‘Domovini ’20’ naslov je monografije o Spomeniku Domovini, autora Nenada Fabijanića

Domovini ‘20“ naslov je monografije o Spomeniku Domovini, čiji je autor arhitekt Nenad Fabijanić. Njegovo idejno rješenje dobilo je prvu nagradu na natječaju koji su raspisali Grad Zagreb i Udruženje hrvatskih arhitekata. Kamen temeljac za izgradnju Spomenika Domovini postavljen je 23. rujna 2019., a svečano je otkriven 10. prosinca 2020. Autori tekstova o genezi lokacije, simbolici domovine, putu od naroda do nacije, antici u temelju zapadne misli, čitanju likovnog teksta spomenika i svjetlu umjesto crnog granita su Snješka Knežević, Danko Plevnik, Ivo Babić, Zvonko Pađan, Mirna Rudan Lisak i Joško Belamarić, dok je izdavač Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti.

Spomenik se sastoji od triju objekata – Zida svjetlosti (inspiriran autentičnim Zidom boli), Monumentuma s vječnim plamenom i Portala – paviljona koji čine mjesto službenog, protokolom reguliranog ceremonijala odavanja počasti. Prvi strani državnik koji je to učinio bio je francuski predsjednik Emmanuel Macron u studenomu. Od početka Spomenik je izazivao brojne kontroverze u javnosti, a mnogima je problematična bila cijena: ukupna vrijednost projekta iznosila je 29.478.475,44 bez PDV-a, odnosno 37 milijuna s PDV-om.

Nenad Fabijanić diplomirao je na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, gdje je od 2000. do 2018. bio redovni profesor na Katedri za projektiranje, s nizom kolegija u okviru fakultetskoga programa. Godine 2019. postao je profesor emeritus. Od 1994. do 1996. bio je predsjednik Društva arhitekata Zagreba, a od 1999. do 2003. predsjednik Udruženja hrvatskih arhitekata. Član je suradnik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti od 2008. Dobitnik je više nagrada na Zagrebačkim salonima te Velike nagrade 32. Zagrebačkog salona; Nagrade Viktor Kovačić 1986. i 1894., Nagrade Bernardo Bernardi 1993. i 2009. i 2014., Nagrade Vladimir Nazor 1993. i 2011.; dobitnik je priznanja Piranesi; Nagrade hrvatskog glumišta za scenografiju; Nagrade Ljubo Babić; 1 st Prize, equal firsts, The Marble Architectural Award: nagrade Jadrankamena – Kamen u arhitekturi te brojnih drugih. Profesionalno je aktivan na području urbanizma i arhitekture, interijera, dizajna, televizijske i kazališne scenografije. Autor je postavā izložbi u zemlji i inozemstvu.

NACIONAL: Upravo je izašla monografija o Spomeniku Domovini. Tko je bio inicijator i tko ju je pripremio?

Prvih sto komada monografije tiskano je na Badnjak. Iza nje stoji HAZU, čiji sam dugogodišnji član-suradnik, a kako ta institucija koju izuzetno poštujem, u svom nazivu sadrži i znanost i umjetnost kojima sam i ja dao doprinos, činilo mi se primjerenim da bude nakladnik. Sve je napravljeno u mojoj organizaciji, monografiju sam pripremio sam, bez pomoći Ministarstva kulture, Ministarstva vanjskih poslova, grada ili države. Ova monografija je na neki način moj obračun s kritičarima i oproštaj od te lokacije i te teme. Želio sam kroz očišta autora tekstova u knjizi odgovoriti na sve ono što me pratilo tijekom gradnje i nakon otvaranja.

NACIONAL: Radi se o raskošno opremljenom izdanju, a sakupili ste doista dojmljivu ekipu suradnika.

Točno, sve su to sjajni stručnjaci s kojima godinama surađujem ali, na žalost, nisam uspio uvrstiti i mnoge druge časne ljude koji su me pratili u tom projektu. Autori fotografija su Miro Martinić i moj mlađi poznati brat Damir Fabijanić, inače moj vječni fotograf. Autori tekstova su doista eminentna imena – Snješka Knežević, Danko Plevnik, Joško Belamarić, Ivo Babić, Mirna Rudan Lisak i Zvonko Pađan. Svatko od njih je jedan od najboljih poznavatelja tema o kojima piše.

