Kad je početkom 2015. godine podnijela prvu tužbu zbog neisplate dodataka na plaću koji su, izračunala je, pripadali njezinu suprugu liječniku za prekovremeni rad u KBC-u Osijek, osječka odvjetnica Sanja Mišević nije mogla ni pretpostaviti kakvu će lavinu time pokrenuti i gotovo dovesti cijeli zdravstveni sustav do kolapsa. Danas njezin odvjetnički ured vodi više od tisuću parnica u kojima diljem zemlje zastupa zdravstvene radnike protiv njihovih zdravstvenih ustanova, a samo osječka bolnica zaposlenicima je dosad isplatila 6.007.288,62 kune na temelju 118 pravomoćnih presuda. Prema još 31 presudi dužna je isplatiti 930.083,45 kuna glavnice plus kamate, a protiv najveće bolnice u istočnoj Hrvatskoj vodi se još stotinjak sudskih postupaka.

Brojke su nešto manje u ostatku zemlje i iz Ministarstva zdravstva izvijestili su Nacional da su zdravstvene ustanove do 18. siječnja ove godine primile 3287 tužbi kojima se traži isplata svakog prekovremenog sata s dodacima na uvjete rada, liječničku odgovornost i akademski stupanj. Parnice se vode na većini sudova u zemlji koji presuđuju gotovo isključivo u korist tužitelja, troškovi se gomilaju, a Centralni obračun plaća (COP) Ministarstva financija i dalje ih jednako obračunava. Ministar zdravstva Milan Kujundžić proglasio se nemoćnim riješiti problem jer ga iz Ministarstava rada i financija uvjeravaju kako plaće obračunavaju u skladu s Kolektivnim ugovorom. Svi čekaju odluku Vrhovnog suda po zahtjevima za izvanrednom revizijom pravomoćnih presuda koje zdravstvene ustanove uporno podnose, a Nacional neslužbeno saznaje da su i sami “vrhovni suci” oko tumačenja Kolektivnog ugovora podijeljeni.

Kako god se riješio problem obračuna plaća zdravstvenim radnicima u Hrvatskoj, pet i pol godina nakon početka primjene Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja, posljedice njegove primjene bit će kataklizmičke. Potvrdi li Vrhovni sud više od 95 posto presuda nižih sudova koji su liječnicima, medicinskim sestrama i tehničarima priznali pravo na isplatu dodataka za prekovremeni rad, bit će to udar na državni proračun težak između dvije i tri milijarde kuna. Utvrdi li, pak, da su im zdravstvene ustanove ispravno obračunavale plaće, stotine njih kojima je već isplaćen novac po pravomoćnim presudama morat će ga vratiti, a sudski troškovi past će na njihov račun. To će dovesti do općeg razočaranja zdravstvenih djelatnika u zemlji, gubitka i ono malo preostale vjere u domaće pravosuđe, do odbijanja prekovremenog rada naročito iznad dopuštenih 250 sati godišnje (neki odrade i tri puta više, a medicinske sestre na anesteziji prikupe i do 900 sati!) i zasigurno do novog vala masovnog iseljavanja liječnika.

Apsurdno je što su baš svi akteri problema suglasni u tome da su liječnici zakinuti u isplatama dodataka na osnovnu plaću za vrijeme prekovremenog rada i da bi bilo pošteno i pravedno to im platiti. Ne slažu se, međutim, oko tumačenja Kolektivnog ugovora pa u Vladi tvrde da im njegove odredbe ne daju na to pravo.

Tako je ministar Kujundžić prije nekoliko dana javno ustvrdio: “Ljudi rade isti posao do 16 sati po jednoj cijeni, a od 16 po nižoj cijeni. Liječnici imaju pravo kada traže da to treba drugačije platiti. To će u novom kolektivnom ugovoru biti riješeno sljedeće godine. S druge strane, mora se poštovati važeći ugovor kako je potpisan, a pravnici mi kažu da se plaće pravilno obračunavaju.”

I ravnatelji bolnica dobili su uputu da ne mijenjaju način obračuna plaća te da sve presude protiv svojih ustanova šalju Vrhovnom sudu na izvanrednu reviziju, tražeći ujednačavanje sudske prakse. Ravnatelj osječkog KBC-a Željko Zubčić misli da je obračun nepravedan prema liječnicima i nelogičan, ali je u skladu s potpisanim Kolektivnim ugovorom pa će u slučaju pozitivnog rješenja revizije biti prisiljen tužbama tražiti povrat isplaćenih dodataka od svojih zaposlenika.

