Industrijsku politiku i strategiju Europske unije o proizvodnji, uvozu i korištenju obnovljivog vodika nužno je potrebno revidirati, jer je sadašnji plan preambiciozan i teško ostvariv, prije svega zbog činjenice da nije utemeljen na analizi postojeće infrastrukture za proizvodnju vodika, ali ni na analizi stvarnih potreba i potražnje, već je isključivo baziran na političkim premisama i političkoj volji i teško je očekivati da će ga EU ispuniti do 2030. godine.

Ovaj je zaključak iznesen u najnovijem posebnom izvješću Europskog revizorskog suda pod nazivom “Industrijska politika EU-a o obnovljivom vodiku”, koji je objavljen sredinom ovog tjedna i u kojem se navodi da „industrijska politika EU-a o obnovljivom vodiku treba provjeru stvarnosti”.

Komisija je, kako se navodi u Izvješću, postavila preambiciozne ciljeve za proizvodnju i uvoz obnovljivog vodika od 10 milijuna tona godišnje do 2030. No potražnja za koju se očekuje da će biti potaknuta neće dosegnuti ni 10 milijuna tona do 2030. godine, tvrde revizori, a kamoli 20 milijuna tona koliko je prvotno bilo predviđeno, jer još nije riješen čitav niz problema povezanih sa proizvodnjom, transportom i korištenjem obnovljivog vodika.

U Izvješću se podsjeća da je EU preuzela obvezu postati klimatski neutralna do 2050. godine, što znači da je cilj postići nultu neto emisiju stakleničkih plinova. Ovaj je cilj ugrađen u zakonodavstvo EU-a putem Europskog zakona o klimi  koji je usvojen 2021. Zakon je također postavio međucilj smanjenja neto emisija stakleničkih plinova za 55 posto do 2030. u usporedbi s razinama iz 1990. godine.

Kako bi se postigao ovaj cilj, svi sektori koji emitiraju stakleničke plinove moraju se dekarbonizirati. U 2020. godini sektori s najvećim emisijama ugljika bili su promet (uključujući međunarodni zrakoplovni i pomorski promet), opskrba energijom, industrija i poljoprivreda.

Njemačka bi do 2030. trebala uvoziti “zeleni” vodik iz Australije

Europska komisija (EK) je prepoznala obnovljivi vodik, odnosno vodik proizveden iz obnovljivih izvora, kao jedan od načina za dekarbonizaciju industrije, posebno onih sektora koje je teško elektrificirati, te je sredinom 2020. objavljena Strategija EU-a za vodik, koja je naknadno ažurirana planom REPowerEU 2022.

Obnovljivi vodik, a to je vodik proizveden korištenjem obnovljive električne energije ili biomase, jedan je od alata za dekarbonizaciju jer proizvodnja obnovljivog vodika stvara minimalne emisije ugljika, dok njegova uporaba stvara nulte emisije ugljika.

‘EK je bila samo djelomično uspješna u stvaranju potrebnih uvjeta za tržište vodika u nastajanju’

EK je također odredila smjer za stvaranje tržišta obnovljivog vodika u EU postavljanjem ciljeva za proizvodnju i uvoz vodika kao energenta koji može odigrati važnu ulogu u prijelazu prema klimatskoj neutralnosti.

Stoga su za razdoblje od 2021. do 2027. predviđena ukupna sredstva EU-a za projekte povezane s vodikom od oko 18,8 milijardi eura. Ova financijska potpora dodjeljuje se kroz više programa, a dva glavna izvora financiranja su Recovery and Resilience Facility i Innovation Fund.

Europski revizorski sud u Izvješću navodi kako je provjerio koliko je Komisija bila učinkovita u stvaranju konkretnih uvjeta za nova tržišta obnovljivih izvora energije i vodika s niskom razinom ugljika, a obzirom na značajne posljedice ove tranzicije za budućnost ključnih industrija u EU.

Posebno su provjeravali je li EU na pravom putu za postizanje svojih ciljeva, je li usvojila potrebne pravne akte za učinkovito pružanje pravovremene podrške tržištu vodika te je li kreirala sveobuhvatan skup programa financiranja koji bi omogućili razvoj lanca vrijednosti vodika diljem EU-a.

