Nenad Šoštarić napustio je žensku rukometnu reprezentaciju i Lokomotivu kako bi postao trener Zagreba. Za Tempo objašnjava tu odluku i govori o sličnostima i razlikama muškog i ženskog rukometa
Poprilično je bila iznenađujuća prošlomjesečna vijest da je Nenad Šoštarić (64) novi trener Rukometnog kluba Zagreb. Iznenađujuća, jer je u tom trenutku Šoštarić bio trener ženskog rukometnog kluba Lokomotiva s kojim je posljednje dvije sezone osvojio titulu hrvatskog prvaka te je bio izbornik ženske reprezentacije s kojom je 2020. osvojio brončanu medalju na Europskom prvenstvu, jedinu medalju koja je hrvatska reprezentacija osvojila na nekom od najvećih natjecanja. K tome, krajem ovog mjeseca reprezentacija nastupa na Svjetskom prvenstvu, ali je neće voditi Nenad Šoštarić, već Ivica Obrvan. Iako iznimno uspješan kao trener rukometašica, Šoštarić se odlučio za preuzimanje kluba u kojem je nekada igrao, a o razlozima takve odluke razgovarali smo za Tempo.
TEMPO: Na kraju protekle sezone rekli ste da biste željeli otići u neki jači i organiziraniji klub. Jeste li tada mislili na neki ženski inozemni rukometni klub?
Upravo tako. Vjerovao sam da ću otići u neki ženski inozemni klub na nekom zanimljivom tržištu kao što je Rumunjska koja jako puno ulaže i gdje igra jako puno kvalitetnih igračica. To je u ovom trenutku najjača liga u Europi. Znate, ja sam u studenom 2022., prije Europskog prvenstva, imao četiri ponude vrhunskih klubova koji igraju Ligu prvaka, ali sam bio dovoljno bedast da ostanem u Lokomotivi jer sam s Lokomotivom želio osvojiti naslov prvaka države. Mene kroz život ponekad vuče srce, a ne pamet, što je nekad dobro, a nekad nije. Koliko god sam financijski izgubio, toliko sam emotivno dobio jer tako nešto se ne ponavlja.
‘Prije Europskog prvenstva imao sam četiri ponude vrhunskih klubova koji igraju Ligu prvaka, ali sam bio dovoljno bedast da ostanem u Lokomotivi’
TEMPO: Odlukom da postanete trener RK Zagreb vratili ste se u svoje igračke godine jer ste bili igrač Zagreba.
Ja sam dijete Zagreba, rukomet sam počeo igrati u Zagrebu, cijelu igračku karijeru koja je trajala 17 godina proveo sam u Rukometnom klubu Zagreb, osim jedne sezone koju sam proveo u Rukometnom klubu Borac. Rukometnu karijeru sam okončao iz trivijalnih razloga, trebalo je završiti fakultet, trebalo je raditi i zarađivati za život, a Zagreb je tada još uvijek bio poluamaterski klub. Kada je Kasim Kamenica došao za trenera, nisam mogao trenirati dva puta dnevno pa smo se rastali. Trenerskim poslom počeo sam se baviti posljednje dvije godine igračke karijere. Pokojni Miki Savnik, koji mi je bio prije toga trener u Zagrebu, tada je bio trener Lokomotive i pozvao me da vodim djecu u Lokomotivi. Valjda je prepoznao trenerski gen u meni. Ja sam to sa zadovoljstvom prihvatio, ali kao hobi. U devedesetim godinama žena i ja radili smo u Ljubljanskoj banci Zagreb koja se raspadala te smo razmišljali otići u neku drugu banku ili izaći na rukometno tržište. I tako sam se odlučio na karijeru rukometnog trenera.
TEMPO: Treneri ženskih momčadi često znaju reći da ih se ne cijeni dovoljno jer – ipak su to žene. Jeste li vi u karijeri imali trenutke kada vas nisu dovoljno cijenili jer – ipak su to žene?