“U znatnom broju revizija umješač nam je Državno odvjetništvo koje zastupa državu. Do odluke Vrhovnog suda i dalje ćemo poštovati pravomoćne presude i ako nam tako nalože, isplaćivati sporne dodatke, a poslije ćemo postupiti po odluci Vrhovnog suda”, rekao je Zubčić, svjestan svih posljedica takvog raspleta.

Kada je čula da se ministar Kujundžić poziva na upute dvaju ministarstava i ne mijenja način obračuna plaća zdravstvenog osoblja, odvjetnica Sanja Mišević predložila je svojoj klijentici iz Zavoda za hitnu medicinu da zatraži mišljenje Ministarstva rada o svom pravu na isplatu dodataka. Da je osobno zatražila takvo mišljenje, Miščević je uvjerena da bi ono bilo drugačije.

Na pitanje je li joj “poslodavac obvezan za prekovremeni rad isplatiti dodatak na minuli rad i za posebne uvjete rada”, iz Kabineta ministra rada i mirovinskog sustava odgovorili su joj kako “smatraju da se uvećanja plaće radnika opisana po više propisanih kriterija, međusobno ne isključuju pa radnik ista ostvaruje u kumulativnom iznosu”.

Dakle, ili u Ministarstvu rada nemaju o tome jedinstveni stav pa je ministar zdravstva razgovarao s niže rangiranim službenicima koji drugačije misle ili se malo zaigrao i prejudicirao mišljenje Kabineta ministra rada kako bi skinuo odgovornost sa sebe. Ni nakon tri tjedna čekanja da nam iz Ministarstva odrede termin za razgovor s ministrom Kujundžićem, nismo ga dočekali pa do daljnjega ostajemo bez odgovora na pitanje zašto odavno nije potaknuo rješavanje sporne isplate dodataka i spriječio financijski udar na sustav, bilo kroz državni proračun ili preko leđa zdravstvenih djelatnika, a u svakom slučaju na račun funkcionalnosti i kvalitete usluge resora koji vodi.

No ministar se potrudio odgovoriti na upit Općinskog suda u Bjelovaru i premda je u njemu napisao da se “Ministarstvo zdravstva neće miješati u predmetne parnične postupke te molimo da o istom obavijestite raspravne suce”, naknadno ipak nije odolio iskušenju. Bjelovarskom Sudu poslao je strogo izdvojenu dokumentaciju, čime je počinio nedopušten utjecaj na neovisnost Suda u postupcima za čiji je ishod izravno zainteresiran.

Među više od stotine tada pravomoćnih presuda u korist zaposlenika zdravstvenih ustanova, poslao je samo tri tada donesene u korist ustanova. Predsjednici Suda poslao je i stručnu studiju Viktora Gotovca, profesora radnog i socijalnog prava na zagrebačkom Pravnom fakultetu, izrađenu po narudžbi njegova Ministarstva, u kojoj brani tezu da je Kolektivnim ugovorom predviđena samo isplata dodataka na osnovnu plaću, ne i na iznos osnovne plaće u obračunu prekovremenog rada.

U odgovoru Ministarstva zdravstva na pitanja Nacionala stoji: “Na traženje Općinskog suda u Bjelovaru i njegove dopise od 3. travnja 2018. do 15. veljače 2019. godine, dostavljen mu je odgovor od 11. srpnja 2018. godine s podacima o 34 pokrenuta parnična postupka zdravstvenih radnika radi isplate dodatka na plaću i prekovremeni rad. Ministarstvo je odgovorilo i da se neće miješati u parnične postupke te isto ponovilo i u dopisu od 21. veljače 2019. Ministarstvo zdravstva nije, dakle, samoinicijativno pisalo Općinskom sudu, nego na njegov zahtjev, pozivajući se na predmete za koje je Sud izrijekom tražio očitovanje Ministarstva.”

Odvjetnica Sanja Mišević o tome je rekla: “Ako je Općinski sud u Bjelovaru od Ministarstva zatražio mišljenje o tim postupcima, onda ću prijaviti Sud! Ministar nije smio činiti ništa čime bi mogao utjecati na sudsku odluku, a on im je poslao jedine tri presude u korist zdravstvenih ustanova, premda su suci koji su ih donijeli kasnije promijenili svoje pravno mišljenje i presuđivali u korist tužitelja.”

Ona je i prije studije prof. Gotovca o vlastitom trošku naručila stručna mišljenja o istom problemu od dvojice Gotovčevih kolega, Vanje Smokvine s riječkog i Marija Vinkovića s osječkog Pravnog fakulteta, te ih dostavila u spis u svim sporovima što ih vodi protiv zdravstvenih ustanova.

