Danas je hrvatska naiva zaključen fenomen velike vrijednosti, a od klasika je živ jedino Mijo Kovačić koji ima skoro 90 godina. Zbog toga su posljednji radovi Ivana Generalića, klasika hrvatske i svjetske naive, najznačajnijeg predstavnika Hlebinske škole kojeg je slikar Krsto Hegedušić učio slikati kao petnaestogodišnjeg dječaka, sami po sebi vrijedni pažnje. A upravo su radovi koji su nastali posljednjih godina života umjetnika koji je živio od 1914.do 1992. predstavljeni krajem prošloga tjedna na izložbi “Ivan Generalić za (sto)deset!” u Galeriji naivne umjetnosti u Hlebinama, čime je obilježeno i 110 godina od rođenja autora. To su djela iz zbirke obitelji Čolak iz Koprivnice koja je nastala kroz povremena druženja i razgovore Zvonimira Čolaka s umjetnikom te uz savjete povjesničara umjetnosti Marijana Špoljara. Po mišljenju kustosice izložbe Helene Kušenić iz Muzeja grada Koprivnice, ta simbioza ukazuje na važnost suradnje, dogovora i uvažavanja između umjetnika, stručnjaka i kolekcionara, odnosno zajednice.

“Njihova sinergija na kraju doprinosi međusobnom napretku i stvaranju koherentnijih cjelina poput ove kolekcije, koja iako manja, ima svoju vrijednost koja zavrjeđuje ostati zabilježena. Čuva nekolicinu ulja na staklu, poneki akvarel, platno, crtež, a posebna vrijednost krije se u sačuvanim skicama te nekoliko nedovršenih radova nastalih u posljednjim godinama života. Uz to izloženo je nekoliko ranih crteža koji su reproducirani u ranim monografijama Ivana Generalića. Neka ulja na staklu izložena su na skupnoj izložbi privatnih kolekcija održanoj 2012. dok se crteži i skice predstavljaju prvi put. Ivan Generalić kao osoba koja stoji na početku znamenitog niza majstora Hlebinske škole uvijek izaziva pozornost i zanimanje publike, ali i struke. Njegova djela zastupljena su u brojnim muzejskim zbirkama te rasuta u mnogim privatnim kolekcijama diljem svijeta. Upravo zbog široke rasprostranjenosti djela i teškog praćenja njihove lokacije, bilježenje, vrednovanje i prezentacija svake lokalne kolekcije iznimno su važni. Privatne zbirke koje čuvaju djela Ivana Generalića rijetko mogu obuhvatiti remek-djela jer su ona većinom pohranjena u obiteljskim, muzejskim zbirkama ili inozemnim kolekcijama. Bez obzira na to, svako sačuvano ostvarenje vrijedno je kao svjedočanstvo kontinuiteta stvaranja i očuvanja kompletne slike o cjelokupnosti stvaralaštva, ali i funkcioniranja ličnosti umjetnika u svakodnevnom životu“, rekla je Helena Kušenić.

Osim Generalićevih slika, Zvonimir Čolak ima, između ostalog, i djela Ivana Lackovića Croate, Ivana Večanaja i Mije Kovačića. U razgovoru za Nacional Čolak se prisjetio svojeg poznanstva s Ivanom Generalićem, kojeg je upoznao 1988., a nakon njegove smrti kolekciju je proširio novim otkupima njegovih djela.

