Koncertna predstava „Cvit Samoće“, u izvedbi i prema ideji glumice i pjevačice Nere Stipičević, glazbeno-poetična je priča o zaljubljivanju čovjeka u samoga sebe te ujedno kazališni segment njezina dugogodišnjeg umjetničkog istraživačkog rada na temu suočavanja pojedinca s osobnim strahovima i važnosti otkrivanja vlastite autentičnosti kao univerzalnog odgovora na pitanje „kako do sreće?“ Prvi segment tog procesa bio je projekt „Free­_DA“ kreiran 2015. godine s redateljicom Mijom Melcher, a projekt „Cvit Samoće“ nastavak je njihove suradnje. Glavna struktura materijala za novu predstavu, koja će se u Klubu Komedija izvoditi 7. i 8. travnja, nastaje međunarodnom suradnjom s francuskim glazbenikom i producentom Vadimom Erudaçijem, a Mia Melcher ga konceptualno i režijski uobličuje u formu koncertne predstave. U projektu sudjeluju i glazbenici kazališta Komedija – Tomislav Parmać, Hrvoje Rupčić, Borna Šercar i Matej Milošev – a predstava je nastala kao koprodukcija umjetničkih organizacija Soba2 i Teatrum/Petar Cvirn i Komedije.

Nera Stipičević, umjetničkim imenom FreeDA Nera Immortelle, u intervjuu je objasnila zašto se u ovoj predstavi bavi samoćom te kakav je podcast pokrenula kao nadogradnju predstavi.

NACIONAL: U koncertnoj predstavi „Cvit Samoće“ glavno polazište je audio doživljaj u kazalištu. Zaboravili smo slušati, sve više gledamo. Zašto vas zanima zvuk kao sredstvo izražavanja, što zvuk nudi publici, koja čula izoštrava?

Fokus je jedna od najvažnijih stvari u našim životima, razlučiti bitno od manje bitnog ili, na kraju, nebitnog. Još je bitnije naglasiti da su nam svima prioriteti različiti i koliko je opasno slijediti primjer koji nije primjeren našoj duši. Slušati, osluškivati, po meni je danas važniji put od gledanja, pritom mislim na ono osluškivanje koje čini naša duša, naše autentično biće, a fokus na zvuk bi po meni bio put k učenju osluškivanja života. Sve vibrira i odašilje frekvencije, a u zvuku su one nama najopipljivije ili najstvarnije. Umjetnost, a naročito glazba, ima nevjerojatnu transformativnu moć u svijetu, odraz je vremena u kojem živimo i time, sama po sebi, ogledalo i kritika društva.

Kada se fokusiramo na zvuk, najčešće zatvorimo oči i uđemo u neku vrstu mraka. Nitko ne voli biti u mraku jer je svaki sljedeći korak neizvjestan, riskantan, nepredvidiv, vodi nas ni sami ne znamo kamo. Međutim, kada ostanemo malo dulje u mraku, počnu se nazirati konture koje dosad nismo vidjeli jer dobijemo neke nove oči.

NACIONAL: Zašto ste se pozabavili samoćom?

Ljudi se pribojavaju samoće jer su je poistovjetili s pojmom usamljenosti, jednim od najvećih problema današnjice koji vode k anksioznosti i depresiji, a biti sam ne znači i biti usamljen, jer usamljenim se čovjek može osjećati i u velikoj skupini ljudi. Usamljenost kao osjećaj neshvaćenosti i neprihvaćenosti samo je jedna bolna faza kroz koju čovjek treba proći sam da bi došao do Njenog veličanstva Samoće, po meni luksuza današnjice. Za razliku od usamljenosti, samoća koju ja veličam posljedica je osobnog izbora. Potaknuta osobnom anksioznošću i prevelikim senzibilitetom prema okolini, svjesno sam je odabrala jer sam jedino u njoj vidjela izlaz kojim još nikad zapravo nisam prošla. Samoća je promijenila moj život nabolje, obojila ga obiljem kvalitetnih odnosa, zdravlja, kreativnosti, otkrila mi nove talente, dala samopouzdanje i upoznala me s najljepšom, autentičnom verzijom mene koju zovem FreeDA Nera Immortelle.