„Općenito, zaključujemo da je Komisija bila samo djelomično uspješna u stvaranju potrebnih uvjeta za tržište vodika u nastajanju i lanac vrijednosti vodika u EU-u. Pozivamo na provjeru realnosti sada jer su prošle gotovo četiri godine od objave vodikove strategije i mogu se izvući prve pouke“, stoji u uvodu Izvješća.

U samom Izvješću se upozorava da EK nije provela temeljite analize prije nego što je postavila ciljeve proizvodnje i uvoza obnovljivog vodika u EU.

„Oni nisu raščlanjeni na obvezujuće ciljeve za države članice i nisu sve države članice postavile vlastite ciljeve. Kad su to države članice i učinile, ti nacionalni ciljevi nisu nužno bili usklađeni s ciljevima Komisije. Zapravo, pokazalo se da su ciljevi EU-a preambiciozni: na temelju dostupnih informacija iz država članica i industrije, malo je vjerojatno da će ih EU ispuniti do 2030. Komisija nije postavila nikakve ciljeve EU-a za vodik s niskom razinom ugljika“, upozorava se u dokumentu.

01.12.2022., Zagreb – Predstavljanje prvog autobusa na vodik
Photo: Sanjin Strukic/PIXSELL

Zakonski okviri za obnovljivi vodik uglavnom su dovršeni, a za vodik s niskim udjelom ugljika još treba predložiti i usvojiti neke akte. „No pravila o proizvodnji vodika iz obnovljivih izvora, koja su ključna za razvoj tržišta, postavljena su direktivom i dopunjena delegiranim aktom bez prethodne procjene njihovog utjecaja, primjerice na troškove proizvodnje“, stoji dalje u Izvješću.

Još uvijek nema jamstva da se potencijal proizvodnje vodika u EU-u može u potpunosti iskoristiti

U dokumentu se također upozorava da će napredak u razvoju tržišta vodika uvelike ovisiti o tome hoće li države članice ispuniti ciljeve potražnje, a to direktno ovisi o napretku industrije koja bi vodik trebala prihvatiti kao alternativno gorivo, ali i o tome hoće li države članice uspjeti skratiti rokove za izdavanje dozvola za projekte obnovljivog vodika i obnovljive energije.

“Potrebe za ulaganjima u obnovljivi vodik su ogromne, ali Komisija nema potpuni pregled tih potreba ili dostupnih javnih sredstava. Industrija je suočena s nizom različitih programa financiranja EU-a s različitim pravilima, što otežava određivanje najprikladnijeg programa za određeni projekt. Još uvijek nema jamstva da se potencijal proizvodnje vodika u EU-u može u potpunosti iskoristiti. Do sada su one države članice s visokim udjelom industrije koju je teško dekarbonizirati naprednije u pogledu planiranih projekata (bilo u naprednoj fazi ili u fazi studije izvedivosti)”, stoji dalje u izvještaju.

Postojeći europski zakonski okviri spominju da se obnovljivi vodik može koristiti kao sirovina ili kao izvor energije u industrijskim i kemijskim procesima, u pomorskom prometu i u zrakoplovstvu, ali i za skladištenje energije za uravnoteženje energetskog sustava.

To drugim riječima znači da uskladišteni vodik može uravnotežiti mrežu koja ima visok udio fluktuirajuće proizvodnje, odnosno neravnomjerne skokove i padove u proizvodnji energije iz obnovljivih izvora.

No korištenje obnovljivog vodika opterećeno je i nizom izazova koje treba savladati kako bi vodik bio komercijalno isplativ energent.

U ovom trenutku to su visoki gubici energije u procesu elektrolize tijekom proizvodnje vodika, troškovi proizvodnje, koji još nisu konkurentni jer je proizvodnja elektrolizom tek u povojima, te potreba za obnovljivom strujom i vodom.

Uz to, postoje i brojni infrastrukturni izazovi, budući da povećanje upotrebe vodika zahtijeva transportnu i distribucijsku infrastrukturu koja se ili mora izgraditi ispočetka ili proizlazi iz prenamjene postojećih plinovoda, ali i prostore za skladištenje.

