Kada su rimski carevi, Michelangelo i Musolini trebali najbolji mramor znali su kamo poći, u Carraru u Toskani, no neki su zabrinuti za budućnost kamenoloma koji se koristi tisućama godina, piše u nedjelju BBC.

Kamenolom se nalazi u regiji Lunigiana na sjeverozapadu Toskane, području poznatom po šumama kestena punima vukova i divljih svinja, kristalno čistoj rijeci Magra i dramatičniom brdima Carrara iz kojih se mramor izvlači već 2000 godina.

Nekoć su ondje rimski robovi iskapali mramor za gradnju Pantenona i Trajanovog trijumfalnog stupa. U 19. stoljeću kamenolomi su postali centar anarhističkog pokreta (kamenoklesari su oduvijek bili poznati kao dobri organizatori), a neke danas vode zadruge.

Problem je, međutim, što golemi strojevi režu milijune tona dragocjenog kamena koji završavaju u luksuznim kupaonicama u Kini i Dubaiju.

Zbog toga su sve češći glasovi koji upozoravaju da je iskorištavanje rudnika postalo neodrživo, piše BBC.

Rad u kamenolomu oduvijek je bio opasan, pa je tako poznato da je Musolinijevim ljudima u 30-tim godinama prošlog stoljeća trebalo šest mjeseci da pomoću užadi i poluga izvuku samo jednu golemu mramornu ploču.

Posao se u Carrari prenosi s ovca na sina. Franco Barratini (75) u kamenolomu radi o dvanaeste godine i vlasnik je “Michelangelove pećine”, vrlo rijetke, bijele žile mramora koju je koristio slavni renesansni umjetnik.

Prema predaji, Michelangelo je osobno dolazio u kamenolom i birao kamene blokove koje je kasnije prebacio u svoj atelje.

“Kada dječak dođe u kamenolom zovu ga ‘bagascio’ ili prostitutka, jer radi najprljavije poslove. Nosio sam vodu, kamen, poput roba. Osjećao sam se kao najbjednije dijete na svijetu”, kaže Barratini.

U radionici pored kamenoloma leži golema replika Michelangelovog Davida. Priča se da bi na trgu Piazza della Signoria u Firenci trebala zamijeniti oštećenu repliku koja se ondje sada nalazi.

Cijena tog komada mramora, a riječ je o oko 55 tona, iz iste žile iz koje je Michelangelo 1501. izradio originalnog Davida, neprocjenjiva je.

Velik broj stanovnika migrirao je iz Lunigiane nakon svjetski ratova, većinom u Ameriku. Sela oko kamenoloma su poluprazna, a smokve zarasle u korov.

Barratini, poput ostalih radnika u kamenolomu, ima neku auru čovjeka koji preživljava usprkos svim teškoćama. To su ljudi jedinstvene snage, čvrsti poput mramora koji iskapaju.

“Nema toga što čovjek ne može učiniti”, glavom upirući prema Davidu. “Samo sam ga došao vidjeti”, dodao je.