Nisam o tome razmišljao, ali se slažem s konstatacijama kolega. Drugačije se gleda na trenere ženskih momčadi. No ti stereotipi se pobijaju, a za to ću vam navesti primjere iz rukometa. Utakmice ženske Lige prvaka igraju se subotom i nedjeljom, broj gledatelja je izuzetno velik. Kada dođete igrati u Rumunjsku, Mađarsku, Dansku, Francusku, vidjet ćete da ni na jednoj utakmici nema manje od četiri do pet tisuća gledatelja, što se događalo na utakmicama rukometaša. Muški rukomet sigurno privlači više pažnje, zanimljiviji je, ja ga uspoređujem s onom „kruha i igara“. Muški rukomet je arena, gladijatori i borba, dok je ženski rukomet drugačiji, ali jednako lijep. Muški se rukomet bazira na snazi a ženski, više-manje, na brzini. Rukometaše je lakše trenirati jer im možete dati bilo koje zadatke, oni ih mogu tjelesno odraditi. Sa ženama morate biti pažljiviji jer se uvijek bojite da se ne ozlijede. No i u jednoj i u drugoj priči možete uživati ako ljudi s kojima radite prate vašu viziju i ako znate kojim putem idete i od njega ne odstupate. S druge strane, kriteriji bilo kojeg sporta su vrlo jednostavni, a to su znanje i poštenje.
Dolaskom Šoštarića Zagreb je u Ligi prvaka pobijedio makedonski Pelister, a zatim je nesretno izgubio od mađarskog Szegeda. FOTO: IMAGO/Damir Krajac/CROPIX/GuliverImages
TEMPO: Vi ste zbog novog posla u Rukometnom klubu Zagreb napustili vođenje ženske reprezentacije pred odlazak na Svjetsko prvenstvo. Je li u pitanju bila vraški dobra ponuda Zagreba ili zasićenje ženskim rukometom?
Nije u pitanju nikakva vraški dobra ponuda jer Zagreb ima mogućnosti kakve ima. Iskreno, to su puno manje mogućnosti nego što sam ih mogao dobiti u Rumunjskoj u ženskom klubu. Prihod od vođenja Lokomotive i ženske reprezentacije razlikuje se od prihoda u Zagrebu u par stotina eura. Možda je došlo do zasićenja, ali ne reprezentativnim već ženskim klupskim rukometom. Posljednjih šest, sedam godina dao sam sve od sebe, puno smo lijepih stvari napravili u Lokomotivi. I to u minimalnim uvjetima, kada to pričam kolegama u Europi, oni to ne vjeruju. Lokomotiva je od 2017. do 2023. izgubila od 30 do 40 vrhunskih igračica. Uzimali smo nove, mlade, igračice i iz naše škole i iz hrvatskog rukometa, čime smo pomagali hrvatskom rukometu. Na Europskom prvenstvu 2020. kada smo osvojili brončanu medalju bilo je 17 igračica, od koji je njih 13 prošlo rukometnu školu Lokomotive. Na Olimpijskim igrama 2012. od 15 igračica njih 12 je prošlo istu školu. Lokomotiva je uvijek bila kotač zamašnjak ali kada šest, sedam godina radite ispočetka, onda se u nekom trenutku osjećate jadno. Mi smo zadnje dvije sezone dva puta bili prvaci, što spada u znanstvenu fantastiku s obzirom na to da je Podravka jedini pravi profesionalni klub. Samo prošle godine Podravka nam je uzela kapetanicu, vratarku i najboljeg strijelca. I mi smo opet postali prvaci Hrvatske. I krećeš u novu sezonu, igračice ponovo odlaze a ti pronalaziš nove, učiš ih vrhunskom rukometu i očekuješ rezultate. Kada to radiš sedmu sezonu zaredom, onda ti postaje teško, u nekim trenucima se osjećaš jadno. U dogovoru sa svojim najbližima odlučio sam da probamo sa Zagrebom. Hoću li žaliti zbog toga? Vjerojatno ću u podsvijesti žaliti, ali kako kaže pjesma Parnog valjka „izbor je bio moj nema kajanja“. Ženska reprezentacija ima novog izbornika Ivicu Obrvana koji je odličan trener. Reprezentacija je izuzetno dobro posložena i ja sam im rekao da im želim puno zdravlja i puno sreće. Rekao sam im na posljednjoj utakmici „Vidimo se na Olimpijskim igrama u Parizu, vi kao igračice, ja kao gledatelj“. Znate, one su promijenile mene, ja sam promijenio njih. Naši su se životi, tijekom tih šest godina, promijenili. Mi smo postali brend i to se treba održati jer je ženski sport u Hrvatskoj marginaliziran. A ženski sport u Hrvatskoj ima i talenata i ljude koji rade.
