U listopadu se obilježava 40 godina od rođenja prvog djeteta začetog izvantjelesnom oplodnjom u Hrvatskoj. Taj 23. listopada 1983. godine, rođenje Roberta Verige koji ove godine slavi svoj 40. rođendan, bio je dan koji je upisan u povijest liječenja neplodnosti iako je prva antisterilitetna ambulanta u Hrvatskoj utemeljena početkom 1953. i to u Petrovoj bolnici. Rođenje Roberta Verige dogodilo se svega pet godina od rođenja Luise Brown, prvog djeteta začetog ovakvim postupkom. Hrvatska, odnosno Jugoslavija čija je Hrvatska bila jedna od država, bila je sedma zemlja na svijetu koja je postigla, u to doba, zaista revolucionaran uspjeh, a u proteklih 40 godina, uz pomoć metoda pomognute oplodnje u Republici Hrvatskoj rodilo se oko 40.000 djece.

Udruga Roda odlučila se posebno angažirati na ovom području te su prije nekog vremena otvorili i radno mjesto voditeljice projekta u području (ne)plodnosti i medicinski pomognute oplodnje. Jedan cilj ovog projekta je i senzibiliziranje javnosti i bolja informiranost o liječenju neplodnosti i pomognutoj oplodnji. Upravo iz tog razloga odlučili su obilježiti 40 godina od rođenja prvog djeteta začetog izvantjelesnom oplodnjom u Hrvatskoj kroz podizanje svijesti javnosti o potrebama za podrškom osobama koje se suočavaju s neplodnosti kojih je po nekim procjenama danas u Hrvatskoj oko 100.000. Također žele javno i transparentno progovoriti o dobrobiti liječenja neplodnosti te o važnosti brisanja društvene stigme s teme neplodnosti. Sva predviđena događanja organiziraju u suradnji s Hrvatskim društvom za ginekološku endokrinologiju i humanu reprodukciju. Kako je jedan od ciljeva obilježavanja 40 godina pomognute oplodnje upravo podizanje svijesti o potrebama za podršku osobama koje se suočavaju s neplodnosti, pitali smo Bojanu Šantić, voditeljicu projekta u području (ne)plodnosti i medicinski pomognute oplodnje udruge Roda i glavnu organizatoricu ove manifestacije, kome se mogu obratiti parovi koji imaju problema s neplodnosti. „Udruga Roda i online grupa podrške ‘Roda – Plodnost’ u kojoj organiziramo i online susrete i gostovanja raznih stručnjaka nude podršku i informacije o neplodnosti i liječenju medicinski potpomognutom oplodnjom. Zadnjih godina fokusirane smo dodatno na međunarodnu suradnju i EU projekte koji će nam već od sljedeće godine omogućiti nove načine i kanale za pružanje podrške većem broju ljudi – edukacije o plodnosti, podcast, a kroz međunarodni Erasmus projekt ‘Together for Fertility’ razvijamo metode za jačanje zdravstvene pismenosti javnosti u području neplodnosti, što nam je u Hrvatskoj itekako potrebno. Osim Rode, u zadnje vrijeme pokrenuto je nekoliko inicijativa stručnjakinja i stručnjaka koje idu u smjeru specijalizacije za pružanje stručne psihološke podrške za osobe suočene s neplodnosti, a neke od klinika za liječenje neplodnosti planiraju pružiti mogućnost psihološke podrške za svoje pacijente. Primjećujemo i da su mediji počeli doticati temu neplodnosti s interesom, čini se da se otkriva da je na europskoj razini neplodnost velika i važna tema. U Rodi smatramo da su ovo odlični prvi koraci za itekako nužnu podršku osobama suočenim s neplodnosti – u optimalnom scenariju potreban nam je pametno kreiran sustav, mreža podrške osmišljena s pažnjom prema pacijentima i njihovim potrebama, zato se spremno odazivamo pozivima na suradnju za stvaranje takve budućnosti“, rekla je.