Izvedivost projekata i zacrtanih ciljeva potrebno je stalno pratiti i provjeravati

U dokumentu se iznosi i niz preporuka za rješavanje ključnih problema i uklanjanje prepreka za poticanje projekata temeljenih na vodiku. Među ostalim preporučuje se EK-u  da redovno prati i provjerava stvarnu realnost i izvedivost zacrtanih ciljeva, te da donosi strateške odluke o napretku bez stvaranja novih strateških ovisnosti;

„Nadalje, nužno je postaviti realan plan i cilj EU-a i pratiti napredak, dobivati pouzdane podatke o nacionalnom financiranju i procijeniti prikladnost aranžmana financiranja EU-a u skladu s tim, te posebno nadzirati proces izdavanja dozvola u državama članicama i donijeti jasnu odluku o aktivnostima podrške i koordinacije s industrijom vodika i u njenu korist“, stoji u preporukama.

U izvješću se, među ostalim, navode i rezultati pregleda do sada zacrtanih ciljeva i ispunjenih planova po zemljama članicama, pa je tako u tablici ciljnih vrijednosti za vodik iz obnovljivih izvora u strategijama zemalja članica navedeno da je Hrvatska u svojoj strategiji kao cilj zacrtala instaliranje kapaciteta elektrolizatora od 0,07 do 1,3 gigavata (GW) do 2030. godine.

Hrvatska može postati regionalni lider u proizvodnji čistog vodika

No Hrvatske nema na popisu zemalja koje razvijaju projekte u naprednoj fazi, odnosno projekte koji su u realizaciji, za koje je donesena odluka o ulaganju ili je u tijeku izrada studija izvedivosti i studija isplativosti.

Jednako tako hrvatski projekti nisu uvršteni u tzv. „mrežu za vodik“, odnosno u projekte od zajedničkog i uzajamnog interesa za članice Unije te projekt od zajedničkog europskog interesa pod nazivom Hy2Infra koji uključuje i izgradnju transportnih cjevovoda za vodik.

Ime Hrvatske nije ni na popisu zemalja članica koje su već dobile državne potpore za projekte vezane uz vodik, a neki od tih projekata su, osim već spomenutog Hy2Infra, i projekti pod nazivom Hy2Tech, Hy2Use, CEEAG i TCTF.

Hrvatska se tek spominje u tablici u kojoj se poimenično navode iznosi koje je svaka od zemalja članica planirala iskoristiti za implementaciju projekata vezanih uz vodik u okviru prvobitno odobrenih planova za oporavak i otpornost uključujući i plan REPowerEU.

Hrvatska kaska za većinom zemalja članica EU u razvoju projekata vezanih uz vodik

Hrvatska je za tu namjenu isplanirala 104 milijuna eura, no već u sljedećoj tablici, u kojoj se navodi da su sredstva dodijeljena, sve kategorije koje se odnose na planirane projekte, projekte u realizaciji ili pak projekte od zajedničkog europskog interesa uz ime Hrvatske ostale su prazne.

U zaključku Izvješća Europskog revizorskog suda navodi se da će u godinama koje dolaze biti potrebne velike količine ulaganja duž cijelog lanca vrijednosti vodika, od kojih će najveći dio morati osigurati privatni sektor.

Na tržištu u nastajanju kao što je vodik, postoji razlog za poticanje i podršku industriji u tim ulaganjima, bilo putem nacionalnog i EU javnog financiranja ili putem javnih tijela koja grade osnovnu infrastrukturu.

Do sada su planirani projekti za obnovljivi vodik, bilo da je riječ o projektima u naprednoj fazi ili onima u fazi studije izvedivosti, bili koncentrirani u ograničenom broju država članica, posebno u onima u kojima se uglavnom nalaze industrije koje je teško dekarbonizirati . Isto se odnosi i na većinu dodijeljenih sredstava EU-a.

Međutim, nemaju sve države članice koje su trenutno naprednije u pogledu obnovljivog vodika dovoljan potencijal za proizvodnju obnovljive energije i posljedično proizvodnju obnovljivog vodika.

Za sada stoga nema jamstva da raspoloživo javno financiranje omogućuje EU-u potpuno iskorištavanje potencijala za proizvodnju vodika u državama članicama i transport vodika diljem EU-a.