“Zašto ministar ne dostavlja Sudu i mišljenja drugih radno-pravnih stručnjaka, nego samo ono profesora Gotovca koje mu odgovara? Zašto nije dostavio niti jednu pravomoćnu presudu u korist zaposlenika, a takve su sve ostale osim one tri? Zašto Vlada uopće naručuje i plaća pravno mišljenje ako nije stranka u postupku? Stranke su zdravstvene ustanove, a ne Ministarstvo zdravstva. Ono na kraju plaća dugove, ali nema se pravo uplitati u sudski postupak. Zato je i predsjednik Vrhovnog suda Đuro Sessa upozorio ministra Kujundžića da ne smije komunicirati s predsjednicima sudova. U svakoj pravno uređenoj zemlji ministar bi zbog takvog gafa morao otići”, ustvrdila je Sanja Mišević.

Nije to bio prvi pokušaj Kujundžićeva utjecaja na ishod tih sudskih postupaka. Prije toga pismeno je ukazao ministru pravosuđa Draženu Bošnjakoviću na “različitu praksu županijskih sudova koji na temelju istih činjeničnih okolnosti donose potpuno oprečne sudske presude te zauzimaju različita pravna shvaćanja na isto materijalnopravno pitanje”. S obzirom na “veći broj istovrsnih sporova te da svakodnevno pristižu nove tužbe, želimo ukazati na neophodnost ujednačavanja sudske prakse”, pisao je Kujundžić kolegi Bošnjakoviću, očito očekujući od njega intervenciju u području za koje je nadležan isključivo Vrhovni sud, čime je pokazao nepoznavanje sustava i nerazumijevanje trodiobe vlasti.

“I nije toliko problem što si ministri međusobno pišu, koliko što to pismo onda završi kao dokazni materijal u sudskom spisu”, istaknula je odvjetnica Mišević i pojasnila da je taj dopis poslan DORH-u na znanje, a iz DORH-a su ga proslijedili sudovima.

Zapitala se i što je to ako nije pritisak na sud te dodala: “Kada neki manje iskusan sudac vidi što misle moćnici iz Vlade, sudi pod opterećenjem. Suce ne bi trebalo brinuti što ministri misle o njihovim predmetima niti bi to uopće smjeli znati. Europski sud za ljudska prava u više je navrata upozoravao izvršne vlasti da ne utječu na pravosuđe, koje mora odlučivati neopterećeno mišljenjima vlade.”

Ministra je i Hrvatska udruga bolničkih liječnika (HUBOL) prijavila pučkoj pravobraniteljici Lori Vidović jer “kontinuirano pokušava utjecati na sudove, odnosno sporove u kojima su liječnici oštećena strana pa od nadležnih institucija očekuju da zaštite pravni poredak, temeljne postavke Ustava o trodiobi vlasti i neovisnost sudbene vlasti”.

Liječnike često pritišću članovi uprava ustanova u kojima rade i šefovi ustrojstvenih jedinica koji im daju dozvole za rad u drugim bolničkim ustanovama.”Otvoreno im zaprijete uskraćivanjem suglasnosti za honorarni rad izvan radnog vremena, angažmanom u prekovremenom radu ili otežavanjem radnih uvjeta. Prije dva tjedna dvojica liječnika iz Vukovarske bolnice povukla su mi tužbe pod pritiskom ravnateljice Vesne Bosanac, premda su znali da će ih dobiti”, navela je odvjetnica Sanja Mišević, koja za neke klijente podiže već treću tužbu nakon što su im po prethodne dvije isplaćeni dodaci.

Pojedini tužbeni zahtjevi penju se do 170.000 kuna pa je zabrinutost oko rješavanja tog problema, prigodom posjeta Hrvatskoj početkom travnja, izrazio i glavni tajnik Europske federacije liječničkih sindikata (FEMS), Slovenac Bojan Popović. Na sastanku s ministrom Kujundžićem rekao mu je da odande gdje nema pregovora, ljudi odlaze, a sve dok on čeka odluku Vrhovnog suda, pregovora nema. Obećao je i da će o toj problematici izvijestiti Međunarodnu organizaciju rada.

Predsjednica Hrvatskog liječničkog sindikata Renata Čulinović Čaić smatra da je odlukom Ustavnog suda o obvezi primjene stava Vrhovnog suda problem zaključen na pravnoj razini i da je prešao u političku sferu.