Dinka Pavičić Baldani, predsjednica Hrvatskog društva za humanu reprodukciju i ginekološku endokrinologiju, jedan od najvećih autoriteta po pitanju medicinski pomognute oplodnje u Hrvatskoj. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Tijekom tjedna obilježavanja 40 godina od rođenja prvog djeteta začetog izvantjelesnom oplodnjom u Hrvatskoj, koji će se održati od 17. do 23. listopada, planiraju organizirati izložbu fotografija na otvorenom prostoru i priča osoba dotaknutih temom neplodnosti, odnosno s osobama koje se s njom suočavaju, onima bez djece, s djecom, njihovih obitelji i prijatelja, zdravstvenih djelatnika i drugih. Dana 18. listopada organizirat će i okrugli stol na temu liječenja neplodnosti u Hrvatskoj, s naglaskom na buduće razdoblje uz sudjelovanje brojnih stručnjaka iz te oblasti. Sa željom da saznamo koliko se u proteklih 40 godina Hrvatska uhvatila u koštac s liječenjem neplodnosti, potražili smo odgovor kod Dinke Pavičić Baldani, predsjednice Hrvatskog društva za humanu reprodukciju i ginekološku endokrinologiju, potpredsjednicom Hrvatskog društva za menopauzu, članicom Upravnog odbora Hrvatskog androloškog društva, članicom Nacionalnog odbora za medicinski pomognutu oplodnju Ministarstva zdravstva Republike Hrvatske i članicom Središnjeg etičkog povjerenstva Hrvatske agencije za lijekove i medicinske proizvode (HALMED). Uz to je i voditeljica Odjela za medicinski pomognutu oplodnju na Zavodu za humanu reprodukciju i ginekološku endokrinologiju. Sudjelovala je i bila voditelj nekoliko domaćih i međunarodnih projekata iz raznih područja reproduktivne medicine, kontracepcije i opće ginekologije. Dinka Pavičić Baldani je ujedno i jedan od najvećih autoriteta po pitanju medicinski pomognute oplodnje u Hrvatskoj.

„Hrvatska ima dugu tradiciju liječenja neplodnosti. Prva antisterilitetna ambulanta u RH utemeljena je davne 1953. u Petrovoj bolnici. Prije 40 godina u Petrovoj je rođeno prvo dijete začeto izvantjelesnom oplodnjom, samo pet godina od rođenja Luise Brown, prvog djeteta začetog ovakvim postupkom. Hrvatska je tada kao sedma zemlja na svijetu postigla, u to doba, zaista revolucionaran uspjeh. U proteklih 40 godina uz pomoć metoda pomognute oplodnje u Hrvatskoj rodilo se oko 40.000 djece, što čini jedan mali grad. Ta se djeca nikada ne bi rodila bez pomoći medicine. Od samog početka uvođenja medicinski pomognute oplodnje u kliničku praksu, indikacije za provođenje in vitro fertilizacije (IVF) su se promijenile. Inicijalno namijenjena za liječenje bračne neplodnosti, in vitro fertilizacija danas se radi zbog mnogih genetskih i metaboličkih bolesti te radi očuvanja plodnosti poglavito kod onkoloških bolesnika. Medicinski pomognuta oplodnja se rapidno razvija. U posljednjih 40 godina uveden je niz postupaka i pristupa namijenjenih olakšanju liječenja kao i veće uspješnosti koje je nemoguće nabrojiti.“

‘U proteklih 40 godina uz pomoć metoda pomognute oplodnje u Hrvatskoj rodilo se 40.000 djece. Ta se djeca nikada ne bi rodila bez pomoći medicine’, kaže Dinka Pavičić Baldani

U razgovoru je naglasila i da se u Republici Hrvatskoj slijede svjetski trendovi te se pozvala na Europski atlas politike liječenja neplodnosti: „Neprestano se u javnom izričaju iznosi netočna tvrdnja da je liječenje neplodnosti u Hrvatskoj nedostupno. Najbolje tu tvrdnju opovrgava Europski atlas politike liječenja neplodnosti koji je 10. prosinca 2021. objavio Fertility Europe, forum za seksualna i reproduktivna prava Europskog parlamenta, u kojem se analizirala kvaliteta zakonske regulative, dostupnost i financiranje i ulaganje države. Samo su četiri zemlje postigle 81 posto traženih kriterija, odnosno ocijenjene su kao izvrsne: Belgija, Izrael, Nizozemska i Francuska. Hrvatska je ocijenjena vrlo dobrim, s najvišim postotkom traženih bodova, odnosno 76 posto, među zemljama ocijenjenim navedenom ocjenom, dakle peta je na ljestvici najbolje ocijenjenih zemalja. Na drugom kraju ljestvice 11 zemalja je ocijenjeno kao loše ili iznimno loše, među njima su Češka, Švicarska, Turska, Irska i Poljska. Metode pomognute oplodnje u Hrvatskoj su službeno prepoznate kao nezaobilazna mjera demografske politike i uvrštene su u Strategiju demografske revitalizacije Republike Hrvatske. Međutim, koliko će se metode koristiti ne ovisi samo o dostupnosti i ulaganjima države, već i informiranosti populacije. Bojim se da tu nismo učinili dovoljno. Do sada nisu provođene javnozdravstvene kampanje koje bi, s jedne strane, educirale mlade koji žele biti roditelji o, primjerice, posljedicama odgađanja roditeljstva, padu fertiliteta nakon 35. godine i mogućnostima koje hrvatski zakoni i medicina nude te istovremeno poticala poslodavce da, po uzoru na one sjevernoeuropske, izlaze parovima ususret te im osiguraju podršku i slobodne dane tijekom medicinskih zahvata koje ova vrst liječenja zahtijeva.“

