Ovih dana u prodaji se pojavio prvi samostalni album poznatog splitskog skladatelja, tekstopisca, aranžera, glazbenika i producenta Nenada Vilovića. Ne bi to bilo ništa neobično da album „Prizma“ nije snimljen 1985. godine i da njegov izlazak Vilović nije dočekao tek kao 75-godišnjak. Riječ je o iznimnom i progresivnom elektroničkom glazbenom djelu nastalom kao njegov odmak od brojnih pop, rock i klapskih pjesama tog vremena na kojima je radio, skladao i producirao u svom tonskom studiju u Splitu.

Leri Ahel i Željko Luketić, čelni ljudi diskografske kuće Fox & His Friends Records, posjetili su Vilovićev studio nakon uspješne suradnje na albumu „Socijalistički disco: Ples iza jugoslavenske baršunaste zavjese 1977. – 1987.“ i tom prilikom čuli master-vrpce „bunkeriranog“ albuma „Prizma“. Shvatili su da je u pitanju malo remek-djelo i potvrda Vilovićeva talenta za elektroničku, ambijentalnu i downtempo instrumentalnu glazbu, aranžiranu s upečatljivim primjesama mediteranskog etno zvuka. Impresivan je podatak da je Vilović sam odsvirao čak 40 instrumenata koje je koristio na albumu, koji je sam i producirao.

Nenad Vilović krenuo je u smjeru glazbene karijere daleke 1965. godine. Skladanjem se počeo baviti još u glazbenoj školi koju je pohađao s Oliverom Dragojevićem. Na Splitskom festivalu prisutan je od 1971. godine, a tijekom karijere surađivao je s brojnim glazbenicima i za njih pisao pjesme. Tako su se među njegovim suradnicima našli Oliver Dragojević, Meri Cetinić, Dino Dvornik, Zorica Kondža, Đorđi Peruzović, Josipa Lisac, Kićo Slabinac, Tereza Kesovija, Zlatko Pejaković itd. U početku je svirao s grupom Mladi Batali, a kasnije i s vrlo uspješnom grupom sedamdesetih ST s kojom je izvodio disco i pop pjesme. Bio je umjetnički direktor Splitskog festivala u periodu od 1998. do 2002. godine, umjetnički direktor festivala Zlatno sunce Mostara, umjetnički direktor Marko Polo festa u Korčuli i aktualni je direktor radiopostaje Megamix Radio Hvar.

NACIONAL: Što vam je bila najveća inspiracija za album „Prizma“ 1985. godine?

Najveća inspiracija bio mi je vlastiti „relax“ od svakodnevne produkcije u studiju pop rock glazbe koja je bila dosta teška. Mnogo je grupa i pjevača dolazilo k meni tako da bih nakon cijelog dana bio umoran od te vrste glazbe i tražio bih neki odmak u kojem ću se opustiti i moći u miru neke svoje ideje samostalno riješiti. Ovaj album sam radio čak i onih dana kada nikoga nije bilo u studiju. Tada sam se i najbolje osjećao. Opušteno sam mogao raditi sve pjesme po vlastitom guštu.

NACIONAL: Zašto su tada diskografi odbijali objaviti vaš album? Što su naveli kao razlog?

Smetala im je instrumentalna glazba. Oni su živjeli od prodaje ploča, a u to vrijeme je prodaja ploča išla Miši Kovaču i još nekima. Znalo ste što se prodaje, a što ne. Nije bilo realno da diskografske kuće objave instrumentalnu glazbu jer nisu od toga imale nikakvu zaradu.

NACIONAL: Je li točan podatak da ste sami odsvirali svih 40 instrumenata koliko ih se pojavljuje na albumu?

Odsvirao sam svih 40 instrumenata uključujući i gudaće – violine, viole – i puhaće instrumente – klarinet, saksofon, i klavire, bubnjeve itd. Sve sam sâm svirao. Učio sam u glazbenoj školi violinu i klarinet pa sam imao neko iskustvo. Budući da sam davno učio te instrumente u glazbenoj školi, bilo je potrebno određeno vrijeme vježbanja prije samog snimanja da bih mogao dobiti neku pristojnu tehniku. Violinu sam dugo vježbao da dobijem kvalitetan ton, štimanje i ritam. I kod puhaćih instrumenata bio je sličan problem. Trebalo je dobiti ambažuru, kako kažemo mi puhači. Trebalo je namjestiti usta da se može ton kontrolirati. Malo pomalo i uspio sam snimiti sve što sam htio.

