parizu pisana je iz perspektive kulturne povijesti, povijesti umjetnosti i povijesti arhitekture na istovremeno stručan i popularan način i čita se i kao zbirka pripovijetki i kao turistički vodič. Jeste li svjesni da ste uspjeli napraviti prvu takvu knjigu o Parizu na hrvatskom jeziku?

Kada sam pisao tekstove za knjigu, prije svega sam želio prenijeti radost i ljepote koje sam otkrio u svom višedesetljetnom, sustavnom upoznavanju Pariza i životom u njemu. Pariz je toliko povijesno-umjetnički i kulturno višeslojan, on mi je uvijek više od svih svojih prepoznatljivih spomenika i lokacija koje je nužno posjetiti kada se prvi put pohodi taj grad, kao što su Eiffelov toranj, Montmartre, bazilika Sacré-Cœur, Champs Élysées…. Stoga sam odlučio pisati o manje poznatim ili nepoznatim atrakcijama Pariza, onima koje također treba poznavati kako bi se Pariz prikazalo i doživjelo u njegovoj cjelovitosti. O vrijednosti knjige postao sam svjesniji kada su mi njezini ugledni znanstveni recenzenti, jedan ih Hrvatske i dvoje iz inozemstva, skrenuli pozornost da se radi o prvom takvom djelu na hrvatskom jeziku, priručniku, odnosno vodiču koji interpretira urbane ambijente i pojedinačne građevine Pariza, informativnom jer predstavlja novi tip izdanja kakvo će zasigurno biti zanimljivo širokoj publici. Knjiga je doprinos proučavanju Pariza kao turističke destinacije kulturnog turizma, pruža stvaranje sveobuhvatne slike o njegovim značajnim turističkim lokacijama i može poslužiti kao priručnik, odnosno vodič kroz Pariz.

NACIONAL: U svakoj od 18 priča prezentirate povijesni, kulturološki, pa čak i didaktičko-edukativni sloj o temi koju obrađujete. Sve ono što bismo inače morali tražiti na desetak mjesta o jednoj pariškoj lokaciji, zgradi ili muzeju, iznimno pregledno sintetizirate u jedno poglavlje. Koliko ste radili na pojedinom tekstu?

Drago mi je što ste primijetili da su višerazinska znanja koja sam prikupio i oblikovao u svakom od 18 tekstova, mnoštvo informacija koje su raspršene na brojnim mjestima i na različite načine. U pristupu svakoj temi želio sam je prikazati u što većoj cjelovitosti tako da u njoj predstavim sve ono što bi mene zanimalo o konkretnom spomeniku, arhitektonskoj građevini, muzeju, kulturno-turističkoj atrakciji. Već istraživanje literature, njezino čitanje i obrada, kao i pronalaženje svih podataka i njihova provjera, iziskivali su puno vremena, a pribrajam i sve one sate, koji bi se lako mogli pretvoriti u dane, koje sam proveo na samim spomenicima i lokacijama.

NACIONAL: Spominjete u uvodu u knjizi da ste se u brojnim kraćim i duljim boravcima u Parizu uklopili u dušu grada poput njegova autentična stanovnika i upoznavali detaljno pojedine gradske četvrti, lokacije i običaje za koje znaju samo Parižani, zar ne?

U istinskom otkrivanju Pariza pomagali su mi isprva moji prijatelji i prijateljice koji su živjeli u tome gradu, a istih smo ili srodnih struka, dakle, povjesničari umjetnosti, arhitekti, antropolozi… Tako sam Pariz polako i temeljito istraživao i otkrivao dijelom s njima, a ostalo sam. Uvijek sam smatrao privilegijom i srećom povremeno živjeti u gradu s kojim sam, na stanovit način, sazrijevao, u kojem sam razvijao i širio profesionalna znanja i gdje sam uživao u finim i pristupačnim restoranima i slastičarnicama.

NACIONAL: U svako poglavlje i temu ubačen je meni važan narativni sloj, a to je kako Parižani doživljavaju pojedinu zgradu, ambijent, arhitekta, muzej, kako ih kritiziraju, prihvaćaju, vole ili mrze. Ne biste to mogli bez dugotrajnog „osluškivanja pulsa“ Pariza?

