Nacionalov izvor dao je policiji i Ministarstvu branitelja detaljne informacije o tome zašto sumnja da bi se posmrtni ostaci stotina osoba nestalih nakon pada Vukovara mogli nalaziti na području Kosova, prema scenariju koji je primijenjen i na zataškavanje zločina nad albanskim civilima na Kosovu 1999.

Predstavnici Ministarstva branitelja i pripadnici hrvatske policije dobili su neposredno prije Nove godine detaljne informacije o tomu gdje bi se mogli nalaziti posmrtni ostaci više stotina osoba koje se vode kao nestale u prvim danima neposredno nakon okupacije Vukovara u studenome 1991. Izvor tih informacija je nakon višegodišnjeg istraživanja i kontakata koje je ostvario s izvorima s područja Kosova, došao do određenih indicija koje je vrlo detaljno prenio pripadnicima Ministarstva branitelja i policijskim istražiteljima. Na temelju tih indicija, najveći dio osoba koje se vode kao nestale na području Vukovara 1991. zapravo su ubijene i potom su njihovi posmrtni ostaci organizirano prevezeni nekoliko stotina kilometara daleko od mjesta zločina.

PREMA TVRDNJAMA ISTOG IZVORA, odvezeni su na područje Kosova. Policija je započela izvide s ciljem rekonstrukcije događaja i utvrđivanja istinitosti spomenutih tvrdnji. Izvor koji je o svojim saznanjima obavijestio policiju i predstavnike Ministarstva branitelja, došao je do preciznih koordinata lokacija masovnih grobnica s posmrtnim ostacima osoba koje se vode kao nestale na području Vukovara 1991. godine. Nacional je stupio u kontakt s navedenim izvorom koji je potvrdio svoje navode, ali s molbom da se zbog interesa istrage javno ne iznose detalji o mogućoj lokaciji masovnih grobnica, kao niti njegov identitet. Ta osoba tvrdi da je svoja saznanja i ranije pokušala dostaviti tadašnjim predstavnicima hrvatske vlade, ali su ga potpuno ignorirali. Pokažu li se tvrdnje tog izvora pouzdanima, obitelji nestalih osoba napokon bi mogle doznati što se dogodilo s njihovim bližnjima te ih dostojno sahraniti. Ujedno bi odnosi sa Srbijom ponovno bili stavljeni na kušnju, što u konačnici može pridonijeti normalizaciji odnosa dviju država te omogućiti Srbiji da se u punoj mjeri suoči s razmjerima ratnih zločina u koje su bili uključeni njeni građani, od kojih su neki i danas protagonisti društvene i političke scene.

Pokažu li se te tvrdnje točnima, radilo bi se o organiziranom državnom prikrivanju zločina, kakvo se nastavilo i nekoliko godina kasnije i to upravo na Kosovu, a detaljno se opisuje u filmu “Neidentificirani” Nemanje Babića i Marije Ristić. Film govori o još uvijek nekažnjenim srpskim zločinima u kosovskim selima 1999., koji se sustavno nastoje zataškati.

U SELIMA LJUBENIĆ, ĆUŠKA, PAVLJAN I ZAHAĆ u blizini Peći srpski vojnici ubili su tada više od stotinu civila. Tijela su dijelom spaljena, a dijelom zakopana u masovnim grobnicama koje su dvije godine kasnije, tijekom 2001. pronađene u policijskom centru u Batajnici kod Beograda. Pokazalo se da su se leševi organizirano iskopavali i transportirali s Kosova u Srbiju, na lokaciju udaljenu nekoliko stotina kilometara. Film proziva zapovjednike koji su zapovjedili napade na spomenuta kosovska sela te odgovorne za ekshumiranje i prebacivanje tijela na tajne lokacije u Srbiji. Na samom kraju nižu se imena navodnih sudionika stravičnih događaja u kosovskim selima. Redom su to umirovljeni i sadašnji visokopozicionirani dužnosnici srpskog MUP-a, brigade i vlade.

Osoba koja se u tom filmu spominje kao pripadnik zločinačkog pothvata, kako ga se ocrtava u postupku na sudu u Haagu, jest Obrad Stevanović, bivši pomoćnik ministra i profesor na beogradskoj policijskoj akademiji. U tom postupku spominje se i dnevnik koji je Stevanović vodio, a koji otkriva da je u zapisniku nakon sastanka o planiranju sakrivanja tijela, Obradović zapisao: “Nema leša, nema zločina.” Je li to tek nastavak provođenja strategije državnog zataškavanja zločina koja se primjenjivala i prilikom agresije na Hrvatsku?