NACIONAL: Odakle vam tih 40 instrumenata?

Nemam toliko instrumenata u studiju, ali kako sam svakoga dana snimao neke izvođače, oni bi dolazili sa svojim instrumentima i onda bih ja zamolio da mi ih ostave dan, dva kako bih sam nešto pokušao snimiti. Tako sam skupio svih 40 instrumenata. Zanimljivo je da je jedan od tih instrumenata Oliverov grand piano od Yamahe. Tih godina ga je sebi kupio. Nazvao me je i rekao da bi htio u studiju probati kako zvuči. Donio ga je u studio, probali smo i snimili. Nakon što je otišao, nikako nije uspijevao pronaći vremena da se vrati po taj klavir. Tako je klavir kod mene stajao oko tri godine. Mislim da ga je zapravo potpuno zaboravio. Iskoristio sam ga za svoj album i kasnije još za masu drugih albuma.

NACIONAL: Koliko ste dugo snimali album?

Teško je to reći jer ga nisam snimao u kontinuitetu. Snimao bih kada bih imao vremena. Negdje oko dvije godine trajalo je snimanje svih pjesama.

Igor Brešan, Nenad Vilović i Duško Lokin (Split, 1981.). FOTO: Privatna arhiva

NACIONAL: Koja vam je bila prva grupa u kojoj ste u Splitu svirali?

Moja prva profesionalna splitska grupa bili su takozvani Splitski Indexi, odnosno, Mladi Batali. Svirao sam klarinet s njima i imali smo nekoliko hitova, poput pjesme „Na vrh brda vrba mrda“. Dugo je bila na prvom mjestu top lista jer smo s njom nastupili na Splitskom festivalu. Tada je s nama pjevala Đurđica Barlović. U toj grupi se ona prvi puta predstavila na festivalu i onda su je pozvali u Nove fosile gdje je provela dobar dio svoje karijere. Kasnije sam imao grupu ST koja je imala puno pjesama i dosta festivalskih i televizijskih nastupa.

NACIONAL: Zar se nije grupa zvala Nenad Vilović i grupa ST?

Ja sam forsirao da se zove ST, a diskografi su je zvali Nenad Vilović i ST.

NACIONAL: U vrijeme kada ste skladali pjesme za grupu ST, to je bio zapravo odličan odgovor na svjetske trendove vezane uz disco i funk. Kako je u to vrijeme ST prolazio na jugoslavenskoj sceni?

Dosta sam radio pjesama za Splitski festival i htio sam dati jednu novu dimenziju festivalskim pjesmama i drugačija razmišljanja jer sam uvijek težio nekom novom zvuku i nekim novim stvarima i normalno da sam ostao neshvaćen. Ipak, ta neka originalnost i pogled u budućnost su se isplatile. Neke pjesme su uspjele baš zahvaljujući tome. Neke od njih su i „Ništa kontra Splita“ i, naprimjer, „2002. godina u Splitu“. Ta pjesma izazvala je šok. Za tadašnji izbor pjesama na Splitskom festivalu to je bila revolucija. Ljudi nisu znali šalim li se ili mislim ozbiljno. Prvi put čuli su Moog sintesajzer koji je dao specifičan zvuk toj pjesmi koju je 1975. godine pjevao Oliver. On je tada pjevao što će biti 2002. godine. Jedna skroz futuristička pjesma.

NACIONAL: Jeste li puno tijekom karijere surađivali s Oliverom Dragojevićem?

