Osim što Andrej Plenković ima problema s neposluhom i međusobnom netrpeljivošću ministara bez čijih resora Stožer civilne zaštite za otklanjanje posljedica katastrofe uzrokovane potresom ne može ispunjavati svoje zadaće, pred njim je i pred vladom koju vodi puno veći izazov, ali i odgovornost- demografski revitalizirati potresom razorena područja i spriječiti daljnje iseljavanja s prostora koji je i prije potresa bilo zapušten i zapostavljen još od sredine 90.-tih godina.

Dok se Vlada diči velikim angažmanom i silnim milijunima koje je uložila u potresom najpogođenija područja, Sisačko-moslavačka županija pred potpunim je ekonomskim, demografskim i socijalnim slomom, na rubu humanitarne katastrofe. Industrije na tom području i novih radnih mjesta odavno već nema, uništene su i Željezara i Rafinerija Sisak, Mesna industrija Gavrilović zapošljava jedva tristotinjak ljudi, a potres je sada razrušio većinu obrtničkih radionica i poslovnih objekata malih poduzetnika koji su hranili trećinu stanovništva na tom prostoru. Obnova obiteljskih kuća i stambenih zgrada još nije počela pa joj se kraj ni ne nazire, a najoptimističnije procjene govore o deset godina. Glavni problem pritom postaje dugoročno privremeno zbrinjavanje i pokretanje gospodarstva, zapravo opstanak ljudi na tom području, što je za državu preskupa, a za stanovništvo apsolutno neizvjesna priča. Izvjestan je jedino njezin epilog – ovaj će prostor postati „spaljena zemlja“ na kojoj će starije stanovništvo pomrijeti zbog loših životnih uvjeta, izostanka adekvatne skrbi, ali i tuge, a mladi koji će odrastati u skučenim kontejnerima, „u getima socijale“, pobjeći će u potrazi za poslom i boljim životom ili će postati socijalni slučajevi. Nacionalu je to potvrdilo više sugovornika –socijalnih radnika, demografa, socijalnih geografa, samih žitelja smještenih u kontejnerska naselja, obrtnika i poduzetnika koji, uz skromnu pomoć države i lokalne samouprave, uglavnom sami ponovo pokreću posao. U posljednja tri desetljeća broj stanovnika Sisačko–moslavačke županije smanjen je za gotovo sto tisuća, s 239 na 145 tisuća. Od toga broja, u razdoblju od 1991. do 2010. broj stanovnika smanjen je za šezdeset tisuća zbog prirodnog pada i odlaska brojnog stanovništva, kako hrvatske tako i srpske etničke skupine. Ostatak od četrdeset tisuća stanovnika odnosi se na gubitak u posljednjih deset godina, od 2011. do 2020., kada je zabilježen prirodni pad od 21 tisuću stanovnika, a otprilike toliki je i broj onih koji su se u potrazi za boljim životom iselili s ovog prostora.

Zbog posljedica potresa podaci za ovu godinu zasigurno će pokazati još jače produbljivanje prirodnog pada te intenzivnije iseljavanje iz Županije, čime će se broj njezinih stanovnika smanjiti za još nekoliko tisuća, upozorio je demograf Nenad Pokos. “Posljednjih godina Sisačko-moslavačka županija ima relativno najveći prirodni pad nakon Ličko-senjske i Karlovačke županije, o čemu govori njezin vitalni indeks (broj živorođenih na 100 umrlih), jer je u 2020. na 100 umrlih bilo svega 46 rođenih. U takvim uvjetima, kada uvjerljivo prevladava starije stanovništvo nad mladim, kada se iseljava brojno stanovništvo u najboljim radnim i fertilnim godinama, a malo tko se useljava, gotovo je nemoguće demografski revitalizirati to područje. Zbog svega navedenog, za Sisačko-moslavačku županiju prekasno je da bi se zaustavila ta demografska katastrofa koja ju je pogodila”, rekao je Pokos.

