O životu Krunoslava Kiće Slabinca, nedavno preminulog hrvatskog pjevača koji je bio jedna od najvećih zvijezda i u cijeloj bivšoj Jugoslaviji, mnogo se zna i mnogo je priča ispričano, ali gotovo je potpuno nepoznata priča o njegovom velikom prijateljstvu s Albancima s Kosova i podršci koju je dao ne samo za slobodu Hrvatske, već i za slobodu Albanaca na Kosovu. Doktor znanosti i sveučilišni profesor Muhamet Sadiku iz Prištine poslao je zato hrvatskoj javnosti pismo, koje ekskluzivno objavljuje nacional.hr, u kojem piše o velikom prijateljstvu Kiće Slabinca i kosovskih Albanaca te ističe da je upravo Kićo Slabinac “među prvima shvatio nacionalnu diskriminaciju Albanaca i sistematsko ugrožavanje njihove slobode i prava na život i rad”, kao i da je za vrijeme Domovinskog rata u Hrvatskoj “ nesebično pomagao mnogim kosovskim obiteljima koji su živjeli u mnogim slavonskim gradovima”.

Pismo profesora Muhameta Sadikua iz Prištine:

“Prošle smo godine primili vijesti o smrti mnogih istaknutih hrvatskih autora i pjevača. Radi se o zlatnoj i neponovljivoj generaciji. Kada to kažem, na umu imam tužni odlazak Vice Vukova, Arsena Dedića, Olivera Dragojevića, Kemala Montena, a sada i odlazak Krunoslava Kiće Slabinca. Iako u uvjetima pandemije, ova smrt je bolno odjeknula u mnogim hrvatskim gradovima. U Slavoniji, u mnogim su gradovima u povodu ovog tužnog događaja na trgovima organizirani otvoreni koncerti s njegovim poznatim slavonskim pjesmama. I u toku ceremonije njegove sahrane na Mirogoju izvedene su instrumentalno njegove poznate pjesme, Plavuša i Zbog jedne divne crne žene.

Kićo Slabinac se glazbom i umjetnošću počeo baviti jos u osnovnoj školi. Svirao je tamburu i igrao je u dječjem kazalištu. Rano je zavolio glazbu Elvisa Presleyja. On je bio razlog što je taburicu privremeno ostavio po strani i zamijenio je gitarom. Pohađao je glazbenu školu, svirajuci gitaru. Početkom 1960-ih osniva grupu Kon tiki, potom Tornado i na koncu Dinamiti. Posle odlaska iz grupe Dinamiti, na njegovo je mesto došao Dado Topić.

Krunoslav Kićo Slabinac u kratko je vrijeme postao veliki pjevač bivše Jugoslavije. U svojoj dugoj karijeri imao je uspješnu suradnju s mnogim glazbenim autorima, kao što su: Đorđe Novković, Zdenko Runjić, Ivica Krajač, Mario Mihaljević, Arsen Dedić, Maja Perfileva, Drago Britvić, Kemal Monteno, Hrvoje Hegedušić i mnogi drugi. S pjesmama Plavuša i Zbog jedne divne crne žene postaje neprikosnoven i vinuo se u sam vrh glazbene karijere.

U ulici u kojoj je stanovao susjedi su mu bile i neke albanske obitelji, koje su se bavile rijetkim zanatima, poput zlatarskih. Kiću su u obitelji odgajali da voli i poštuje sve ljude bez obzira na njihovu vjeru, naciju, boju kože i spol. Zanimljivo je spomenuti da je 1960-ih, kad je Kićo osnivao grupu Dinamiti, jedan od njenih članova bio Albert Krasniçi, Albanac podrijetlom iz Prizrena. Obitelj Kiće Slabinca imala je izrazito prijateljske odnose s albanskom obitelji Krasniçi.

Prvi kontakti s albanskom kulturom i glazbom

Prvi njegov kontakt s albanskom kulturom dogodio se 1970. godine kada je na festivalu “Dobro veče Jugoslavijo” susreo članove ansambla Shota iz Prištine i bio fasciniran njihovim nastupom. Taj se festival održavao po nacionalnom ključu, a sudionici su nastupali u mnogim europskim državama, u gradovima s najbrojnijom emigracijom. Hrvatska i albanska migracija bile su među najbrojnijima, a imale su i dobre veze s gradovima iz kojih su dolazile.