“S Generalićem sam se imao prilike povremeno družiti tijekom zadnje četiri godine njegova života, kada sam kupovao njegove slike. To što mi je dao da iznos od 6000 tadašnjih maraka, koliko su koštali prvi radovi koje sam od njega kupio, platim na rate, omogućilo mi je da ga svakog mjeseca viđam. Bila mi je čast družiti se s njime, bio je samozatajan i neobičan čovjek. Iako se nije volio previše družiti, s vremenom mi se otvorio. Molio me je u jesen kada smo se upoznali da ne dolazim dok je danje svijetlo jer je volio tada slikati. Jednom mi je rekao da su ga poslije Drugog svjetskog rata pitali bi li Titu poklonio jednu sliku jer dolazi u Koprivnicu. Rekao je da mu može pokloniti sliku, ali ako dođe u Hlebine. Budući da Tito po protokolu nije dolazio u Hlebine, nije mu dao sliku i na kraju su Tito i ljudi u njegovoj pratnji trčali, tako mi je barem Generalić rekao, kod Večenaja i kupili od njega slike. Ivica Todorić došao je u ovaj kraj helikopterom, u doba kada se pričalo da kupuje Podravku, i kupio od njega ‘Jelenske svatove’, jednu od njegovih najpoznatijih slika. Jednom je jedan veliki kolekcionar došao s Nikicom Valentićem kupiti sliku, otvorila mu je Generalićeva supruga, pitala ih tko su i što trebaju i otišla to reći Generaliću, a on je rekao da ne može, da im poruči da ‘štiha’. I kad sam ja prvi put došao kod njega, mislio sam da nikoga nema, a on nije želio otvoriti. Evo još jedna zanimljivost: iza slike ‘Sprovod Štefa Halačeka’ krije se priča o susjedu koji ga je u nečemu bio zeznuo pa je Generalić na slici uprizorio njegov sprovod”, otkrio je Zvonimir Čolak.

‘Bijeli jelen i lovac’ 1989., ‘Umorna žetva’ 1990., ‘Čišćenje snijega’ 1974., ‘Som’ 1987., ‘Odmor’ 1991. i ‘Djevojčica hrani životinje’ 1991.

Koprivnički povjesničar umjetnosti Marijan Špoljar rekao je da se njemu žal za ‘izgubljenim vremenom’ često pojavljuje upravo u odnosu na Ivana Generalića:

“Živio je tu, pored nas, a kao da nismo bili svjesni nepovratnosti vremena i neponovljivosti trenutaka druženja, razgovora ili samo promatranja njegove genijalne slikarske ruke. S Generalićem sam puno puta bio, slušao ga, pisao o njegovim slikama, otvarao izložbe, ali kao da je sve to premalo, u tolikoj mjeri da danas zapravo ne znam kakav je bio taj čovjek i što je za njega bilo važnije: da li slikanje ili bivanje, da li umjetnost ili život ili je samo slikarstvo bilo život. Hoću reći da je rijetko tko, ako je uopće netko od nas, shvatio i razumio dubinu i kompleksnost te umjetnosti, pa onda i dubinu i kompleksnost toga čovjeka. Jer često su se ponavljale istine o dubokoj sponi toga slikarstva i toga umjetnika sa zemljom ‘koja ga je rodila’, kako je pisao Marcel Arland u povodu njegove pariške izložbe 1953., s ljudima i pejsažem u kojemu je živio, ali se sve to danas čini kao nešto što je zadobilo karakter mistifikatorske, dakle, jednostrane istine. Za odgonetanje dublje istine možda je doista trebalo živjeti s tim čovjekom, a ne prigodice, kao što su mnogi od nas činili, slušati pomalo naučene, za javnost spremljene slikareve istine o životu, legendama, o voćkama, o cvijetu, o letu ptice, o pijevcima i svemirskim visinama.“

Na izložbi ‘Ivan Generalić iz zbirke Čolak’ moći će se vidjeti i njegove skice – za ‘Odmor’ i za ‘Dvoje za stolom u goricama’.

S Generalićem se, rekao nam je Špoljar, znao dvadesetak godina, od studentskih dana na povijesti umjetnosti do kraja njegova života.

“To poznanstvo po svoj prilici nije bilo prijateljstvo: razdvajale su nas godine, odsustva, interesi, pa ponekad i neshvatljiva rezerva umjetnika prema ‘kritičarima’, a vjerojatno i ‘kritičareva’ nesklonost da adorira bilo koju, pa i Generalićevu ličnost. Jer on je, kao i svaki čovjek, volio laske, mada je s indignacijom odbijao pripuzice, često pogrešno uzimajući da svaki došljak dolazi iz koristoljublja. I sam sam se našao u situacijama da me dočekao na ogradi svoje kuće u Sigetecu s apsolutnom sumnjom u moje dobre namjere. ‘A tko ste vi i kaj hočete’ nisam doživo samo ja, nego mi je to iskustvo prepričao i kolega Vladimir Crnković, pa i austrijski kolekcionar Peter Infeld, koji je godinama dolazio na njegovu ‘tarabu’, ne usuđujući se pojasniti razlog svog posjeta. Ali te ‘dalijevske’ geste bile su dio njegova imidža, zapravo simpatičan oblik njegove umjetničke aure, nešto zbog čega se valjda nitko nikada nije naljutio toliko da se ne bi vratio. A onda je naišao na Generalića s otvorenom kapijom, srdačna i dobroćudna ‘filozofa’ koji bi mu odmah počeo govoriti o malim, običnim životnim enigmama“, istaknuo je Marijan Špoljar.

