Hrvatska je na Olimpijskim igrama u Londonu 2012. osvojila tri zlatne medalje, a uz vaterpoliste i Sandru Perković ona koju je u streljačkoj disciplini trap osvojio Giovanni Cernogoraz bila je prilično iznenađujuća. Do tada u širim sportskim krugovima relativno je nepoznati 29-godišnjak iz istarskog Novigrada u raspucavanju za olimpijsko zlato bio bolji od trostrukog svjetskog prvaka Talijana Massima Fabbrizija i donio Hrvatskoj prvo streljačko zlato u povijesti. Doduše, koliko god ta medalja bila iznenađenje, Cernogoraz nije bio potpuni autsajder, imao je Svjetski kup osvojen godinu ranije i friško zlato, iz svibnja te godine, s Europskog prvenstva u ciparskoj Larnaki.

Sada, 12 godina kasnije, 41-godišnji Cernogoraz se sprema za svoje treće Olimpijske igre, sada ipak u malo drukčijem statusu u odnosu na vrijeme kada se pripremao za London. Doduše, na Igre u Tokio se nije kvalificirao, ali u zadnjih godinu dana osvojio je Svjetsko i Europsko prvenstvo pa u Pariz ide kao kandidat za medalju, iako se mora naglasiti da je njegova disciplina trap toliko zahtjevna da jedan jedini hitac može činiti razliku između toga da natjecatelj ne uđe u finale i osvajanja zlata pa se često događa da „papirnati“ favoriti ne osvoje najsjajnija odličja.

TEMPO: Prošle godine osvojili ste zlato na SP-u u azerbajdžanskom Bakuu nakon što ste morali raspucavati za ulazak u finale. Pogodili ste 123 od 125 meta, što je sjajan rezultat, ali to vam nije donijelo direktan ulazak u borbu za medalje. Očigledno ste imali strašnu konkurenciju.

Da, iako sam očekivao da će biti tako, streljana je bila fantastična, vidljivost izvrsna, vrijeme dobro, a na svjetsko prvenstvo uvijek dođe najjača, vrhunska konkurencija. Kad sam vidio da imam 123 od 125, bio sam uvjeren da je to dovoljno za finale. Međutim, ipak sam morao u raspucavanje, s još četvoricom konkurenata za dva mjesta u finalu. Tu sam bio najmirniji od svih, a dodatno sam olakšanje osjetio kad sam saznao da sam ulaskom u finale osigurao i Olimpijske igre. Tu sam se dodatno rasteretio pritiska, odlazak na Igre bio mi je glavni cilj godine, tako da sam onda u finalu bio još mirniji, što mi je na kraju donijelo i taj odličan finalni rezultat.

Giovanni Cernogoraz u Londonu je 2012.iznenađujuće osvojio olimpijsko zlato, ispred Talijana Massima Fabbrizija i Kuvajćanina Fehaida Al-Deehanija. FOTO: AP Photo/Rebecca Blackwell/GuliverImages

TEMPO: Nakon svjetskog osvojili ste i europsko zlato na EP-u održanom u Osijeku u rujnu prošle godine, tako da ste sada aktualni svjetski i europski prvak. Je li vas činjenica da 2021. niste bili na Igrama u Tokiju dodatno motivirala za rad koji je donio ove rezultate?

Za Tokio se nisam plasirao iako sam dva puta bio zaista blizu, na najvećim natjecanjima nijanse često odlučuju o plasmanu, a meni se dvaput dogodilo da sam bio s „krive strane“ plasmana, za dlaku, što bi se reklo, promašiš jednu metu i padaš šest-sedam mjesta u plasmanu. Ha, sigurno da je neodlazak u Tokio bio dodatna motivacija za dalje, ali i bez obzira na to ja bih nastavio isto raditi tako da ne mogu reći da me to izbacilo iz ritma. Meni je na zadnjem SP-u glavni cilj bilo osiguravanja puta na Igre, to sam ostvario i to mi je bilo najvažnije.

TEMPO: Na Igre u Pariz idete 12 godina nakon što ste u Londonu osvojili zlato. To je prilično dug period kada govorimo o vrhunskom sportu. Vi ste sada u 42. godini i još uvijek ste na vrhunskoj razini, do koliko godina obično „traju“ vrhunski pojedinci u vašoj disciplini?

Vjerujem da svaki strijelac ako pazi na sebe, na svoje tijelo, čuva se fizički, može do 50. godine biti na visokoj razini rezultata, naravno i uz druge preduvjete, ako ga posluži zdravlje, naravno vid i neizostavna motivacija.

TEMPO: U prethodna tri olimpijska ciklusa prošli ste sve, od osvajanja zlato preko toga da niste ušli u finale do neodlaska na Igre. U Riju 2016. za ulazak u finale bili ste kratki za dva pogotka, sa 116 bili ste deveti, poremetio vas je vjetar koji je jako zapuhao. Očito je teško bilo što najavljivati.

Naravno, iako je ulazak u finale uvijek želja i cilj. U finale ulaze šestorica najboljih od ukupno 30 strijelaca. Tu će biti Talijani, Česi, Englezi, Slovaci, Kuvajćani, svi najbolji, svi najjači trenutno. Ulazak u finale je ogromna stvar, a onda kada tamo uđete, sve je moguće.

‘Svaki strijelac, ako pazi na svoje tijelo, može do 50. godine biti na visokoj razini rezultata, uz ostale preduvjete kao što su zdravlje, vid i motivacija’

TEMPO: Plasman u Pariz osigurali ste još na Svjetskom prvenstvu u Bakuu tako da ste dobili jako puno vremena za pripreme i Olimpijske igre što vam je, pretpostavljamo, olakšalo cijeli proces treninga.