Pitali smo Bojanu Šantić da nam na osnovu stečenog iskustva kaže zašto su liječenje neplodnosti i pomognuta oplodnja u Hrvatskoj još uvijek tabu tema te se o njima malo govori i piše. „Učestalost smanjene plodnosti jednaka je u čitavoj Europi kao i u svijetu. Neplodnost ne bira i često znamo ironično reći da je ona vrlo fer jer ne ovisi o stupnju razvijenosti država ili statusu pojedinca; njena učestalost jednaka je za sva društva i ljude. Stručni podaci govore nam da se s nekom vrstom problema s plodnosti danas suočava svaki šesti par. Procjenjuje se da je u Hrvatskoj oko 100.000 osoba u Hrvatskoj suočenih s ovim stanjem ili dijagnozom neplodnosti.

Dea Ajduković, psihologinja i psihoterapeutkinja, predsjednica Društva za reproduktivno zdravlje. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

A zašto je neplodnost još uvijek u tolikoj mjeri tabu tema zapravo je pitanje za sve nas kao društvo, jer neplodnost i je društveni problem, a tabuizacija ima dublje korijene. S jedne strane naslijedili smo poruke o društveno neprihvatljivoj ‘jalovosti’ koje se prenose generacijama jer jalovo, neplodno je i ono bez svrhe i promašeno. Zatim smo slušali poruke koje su neko vrijeme intenzivno dolazile iz određenih društvenih krugova usmjerenih protiv liječenja izvantjelesnom oplodnjom, dok za generacije koje su danas u reproduktivnoj dobi veliku ulogu igra upravo nedostatak smislenih poruka i edukacije, a rezultat je nedostatak znanja o plodnosti općenito. Posebno velik tabu je muška neplodnost, što se može primijetiti u našem javnom i medijskom prostoru gdje će o neplodnosti progovoriti gotovo u pravilu žene, iako ona u jednakoj mjeri pogađa i muškarce; dapače, prema nizu recentnih medicinskih istraživanja upravo je muška neplodnost u ubrzanom porastu u zadnjih 20 godina u svim dijelovima svijeta. Kao društvo njegujemo kulturu srama, skrivanja i stigmatizacije u različitim sferama, pa nam tako i progovaranje o neplodnosti znači da ne zadovoljavamo društvena očekivanja i ne njegujemo sliku savršenog ‘instagram’ života, života kakav bi trebao biti. Ova tabuizacija je nažalost dovela do otežanog odlučivanja na liječenje neplodnosti – već godinama se u Hrvatskoj medicinski potpomognutom oplodnjom liječi samo svaka deseta osoba suočena s neplodnosti, a odabir parova da ne idu u smjeru liječenja suvremenom medicinom nažalost često rezultira i gubitkom šansi za trudnoću i željeno dijete“, rekla je.