NACIONAL: Taj projekt i lokacija imaju dugu povijest, na koju je javnost zaboravila.

Da, upravo o toj lokaciji i genezi ideje o Spomeniku Domovini piše u monografiji naša ugledna povjesničarka umjetnosti Snješka Knežević, vrsna poznavateljica arhitekture i urbanizma Zagreba. Naime, bilo je nekoliko arhitektonskih i urbanističkih natječaja na toj lokaciji i to puno prije nego što su izgrađene fontane i spomenik prvom hrvatskom predsjedniku Franji Tuđmanu. Oblikovna veza između Spomenika Domovini i te skulpture, koja se ističe, nema nikakve osnove. Ta lokacija za spomenik na Trgu Stjepana Radića bila je zadana prva još 2015., a natječaj je kolidirao isključivo s temom fontana koje su se u međuvremenu dogodile. Igrom slučaja moj projekt za Trg Francuske republike preimenovan je u Trg Franje Tuđmana i tamo je trebala biti i skulptura predsjednika Tuđmana.

NACIONAL: I oko tog projekta bilo je dosta svađa, osobito s pokojnim gradonačelnikom.

Prvo sam doživio određene sumnje nekih umjetnika kojima je portretiranje Franje Tuđmana činilo trajni problem. Predlagao sam da se Ministarstvo graditeljstva, koje je smješteno u centralnoj Rudolfovoj vojarni iseli i da se vojarna pretvori u Hrvatski vojni muzej, koji ionako traži lokaciju. Tada bi se u parku diskretnije i humanije mogla postaviti i skulptura prvog hrvatskog predsjednika, na kojoj se inzistiralo, i to bi imalo nekog smisla. U tom sam natječaju bio savjetnik, s obzirom na to da sam napravio projekt trga i parka. Međutim, tada sam se oko cijelog koncepta posvađao s gradonačelnikom Bandićem, nisam pristao na dva tunela i shopping centar u podzemlju, niti na to da promet kontinuirano prolazi ispod parka, dolazi kroz ulicu Baruna Filipovića i ulijeva se u Deželićev prilaz, sve do Kavkaza, što je rezultiralo mojim otkazom. Bandić mi je tada rekao: hvala, ti si izgubio posao. Onda je odlučeno da se spomenik Tuđmanu preseli na lokaciju Silađinova obeliska, što je interno dogovoreno. O dijalogu spomenika predsjedniku Tuđmanu i Spomenika Domovini imam svoje mišljenje. Tada sam poručio gradonačelniku Bandiću da mi se javno ispriča.

NACIONAL: Još od Tuđmanova vremena državna izaslanstva vodila su se na Oltar domovine na Medvedgrad, čija je rekonstrukcija priča za sebe. Spomenik Domovine zapravo je trebao preuzeti tu protokolarnu ulogu, no to se nikako nije dogodilo. Zašto?

Još od jeseni 2020., otkad je Spomenik otvoren, radim na tome da se protokolarno definira taj prostor. No ni grad niti država nisu za to pokazali spremnost, gradonačelnik Bandić je umro i ostavio ogromnu averziju među političkim strukturama, promijenila se vlast i tako se cijela priča neprestano odgađala. Spomenik je po mom sudu otvoren naprasno i prerano, na obljetnicu smrti Franje Tuđmana, kada sve još nije bilo potpuno završeno, a funkcioniranje i održavanje još neorganizirano. Otvoren je zimi, u neprikladno vrijeme i imali smo niz tehničkih problema koji su ubrzano rješavani. U međuvremenu se dogodio petrinjski potres koji se itekako osjetio i u Zagrebu. Baš tada bio sam s predsjednikom Milanovićem, Snješkom Knežević i predsjednikovim savjetnikom Zdravkom Zimom kraj Spomenika. U tom trenutku nas je zatreslo i ja sam čuo kako škripi portal koji je popucao na radnoj reški montažnih spojeva. Stakleni zid za koji sam se najviše bojao, stajao je čvrsto, a na vodi su bili doslovce valovi koji su se prelijevali preko praga. Već sutradan su mediji pisali kako je sve to loše izvedeno, kako se raspada, što nije bilo točno. Ali otada nastojim inicirati popravak pukotine i stalno nailazim na prepreke i odgode. Borim se i za hortikulturu, za održavanje i čišćenje, a dizajnirali smo i male informativne stupove s QR kodom. Tijekom gradnje snimljen je i dokumentarni film o nastanku Spomenika, koji je HRT odbio otkupiti.