Odmah nakon što sam završio prošlu sezonu, krajem studenoga, koja je bila jako duga i naporna, obavio sam jednu malu operaciju na koljenu koja je odlično prošla, ali sada imam problema s laktom. Ide to na bolje, ali kasnim s treninzima, ne mogu trenirati jer čim dignem pušku taj dio me zaboli tako da za sada odrađujem samo fizički dio priprema, radim u teretani i trčim. Rad na kondicijskom dijelu je u mom sportu uobičajen, bolja fizička priprema daje jaču koncentraciju, bolje se osjećate i fizički i mentalno kad ste kondicijski spremniji, radim dosta na ravnoteži, refleksima, sposobnostima koje su također važne u mojoj disciplini.

TEMPO: Kako vam izgleda uobičajeni tjedni raspored treninga?

Gotovo svakodnevno imam dva treninga, uglavnom u devet sati prvi trening u kojem radim pucanje s puškom, otprilike tri sata. Zatim imam pauzu oko sat i pol, nakon čega nastavljam s treningom do oko 16 sati.

‘Ako zbrojimo municiju, mete, opremu, putovanja i sve ostalo, oko 40 tisuća eura je novac koji omogućava jednu godinu priprema i natjecanja’

TEMPO: Sport kao što je vaš traži puno mirnoće i koncentracije, kako iz perspektive mentalne pripreme izgledaju zadnje minute pred izlazak na natjecanja?

Kod mene je to dosta jednostavno, maknem se sa strane gdje nema nikoga, tu se fokusiram najviše što mogu i isključim iz glave sve drugo. Stavim pušku na rame, na prazno napravim pokrete koje ću imati na lijeve, desne i ravne mete, odradim malo vježbi disanja, zapravo ništa posebno. Imao sam period od godinu dana tijekom kojih sam radio sa sportskim psihologom. Međutim, nisam vidio promjene i poboljšanja. Ponavljam, imam svoju rutinu koja za mene funkcionira sasvim dobro, daje mi sigurnost i tako sada dalje nastavljam.

TEMPO: Trener vam je otac Valter, kako funkcionirate u vašem obiteljsko-trenerskom odnosu?

Otac je oduvijek uz mene, da nije bilo njega sigurno se ne bih počeo baviti streljaštvom. On se nekada također bavio streljaštvom, ali je bio prestao jer više nije imao ni vremena ni mogućnosti ići dalje. Nije me nagovarao da i ja krenem sa streljaštvom, zapravo je sve ozbiljnije krenulo kad smo bili pozvani na otvorenje jedne nove streljane u Istri. Nakon toga smo u Novigradu osnovali klub pa izgradili prvu streljanu, malo po malo sam se navukao na streljaštvo. Otac je uvijek uz mene, drago mi je kad me prati na natjecanjima, na treninzima je također uvijek uz mene. Pomaže mi puno, iako nekad i sam vidim neke svoje greške i stvari kojem moram ispraviti, neke druge stvari on bolje vidi i ukazuje mi na njih. Odnos nam je odličan i nastavit ćemo tako dalje. Praktički cijelo vrijeme treniram tu u Novigradu, eventualno ako je neko jače natjecanje tu bliže, u Sloveniji, Italiji ili Austriji, onda otputujemo tamo.

Petar Gorša, Josip Glasnović i Giovanni Cernogoraz među najboljim su hrvatskim strijelcima, Glasnović je osvojio zlatnu olimpijsku medalju u Rio de Janeiru 2016.. FOTO: Igor Kralj/PIXSELL

TEMPO: Poznato je da ste još u vrijeme prije i nakon Igara u Londonu gdje ste osvojili zlato bili zaposleni u obiteljskom restoranu. Kada ste postali profesionalac da ste se potpuno posvetili sportu?

Dvije godine nakon Londona prestao sam raditi u obiteljskom restoranu koji imamo u mom Novigradu, tada sam postao potpuni profesionalac. To je obiteljski restoran, svi iz obitelji tamo smo radili, ja kao konobar. Doduše, nije to bilo kao da sam radio negdje drugdje, ipak sam radio kod kuće, imao sam fleksibilno radno vrijeme tako da sam se mogao prilagođavati treninzima, da nije bilo tako ne bih mogao uskladiti sve.

TEMPO: Vaš sport ne spada u one u kojima se okreće veći novac, ali definitivno ne spada u „jeftine“. Koliko, na godišnjoj razini, koštaju vaše pripreme?

Ako zbrojimo municiju, mete, opreme, putovanja i sve ostalo, oko 40 tisuća eura godišnje, to je novac koji omogućava sve osnovno za jednu godinu priprema i natjecanja. Nemamo, kao ni ostali manji sportovi u Hrvatskoj, značajnije sponzore. Nakon Londona dobio sam dva ozbiljna sponzora, tvornicu municije Beretta i tvornicu streljiva Clever iz Verone, tako da zahvaljujući njima mogu mirno i bez opterećenja trenirati. Moram naglasiti da jako dobro surađujemo s Hrvatskim olimpijskim odborom, tamo sam u programu u sklopu kojeg imam osigurana određena sredstva za pripreme. Što se tiče Hrvatskog streljačkog saveza, oni bi nam trebali omogućiti malo bolje uvjete, tu ne mislim toliko na sebe, ali na juniore svakako jer kad se braća Glasnović i ja povučemo, nisam siguran koliko će nas mlađi u sadašnjim uvjetima moći pratiti.