NACIONAL: Što vam znači samoća, i kao umjetnici i kao ženi?

Nakon što sam preboljela veće iluzione strahove vezane uz samoću, počela sam otkrivati sve njezine čari te je moje uživanje u samoći došlo do granica da sam u određenom trenutku imala veći problem uopće biti u društvu. Iskrenim razgovorima sa samom sobom kroz pisanje, skladanje, meditaciju i molitvu, otkrivanje mojih unutarnjih svjetova postala je moja omiljena destinacija. Meni je samoća dala nove oči kojima sam svoje slabosti počela gledati kao snagu, a svoju strast kao gorivo neustrašivosti. Ako itko poželi čuti dio moga puta, najbolje da dođe na predstavu ili posluša podcast.

NACIONAL: Da, podcast ste pokrenuli kao nadogradnju predstavi, zašto je bilo potrebno tako nastaviti o istoj temi, ali u drugačijem mediju?

Zanimljiv je zapravo pravi slijed nastanka materijala svih povezanih projekata. Najprije su nastale poezija i glazba u rasponu od 2013. do 2021. godine, 2020. je započeo proces priče podcasta, čiji je kreativni dio još u nastanku, a zadnja u nizu osmišljena je predstava koja se dogodila kao prirodni slijed, no zbog produkcijskih uvjeta neplanirano je izašla prije podcasta. Sadržaj predstave dio je soundtracka podcasta „La fleur de la Solitude“, a zajedno predstavljaju različite umjetničke kolažne forme koje pričaju o mom iskustvu svjesno odabrane samoće. Zagovarajući brigu o mentalnom zdravlju, s ciljem ohrabrivanja mladih djevojaka i žena na životnim prekretnicama na barem jedno putovanje stazom samoće kako bi spoznale svoju autentičnost, željela sam rezultat i proces osobne art terapije na što kreativniji način približiti publici i tako je nastala fiktivna priča s autobiografskim elementima koja nas kroz 12 epizoda vodi u Pariz. U 2022. godini, kada je usamljenost ozbiljna prijetnja čovječanstvu, slušatelji mogu pratiti proces duhovnog sazrijevanja jedne umjetnice kroz njezin odnos s atipičnom francuskom psihoterapeutkinjom kojoj su najbolji prijatelji biljke.

NACIONAL: Ima li u Hrvatskoj takvih formi koje se predstavljaju putem podcasta, ima li prostora za njih, publike?

Podcast je u svijetu jako popularna forma, naročito na zapadu, a i kod nas dobiva sve više prostora. Ljudi biraju sadržaje koje žele slušati, a to je podcast – audio-emisija na zahtjev. Što je Netflix za TV, to je za podcast za radio. Kod nas postoje audio knjige kad je u pitanju fiktivni sadržaj, ali ovakva forma, koliko sam istraživala, ne postoji ni kod nas ni u svijetu i po tome „La fleur de la Solitude“ predstavlja hibridni podcast koji spaja self interview, fiktivnu priču i originalni soundtrack jedne autorice i izvođačice te tako naglašava važnost autentičnosti u življenju i bilo kojoj vrsti stvaralaštva. Za mene je slušanje autentičnog glasa put k zadovoljnoj i zdravoj svakodnevici.

Podcast je već u samom početku organski startao jako dobro. Svakim danom naša internacionalna zajednica slušatelja postaje sve veća. Budući da se radi o formatu audio drame koja po epizodi traje više od sat vremena, na engleskom i francuskom jeziku, tako smo se fokusirali na pronalaženje potencijalnih slušatelja u cijelom svijetu. Više od polovice slušatelja dolazi iz Sjeverne Amerike, a podcast se za sada sluša najviše u New Yorku, San Franciscu i Los Angelesu. Nakon Amerike slijede Francuska i Hrvatska. Već nakon prve epizode podcast se našao na nekoliko top lista podcasta, na platformi Apple u kategoriji drame smo u jednom trenutku bili na prvoj poziciji, a u Francuskoj na 16. mjestu u kategoriji drame. U Hrvatskoj, Sloveniji i Srbiji redovito smo u prvih 15 kada izađe nova epizoda. U samo mjesec dana prešli smo 3000 slušanja te smo prezahvalni i ponosni što smo već tako brzo uspjeli publiku zaintrigirati temom samoće, od koje se danas toliko zazire. Imamo jako veliki broj posjetitelja službene stranice www.freedaneraimmortelle.com gdje se nalaze svi detalji.