OVI DETALJI POKAZUJU da su visoki srbijanski policijski dužnosnici sudjelovali u koordiniranoj akciji državnog zataškavanja masovnog zločina, planirajući odvoženje posmrtnih ostataka stotinama kilometara daleko od mjesta zločina, kako bi se on zataškao. O tomu su se vodili i pisani zapisnici koji otkrivaju da se sve to vjerojatno radilo po dobro uhodanoj metodologiji. Po svemu sudeći, ta metodologija koristila se i neposredno nakon zločina u Vukovaru 1991. Slučajno ili ne, tvrdi se da su žrtve vukovarskih okupatora s konca 1991. odvezene također stotinama kilometara daleko od mjesta svoje pogibije, iz Vukovara na područje Kosova. Vjerojatno s istim ciljem s kojim su se osam godina kasnije, u okolici Beograda, trajno nastojali sakriti posmrtni ostaci žrtava s Kosova.

Pokažu li se točnima navodi da se na području Kosova nalaze masovne grobnice Hrvata, radilo bi se o sličnoj metodi prikrivanja ratnih zločina. Film o skrivanju kosovskih žrtava u okolici Beograda tako bi posredno mogao otkriti sustavnu metodologiju državnih zataškavanja zločina još od početka 90-ih. Tijekom prosinca film je prikazan na Human Rights Film Festivalu u Zagrebu, a producirala ga je Balkanska istraživačka mreža BIRN. U Srbiji službenih reakcija na taj film nema. Film nije dospio do mainstream medija, a u Beogradu se emitirao tek na jednoj zatvorenoj projekciji u Centru za kulturnu dekontaminaciju.

UPRAVA ZA ZATOČENE I NESTALE Ministarstva branitelja od nadležnih državnih tijela zatražila je provjeru tvrdnji prema kojima se tijela nestalih s područja Vukovara zapravo nalaze na Kosovu.

Iz Ministarstva branitelja rekli su za Nacional da dosad nisu zaprimili povratne informacije koje bi bile korisne u rješavanju slučajeva nestalih hrvatskih branitelja i civila u agresiji na Hrvatsku. “Uprava za zatočene i nestale Ministarstva branitelja ima otvorenu i kvalitetnu suradnju s Ministarstvom unutarnjih poslova, obavještajno-sigurnosnim agencijama te županijskim državnim odvjetništvima u Hrvatskoj, a osnovana je i radna skupina u kojoj su predstavnici svih tih institucija. Sve prikupljene informacije prosljeđuju se upravo tim institucijama na operativnu provjeru u okviru njihovih zakonskih nadležnosti”, rekli su iz Ministarstva branitelja.

Ministar branitelja Predrag Matić nije želio komentirati pitanja vezana uz tijek istrage, ali niti političke konotacije koje iz toga mogu proizaći. Neslužbeno, međutim, od visokopozicioniranih osoba u Ministarstvu branitelja može se čuti da su im se građani već javljali s raznim informacijama o nestalim osobama, ali da je ovo prvi put da se spominje mogućnost premještanja ubijenih osoba na lokacije na Kosovu.

“Prvi puta čujem za ovakvu mogućnost, ali mogu reći da već dulje vrijeme cirkulira jako puno sličnih informacija. Neposredno nakon pada Vukovara, primjerice, kolale su informacije kako su neki ljudi odvedeni u Beograd, gdje ih se držalo u zarobljeništvu, međutim, za neke od njih ispostavilo se da su smaknuti na Ovčari. Jedino što mi možemo u slučaju ovakvih prijava je proslijediti ih MUP-u i obavještajnim službama. Ako bismo i imali saznanja o istinitosti takvih tvrdnji, u interesu istrage ne bismo ih smjeli komentirati”, rekao je za Nacional visoki izvor iz Ministarstva branitelja.

Prema podacima Opće bolnice Vukovar, do sloma obrane grada poginulo je 1624 ljudi, a ranjeno je više od 2500. U srpske koncentracijske logore odvedeno je oko 5000 zarobljenih branitelja i civila, a iz grada je bilo prognano oko 22.000 Hrvata i ostalih građana koji nisu bili srpske nacionalnosti.

Na dan okupacije Borova Naselja 19. studenoga 1991. ubijene su 54 osobe, njih još 80 nakon okupacije, dok je u cijeloj četvrti u skoro tri mjeseca opsade grada poginulo 176 civila i branitelja. Iz Borovo Commercea 115 ranjenika odvedeno je u nepoznato. Oko 60 stanovnika Borova Naselja vode se kao nestali.

MINISTARSTVO BRANITELJA raspolaže s popisom 1147 poginulih i nestalih hrvatskih branitelja na području grada Vukovara 1991. te poginulih i nestalih pripadnika Civilne zaštite Vukovar i svih ostalih osoba koje su poginule ili nestale u obavljanju vojnih i drugih dužnosti po nalogu državnih tijela Hrvatske. Taj popis ne uključuje civile, a govori se da ih je poginulo oko 3000. Za stotinama nestalih još uvijek se traga.