Točno. Tijekom godina u Parizu sam stanovao na različitim adresama u pet arondismana, što mi je pružilo mogućnost istraživanja svojih susjedstava u kojima sam živio poput lokalnog stanovnika. Upravo te mogućnosti redovitog privremenog življenja u Parizu omogućile su mi da ga polako i temeljito istražujem i otkrivam, čineći me njegovim „pravim“ stanovnikom, „Parižaninom“, koji se sjajno služi javnim prijevozom i koristi pogodnosti života. Uz to, šetao sam pariškim bulevarima, ulicama, trgovima, parkovima, pohodio kulturne i turističke znamenitosti i otkrivao nove, posjećivao izložbe, predstave, koncerte i art et essai kina na Lijevoj obali, družio se, razgovarao, raspravljao s pariškim prijateljima i prijateljicama.

NACIONAL: Koji su vam muzej, zgrada ili lokacija intimno najbliži i najposebniji, ako to želite otkriti? To neće umanjiti ljepotu cjeline knjige!

Fasciniraju me originalnost i smjelost veličanstvenih arhitektonskih izvedbi nagrađivanog Franka Gehryja i njegova Zaklada Louis Vuitton inovativne dekonstruktivističke arhitekture koja nalikuje divovskoj skulpturi; djela Renza Piana kao što su Zaklada Jérôme Seydoux-Pathé, koja je možda nadahnuta morskim svijetom i nalikuje staklenom „organskom stvorenju“, i Centar Pompidou koji je „urbani stroj“. Moram se diviti ideji i realizaciji poslovne četvrti nebodera i skulptura La Défenseu, s više od 70 nebodera i muzejom na otvorenom sa 70-ak maštovitih skulptura. Po posebnosti, izdvojio bih Muzej kanalizacije, rijedak primjer takvog poučnog i didaktičkog muzeja u Europi, ili pariške katakombe, tunele kamenoloma u kojima su smještene kosturnice. No svaki muzej, zgrada ili lokacija privlačni su na svoj jedinstveni način, koji izaziva zanimanje smještajem, važnosti/osobitosti, postavom izložaka, pričom/poviješću, osobnim doživljajem.

NACIONAL: Primjerice, eseji o povijesti Louvrea, Muzeja Rodin, Muzeja Picasso ili Muzeja kanalizacije nešto su najbolje što sam do sada pročitala na tu temu. Za to su bile potrebne opsežne pripreme i proučavanje građe?

Za svaki muzej, zgradu i lokaciju temeljito sam se i dugo pripremao, a onda sam sva ta znanja i informacije provjeravao in situ. Tekstove sam oblikovao kao priče prožete provjerenim činjenicama, zanimljivostima, praktičnim informacijama, preporukama, fotografijama i s vrlo malo moga, subjektivnoga, tek u opisu doživljaja, korisnosti, potrebitosti i svrhovitosti posjeta obrađenoj destinaciji. Namjerno sam tako strukturirao tekstove jer sam smatrao da čitatelju treba pružiti zanimljivu priču s vjerodostojnim faktografskim podacima i servisnim informacijama, na temelju koje on sam treba oblikovati vlastito mišljenje i samostalno donijeti odluku o tome je li mu priča o nekom od spomenika arhitekture, muzeja ili kulturno-turističke atrakcije dovoljno zanimljiva, intrigantna i poticajna da ih sam odluči posjetiti.

NACIONAL: Koliko ste puta bili u pariškim katakombama i kako je to iskustvo promijenilo način na koji od tada percipirate i vidite „gornji“ Pariz?

Ne bih znao točan broj posjeta pariškim katakombama, sigurno ih je jako puno, ali me posjet njima uvijek fascinirao. Naime, radi se o kosturnicama smještenima u nekadašnjim podzemnim kamenolomima s kraja 18. stoljeća, koje čine nizovi špilja i tunela u kojima se nalaze kosti šest milijuna Parižana pa one predstavljaju najveću grobnicu na svijetu. Prilika je to za otkrivanje drukčijeg Pariza, onog podzemnog, makabričnog, „grada ispod grada“ koji raskriva dio povijesti Parižana. A taj „donji“ Pariz jedinstven je i osobit poput „gornjeg“, kao da se radi o paralelnim svjetovima, od čega šetnja ovim podzemnim, s hodnicima sazdanim od pedantno slaganih ljudskih lubanja i kostiju stanovite ljepote, priziva tajanstvene osjećaje, ali i odavanje poštovanja umrlima.