NACIONAL: Spomenuli ste svoje umjetničko ime, zašto za scenu koristite ime FreeDA Nera Immortelle?

Osluškujući sebe u okolini osjetila sam da je to moj put, novo ime, jer i ja sam nova. Naše tijelo iznutra, naše stanice, mijenjaju se svakih sedam do deset godina, zašto se ne bismo i drugačije zvali, onako kako se nama sviđa? Moje prvo predstavljanje kao FreeDA Nera Immortelle (F-N-I) prvi put se pojavljuje u javnosti uz koncertnu predstavu „Cvit Samoće“ i predstavlja prekretnicu u mom umjetničkom radu. Sve se više osjećam kao autorica nego izvođačica, ali ne zato što mi se to više sviđa, već jer se moje potrebe mijenjaju.

NACIONAL: Što je Umjetnička neprofitna organizacija SOBA2, u sklopu koje ste već prije „Cvita Samoće“ radili i projekt „Free_DA“?

To je organizacija koju smo još 2010. osnovali Marinko Leš i ja, upravo s ovim ciljem koji ja i danas imam, a to je da živeći svoju strast, svojim talentima služimo društvu promičući važnost autentičnosti u življenju i djelovanju. Projekt Free_DA u suradnji s koautoricom i redateljicom Miom Melcher te producentom Petrom Cvirnom bio je početak te velike priče koju danas živim punim plućima kroz predstavu i podcast. Predsjednica organizacije SOBA2 danas je Iskra Jirsak, a naš najnoviji projekt je „Glazbena francuska priča VOILA“ kojim nastojimo domaćoj publici približiti sve čari francuske glazbe i kulture, koja je meni i mom profesionalnom i osobnom razvoju bila najveća inspiracija i podrška.

NACIONAL: Koliko je u Hrvatskoj moguće izraziti kreativnost u sklopu neke umjetničke organizacije? U Komediji ste u stalnom angažmanu od kraja 2016., što vam je to donijelo u smislu sigurnosti i slobode? „Pomaže“ li umjetniku činjenica da ipak ima stalan prihod u kreativnosti, otvara li neku novu nišu za istraživanje?

U najtežim uvjetima dolaze najbolje ideje, to i jest priča „Cvita Samoće“, međutim, da bi naše društvo, naš vrt bio ljepši, potrebno je i drugo cvijeće. Za veći domet mirisa cvijeća potrebno je i više cvijeća, odnosno, potrebna je pomoć. Producirajući projekte posljednjih deset godina vidjela sam tu drugu stranu posla našeg kazališta i uvidjela da je jako teško mojim kolegama koji nemaju svoje svakodnevno osigurano mjesto za rad, pokrenuti nešto svoje i uopće imati sredstva za osnovne životne potrebe. Međutim, kroz produkciju sam isto tako jako puno naučila o sebi i o tom zanimanju, upoznala sam ljude koji znaju i žele, a još više onih koji ne znaju i nemaju „drive“ za taj jako težak posao zvan producent u kazalištu. Ta cijela priča probudila mi je još veću želju da kroz autorsko stvaralaštvo stvaram kreativnu platformu koja može pokazati da umjetnost može itekako biti profitabilna uz organsku, autentičnu i pomno razrađenu strategiju koja zahtijeva strpljivost i jasnu viziju. Moji snovi bi se teško danas ostvarili da nemam fantastičan tim ljudi, umjetnika i producenata koji u mojoj priči čuju dio svoje, te da nije bilo suradnje s mojim matičnim kazalištem Komedijom, s Ministarstvom kulture i medija te mojom dugogodišnjom osobnom štednom kasicom.