Vladimir Crnković, povjesničar umjetnosti specijaliziran za naivu te dugogodišnji bivši ravnatelj Hrvatskog muzeja naivne umjetnosti, još je davne 1968. upoznao Ivana Generalića dok je radio na finalizaciji velike inozemne izložbe “Naivna umjetnost iz Jugoslavije“. Podsjetio je na činjenicu da je 1975. umrla umjetnikova prva supruga Anka i da je četiri godine kasnije Generalić napustio Hlebine i nastanio se u Primoštenu, a 1980. oženio se Rozom Lončarić.

“To je vrijeme kada izbijaju nesuglasice i dramatično razmimoilaženje sa sinom, slikarom Josipom. Do kraja života živio je naizmjenično u Sigetecu i Primoštenu, s time da je u Hlebine dolazio vrlo rijetko. Dok je živio u Hlebinama, redovito sam ga posjećivao, pri svakom dolasku u Podravinu, a bilo ih je bezbroj. No nakon njegova odlaska iz tog mjesta, naši su susreti postali rijetki. Kada sam 1983. odlučio početi pisati monografiju ‘Ivan Generalić: crteži’, proslijedio sam mu u Primošten u vezi s time sedam preporučenih pisama, a ni na jedan dopis nisam nikada dobio odgovor. Jasno sam umjetniku dao na znanje kako ne tražim i ne očekujem honorar te kako tu studiju namjeravam dovršiti do kraja i potom je objaviti. Monografija je promovirana uz prateću izložbu u zagrebačkoj Galeriji primitivne umjetnosti 1984. godine. A onda, nakon vernisaža, uslijedio je šok. Dobio sam pismo od Generalićeva odvjetnika iz Koprivnice kako autor traži uništenje svih knjiga jer da je projekt objavljen bez umjetnikova pristanka“, rekao je Crnković.

‘Ivica Todorić došao je u ovaj kraj helikopterom, kada se pričalo da kupuje Podravku, i kupio od Generalića Jelenske svatove, jednu od njegovih najpoznatijih slika’, kaže Čolak

Nakon toga je osobno otišao do Generalića u Sigetec. Dok je umjetnik nešto grabljao po dvorištu, on je ostao stajati na nogostupu okućnice uz cestu tako da je među njima bila betonska ograda sa žicom. Pozdravio ga je srdačno, upitao zašto se ljuti na njega, zašto je angažirao odvjetnika, zašto mu nije odgovorio ni na jedno pismo. Dok je Crnković desetak ili petnaestak minuta govorio, Generalić je i dalje grabljao po dvorištu, nije izustio ni riječi. Primijetio je tek da slikar sve više i više crveni u licu, ali ga nije ni jednom pogledao niti prekidao, nije dizao pogled sa zemlje po kojoj je grabljao.

“A onda, odjednom, povišenim je glasom izustio: ‘Jesi ti znorel?’ Nisam shvaćao na što cilja pa sam ga iznova upitao zašto se ljuti na mene. Očekivao sam da će to biti nešto u vezi s Krstom Hegedušićem s kojim se razišao nakon njihove vrlo uspjele zajedničke izložbe u Bruxellesu 1959. koju je posjetio i razgledao i belgijski kraljevski par, da sam nešto napisao s čime se ne slaže, da sam nešto krivo vrednovao, da sam ga nečim povrijedio iz nehaja itd. A onda je nastavio: ‘Kak si mogel metnuti tolke slike od Anke, a ni jednu od Roze? Ti i ne znaš kak je meni!’ I onda je nakon nekoliko trenutaka nadodao: ‘Dojdi nutri.’ Dogovorili smo da se objavi novo izdanje monografije u kojem ne smije biti objavljena ni jedna fotografija iz umjetnikova života. Podmirio je te troškove. Bila je to neočekivana i neugodna drama koja je završila sretno i na obostrano zadovoljstvo. Poslije mi se Ivina pohvalio kako je u dvorištu načinio veliki oganj i spalio sve knjige iz prve naklade. Očito smo time svi bili zadovoljeni: i Generalić, i njegova Roza, i izdavači, i ja. Naravno, od sudske tužbe kojom mi je njegov odvjetnik bio zaprijetio, nije bilo ništa“, rekao je Crnković.