NACIONAL: Spomenik Domovini nedavno je prvi put odigrao svoju međunarodnu protokolarnu ulogu prilikom posjeta francuskog predsjednika Macrona Hrvatskoj. Jeste li bili ponosni?

Naravno, osobito zato što je to bilo na njegov izričiti zahtjev. Iako mi je bilo žao da je vijence položio na pod jer nije bilo stalaka, kakvih na Mirogoju ima valjda pedeset, koje sam tražio da se postave.

NACIONAL: Bilo je dosta prijepora oko Spomenika Domovini u javnosti, od izgleda do cijene. Činjenica jest da je on izgrađen za vrijeme mandata pokojnog gradonačelnika Bandića, što je mnogima problematično, i da je koštao 30 milijuna kuna. Kako doživljavate te kritike?

Moj je projekt pobijedio na javnom arhitektonskom natječaju na kojem su sudjelovala 52 rada. Na natječaju sam ponudio sve, od projektiranja do realizacije. Projekte je ocjenjivao meritoran žiri stručnjaka, većinom arhitekata, i tu moja inspiracija i ingerencija završava. Kako ja gledam na hrvatske suvremene spomenike i na hrvatski identitet, vidi se i na ovom projektu. On ima elemente urbaniteta i dizajna, prostorne sceničnosti, s kojima sam se bavio u karijeri i uklopljen je u hortikulturu, ali tu nema izričitih simbola, od glagoljice do šahovnice, a nema razloga niti za religiozne simbole. To je spomenik rađen za nekoga tko je rođen u ovom prostoru i ovom mileniju. Za nekoga tko nije opterećen poviješću, ni bivšom državom, pa čak ni ovom.

Gornji red slika prikazuje Urbanističko-arhitektonsku studiju ‘Integrirani grad’, Trg Franje Tuđmana i trg Krešimira Čosića, iz 2010.; donji red: Uređenje obuhvata bivšeg Paromlinskog kompleksa u Zagrebu, diplomski rad, Leila Nanuk, mentor: Nenad Fabijanić. FOTO: Nenad Fabijanić, Miro Martinić

NACIONAL: Ipak, mnogima je bila problematična cijena, a koliko je poznato, najskuplji je bio materijal uvezen izvana, iz Nizozemske i Češke.

Za kontrolu financiranja u ovoj zemlji postoje meritorne institucije. Na žalost, građevinska industrija i obrt u Hrvatskoj trenutno gotovo i ne postoje. Sve što se radi, a osobito u vezi obnove nakon potresa, radi se sa stranim materijalima. Mnogi su me kritizirali i pitali zašto sve to nije hrvatsko? Pa zato što mi to nemamo. Što mi proizvodimo? Nema ni prosječnih hrvatskih automobila ni televizora, malo toga ima u zemlji u kojoj su ostali samo ugostitelji, trgovci i zabavljači. Jednom sam napravio analizu i došao do toga da je na potezu od Kvaternikova trga do trga Franje Tuđmana, od Ilice do Avenije Vukovar, propalo i uništeno 35 tvornica. Znam mnogo o staklu i o laganim materijalima, polimerima. Ni jednog niti drugog u Hrvatskoj nema. Obratio sam se svojim partnerima i umjetnicima koji o materijalima znaju sve. Najbolji hrvatski stručnjak za staklo je akademski kipar Jeronim Tišljar koji mi je doveo Jana Frydrycha, češkog umjetnika u staklu. On je izradio jedinstveni masivni stakleni zid koji se danas više ne bi mogao napraviti, jer je zbog korone ta proizvodnja i u svijetu prestala. Isto je tako i s polimerom. Na žalost, u Nizozemskoj nisam bio da vidim kako se radi i sudjelujem u detaljima. Sve to događalo se u nemogućim uvjetima, u doba lockdowna zbog pandemije, kao i u vrijeme potresa. Radio sam to s vrijednim radnicima koji su na gradilištu bili po suncu, zimi, u prašini i blatu.

NACIONAL: Desetljećima se bavite urbanizmom Zagreba. Svojevremeno ste sa suradnicima izradili studiju na Zavodu za arhitekturu kojom se predviđaju urbanistička rješenja za Donji grad. Je li te vaše ideje itko ozbiljno razmatrao?