Evidentiranje i prikupljanje podataka o nestalim osobama i referentnim uzorcima samo je jedan od segmenata u procesu traganja za nestalim osobama. Prije konačne sahrane identificiranih žrtava, obavljaju se i terenska istraživanja, ekshumacija posmrtnih ostataka, njihova obrada i identifikacija. U utvrđivanju neregistriranih grobnih mjesta koriste se geološka i geofizička metoda, a metodom genomske i mitohondrijske analize DNA obrađuju se i identificiraju posmrtni ostaci.

Taj model Hrvatska od ulaska u Europsku uniju ima obvezu prenositi na slabije razvijena društva. Sredinom studenog 2014. čelnici hrvatske Uprave za zatočene i nestale Ministarstva branitelja s tim su ciljem posjetili upravo Kosovo. Na poziv Komisije Vlade Republike Kosovo, u Prištini su kratko boravili pomoćnik ministara Ivan Grujić te načelnica Sektora za traženje osoba zatočenih i nestalih u Domovinskom ratu Višnja Bilić. Na njihovu sastanku s predsjednikom kosovske Komisije za nestala lica Prenkom Gjetajem i ključnim sudionicima u procesu istraživanju nestalih na Kosovu, bilo je, među ostalim, riječi o potrebi poduzimanja konkretnih koraka u rješavanju slučajeva od zajedničkog interesa. Ustanovili su da je takav slučaj i agresija na Hrvatsku 1991/92. budući da je tada nestao određeni broj osoba s Kosova, a s druge strane su u službenoj evidenciji Uprave za zatočene i nestale Ministarstva branitelja evidentirani i nestali na Kosovu.

U ožujku 2015. u Zagrebu su se ponovno sastali Grujić, Gjetaj i članovi Komisije kako bi učvrstili suradnju. Predsjednik Komisije Prenk Gjetaj tada je iskazao interes za educiranje i stručno usavršavanje stručnjaka s Kosova u Republici Hrvatskoj te je hrvatski model pohvalio kao visoko kvalitetan.

Obje zemlje suočile su se s iskustvom masovnih nestanaka tijekom posljednjih ratova sa Srbima na svojim teritorijima te se s rješavanjem tog problema suočavaju i danas.

Ljiljana Alvir, predsjednica Saveza udruga obitelj zatočenih i nestalih hrvatskih branitelja, prilikom kolone sjećanja na vukovarsku tragediju 2014. upozorila je na potrebu ubrzanja potrage za nestalima. Za Glas Slavonije je tada rekla kako problem leži u nedostupnim arhivama Srbije te u ljudima koji još žive na području Vukovara i koji znaju istinu, ali je ne žele reći. “Mislimo da se može više učiniti u procesu traženja, a vjerujemo i da Ministarstvo branitelja može puno napraviti u smislu pritiska na Srbiju”, kazala ja tada Ljiljana Alvir i nadodala da se dobrosusjedski odnosi ne smiju njegovati na uštrb osnovnih problema međuljudskih odnosa.

NA IZJAVU MINISTRA PREDRAGA MATIĆA da je pronalaženje tijela žrtava srpske vojske humanitarno pitanje koje ne smije biti političko, Ljiljana Alvir uzvratila je da je ono iz ugla obitelji humanitarno, ali je u osnovi pravno i političko pitanje. “Političko pitanje zato što ga jedino politika može riješiti, a političko i u negativnom kontekstu, jer ga politika koristi ponekad u svakodnevne svrhe”, rekla je tada Ljiljana Alvir.

Iako ministar Matić na upit Nacionala nije želio govoriti o političkom kontekstu pitanja nestalih, visoki izvor iz Ministarstva branitelja za Nacional je rekao: “Naravno da bi to bilo političko pitanje, ali pod uvjetom da to nije još jedna od dezinformacija kakve smo dobivali i prije.” Taj izvor upozorio je da pisanje o tijeku istrage može imati i negativne posljedice jer se u slučaju Srbije teško može očekivati pozitivan pritisak medija koji bi mogao pridonijeti otvaranju državnih arhiva i ubrzanju istrage koja bi zasigurno odgovorila na pitanje o umiješanosti srbijanskih državnih institucija u prikrivanje zločina počinjenih u vrijeme Domovinskog rata.

“Poznato je da je sloboda medija u Srbiji na znatno nižoj razini nego u Hrvatskoj, a čak i kad bi se mediji dotakli tog pitanja, to bi možda čak moglo dovesti do novog pokušaja prikrivanja dokaza od strane potencijalno upletenih osoba ili čak institucija”, smatra izvor iz Ministarstva branitelja. No, u konačnici, bez obzira na političke konotacije, Nacionalov sugovornik smatra da bi svi trebali ipak prvenstveno voditi računa o tome da je potrebno učiniti sve što je moguće kako bi obitelji žrtava napokon ostvarile pravo da saznaju istinu o sudbini svojih bližnjih i mogle barem u miru pokopati njihove posmrtne ostatke.

Rješavanje pitanja nestalih trebalo bi spadati u strateške ciljeve ne samo vlada nekada zaraćenih zemalja s ovih područja, nego i europskih te međunarodnih vladinih i nevladinih organizacija.