Sisačko-moslavačka županija bila je zapostavljena u razvoju od završetka Domovinskog rata do danas, a nedavni potres samo je razotkrio koliko je potrebna promišljena uloga države kao razvojnog sudionika, a koja je ovdje izostala. Prosječna starost stanovništva te županije danas je oko 47 godina, Eurostat prognozira da će do 2050. narasti na 52 godine, a broj stanovnika past će na svega 88 tisuća. “Potres je, između ostaloga, pokazao koliko je cijelo područje Banovine razvojno devastirano te kako je gospodarski slom u tom području imao ne samo loše društvene posljedice za domicilno stanovništvo, nego i političke posljedice za političku elitu. Za posvemašnju nerazvijenost dovoljno je pogledati u kakvom je stanju prometna infrastruktura u većem dijelu Banovine. Okosnica su dvije državne ceste, Petrinja-Hrvatska Kostajnica-Dvor i Glina-Dvor, koje su u veoma lošem stanju. Situacija je još gora ako se skrene s glavnih putova jer su ceste prema manjim seoskim naseljima uglavnom uske, prepune rupa, a počesto postaju makadamske i zemljane, u zimskim mjesecima i potpuno neprohodne, što se najbolje vidi nakon potresa kada se do nekih zabačenih naselja mogla probiti samo vojska sa specijalnim vozilima”, naglasio je Nenad Pokos.

Da je demografska budućnost tog prostora zloslutna te da će on postajati sve prazniji, potvrdio je i demograf Ivan Čipin: “Pronatalitetnim mjerama moguće je donekle ublažiti samo brzinu depopulacije, ali i to je upitno zbog činjenice da je skoro polovica populacije starija od 50 godina. Dakle, nije realno da se ova županija, koja je demografski vrlo stara, sama biološki reproducira i to se zasigurno neće ostvariti u nadolazećim desetljećima. Eventualni demografski oporavak ovisit će o migracijskim kretanjima, o poticajima za zadržavanje sadašnje populacije i doseljavanju novih stanovnika u taj kraj. Općenito, ruralna i slabo razvijena područja pogođena depopulacijom, a u ovom slučaju i razornim potresom, imaju nižu stopu nataliteta, veći udio muškog stanovništva uzrokovan većom emigracijom žena, primarno zbog manjka poslova za žene, obrazovnim jazom između ruralnih i urbanih područja te velikim udjelom starijeg stanovništva. Iz navedenog se lako može zaključiti da jedno univerzalno rješenje demografskog problema ne postoji te da se ti procesi koji su se desetljećima nakupljali i produbljivali ne mogu odjednom zaustaviti i preokrenuti.”

Političke intervencije moraju uzeti u obzir raznolikost pojedinih područja i lokalne specifičnosti. Potrebne su precizne evaluacije da bi se identificirali oni aspekti koji bi mogli pogodovati demografskoj i ekonomskoj otpornosti. Međutim, valja istaknuti određene politike kojima se navedeni negativni procesi mogu usporiti. Ivan Čipin je istaknuo: “Potencijalno najvažniji čimbenik, koji predstavlja i najveći izazov takvih sredina u narednim desetljećima, jest digitalizacija, odnosno osiguranje dostupnosti informacijskih i komunikacijskih tehnologija (ICT). Upotreba mobilnih uređaja i brzog interneta omogućuje pojedincima trenutni pristup informacijama, neovisno o geografskom položaju. Dakle, osiguranje približno sličnih tehnoloških uvjeta koje imaju urbane i razvijene sredine može takva područja učiniti poželjnijim mjestima za rad i život, posebno za razvoj poduzetništva i privlačenje mladih. No mlade neće privući samo poslovi, već i razvijena infrastruktura, koja danas osim osiguranja brzog interneta i kvalitetne mobilne mreže, znači osiguranje kvalitetnih javnih usluga, posebno zdravstvene skrbi, obrazovanja i efikasne prometne povezanosti. A to je nešto što tim područjima nedostaje i što bi trebao biti polazna točka za bilo kakav govor o demografskoj revitalizaciji. Još bih napomenuo da je prisustvo žena u ruralnim krajevima nužno za razvoj tih sredina – ruralna područja trebaju osigurati mogućnost zapošljavanja, ali i veći društveni angažman žena, da se njihov glas više čuje. Potrebna je znatno veća uključenost žena i mladih pojedine lokalne sredine u proces donošenja odluka važnih za tu zajednicu. Jer ako to područje nije privlačno njima, onda se ne može očekivati da će biti privlačno za doseljenike koji bi eventualno mogli revitalizirati demografsku sliku tog kraja.”

