Dana 19. lipnja 1908. u siromašnoj sobi jednog pariškog hotela pronađen je ustrijeljen 23-godišnji hrvatski slikar Josip Račić. Službeno je objavljeno da se radi o samoubojstvu. Bila je to za uzavrelo pariško okružje tek jedna od bezbrojnih nesretnih umjetničkih sudbina, no za hrvatsku umjetnost i kulturu gubitak jednog od najvećih slikarskih majstora s početka stoljeća.

Zagrebački su Horvati, naselje uz Savu, obilježili cijeli njegov život siromaštvom i neimaštinom, što će ga pratiti sve do smrti unatoč snažnom slikarskom daru koji pokazuje već od djetinjstva. Otac, nadglednik stare zagrebačke tržnice, osim litografskog zanata nije sinu mogao pružiti nikakva drugog slikarskog obrazovanja, pa 19-godišnji Račić od svoje skromne ušteđevine preko Beča kreće u München te se ondje upisuje na Akademiju. Tamo pronalazi ugljen, meki crtački materijal koji osjeća ne samo svojim slikarskim senzibilitetom već i svojom dušom, u dubini nesretnom, mračnom i ispunjenom gorčinom. I upravo će ta crnina ugljena poslije na Račićevoj paleti prerasti u nebrojene gradacije mrkoga toplog tona, koji će unutar hrvatske povijesti umjetnosti Račića obilježiti kao jednoga od najvećih virtuoza tonskoga slikarstva.

Crno kao da je bilo zaštitna boja ne samo njegove palete, već i cijeloga njegova kratkog života koji u hrvatskom slikarstvu ostaje zabilježen antologijskim djelima velikog i tihog umjetnika što su mu nesretan život i tajanstvena smrt uspjeli zamesti grob, no ne i slikarsku viziju jedne iznimne umjetničke ličnosti.