Kako nekome tko nikad nije jeo jegulje ili žabe objasniti da su ta, za mnoge fine duše ljigava stvorenja prava poslastica, posebno ako se nađete u dolini Neretve. Na putu do Ploča i dalje prema jugu, sjela sam s mamom u restoran Teta Olga – kako i ne bismo kad se mama zove – Olga. Primili su nas na terasu iako smo došle s tri psa. „Može ako su mirni“, rekao je ljubazni konobar. I stvarno su bili mirni, prvih pola sata. Sve dok mene nije zaintrigiralo što to i kamo konobar nosi nabodeno na dugačku željeznu šipku. Izgledalo je, najbliže rečeno, kao mala zmijica, ali budući da sam ipak prije toga pogledala meni, pretpostavila sam da je u pitanju – jegulja. Odmah sam pošla za tom jeguljom, ravno do roštilja koji se nalazi pored terase tako da svaki gost može, ako želi, proviriti i provjeriti u kojoj je fazi njegovo jelo. Teta Olga je u Dalmaciji kultni restoran, otvoren je još 1968. nakon što je kod Ploča prošla magistrala. Izgradio ga je od ušteđevine suprug tete Olge, pomorac Josip Vučić, i to potajno, da ona nije ni znala. I doveo je pred gotov čin, kako kaže legenda. A proslavili su ga nogometaši Hajduka koji su ondje obvezno dolazili kad bi išli na utakmice još u Jugoslaviji. Ali prvenstveno je poznat po domaćoj hrani i isto takvoj atmosferi i ambijentu koji se nije puno mijenjao posljednjih skoro 60 godina. Pa ima onaj pravi retro šarm. Skoro kao da ste „sletjeli” u “Velo misto”, ali u neretvanskoj verziji. Pored roštilja sjedi gospodin Drago. Odmah smo „kliknuli“. Nakon što sam se najprije u sebi iščuđavala kako je ta jegulja poprijeko nabodena i, naravno, kako to itko može poželjeti staviti na tanjur, majstor Drago koji je cijelo vrijeme bio fokusiran na jegulju i na žar, pažljivo i odmjereno dodajući točno toliko koliko treba, počeo mi je strpljivo objašnjavati:

„Jegulja je najbolja ovako na ražnju, valja ona i na brudet, ovisno tko više voli brudet, ne ulazim u tuđe ukuse, ali ja svakome preporučujem da proba. Oni probaju i budu zadovoljni.“

‘Može se peći što god triba. Žerave ima’, moto je Drage Šetka, koji je nadaleko poznat i po svom brudetu u koji obavezno idu jegulje i žabe – a može i bez žaba. FOTO: Leonardo Delavega

„Što se peče jegulja, je li?“ ubacio se neki gospodin, očito stalni gost.

„Evo je, da, ali može se peći što god triba. Žerave ima“, odgovorio je majstor Drago i potom mi nastavio objašnjavati da tu jegulju na žaru treba držati i stalno okretati otprilike 25 minuta. „Dok ona malo prokapi, promasti, onda se ona sama u toj svojoj masnoći peče“, otkrio je Drago. „Nose je lokalni ribari, nekad po kilu, nekad više, ovisno koliko uspjeha i sreće su imali. Love je na vrše ili pak s prtenjačom koja ima metar i pol velika krila“, kaže.

Mi smo došli sada, u podsezoni, ali kako izdrži ljeti po vrućinama stalno uz vatru, pitam ga.

„Ajme, samo se s mene cidi, onda uzmem malo piva da nadoknadim tekućinu. Moram držati majicu da me ne peče po koži. Netko drugi bi odustao, ali ja, evo, hvala bogu, izdržavam. Završio sam Pomorsku školu i cijeli život radio u Luci Ploče, ali otkako sam u mirovini, pomažem bratu“, govori gospodin Drago dok u pozadini svira „Mati Dalmacija“.

Darko Šetka radio je s Olgom Vučić te 1995. preuzeo vođenje restorana Teta Olga u Rogotinu kod Ploča, koji je 1968. po njoj dobio ime. FOTO: Nacional

„A žabe isto tu pečete?“ pitam ga, potpuno neupućena u tematiku.