Uvjeti života starijih osoba na područjima od posebne državnih skrbi, kojima pripada i Sisačko-moslavačka županija i prije potresa nisu bili adekvatni, posebice u ruralnim sredinama. Živjeli su s malim ili gotovo nikakvim prihodima – od mirovina, socijalnih naknada ili baveći se poljoprivredom i stočarstvom. Njihove su kuće i stanovi sada razrušeni pa žive u kontejnerskim naseljima i kontejnerima u dvorištu, često bez sanitarnog čvora, u poluporušenim potleušicama, čak i kokošinjcima, jer se boje napustiti svoje domove. U njima više nikakve nade nema, ne vjeruju da će doživjeti obnovu i svi pričaju istu priču: skučeni smo, bespomoćni, ovisimo o tuđoj milosti, nemamo kamo, nemamo od čega živjeti i samo smo svima teret.

Izloženost prirodnim katastrofama kod mnogih ljudi, neovisno o dobi, može rezultirati strahom i osjećajima bespomoćnosti i ranjivosti, međutim, stariji stanovnici zbog bioloških, psiholoških i društvenih promjena povezanih sa starenjem, pripadaju u najranjiviju skupinu, ustvrdila je stručnjakinja za socijalnu geografiju Sanja Klempić Bogadi. “Uslijed tako stresnih situacija često dolazi do značajnog pogoršanja zdravstvenog stanja starijih osoba. Osim toga, ovo je područje stradalo i u Domovinskom ratu te je većina današnjih starih stanovnika već jednom bila izložena dugotrajnom stresu i, između ostalog, bila protjerana iz svojih domova od koji su mnogi kasnije i srušeni. Za stanovnike koji su drugi put ostali bez svojih domova teško je naći riječi utjehe, ali i nade, jer nakon osam mjeseci situacija je gotovo ista kao i u prvim danima nakon potresa. Osim toga, sve to se događa tijekom pandemije covida-19 koja je dodatno stvorila opći osjećaj nesigurnosti i straha, pogotovo kod starijih osoba. Biti star u Hrvatskoj nije lako, a o odnosu prema starima i starosti puno govori i činjenica da je u danima nakon potresa veliki naglasak bio na pomoći obiteljima s djecom, dok su stari nekako bili u drugom planu”, rekla je Klempić Bogadi.

Teško je komentirati kvalitetu života ljudi koji već mjesecima žive u oštećenim kućama, garažama, kontejnerima ili u nekom drugom smještaju izvan vlastita doma. Za starije osobe svako je preseljenje stresno, a posebice ono neželjeno. Stariji osjećaju duboku povezanost sa svojim domom kao mjestom, ne samo u fizičkom smislu nego i mjestom uspomena, iskustava, očekivanja, ali i dragih predmeta. “Živjeti u svom domu snažno je povezano s osjećajem slobode, neovisnost i kontrole nad vlastitim životom, što je jako bitno za njihovo mentalno zdravlje. Oštećenje ili gubitak doma nije samo materijalni, nego i veliki emocionalni gubitak. Za starije koji su se za sada privremeno odselili u neko drugo mjesto, preseljenje je utjecalo na gubitak njihove neovisnosti, promjenu dnevne rutine i gubitak dotadašnje društvene mreže, prvenstveno medicinske i socijalne usluge, što se može negativno odraziti na kvalitetu njihova života. Jedan od najvećih problema starih ljudi u Hrvatskoj su financije, jer uglavnom žive od mirovina koje su relativno male, a vlasništvo nekretnine u kojoj žive jedina je materijalna sigurnost koju imaju. Ako su im kuća ili stan srušeni ili značajno oštećeni u potresima i nisu pogodni za život, gube i tu sigurnost, a većina ih nema dovoljno materijalnih sredstava da bi mogli bez pomoći države popraviti ili ponovno izgraditi vlastiti dom. S protokom vremena gubit će nadu da će se ikada vratiti u svoj dom, što će negativno utjecati na njihovo mentalno, ali i fizičko zdravlje”, upozorila je Sanja Klempić Bogadi.