‘Ja sam glupi perfekcionist koji u životu uvijek postavlja najviše moguće ciljeve. Najviše tražim od sebe, a onda od igrača i suradnika u stožeru’
TEMPO: Došli ste u Zagreb koji više nema PPD kao jakog sponzora i koji ne može proći grupnu fazu Lige prvaka. Postoje li ciljevi koje morate ostvariti?
Po tom pitanju nema nikakvog pritiska, najveće pritiske ja stvaram samom sebi. Ja sam glupi perfekcionist koji u životu uvijek postavlja najviše moguće ciljeve. U redu je ako ih ostvarim. Nisam baš zadovoljan ako je rezultat u okviru naših mogućnosti. Najviše, maksimum, tražim od sebe, a onda od igrača i suradnika u stručnom stožeru. Bit svega je da mi dajemo maksimum na svakoj utakmici. Zagreb ima korektno složenu ekipu, postoje mjesta koja bismo željeli pojačati, a to je srednji vanjski, možda i lijevi bek s obzirom na to da nam je Zvonimir Srna često ozlijeđen. Imamo situaciju da nam lijevi bekovi ne igraju obranu na onoj razini koja je potrebna za Ligu prvaka. Statistika govori da je ovu i prethodnih sezona Zagreb imao najbolju obranu u Ligi prvaka. Mi nemamo igrača koji će uzeti loptu i sam pobijediti, što znači da moramo imati posložen sustav u kojem mora doći do određenih automatizama.
TEMPO: Je li možda lakše voditi rukometaše jer na njih možete vikati i izgubiti živce, dok s rukometašicama morate biti pažljiviji?
Postoje razlike, u Lokomotivi ih učiš i odgajaš, a istovremeno tražiš rezultat. To je poput posla profesora u školi ili odgajatelja u vrtiću. Ovi dečki su odrasli ljudi koji imaju djecu, obitelji i nema potrebe za vikom. Mi smo suradnici na zajedničkom poslu na kojem želimo postići maksimum. Ja sam taj koji odlučuje, donosim odluke, a za njih i odgovaram. Kada imate iskusnije igrače, onda s njima možete razgovarati, dok mlade morate voditi. Imamo Gojuna, Ćupića, Dibirova, vrhunske igrače koji svašta prošli i mi razgovaramo o tehničkim i taktičkim detaljima koji se mogu napraviti. Tu su i igrači koje treba razvijati, ali ne način da se povisuje glas osim ako netko ne pristupi poslu ozbiljno. Na sreću, toga sada nema.
Nakon osvojene reprezentativne bronce 2020. godine, Šoštarić je dobio nagradu za najboljeg hrvatskog rukometnog trenera. FOTO: Srecko Niketic/PIXSELL
TEMPO: Smatrate li da je vaš zadatak i vraćanje publike na rukometne utakmice, naročito nakon svega što se s reprezentacijom događalo posljednje dvije, tri godine?