„Mogu se žabe i na gradele staviti, ali ja svakom kažem da su pohane najbolje“, odgovara mi Drago dok gleda u vatru, kao da je sva filozofija života u njegovim očima u kojima se odražava plamen. Prošlo je tih 25 minuta, jegulja je gotova, servira se na pladanj s malo pohanih žaba i krumpirom pečenom na ploškice i odlazi zadovoljnom gostu.

Dok se Drago i ja selimo unutra i kod šanka čekamo njegova brata Darka, koji već 30 godina vodi Tetu Olgu, pridružuje nam se i njihov prijatelj Zdenko.

„Evo, čuli ste, vidjeli ste, definitivno se uvjerili“, počinje priču Zdenko, „kako je ovdje i koliko dugu restoran ima tradiciju. A krenulo je dok je ovdje još bio makadam, dok ni magistrale nije bilo. Ime Olga restoran je dobio po vlasnici. Ona je bila otočanka, a muž pomorac napravio joj je restoran da ona nije ni znala. Oni nisu više živi, a restoran vodi Darko Šetka, a mi najviše volimo, evo, kad njegov brat Drago nešto posebno pripremi. Da ne biste mislili da se ovdje jede samo riba, često se pripremaju i kakva srnetina ili vepar.“

‘Meni je Teta Olga više od života, u 30 godina nemam slobodnog dana, kamoli godišnjeg odmora. Ali nisam se zbog toga predao’, kaže Darko Šetka. FOTO: Nacional

„A gdje ste vi naučili tako dobro kuhati kad ste cijeli život, kako kažete, radili u Luci Ploče?“ pitam Dragu.

„Nikad se nisam službeno bavio kuhanjem, ali ništa mi nije bilo draže nego nešto lijepo skuhati“, odgovara Drago.

„To je ono kad se rodiš za nešto. Nema ‘š’ od kuharske škole, ali je, vjerujte mi, masterchef za mnoge. Ima to u sebi“, objasnio je Zdenko.

„Znači, vi ste svoj životni poziv otkrili tek nakon penzije?“ pitam opet ja.

„Ja sam kuva još ka malo dite. Naučio sam kuhati od svoje mame. Bilo mi je 13, 14 godina kad sam već radio krumpiraču. Majka ode po drva, dođe gladna, a ja je dočekam s krumpiračom. I pratio sam dok je ona radila gulaš, paprikaš…“ otkriva Drago. Jedan od njegovih specijaliteta danas su i jela ispod peke, kako se još kaže, sač ili sačura.

‘Jegulja je najbolja ovako na ražnju, treba je držati i stalno okretati otprilike 25 minuta, dok malo promasti pa se peče u svojoj masnoći’. FOTO: Leonardo Delavega

„Ja vam ne mogu opisati kakve su to delicije. Kad biste s nama proveli neko vrijeme… Znam da nema vremena jer je život užurban, ali vjerujte mi, to je neopisivo“, govori Zdenko koji u sebi očito isto krije skriveni talent, i to marketinškog stručnjaka ili PR-ovca.

Drago je potom opisao što je zapravo ključno za peku to jest sač: „Treba se posložiti sve kako treba, onda ja dođem, poklopim, metnem žeru, ima cijela procedura. Nije zahtjevno, ali moraš bdjeti nad njom, ka nad svim. Ne možeš ti neku dobru spizu napraviti ako nisi bdio nad njom.“

„Ajme, sad kad si to izrekao“, ubacuje se opet Zdenko, „nemoj mi zamjeriti, molim te, ispričavam se na koljenima iako sjedim, ne mogu izgovoriti, ali moram. To je isto kao seks. Ako nisi nad njom…“

Nakon što smo prasnuli u smijeh, Zdenko je objasnio i kako Drago radi najbolji neretvanski brudet:

„Imate neretvanski brudet, može se nešto dodati ili oduzeti, naše kuharice to pripremaju stvarno izvrsno. Ali kad Drago skuha jednom, svi kažu: ajde, molim te, nek’ mi on skuha.“

„A što ide sve unutra?“ pitam ponovno jer ne znam stvarno ni što ide u „pravi“ brudet, a kamoli u neretvanski.

„Ide jegulja, idu i žabe, može i ugar i sipa. A može i bez žaba“, objašnjava Drago. Dok smo mi tako ćakulali, stigao je i vlasnik Darko Šetka. Nije on nikamo ni otišao jer cijele dane, a često i noći, provodi u Teti Olgi. I tako već 30 godina. Otkad su mu vlasnici 1995. ponudili da upravo on preuzme vođenje lokala u kojem je počeo raditi još dok je teta Olga bila aktivna u kuhinji. Legendarna teta Olga zapravo je bila Olga Vučić, otočanka, porijeklom Bračanka iz Supetra.