U kontejnerskim naseljima obitelji s djecom predškolske i školske dobi žive s raznim kategorijama stanovništva – socijalnim slučajevima, starijim ljudima, pa čak i psihičkim bolesnicima. U kontejneru od 20 kvadrata žive obitelji s troje i četvero djece, a u svoje domove neće se vratiti godinama. Uskoro počinje škola i djeca školske dobi moraju u takvim uvjetima živjeti i učiti. U naseljima često dolazi do sukoba jer ostalim korisnicima, zbijenima na skučenim prostorima, djeca smetaju, dok s druge strane djeca gledaju roditelje kako padaju u beznađe jer bolje sutra ne vide ni za sebe ni za djecu. “Teško nam je, djeca ne mogu po čitave dane biti zatvorena u 20 kvadrata. Igrala bi se, a svima njihova dječja razigranost smeta! Veselila bi se, a nemaju čemu jer su njihove igračke i autići preglasni! Učila bi, a nemaju gdje! Smatramo se sretnicima jer smo iz stana u kontejner uspjeli donijeti veš mašinu, jer ovdje je nemoguća misija doći na red za pranje veša, a djecu moramo presvući i po nekoliko puta dnevno. Nitko nas više ne dolazi ni pogledati, čula sam da je nova gradonačelnica Magdalena Komes ovdje bila samo jednom, i to u prolazu, ali ja je nisam vidjela”, rekla nam je stanovnica petrinjskog naselja Sajmište Ivana Petek, koja u kontejneru živi sa suprugom i četvero djece.

Ana Opačić, socijalna radnica koja je odrasla na području pogođenom potresom i tu znanstveno i praktično radi već deset godina, za Nacional je istaknula: “Kontejnersko naselje ni na koji način nije odgovarajući oblik stanovanja za djecu ili odrasle osobe bilo koje dobi. U svakoj raspoloživoj prilici treba jasno dati do znanja da život u kontejnerskom naselju treba imati ograničen rok trajanja, maksimalno godinu dana, da opremanje kontejnerskih naselja nije uspjeh već ‘nužno zlo’ i da društveni akteri razumiju štetne učinke takvog rješenja. Ako cijela situacija ne traje predugo, djeca i obitelji imaju kapacitete otpornosti kojima se mogu obraniti od štetnih učinaka. No ako takva situacija potraje, bojim se da će ostaviti ozbiljnije posljedice na dječju dobrobit.”

Djeca na području Banovine inače su pravi borci za svoje obrazovanje od najmanjih nogu, s obzirom na to da im je otežan pristup obrazovanju i svim dopunskim sadržajima koji im jamče jednakost šansi s vršnjacima diljem Hrvatske. No potres je tu borbu učinio još težom. Djeca u kontejnerskom naselju nemaju odgovarajuće uvjete za obavljanje školskih obveza, moguće da je dio njih ostao bez važnih materijala za školu ili ih treba dijeliti s braćom i sestrama. Život u kontejneru djecu lišava i drugih socijalizacijskih aktivnosti, primjerice, pozivanja prijatelja na druženje ili pisanje školskih zadaća, proslavu rođendana i slično. “Djeci na potresom pogođenom području već su davnih dana trebali biti dostupni brojni sadržaji koji su dostupni njihovim vršnjacima: adekvatan prijevoz, opremljene knjižnice, pomoć u učenju, produženi boravak, ostale socijalizacijske i izvannastavne aktivnosti. S izuzetkom Siska i užeg naselja Grada Petrinje, djeca diljem Banovine u tome su bila zakinuta. Sada je ta podrška u obrazovanju potrebnija nego inače, a s obzirom na to da u Petrinji postoji Pedagoški fakultet, zaista se mogu aktivirati resursi da se takvi sadržaji pokrenu. No osim Ministarstva obrazovanja, tu se mora dogoditi zalaganje jedinica lokalne samouprave, gradova koji imaju nadležnost za produžene boravke i Županije koja je nadležna za sektor obrazovanja. Djeca trebaju vidjeti da je svijet smisleno i sigurno mjesto, da oni i njihove obitelji nisu odbačeni, prepušteni sami sebi i napušteni. Nikako se ne smije dogoditi da djeca budu bilo kako stigmatizirana kao djeca ‘iz kontejnera’ (djelatnici u školama trebaju pripaziti da se takve sintagme ne uvuku u kolokvijalni govor). Osim toga, u kontejnerskim naseljima ostat će ili su već ostale osobe koje imaju smanjeni socijalni ili ekonomski kapital, čime se počinje stvarati ‘geto socijale’. To može imati ozbiljne dalekosežne posljedice pa je važno da život u kontejnerskom naselju ima jasno naznačeno ograničeno trajanje. Sve preko godinu dana počinje imati obilježje ‘kroničnog’“, upozorila je Ana Opačić.