I Dinka Pavičić Baldani se također slaže da je ta tema previše tabuizirana, ali i ističe da je svaka tabuizacija u najmanju ruku neprimjerena i neetična. „Godine 1978. kada se u Engleskoj rodilo prvo dijete ‘iz epruvete’, javnosti se cijeli koncept da spermiji mogu oploditi jajnu stanicu u Petrijevoj zdjelici izvan tijela majke, umjesto u jajovodu gdje se to uobičajeno događa činio neprirodnim, umjetnim, neetičkim. Izvantjelesna oplodnja prolazila je periode negiranja, nerazumijevanja, straha, kreiranja mitova, no kao i svaka nova metoda u konačnici se prihvatila kao proces kojim liječnici pomažu ostvarivanju željenog roditeljstva. Detabuizaciji ovih metoda svakako je pomoglo javno istupanje mnogih javnih osoba koje se borile s neplodnosti, kao i eksplozija objava na društvenim mrežama. Međutim, kad gledamo te objave, one su još uvijek mahom anonimne. Istraživanje učinjeno na pacijentima iz deset europskih zemalja prikazano na Europskom kongresu humane reprodukcije prije tri godine pokazalo je da prosječno 63 posto europskih neplodnih parova živi u okruženju socijalnog odbacivanja. Najveći postotak je u Italiji, 74 posto, potom Belgiji i Švicarskoj, oko 66 posto, Švedskoj i Njemačkoj oko 60 posto, potom idu Irska, Francuska, Norveška, Velika Britanija i Španjolska. Zemlje u kojima se navodi najmanja stigmatizaciju su one koje ulažu puno u edukaciju populacije o neplodnosti i njenom liječenju. Mišljenja sam da je u Hrvatskoj informiranost o neplodnosti kao i mogućnostima liječenja insuficijentna. U zemlji u kojoj se pet posto od ukupno rođene djece rađa uz pomoć medicinski pomognute oplodnje, gdje praktički danas nemate razreda u kojem barem jedno dijete nije rođeno iz ovog programa, svaka tabuizacija je u najmanju ruku neprimjerena i neetična“, rekla je.

‘Parovi trebaju osvijestiti da je neplodnost medicinski problem, kao i bilo koji drugi te u tome nema njihove krivnje, niti je to odraz njih kao osoba ili kao para’, kaže Dea Ajduković

Kao osobu koju prati epitet najvećeg autoriteta po pitanju liječenja neplodnosti u Hrvatskoj, pitali smo je koji su najčešći razlozi neplodnosti. „Neplodnost je bolest koju karakterizira izostanak zanošenja nakon 12 mjeseci redovitih spolnih odnosa. Kod žena starijih od 35 godina s liječenjem neplodnosti započinje se već nakon šest mjeseci u kojima redoviti spolni odnosi nisu rezultirali trudnoćom. Brojni su uzroci neplodnosti. Kod žena to je prvenstveno odgađanje rađanja na kasniju reprodukcijsku dob daleko iznad vrhunca plodnosti koji se događa u srednjim dvadesetim godinama. Prema Leridonovu simulacijskom modelu, 80 posto zdravih žena koje pokušavaju zanijeti u dobi do 30. godine rodit će dijete tijekom jedne godine, dok će svega 66 posto zdravih žena koje pokušavaju zanijeti u 35. godini roditi dijete u roku od jedne godine, a svega 44 posto njih u dobi do 40 godina u istom vremenskom periodu. Treba znati da se žena rađa s konačnim brojem jajnih stanica i ona ih od tada samo troši. Što je žena mlađa, jajne stanice su bolje i kompetentnije; u mladosti je na primjer 80 posto jajnih stanica zdravo, a kad žena ima više od 40 godina, 80 posto jajnih stanica je nezdravo i nekompetentno. Zato su u toj dobi češće kromosomske abnormalnosti. Već od 32. godine počinje porast kromosomskih abnormalnosti. Starenjem se umanjuje i broj jajnih stanica, a nakon 35. godine sve brže. Treba naglasiti i kako starenjem opada plodnost sjemena te par stariji od 42 godine pet puta teže postiže normalnu trudnoću“, rekla je.

Istaknula je u razgovoru da upravo to nenamjerno odgađanje rađanja doprinosi većoj prevalenciji neplodnosti i povećanoj potražnji za liječenjem IVF metodama i krioprezervacijom jajnih stanica te rekla: „Ti će se trendovi vjerojatno ubrzati zbog socio-ekonomskih utjecaja. Međutim, treba napomenuti, da unatoč stalnim tehnološkim poboljšanjima, metode pomognute oplodnje ne mogu u potpunosti kompenzirati opadanje reproduktivne sposobnosti žena povezane sa starenjem, jer učinkovitost ovih metoda također opada s dobi. Drugi česti razlozi neplodnosti žena su različiti hormonski poremećaji, poglavito sindrom policističnih jajnika, koji dovode do izostanka ovulacija, potom endometrioza, različita mehanička i urođena oštećenja i bolesti genitalnog trakta. Neplodnost kod muškarca može biti posljedica abnormalne funkcije i kvalitete sperme, hormonalnih poremećaja ili uzrokovana ozljedama, infekcijama ili urođenim abnormalnostima genitalnog trakta.“ Osvrnula se i na životne navike koje mogu utjecati na neplodnost: „Životne navike kako što su prekomjerni unos alkohola, pušenje ili rekreacijska konzumacija droga mogu utjecati na plodnost. Izloženost kemijskim i okolišnim zagađivačima može biti izravno toksična za gamete, tj. jajne stanice i spermije, što dovodi do neplodnosti. Debljina izrazito smanjuje plodnost. Istraživanja su pokazala da je debljina čak i u dječjoj dobi nezavisni rizični čimbenik za neplodnost u kasnijoj životnoj dobi. Danas živimo u pandemiji debljine. Neplodnost je u izuzetnom porastu. Stoga se možemo zapitati radi li se samo o srazu dviju pandemija ili je porast neplodnosti samo neizbježna posljedica.“