S Oliverom Dragojevićem išao sam u razred u muzičkoj školi. Skupa smo kod istog profesora svirali klarinet. Znali smo se naći prije početka sata u muzičkoj školi pa bi on sjeo za klavir, ja bih uzeo klarinet i svirali bismo evergrine. Sjećam se tih stvarno interesantnih vremena. I on je neko vrijeme pjevao u Batalima, a ja potom u Mladim Batalima. Surađivali smo na nekim pjesmama. Nakon nekih 30 ili čak 40 godina otkrio sam da je pjevao jednu moju pjesmu na Zagrebačkom festivalu. Pjesma se zvala „To su bile pjesme“. To sam tek nedavno pronašao i stavio na internet. Čuje se onaj njegov mladenački glas koji nije bio oštećen mnogobrojnim nastupima. Osjeti se još ta njegova svježina.

Dino Dvornik i Nenad Vilović (Split, 1995.) Prvo mjesto. FOTO: Privatna arhiva

NACIONAL: Poznato je da su kod vas u studiju snimali doista brojni pjevači i pjevačice poput Josipe Lisac, Darka Domijana, Meri Cetinić, Kiće Slabinca, Zorice Kondže… Između ostalih i Dino Dvornik. Po čemu pamtite Dina Dvornika?

O Dinu Dvorniku mogao bih napisati knjigu. On je jako puno radio kod mene. Nudio sam mu svoj studio i učio ga programiranju i pravljenju pjesama. Često sam ga kritizirao dok bi ga svi ostali hvalili i povlađivali mu. Pronašao sam mu lošu točku iza koje se on zamislio i sljedeći put kada je došao vidjelo se da je razmišljao o tome što sam mu rekao i pokušao to promijeniti.

NACIONAL: Naprimjer?

Naprimjer, kada mu je karijera krenula prema dole, došao je kod mene u studio da bi nešto radio. Rekao sam mu: „Dino, ti kao da si izvan vremena, pa je l’ ti čuješ što se oko tebe događa? Ti stalno guraš funk, a oko tebe su stigli rap, techno, novi glazbeni stilovi. Moraš se prilagoditi vremenu i prilagoditi svoj đir glazbe.“ Stao je, gledao, razmišljao i otišao. Nakon nekog vremena vratio se u studio i vidim da je već počeo drugačije programirati bubanj, koristio je neke nove sampleove, ritam je bio drugačiji, i shvatio sam da je promijenio đir. Međutim, sve je bilo dobro dok je bio samo bubanj. Tu je još kontrolirao situaciju. Napravio je jednu disco pjesmu, ali kada je počelo snimanje basa, počele su se pojavljivati funky figure od kojih nije mogao pobjeći. On je pokušao programirati disco, ali ga je vuklo na funk. Gitare su opet bile funky, a tek klavijature su bile još više funky. Nije mogao pobjeći od toga. Svi kažu da je bio zaljubljenik u funk, a ja tvrdim da je Dino bio zarobljenik funka.

NACIONAL: Brojne pjesme koje ste skladali dobile su niz nagrada i pobjeđivale na festivalima. Jasno da je teško izdvojiti najbolju ili najdražu, ali postoje li neke za koje ste posebno vezani?

Znate kako se kaže da je roditelju svako dijete najdraže, ali sigurno da su mi najveći uspjesi ipak najdraži. Kao što su „Ništa kontra Splita’ i „Di si bija kad je grmilo“. To su bile prekretnice u mom stvaralaštvu.

NACIONAL: Danas su to već evergrini. Pjesme koje su se urezale u opću memoriju društva.

To ste vi rekli. Lijepo je to čuti. Hvala!

Poster VEN (Sarajevo), grupa Mladi batali (postava s Đurđicom Barlović). FOTO: Privatna arhiva

NACIONAL: Bili ste umjetnički direktor Splitskog festivala od 1998. do 2002. godine, a prisutni sa svojim skladbama od 1971. Danas mnogi prizivaju upravo to prošlo vrijeme Splitskog festivala prigovarajući tome kakav je danas. Što je to, po vašem mišljenju, činilo taj festival velikim u vaše vrijeme, a danas ga nedostaje?