Prva studija „Integrirani grad“ napravljena je 2010. U njoj su sudjelovali mnogi stručnjaci – Damir Pološki, ekspert za promet, Snješka Knežević, arhitekti Koružnjak i Domić i moja ekipa sjajnih arhitekata-suradnika. Kada sam počeo raditi na projektu današnjeg Trga Franje Tuđmana, rodila se ideja da ostvarimo davnašnju težnju spajanja tog trga sa sportskim trgovima, preko Zapadnog kolodvora. Problem su uvijek bile pruge koje su taj prostor presijecale, a koje su relikt 19. stoljeća. Odlučili smo spustiti prugu ispod zemlje, što bi omogućilo da se svi ti parkovi i trgovi spoje, kako bi se ostvario koncept integriranog grada. Tada sam počeo crtati rješenja cijelog Donjeg grada, od Držićeve do Savske, od Branimirove do Slavonske Avenije, što namjeravam objaviti ove godine. Nudim projekte, a ne lamentiranje. Kada bi se pruge spustile u podzemlje, one bi se mogle spajati na prigradske željeznice za Samobor, Zaprešić, Goricu, Sisak, Sesvete, a u centru na razini tla bismo dobili ogromne slobodne prostore. Naravno da se odmah postavlja pitanje financiranja, infrastrukture no smatram da je sve to rješivo. Međutim nitko, ni HŽ, a HŽ je država, ni Grad, a Grad je tada bio Bandić, nije pokazao ozbiljan interes za te ideje koje su prozvane vizijama. One već 12 godina stoje na papiru. Elaboriranih kontra-ideja i projekata nema. Mi smo žrtve kratkih mandata i vlada i gradskih vlasti jer se nitko ne želi petljati s tako velikim projektima. Potresi će uostalom sve odgoditi na dugi rok.

NACIONAL: Već desetljećima se priča o revitalizaciji industrijske baštine u Zagrebu, Gredelja i Paromlina, koja se nalazi na vrlo atraktivnim lokacijama, u centru grada. Pojavljuju se studije koje iniciraju potencijalni investitori. Kakav prijedlog je nudio Zavod za arhitekturu u projektu kojem ste bili na čelu?

Dobro ste primijetili da se pojavljuju neki potencijalni investitori, neke interesne skupine koje bi na tome željele ostvariti profit. No uvjeren sam da se taj prostor ne može riješiti bez rješenja željeznice. Kada bi se željeznica spustila pod zemlju, na tom se prostoru otvara ogroman koridor od Branimirove do Vukovarske Avenije. Tu vidim novu prometnu mrežu i novi autobusni kolodvor, umjesto današnjeg, koji je jedna od najružnijih zgrada u Zagrebu. Treba ga povezati s podzemnim željezničkim kolodvorom kako bi presjedanje bilo što jednostavnije. Što se tiče Gredelja, javnost nema pojma o tome što je iza zida i u kakvom je stanju. Gredelja nema. Tamo se više nema što čuvati. Sve je propalo i sve je opljačkano, pa i ono što je se trebalo prezentirati kao industrijsko-tehnološku arheologiju – strojevi su nestali. U našem projektu predlažemo novu odmjerenu izgradnju, a u prilog memoriji i Muzej željeznice na otvorenom, zapravo park sa starim lokomotivama. Isto je i s Paromlinom koji je potpuno urušen. Pao je dimnjak, u tragovima su ostali obodni zidovi. Ono što je ostalo, ne vrijedi ništa. Žao mi je da bibliotekari nisu do sada našli pravo mjesto za Gradsku knjižnicu i da je u najljepšoj knjižnici koju imamo na ovim prostorima, u zgradi koju je projektirao Rudolf Lubynski, smješten Državni arhiv. I tako dolazimo do moje teze da je u Zagrebu sve što je izgrađeno, izgrađeno ili na pogrešnom mjestu, ili je na dobroj lokaciji smješten pogrešan sadržaj.

NACIONAL: Nova gradska vlast rekla je da neće prodati ni Paromlin ni Gredelj. Što biste im vi predložili?

Da se apsolutno sve sruši, osim silosa Paromlina. Mogućnost ilustrira i projekt moje nekadašnje diplomantice, danas moje suradnice, arhitektice Leile Nanuk.