Bojana Šantić, voditeljica projekta (ne)plodnosti i medicinski pomognute oplodnje udruge Roda. FOTO: Marin Fulgozi

Međutim, suočavanje s neplodnosti je i veliki psihološki problem jer se parovi susreću s ogromnim psihičkim pritiskom i potencijalnim gubitkom ideje o ostvarenju uloge roditelja. Stoga smo za mišljenje pitali Deu Ajduković, psihologinju i psihoterapeutkinju u privatnoj praksi i predsjednicu Društva za reproduktivno zdravlje u Zagrebu kroz kakav psihološki pritisak najčešće prolazi par koji se susreo s neplodnošću i odlučuje se na pomognutu oplodnju.

„Nošenje s neplodnošću je prije svega nošenje s gubitkom. To se najprije odnosi na gubitak ideje da će roditeljstvo moći ostvariti bez teškoća, kako i kada budu to sami htjeli. Zbog toga je neplodnost za mnoge parove koji su u procesu liječenja obilježena tugom, čak i onda kad su teškoće u medicinskom smislu relativno lako rješive. Zatim, izrazito je težak aspekt neizvjesnosti s kojom su suočeni, gdje se javljaju brige hoće li ikada ostvariti roditeljstvo, odnosno imati onoliko djece koliko su željeli – hoće li biti u prilici izgraditi onakav život kakav su zamišljali. Ova neizvjesnost otežava i planiranje drugih važnih aspekata života, kao što je donošenje odluka o rješavanju stambenog pitanja, o promjenama posla i slično. Usto, neuspjesi tijekom postupaka pomognute oplodnje, koliko god da su u medicinskom smislu pravilo, teško padnu mnogim osobama koje se liječe“, rekla je.

Pitali smo je i što je najvažnije i koje najčešće savjete daje parovima koji su se odlučili na pomognutu oplodnju i koji su joj se javili za psihološku pomoć. „Prije svega, važno je osvijestiti da je neplodnost medicinski problem, kao i bilo koji drugi te da u tome nema njihove krivnje, niti je to odraz njih kao osoba ili kao para. Također, bitno je emocije koje doživljavaju u cijelom procesu – tugu, ljutnju, nadu, razočaranje, usamljenost – doživjeti normalnim i prirodnim reakcijama na nešto teško što im se događa. Ovi osjećaji ne čine ih slabima, niti smanjuju njihove šanse za ostvarivanje roditeljstva. Pritom je korisno otvoriti se barem jednoj povjerljivoj osobi iz okoline, kako bi imali podršku i izvan svog partnerskog odnosa. Istodobno, bitno je osvijestiti da na pitanja o proširenju obitelji nisu dužni nikome odgovarati ako to ne žele. Mogu unaprijed pripremiti neke jednostavne odgovore za situacije kad bi ih drugi o tome mogli pitati i time si smanjiti stres različitih obiteljskih okupljanja. Konačno, i možda najvažnije, potrebno je podsjetiti se da, iako djeca dodaju smisao životu, ona nisu smisao života. Život koji već žive, neovisno o tome hoće li se realizirati kao roditelji, vrijedan je sam po sebi“, rekla je.