Svi mi koji smo u rukometu, ili u bilo kojem drugom sportu, moramo raditi da bi nam reprezentacija bila najbolja. Postoji jedna zanimljivost koju ću vam reći. U mađarskom rukometu klubovi imaju sponzora, kladionicu TippMix. TippMix ima ugovor sa savezom po kojem klubovima daje određene iznose sukladno njihovu plasmanu u prvenstvu. To je ozbiljan novac, prvoplasirani klub dobiva između milijun i milijun i po eura, drugoplasirani dobiva 750 tisuća eura i tako dalje. No, sve je to vezano uz rezultate reprezentacije pa je klubovima u vitalnom interesu da reprezentacija ima rezultat. Mi smo ih, kao hrvatska ženska reprezentacija, dva puta pobijedili na europskim prvenstvima. Prošle godine pobijedili smo ih na EP-u u Sloveniji i time Mađarska nije ušla među osam najboljih. A po ugovoru s TippMixom, ako reprezentacija ne uđe u osam najboljih, ugovor se smanjuje za 25 posto. Time su svi klubovi izgubili 25 posto. Naši dečki dolaze u reprezentaciju punog srca. Mi malo previše živimo u oblacima i stalno mislimo da smo najbolji u svemu. Nogometna reprezentacija je igrala u finalu Svjetskog prvenstva, nakon toga je bila treća, a sada se nakon dva poraza svijet srušio i postavljaju se pitanja ima li sve to skupa smisla. Naš je problem što smo mi stalno u fazi euforije i tragedije. Mora se shvatiti da je u određenom trenutku i peto ili šesto mjesto odlično, da bismo se nakon godinu ili dvije opet vratili na vrh. Kada govorimo o ženskom rukometu, Francuska je bila i olimpijski i svjetski i europski prvak, a prije toga 10 godina nije osvojila medalju. Isti je slučaj s Rumunjskom i Rusijom, oni desetak godina ne osvajaju medalje. I to treba shvatiti kao nešto normalno. Ono što moramo je proizvodnja igrača. Danas je tržite veliko, klubova ima puno, dobrih igrača malo, tako da naši mladi igrači odlaze u inozemstvo za nekoliko stotina eura višu plaću. To se mora promijeniti. Talenata ima, oni žele raditi, ali, nažalost, nemamo sustav.
‘Otkako sam bio došao u Lokomotivu, svake godine išao sam s curama u kazalište barem dva, tri puta. Želio sam im proširiti vidike’
TEMPO: Vi ste rukometni trener koji voli umjetnost, poeziju, pišete pjesme, volite operu te ste po tome atipičan trener. Od kuda dolazi vaša ljubav prema umjetnosti?
Moj tata je jako volio glazbu, a mama je jako puno čitala. To spada u bazični odgoj. Ja sam osnovnu i srednju školu završio na Trešnjevci, moja profesorica bila je Nada Iveljić koja je pisala priče za djecu te je razvila i kod mene ljubav prema pisanju. U gimnaziji sam imao jednog profesora koji je bio akademski slikar i jednog koji je bio dirigent. Na satu glazbenog u jednom smo dijelu učili o, recimo, Beethovenu, a zatim bismo slušali ploče koje smo donosili od doma. Ja izuzetno volim slušati glazbu jer ona budi najviše emocija u meni. Mogu sjediti, slušati, a suze idu same od sebe. S time da kod glazbe jako volim slušati i tekstove. Kada sam kao klinac slušao Arsena Dedića, mislio sam „kaj sad on tu pjeva“, a kada čovjek dođe u godine shvaća ljepotu tih tekstova. Otkako sam došao u Lokomotivu, svake sam godine išao s curama u kazalište barem dva, tri puta. Želio sam im proširiti vidike, pokazati da postoji nešto više od lopte. Meni je izuzetno drago da su te igračice, njih više od 75 posto, završile vrlo ozbiljne fakultete i postale akademski obrazovane građanke. Mogli su u meni imati sugovornika i o poeziji i o književnosti i o glazbi jer ja to, jednostavno, volim. Naučili su me doma, naučili su me u školi, nešto je i u meni. Ja sam čisti emotivac i ne mogu raditi s ljudima koje ne volim. Moramo imati nešto zajedničko da bismo zajedno radili. Ako to nemamo, ne želim mučiti ni njih ni sebe.
Nenad Šoštarić prvi put je bio izbornik ženske reprezentacije na Svjetskom prvenstvu 1997. godine u Njemačkoj. FOTO: imago/Claus Bergmann/GuliverImages
Komentari