Profesor  Muhamet Sadiku i Kićo Slabinac, Zagreb, 2008./ Autor: privatna arhiva Muhamet Sadiku

Međutim, neposredan kontakt s Kosovom Slabinac je ostvario 1970. godine nastupajući na Festivalu “Akordi Kosova” u Prištini. Zapravo, godina kad je nastupio na tom prištinskom festivalu bila je i godina Kićine najveće popularnosti. U ovakvim okolnostima on dobija pozive za sudjelovanje na mnogim festivalima i glazbenim događajima. Poziv da nastupi u Prištini oduševljeno je prihvatio i energično zahtijevao da izvede svoju pjesmu. Kićo je pobjeđivao i na festivalima koji su se održavali u mjestima gdje se bilo teško suprostaviti državnoj represiji u kulturi. Poslije 1974. okrenuo se slavonskim pjesmama promičući nezaboravne hitove poput “Inati se Slavonijo,” “Slavonski bećari,” “Otišo je s mirisima jutra” i druge.

Tada je, uz ostalo, izjavio: “Želja mi je bila da svojim prisustvom doprinesem jačanju glazbene manifestacije na manifestaciji Akordi Kosova. I albanski je narod kao autohton zaslužio imati jedan veliki festival koji promovira prave glazbene vrijednosti. Osobno sam doživio kao privilegij upoznavanje s mnogim kosovskim glazbenim autorima. Dolazak u Prištinu bio je prava prilika koju nisam mogao propustiti. Moj dolazak izazvao je veliku pozornost građana Prištine. Važno je da sam imao priliku upoznati divu albanske glazbe Nexhmiju Pagarusha kao i Sabrija Fejzullahua. Sa Sabrijem sam izveo dvije numere, jedan aranžman i tekst na hrvatskom, a drugi na albanskom jeziku.

Te godine je bilo puno pjevača i autora iz Hrvatske. Sjećam se, pjesma je nosila naslov “Samo zbog ljubavi”, dobila je veliko priznanje publike i dobila je jedno od vodećih mjesta na Festivalu. Još i danas se sjećam primanja u dvorani prištinskog Narodnog kazališta. Već sam tada shvatio poteskoće i jezičke barijere koje su bile smetnje za prodor albanskih kulturnih vrijednosti u mnogim sredinama u bivšoj Jugoslaviji. Napominjem da sam i putem mnogih kosovskih filmova uočio vitalnost albanskog naroda.

Godine 1971. predstavljao sam Jugoslaviju na Eurosongu, održanom u Dublinu, s pjesmom hrvatskog skladatelja Ivice Krajača Djaloshi yt i pikëlluar (Tvoj dječak je tužan). Na generalnoj probi ova je pjesma osvojila najveći broj glasova. No, na kraju su se stvari promijenile i pjesma je zauzela 13. mjesto. No, unatoč tom rangiranju, moje ime i fotografija našli su se na naslovnoj strani poznatog londonskog lista „Daily Mirror“koji ima tiražu 7,5 milijuna primjeraka.“

Svirajmo mandolinu i Puče puška…

Od brojnih kontakata s albanskim umjetnicima, Kićo spominje Shyqrija Nimanita, poznatog kosovskog umjetnika koji je 1970-ih bio njegov gost u jednom šou programu tadašnje Televizije Zagreb. Na tom šou programu zajedno su otpjevali albansku pjesmu Svirajmo mandolinu. Nakon što sam ga informirao da je njegova pjesma Plavuša i na Kosovu doživljena kao vrhunac njegove glazbene karijere, da ju je pisac Jusuf Grvalla preveo na albanski, a izveo Sabri Fejzullahu, Kićo je reagirao vrlo emotivno i molio me da mu pribavim albanski tekst kako bi tu svoju pjesmu izvodio i na albanskom.