Kako je Dinka Pavičić Baldani i predsjednica Nacionalnog odbora za medicinski potpomognutu oplodnju Ministarstva zdravstva i članica Upravnog odbora Europskog društva za humanu reprodukciju i embriologiju, pitali smo je kako stoji Hrvatska po pitanju liječenja neplodnosti i omogućavanju pomognute oplodnje i koliko Ministarstva zdravstva ulaže u edukaciju i vodi brigu o tom problemu. „Prema izvještaju iz 2019., prije pandemije covida-19, u Hrvatskoj je rođeno 1783 djece uz pomoć metoda pomognute oplodnje, što čini stotinjak prvih razreda. To je veliki broj i dobar rezultat. U odnosu na druge zemlje Europe mi imamo dosta raskošno financiranje ovih postupaka u HZZO-u. Tri ciklusa medicinski pomognute oplodnje je najčešći limit koje države Europe financiraju, odnosno u 16 zemalja. U Austriji, Bugarskoj i Francuskoj država financira četiri ciklusa. Mađarska plaća pet ciklusa, a Belgija i Slovenija šest ciklusa MPO-a. U Hrvatskoj, na teret HZZO-a, omogućeno je ostvarenje šest IVF ciklusa, četiri uz korištenje lijekova – stimulirani ciklusi i dva bez korištenja lijekova, odnosno prirodni ciklusi te četiri ciklusa intrauterine inseminacije pri liječenju žena do 42. godine, što je znatno više od većine europskih zemalja. Troškovi vraćanja prethodno zamrznutih zametaka u maternicu žene financiraju se u potpunosti, bez obzira na broj postupaka. Mnogi postupci medicinski pomognute oplodnje nisu financirani u europskim zemljama iz javnih fondova. Dakle, HZZO snosi sve troškove: IUI, IVF/ICSI, sekundarni ICSI, krioprezervaciju spermija, jajnih stanica, tkiva testisa, transfer zamrznutih zametaka. Postupke koji se u RH ne rade poput predimplantacijskog genskog testiranja u slučaju genetskih bolesti roditelja i donacija gameta i zametaka koji su zakonom dozvoljeni HZZO financira u skladu s legislativom zemlje gdje se pacijenti odluče na liječenje. Vrijeme čekanja za MPO postupak u državnim centrima u Italiji, Španjolskoj, Ukrajini i Portugalu je od 12 do 24 mjeseca, od 6 do 12 mjeseci je u Estoniji i Danskoj. U Hrvatskoj nema lista čekanja. Praksa je da se pacijenti, čim se postavi dijagnoza neplodnosti koja zahtijeva liječenje MPO postupcima, upisuju na listu planiranja postupaka. U iduća tri do četiri mjeseca radi se obrada potrebna za vršenje MPO postupaka. Stoga od postavljanja dijagnoze do vršenja MPO postupka prođe prosječno od tri do četiri mjeseca. Razmak između dva stimulirana IVF ciklusa, u slučaju potrebe za ponavljanjem, prema pravilima struke, iznosi najmanje tri mjeseca. Država dosta ulaže u opremu i uvođenje novih tehnologija, ali uvijek može više i bolje. Ključni problem na kojem prvenstveno treba poraditi u Hrvatskoj, i to zajedničkim djelovanjem države, zdravstvenih djelatnika i udruga pacijenata su osvješćivanje problema neplodnosti, edukacija i promjena javnog mijenja“, rekla je.

Istaknula je i da se u Hrvatskoj godišnje obavi 2385 MPO ciklusa na milijun stanovnika, što je više od europskog prosjeka, te da se tradicionalno smatra da bi 1500 MPO ciklusa na jedan milijun stanovnika mogao pokriti potrebe neke države za liječenje neplodnosti. „U Europi se prosječno učini 1433 MPO ciklusa na milijun stanovnika. U Hrvatskoj se godišnje obavi 2385 MPO ciklusa na milijun stanovnika, što je više od europskog prosjeka. U Europi najviše MPO ciklusa na milijun stanovnika radi se u Danskoj, 3549, Češkoj 3294 i Belgiji 2891, Islandu i Estoniji po 2614 te Sloveniji 2408 na milijun stanovnika. Potom slijedi Hrvatska pa Norveška s 2150 MPO ciklusa. Sve ostale zemlje rade manje MPO postupaka na milijun stanovnika od Hrvatske. Međutim, danas se taj broj od 1500 ciklusa smatra opsolentnim zbog brojnih tehnoloških napredaka koji omogućavaju da se do živorođenog djeteta dođe iz manjeg broja pokušaja. Stoga je ključ ulaganje u tehnologiju, kvalitetu i znanje, a ne povećanje broja ciklusa“, rekla je.