Istaknuo je da je već u doba kada ga je upoznao, znao da je riječ o jednom od najvrsnijih i najpoznatijih umjetnika naše i svjetske naive, povijesno prvom slikaru Hlebinske škole i uglednom predstavniku figurativnih tendencija u doba prevlasti apstraktnih tekovina.

‘Ivan Generalić je, kao i svaki čovjek, volio laske, mada je s indignacijom odbijao pripuzice često pogrešno uzimajući da svaki došljak dolazi iz koristoljublja’, tvrdi Marijan Špoljar

“Generaliću se ne može osporiti sljedeće: prvo, da je prepoznat i vrednovan kao povijesno prvi predstavnik ‘modernih primitiva’, dakle, kao rodonačelnik fenomena naive u srednjoj i jugoistočnoj Europi. Već od sredine 20. stoljeća govorimo o njemu kao o klasiku hrvatske, zatim naive iz područja bivše Jugoslavije te kao stožernom klasiku svjetske naive. Valja podsjetiti također da su Ivan Generalić i njegovi sljednici, vrhunski majstori Hlebinske škole, tehniku slikarstva na staklu metjerski doveli do takvog virtuoziteta i savršenstva da im u umjetnosti 20. stoljeća, u svjetskim okvirima, gotovo nema ravnih. On je među prvima, ako ne i prvi, napustio klasični i do tada uobičajeni plošni sustav slikanja na staklu te se priklonio voluminoznom predočavanju, tonskom slikarstvu i zračnoj perspektivi“, rekao je Crnković.

Izdvojio je nekoliko amblematskih i ključnih umjetnikovih djela kako bi dočarao i približio njegove doprinose našoj i svjetskoj umjetnosti.

“‘Đelekovečka buna’, iz Zaklade Charlotte Zander u Kölnu, ne samo da je remek-djelo slikarstva u socijalnom i političkom smislu i kasni odjek naših ‘zemljaških’ nastojanja, nego je i istinsko remek-djelo europske angažirane umjetnosti. ‘Otok’ iz Muzeja moderne i suvremene umjetnosti u Zagrebu te ‘Zubatanje listinca’ iz zagrebačkog Muzeja suvremene umjetnosti primjeri su priklona poetskom i intimizmu, larpurlartizmu i hedonizmu te belkantizmu i klasičnom kolorizmu u vremenima dramatičnih i katastrofičnih zbivanja u svjetskoj povijesti, u godinama Drugoga svjetskog rata. ‘Jogenj’ iz Muzeja naivne i marginalne umetnosti iz Jagodine, iz Salona Ota Bihalji-Merina u Beogradu te ‘Smrt Viriusa’ iz Hrvatskoga muzeja naivne umjetnosti u Zagrebu i ‘Poplava’, također iz tog zagrebačkog muzeja, paradigmatski su primjeri Generalićeva stvaralaštva i njegovih mijena pedesetih godina s otklonima prema simbolizmu, fantastici i mirakuloznosti. Vrhunac tih nastojanja otkrivamo u slici ‘Rogati konj’ iz kolekcije Gorana Generalića u Koprivnici, umjetnikova neprijeporna remek-djela. Tu je i slikarov veliki ‘Autoportret’ iz zagrebačkoga Muzeja naive, radikalno simplificirano i simbolički ustrojeno djelo, paradigmatski primjer uporabe plave boje u simboličkom smislu, čemu dodatno pridonosi i položaj pognute glave predstavljenog“, zaključio je Vladimir Crnković.