Djeca uvijek vide brige odraslih, možda i više nego što mislimo. Djeca se nerijetko više brinu za roditelje negoli za sebe i upravo ih boli patnja roditelja kojima ne znaju kako pomoći. Tako mogu razvijati osjećaj pretjerane odgovornosti i propustiti bezbrižnost koju bi im djetinjstvo trebalo donijeti. S druge strane, i roditelji teško podnose kada shvate da dijete zbog njih pati. Zato je cijela ova situacija odgovornost šireg društva i naš test empatije, humanosti, brige za drugoga. “Nažalost, postoji jedan mit koji imamo o krizama kada mislimo da ćemo zbog krize biti bolji, učinkovitiji, racionalniji. Tako je to možda u prvim danima i tjednima, ali vrlo brzo kriza otkriva i potencira probleme koji su postojali i ranije. Tako je i s međuresornom i institucionalnom suradnjom, koja u Hrvatskoj ne funkcionira na zadovoljavajućoj razini te se najčešće oslanja na osobni faktor. Bojim se da i javno svjedočimo šumovima u komunikaciji, prebacivanju loptica, sporosti i preopterećenosti institucija. A kada su resursi ograničeni, kao što su na potresom pogođenom području i prije bili, institucije nemaju luksuz biti zatvorene ‘u sebe’. Ako općenito želimo biti društvo po mjeri dječje dobrobiti, međuresorna suradnja, integrirano i koordinirano djelovanje su nužni kako bi se u najranijoj dobi prevenirali rizici s kojima se djeca nose i koji su sve kompleksniji”, poručila je Ana Opačić.

U Petrinji je pri završetku gradnja velebnog poslovno-kontejnerskog naselja za male poduzetnike Centar novog života, za čiju je izgradnju, opremanje i uslugu izrade sveukupne projektne dokumentacije, prema informacijama koje je Nacional dobio od Grada Petrinje, država izdvojila 30 milijuna kuna. No prema izvorima Nacionala, ta bi se cijena u konačnici mogla kretati i do 50 milijuna kuna. Tim poslovnim centrom upravlja Grad Petrinja koji se vodi kao vlasnik i investitor. Po završetku izgradnje Grad će donijeti odluku o davanju na upravljanje Centrom gradskom poduzeću registriranom za obavljanje poslova upravljanja, a otvaranje Centra planirano je za 29. rujna. U prostoru poslovnog centra bit će smješteno 55 poduzetnika i obrtnika.