NACIONAL: Biste li se upuštali u ove samostalne projekte, koji su uvijek nesigurni, da niste u ansamblu?

Iako donedavno nisam tako mislila, danas znam da sam na kraju svih priča uvijek birala sebe. Otišla sam u veći grad iz manjeg, nakon jednog studirala drugi fakultet, ostavljala glazbu da bih joj se vratila… Ali sve se događalo kad je za to bilo vrijeme. Svatko ima svoje vrijeme i svoje okolnosti. Ponekad sam čak bila ljuta na sebe što mi nisu teže životne okolnosti pa da prije izađem iz te komforne zone koja nas svakodnevno vuče poput živog blata. Nisam imala dovoljno, ajmo reći, težak, egzistencijalni razlog da me život katapultira u ovom smjeru koji danas živim. I mislim da je to razlog većine ljudi koji žive „dobro“. Funkcioniraju nekako svaki dan, nemaju se na što žaliti, a zapravo su u svojoj dubini nezadovoljni. Da bismo nešto dobili, nešto trebamo odbaciti, netko bi rekao žrtvovati. Imala sam sreću što sam karakterno ovisna o osobnom napretku tako da ako bih imala isti karakter, ne bih se predala, to je sigurno.

NACIONAL: Spomenuli ste da je ovo vaša art terapija i preporučujete svima da barem jednom upoznaju put samoće, a kroz ovaj projekt dotičete se i nekih osobnih tjeskoba kroz koje ste prolazili?

Anksioznost, empatija, sindrom varalice, majčinstvo, menstruacija i klimakterij, hipersenzibilnost, nužnost i važnost svakodnevnog održavanja mentalnog zdravlja kreativnošću, kompleksnost ličnosti, važnost vjere i samopouzdanja, utjecaj okoline na razvoj ličnosti, duhovnost, religioznost i uopće širina pojma ljubavi, dominantne su teme podcasta. Neke sam proživjela, naravno, a o nekima sam naučila promatrajući okolinu kroz stanje empatije. Lik Freede u podcastu je došao psihoterapeutkinji Elle prvi put, jer ima potrebu da ga netko sasluša bez ikakve predrasude. Svi želimo da nas se čuje u našoj nevinosti i čistoći, a za to dobijemo priliku svaki put kad nekoga upoznamo. Svi dobijemo novu priliku postati bolji ljudi. Kasnije se svaki odnos malo zamrsi. Odlazak kod psihoterapeuta znači novi početak dok on ne postane dio svakodnevice. Tada i u tom odnosu padnemo u zamku sigurnosti kroz koju često, kao i u životu, krenemo iskorištavati na vlastitu štetu.

NACIONAL: Osim glume diplomirali ste i marketing, a uz to se konstantno obrazujete, rastete u svakom pogledu, i osobnom i umjetničkom. Koliko vam je taj segment života važan?

Znam samo da ništa ne znam i to je moja „prizemljenica“ kad god mi se učini da nešto znam. Za mene dugotrajna stagnacija znači usmrđenu vodu, odnosno imati anksioznu prijateljicu 24/7. Učeći učimo koliko ne znamo i to je nešto na što bismo se konstantno trebali u životu podsjećati – da je naše znanje samo kapljica u moru znanja – te biti ponizni pred veličinom života, svaki put mu biti u službi kad nas zapljusnu valovi nerealnog sebeljublja. Ego je naš prijatelj, ali ga se naša nesvijest potrudila prikazati u potpuno negativnom svjetlu kroz primjere pojedinaca koje prate mase ljudi. Zato su u društvu bitni oni pojedinci, oni lučonoše koji osvjetljavajući svoj put u susretu s drugima malo osvijetle i njihov.

‘Meni je samoća dala nove oči kojima sam svoje slabosti počela gledati kao snagu’. FOTO: Ines Novković