To je vrlo kompleksna problematika. U principu, to je sve borba između tradicionalista i modernista. U vrijeme kada sam preuzeo funkciju umjetničkog direktora, shvatio sam da se taj festival sa svojom tradicijom počeo ponavljati. Jednostavno je uhvatio jedan kliše i sve su pjesme bile po istom obrascu tako da je taj đir pjesama postao već dosadan i osjetio se veliki pad Festivala baš zato što nije donosio neke nove trendove i nije išao u korak s vremenom. Kada sam preuzeo to kormilo, poželio sam modernizirati Festival. To mi je ionako bilo u duši i s glazbom koju sam radio.

NACIONAL: Kako ste ga modernizirali?

Uzimao sam pjevače i pjesme koji nisu bili u tradicionalnom smislu tipično festivalski. Bili su određeni odmak. To je u jednu ruku bilo pozitivno, a u drugi ruku sam došao u konflikt s tradicionalistima. I u samoj upravi Festivala imao sam veliki otpor da proguram taj novi đir. Moj problem je bio u to vrijeme što je Zdenko Runjić tada radio Melodije hrvatskog Jadrana pa je bilo teško doći do pjevača jer bi ih on već angažirao. Njegov festival bio je dva mjeseca prije našeg. Pjevači jednostavno nisu mogli doći pa sam pozvao novu generaciju u to vrijeme progresivnih pjevačica i pjevača koji su isto bili prva liga, ali u svom điru. Tako su došli Nina Badrić, Divasice, Vanna itd. Tako sam uspio modernizirati festival, ali moram priznati da se bilo teško boriti protiv tradicije. Svi zazivaju tradiciju, ali bi ipak trebali malo šire gledati na taj problem.

NACIONAL: Splitski festival kao da je posljednjih godina zapeo u vremenu, ne prepoznaje nove trendove niti ih priznaje i kao da uopće ne prati što se događa na sceni.

To je točno. Upravo tako.

NACIONAL: Bili ste izrazito muzički aktivni tijekom proteklih 40 godina, kroz zlatno doba festivala i zabavne glazbe, a i danas pratite što se događa. Kako biste ocijenili aktualno stanje na hrvatskoj glazbenoj sceni?

To je jedno vrlo složeno stanje. Problem koji sve generira potječe od osnovne stvari, a to je da je produkcija danas enormno velika. Danas na moju radiostanicu dnevno dođe po deset novih pjesama i po dva, tri albuma. Godišnje je to jedna ogromna produkcija. Prije se u cijeloj Jugoslaviji produciralo možda godišnje sto pjesama i normalno je da su izašli neki hitovi jer se jedna pjesma ponavljala i svirala puno više na radiju. Danas u ovoj silnoj produkciji, kada se jedna pjesma pojavi u eteru, živi uvrh glave sedam do deset dana i pojede je nova pjesma koja dođe. Ona nema vremena postati hit. To je osnovni problem.

NACIONAL: I dalje radite kao skladatelj, tekstopisac, aranžer, studijski glazbenik i producent u vlastitom studiju. Na čemu trenutno radite? Tko su nove zvijezde kojima pomažete da dođu do izražaja?

Moram priznati da sam malo stao na loptu u posljednje vrijeme i ne stvaram više onoliko koliko sam prije stvarao. Iskreno, od silnog slušanja u studiju i sluh mi je počeo malo popuštati. Malo su mi se poremetile visoke frekvencije.

NACIONAL: Znači, tinitus je napravio svoje?

E, da. Štedim vrijeme provedeno ispred zvučnika. Zato puno manje radim danas.

NACIONAL: Ima li nekih novih pjevačkih zvijezdi na pomolu?

Spremio sam dvije nove pjesme koje bih htio plasirati na idući Splitski festival i u fazi sam pronalaženja izvođača. Ne znam još tko će ih pjevati.

NACIONAL: Član ste Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika. Kako ste se pomirili s činjenicom da vam, nakon svega što ste napravili za hrvatsku kulturu i pop scenu, mirovina ne iznosi ni 2000 kuna?

Mene izvlače autorska prava i tantijeme tako da nemam problema što se tiče životnih troškova, ali ima puno umjetnika koji žive na rubu egzistencije. Nije dobro što su glazbeničke i skladateljske mirovine tako niske. Mislim da bi trebalo napraviti nešto po tom pitanju, da naši zakonodavci nekako poprave tu situaciju. Ovako je to stvarno jadno.