Nacional je razgovarao s jednim od budućih korisnika kontejnera u Centru novog života, Željkom Vrzanom. “Nakon prvih tjedana od potresa, kada su se strasti malo stišale i kada se počelo razmišljati ‘hladnom glavom’, prvi put u mom radnom vijeku obrtnika, a obrtnik sam od 1987., nazvali su me iz Udruženja obrtnika Petrinja i tada sam čuo da se gradi Centar novog života. U razgovoru se dogovaramo za 40 m2 kontejnera za potrebe mog RTV servisa i doznajem da bi poslovno naselje trebalo biti u funkciji krajem ožujka. Čekam i u međuvremenu u stanu od 40 m2 improviziram mali stol s najnužnijom opremom kako bih mogao barem nešto privređivati. Pred kraj ožujka dobivam informaciju da će naselje profunkcionirati tek u svibnju. Dižem ruke i ne ufam se više u tu priču, nego uz pomoć donacija u novcu, opremi, materijalu i strojevima i uz dodatno posuđeni novac počinjem u zajedničkoj podrumskoj prostoriji zgrade u kojoj živim slagati radni prostor. Danas je taj prostor u funkciji i od toga što u njemu zaradim hranim svojih dvoje djece”, rekao je Vrzan.

Krajem svibnja Vrzana zovu iz Grada Petrinje i pitaju ga želi li još uvijek kontejner. Vrzan im odgovara da je obavijestio Udruženje obrtnika Petrinja da mu više ne treba velika kvadratura jer je u međuvremenu osposobio radni prostor te da mu je dovoljan jedan manji kontejner u kojem će preuzimati i izdavati aparate, dok će popravke obavljati u servisnom prostoru u podrumu zgrade.

“Na svu sreću da sam smanjio prostor kontejnera i pristao na 14 m2. Naime, kada me Grad pozvao da dođem potpisati predugovor, tek tada saznajem da prvu godinu za kontejner nema najamnine, a za svaku daljnju godinu ima i ugovor se potpisuje na pet godina, najamnina iznosi šest eura po kvadratu, naravno, uz sva ostala davanja. Još mi je rečeno da će naselje biti spremno u srpnju. Možete samo pomisliti koliko jednom petrinjskom obrtniku znači najamnina od šest eura po kvadratu, to je, uz ostale režije, gotovo trećina mog prihoda, a gdje su još troškovi za repromaterijal i svi ostali troškovi.

Osim toga, ponašanje sitnih gradskih birokrata – nekoordiniranih, izgubljenih, prepunih sebe, kratkog fitilja, koji ne znaju što i kako raditi – ispod svakog je ljudskog dostojanstva. Devet mjeseci ljudi su bez mogućnosti rada i primanja, a od države, koja je u prvim mjesecima nakon potresa galamila na sva usta da su joj mali poduzetnici prioritet kako ne bi došlo do raseljavanja stanovništva, nema ništa. Jao si ga nama!”

Ivančica Kudlek iz Nebojana, naselja u sastavu Grada Petrinje, smatra da su enormna sredstva koja su uložena u Centar novog života bačena u vjetar, a da su ista sredstva u određenim iznosima dodijeljena poduzetnicima, oni bi svi već odavno radili. “U podršku države i Grada od samog početka nisam polagala puno nade i zato sam se uhvatila teškog posla i sama svoj posao ponovo pokrenula. Među prvima sam odlučila ne čekati obećano naselje, već u obnovu svojih djelatnosti krenuti samostalno. Kupila sam građevinsko zemljište i na njega postavila mobilnu kućicu. Za građevinsko zemljište dobila sam 80 tisuća kuna od Grada, a ukupno sam ga platila 15 tisuća eura. Mobilnu kućicu sam sama platila. Već 19. ožujka počela sam raditi, dok moje kolege još uvijek, nažalost, čekaju – pate se i muče jer Centar novog života nikako da profunkcionira. Uspjela sam zadržati sve zaposlenice i zaposlila sam još dvoje novih radnika, tako da od mojih djelatnosti, uz mene, živi još sedmero ljudi i njihove obitelji. Ovakav način, ovakav tempo kojim se obnavlja Petrinja rezultirat će time da će mladi ljudi otići, a ovdje su prisiljeni ostati samo stariji ljudi koji nemaju alternativu. Njihov put jasno je zacrtan, obnovu neće dočekati i umirat će u kontejnerima, takvih slučajeva već je bilo. Mislim da država to i čeka – da stariji pomru, a mladi odu, tako da ovdje u konačnici ne mora i nema više za koga raditi obnovu”, zaključila je Ivančica Kudlek.