“Na redu je politička vlast koja se opire promjeni kolektivnog ugovora. Dok ne počnu pritisci izvana, naši će političari odugovlačiti s rješavanjem problema, a iz zemlje će otići još 20 posto liječnika. U Rumunjskoj je bio veći odljev liječnika nego u nas, ali čim su im povisili plaće, ljudi su se počeli vraćati. U Hrvatskoj je plaća liječnika 10 do 12 tisuća kuna i tek s prekovremenim satima zarade poneku tisuću kuna više”, rekla je za Nacional Renata Čulinović Čaić.

Sindikat koji vodi potpisao je ugovore sa sedmero odvjetnika u različitim dijelovima Hrvatske, a poslije Sanje Mišević najviše postupaka imaju Srećko Posavec iz Zagreba i Jelena Batarelo iz Rijeke. Renata Čulinović Čaić navodi: “Prema našim podacima, pokrenuto je više od četiri tisuće sudskih postupaka. Dosad imamo više od 700 prvostupanjskih i više od 200 pravomoćnih presuda od kojih su samo tri izgubljene jer je tužbeni zahtjev bio pogrešno sročen. Rekla sam ministru da će to biti novi Uljanik, ali on čeka odluku Vrhovnog suda. Sastali smo se s njim početkom godine tri puta. Uvjeravala sam ga da je državi jeftinije isplatiti nas bez sudskih i odvjetničkih troškova i kamata, pristali bismo i na obročnu isplatu, ali ništa nismo uspjeli dogovoriti. Na jednom od sastanaka bio je i ministar Pavić s državnim tajnicima, ali svi se oni pozivaju na pravno mišljenje profesora Gotovca i uporno tvrde da nismo u pravu.”

Ona smatra kako u Vladi nisu svjesni da im liječnici održavaju sustav na životu, jer kada ne bi radili i više nego što po zakonu smiju, sustav bi se urušio. Htjela je to pojasniti i premijeru Plenkoviću, ali nije ih primio ni nakon triju poziva na sastanak.

“Naš dopredsjednik sindikata završio je na sudu zbog rada iznad zakonskog maksimuma. Rekao je da je morao raditi jer nije imao tko drugi pa ga je sutkinja oslobodila. To nije normalno, to je totalna ludnica. Jučer sam došla doma nakon 24-satnog dežurstva u 28. satu nakon početka rada. Noćas sam u 3.30 imala hitnu operaciju i kako da kažem da neću operirati? Mi još mislimo da su ljudi važniji od bilo kakvih ograničenja, čak i od našeg zdravlja. Ministar dobro zna kakav je to posao, a premijer ako ne zna, sam je kriv. Problemi su svugdje veliki, posebno u manjim bolnicama gdje se osjeća odlazak svakog liječnika. Idućih desetak godina četiri do pet tisuća liječnika odlazi u mirovinu, a toliko ih neće proizvesti medicinski fakulteti. I oni koji dođu, ne smiju samostalno raditi idućih pet, šest godina dok traje specijalizacija jer moraju biti pod nadzorom specijalista. Ne znam kako ćemo riješiti te probleme”, rekla je Renata Čulinović Čaić.

Vrhovni sud teško će izbjeći političke konotacije svoje odluke, bilo da pogoduje vlasti i državnom proračunu, bilo brojnim zdravstvenim djelatnicima kako bi vratio povjerenje javnosti u pravosudni sustav

Hrvatska je po percepciji neovisnosti pravosuđa u najnovijem istraživanju posljednja u EU-u, a čak 76 posto anketiranih smatra da je stanje loše ili izrazito loše. Kao razloge za to uglavnom navode utjecaj Vlade i političara ili pritisak iz ekonomskih ili drugih posebnih interesa. Stoga, bude li Vrhovni sud odlučio u korist zdravstvenih ustanova – dakle, državnog proračuna – ta će odluka značiti da hrvatski suci u pravilu loše presuđuju. Odluči li u korist zaposlenika, to će značiti da pravne službe u Vladi pogrešno tumače kolektivne ugovore. U svakom slučaju, Vrhovni sud teško će izbjeći političke konotacije svoje odluke, bilo da pogoduje vlasti i državnom proračunu, bilo brojnim zdravstvenim djelatnicima kako bi vratio povjerenje javnosti u pravosudni sustav.

Posljednje informacije govore da su i suci Vrhovnog suda podijeljeni oko te odluke, kao i radno-pravni stručnjaci, pa se čini da ni stav Ustavnog suda o odlučivanju u istovjetnim ili sličnim predmetima, čime je podržana presuda Vrhovnog suda pravosudnim policajcima, ne jamči izvjesnost presude u sporu zdravstvenih radnika s ustanovama u kojima rade.