Ambijent Tete Olge nije se puno mijenjao skoro 60 godina pa ima pravi retro šarm. Skoro kao da ste ‘sletjeli’ u Velo misto, ali u neretvanskoj verziji. FOTO: Nacional

„Njezin suprug Josip Vučić je živio u Splitu, ali je porijeklom iz mjesta Zid kod Metkovića, blizu čuvene Narone. Bio je pomorac, a kad je došao raditi u splitskom škveru, upoznao je tetu Olgu. Oženili su se i dobili troje djece, dvi kćeri i sina. On je liječnik u Zagrebu, ako ste čuli za njega, Vučić, doktor Vučić. Ima svoju polikliniku za vene, vrlo poznat i cijenjen liječnik. Eto, njegov otac pokojni je imao povjerenja u mene kao mladog i ambicioznog čovjeka, a kako se njihova djeca nisu željela baviti restoranom, on je ponudio meni i ja sam prihvatio“, govori Darko Šetka.

Prije toga dugo je radio s tetom Olgom koja je i kuhala u restoranu.

„Ona i ja smo baš, kako se kaže, žrtve Tete Olge. Ja ne izlazim odavde, ona nije izlazila odavde. U 30-ak godina ne znam je li pet puta bila u Pločama. Ovo je posao u kojem moraš biti 24 sata. Meni je sve tu. U 30 godina nemam slobodnog dana, kamoli godišnjeg odmora. Ali nisam se zbog toga predao jer meni je Teta Olga više od života. To se ne može raditi bez ljubavi. Naravno da mora biti i interes, ali bez ljubavi ne ide“, objašnjava Darko Šetka.

Posla u Teti Olgi nikada nije nedostajalo. Međutim, koliko im je pomogao Pelješki most?

„Da, pomogao je. Ali Teta Olga je otvorena od 1968. i ima svoju tradiciju jer su tu dolazili i dolaze i mnoge poznate osobe i razne zvijezde. Hajduk je praktički stvarao Tetu Olgu. To je bila generacija Mužinić, Šurjak, još iz 80-ih… Kad bi oni išli na utakmice u Mostar ili Sarajevo ili dolje u Podgoricu, bili bi ovdje na ručku, kad bi se vraćali, opet bi došli. Onda bi još na utakmicama stavljali na razglas: ‘Svratite u Tetu Olgu!’ Tako da je to bila jedna sjajna suradnja”, kaže Šetka, a na pitanje dolaze li i sad hajdukovci kad tuda prolaze, sliježe ramenima:

„Sad ne, sad više idu avionom i ne idu baš u ove krajeve.“

Osim privatno, naravno. Kao i brojni drugi poznati i nepoznati gosti koje sve magično privlači Teta Olga pa dolaze čak i kad im nije usput. I to iako u restoranu ima svega, samo ne onog što bi se danas smatralo „glamurom“. Ili nekim Michelinovim zvjezdicama. Jednom je s neke večere u restoranu s Michelinovom zvjezdicom u Tetu Olgu navratila Blaženka Leib, bivša voditeljica emisije „Dobro jutro, Hrvatska“ na HRT-u.

„Naša Blaža je onako pred svima, a bilo nas je 15, 20, rekla: ‘Blažena moja Teta Olga.’ Tamo su joj, kaže, samo neke kerefeke pripremili. A kod nas vam dođe domaća juhica, prava riblja, razumiš, pasirana, maslinovo ulje čisto, domaći kruh, poslije lignjice s blitvom. I ona sretna“, prisjetio se Šetka.

Bilo je ideja da se restoran kompletno renovira i njegova unutrašnjost otvori kako bi se dobio puno širi pogled, međutim, kaže Darko Šetka, gosti su komentirali:

„Ako sijalicu jednu promijeniš, neće to više biti to.“

Jednom mu je, kaže, došla jedna cura iz Leda nuditi njihove proizvode: „Nakon deset sekundi je rekla: ‘Evo ga, kao da sam doma.’ Stekla je takav dojam, a još se nismo ni upoznali. Tako i mnogi drugi. Jer mi njegujemo taj ljudski pristup.“