Između ostalog, Kićo Slabinac mi je rekao: “Vojsku, tadašnju JNA, odslužio sam u Podgorici, i ondje sam bio u prilici upoznati i družiti se s velikim brojem vojnika Albanaca. Znao sam i nekoliko riječi na albanskom. Glazba nas je još više zbližila. Zajedno s grupom Albanaca uspio sam naučiti tekst i pjevati dvije pjesme – Svirajmo mandolinu i Puče puška. Razumio sam bit i simbolično značenje koje imaju te dvije pjesme, naročito ona druga, za Hrvatsku i Kosovo. Oficiri JNA uspjeli su doznati tekst te pjesme. Smetala im je puška o kojoj se pjeva. Naravno, radilo se o albanskoj puški. Oficiri su to spominjanje puške povezali s hrvatskim i albanskim buntom u bivšoj Jugoslaviji. Nekoliko vojnika Albanaca koji su pjevali ovu pjesmu bili su pozvani na informativne razgovore. To se osjećalo i u odnosima između hrvatskih i albanskih vojnika. Ta je pjesma postala pravi hit naše grupe. Inače, nas hrvatske pjevače u nekim su sredinama često provocirali, spočitavajući nam hipoteku Jesenovca, NDH i govoreći da smo genocidan narod. To nam je bio veliki teret za normalan rad. Takvo stanje bilo je ozbiljna prepreka za rad hrvatskih autora i njihovo sudjelovanje u kulturnim i glazbenim događanjima. U svojoj sam se glazbenoj karijeri suočavao s ozbiljnim političkim izazovima. U mnogim časopisima i televizijskim emisijama napadan sam zbog isticanja nacionalne pripadnosti. Buđenje i ravnopravno sudjelovanje hrvatskih glazbenika smetalo je šovinističkim krugovima u nekim sredinama. Znajući u kakvim političkim uvjetima radim, otac mi je stalno govorio kako moram biti smiren, jer je dobro poznavao komunističke okrutnosti. Prvi otvoreni sukob sam imao 1973. godine, kada sam pjevao u sklopu pokretnog karavana Pjesma ljeta na Tašmajdanu u Beogradu. Tada sam pobijedio, a mnogi su očekivali pobjedu sprskog pjevača Đorđe Marjanovića, kojega su od milja zvali Đokica. I sada se čudim da sam uspio pobijediti i tu pobjedu usred Beograda srpski šovinisti i nacionalisti nisu mogli ni zamisliti. Zato su se organizirali da me napadnu i ponižavaju, jer sam pobijedio njihovog heroja. Nekako sam se uspio izvući iz ove situacije. Pomogao mi je Mića Orlović, poznati voditelj, porijeklom s Kosova, koji je izvadio pištolj i zapucao u zrak, pa su se napadači razišli. Kako mi je otac savjetovao, šutio sam o tom događaju i nisam govorio o tom nemilom incidentu u Beogradu. Đorđa Marjanovića sam pobijedio i u glazbenom karavanu Kup pjevača. Žiri je ipak izmanipulirao moju čistu pobjedu pa su nagradu dodijelili Đokici. Poslije tih incidenata koji su se dogodili u Srbiji, dvije sarajevske novine (Ven i AS) objavile su tekstove u kojima se naglašavao moj navodni nacionalistički karakter i klerikalizam uz tvrdnju da sam ustaški zabavljač. U medjuvremenu, državni krugovi zajedno sa šovinistima uzdigli su pjevača formata “Bratstvo i Jedinstvo”- Zdravka Čolića, koga su uskoro poslali na Euroviziju da predstavlja Jugoslaviju. Ovaj je bio tipični komunistički model stvaranja zabavne glazbe onog vremena. Ja i još neki drugi pjevači nismo prihvaćali takav model ‘proizvodnje’ pjevača.”

Na završetku 1980 – tih, po Krunoslavu Kićo Slabincu, ponavlja se slika koju su stvorili Trepčini rudari koji su bili u štrajku u znak podrške javnosti za sprečavanje uništavanja ustavnog položaja Kosova. Zanimljivi su, kaže Kićo, bili politički zahtjevi. Tim je događajima bio sensibiliziran cijeli demokratski svijet. Kićo Slabinac je shvatio važnost slobode za Hrvate, Albance i sve druge narode. U suštini, on je među prvima shvatio nacionalnu diskriminaciju Albanaca i sistematsko ugrožavanje njihove slobode i prava na život i rad. Za vrijeme Domovinskog rata u Hrvatskoj, Kićo je nesebično pomagao mnogim kosovskim obiteljima koji su živjeli u mnogim slavonskim gradovima, a dobro je surađivao i sa Zajednicom Albanaca u Hrvatskoj.”