NACIONAL: I Vlada se nalazi na pogrešnoj lokaciji. Napravili ste i projekt prema kojem bi sva ministarstva bila smještena na jednom mjestu, pokraj „Kockice“ koju je projektirao Ivan Vitić.

Napravio sam to s namjerom da se očuva i ta naša arhitektura šezdesetih koja propada, koja po meni nije Vitićevo najvažnije djelo, ali predstavlja zanimljivi reper svoga vremena, po pristupu, lokaciji i po najboljim umjetnicima te epohe, Ede Murtića, Stevana Luketića, Raula Goldonija, Zlatka Price, Jagode Buić i Dušana Džamonje. To je danas jedina zgrada na Savi, iza nasipa, koja treba ostati rekreativna zona. U svom projektu predvidio sam neboder uz Prisavlje u kojem bi mogla biti smještena većina ministarstava, kao i kongresni centar. Gornjogradski Banski dvori trebaju postati ili muzej ili galerija, prostor otvoren javnosti, za turiste, s kavanom otvorenom na trg. Time bi se oslobodile i Mesnička i sve prilazne ulice Gornjem gradu. No siguran sam da će se uobičajeno mnogi suprotstaviti toj ideji. Međutim, pozivanje da nema novaca više nije istina. Postoje i europski fondovi koje prilično nespretno koristimo.

NACIONAL: Prošle su gotovo dvije godine od zagrebačkog potresa, a golim je okom vidljivo da obnova nije ni počela. Dok građani gube strpljenje, Damir Vanđelić je dao ostavku na mjesto ravnatelja Fonda, ministar Darko Horvat pere ruke. Zašto je to tako?

Zato što smo neorganizirani, kao i na mnogim drugim područjima. Ne vjerujem ministrima jer smatram da su na ta mjesta došli ljudi koji su nekompetentni. Ne zato što nisu dovoljno inteligentni, ili nemaju kvalifikacije, već zato što nisu profesionalci s područja koje zastupaju. Ministri se bave stvarima o kojima nemaju pojma. Uče se liderstvu na temelju birokratskog iskustva naslijeđene administracije. Od početka sam tvrdio da nikakav zakon koji se čekao godinu dana neće pomoći. Ja se u administrativne procedure ne razumijem. Znam samo da treba mobilizirati sve snage koje nešto znaju na planu arhitekture i izgradnje u cijeloj državi, zaposliti ih i reći im da se od njih očekuju vidljivi rezultati. A odgovornost moraju preuzeti oni koji vode procese. Kada se konačno uvede kriterij odgovornosti, onda će se nešto i pokrenuti.

NACIONAL: Novac iz Fonda solidarnosti treba potrošiti do 1. lipnja ove godine. Ne samo građani, već i predstavnici kulturnih i javnih institucija boje se da će tih 680 milijuna eura propasti. Vjerujete li da će se nekim čudom taj novac ipak iskoristiti?

Imamo odličan izgovor, a to je da smo imali dva potresa. Pet minuta prije nego izgubimo taj novac, negdje u svibnju, otići ćemo u Bruxelles i tražiti produljenje roka. Hoćemo li i tada uspjeti, ne znam.

NACIONAL: Radite na obnovi crkve svetog Vinka u Frankopanskoj ulici. U kojoj je to fazi i kako je taj projekt financiran?

Nadam se da ćemo zajedno popiti kavu na Uskrs, kada bi obnova trebala biti gotova. Sve to financira vlasnik, Družba sestara milosrdnica i djelomično europski fondovi, preko Ministarstva kulture. Bio sam angažiran od početka potresa i mi smo sada u završnoj prvoj fazi. Potvrđuje se primjer kako bi se to trebalo raditi. Model prema kojem se novac iz Fonda solidarnosti dodjeljuje samo za konstruktivnu obnovu, a kasnije neka se svatko snalazi je potpuno pogrešan. Ne može se nešto konstruktivno sanirati, prekriti žbukom, a onda još skidati žbuku zbog promjene starih instalacija. Obnova mora biti sveobuhvatna, a za to trebaju temeljite analize postojećeg stanja i projekti, osobito zato što su kuće u Donjem gradu stare 150 godina i nisu bile održavane, uz puno nelegalnih pregradnji. Novac koji dolazi iz Ministarstva kulture ide na kapaljku, a vrijeme prolazi. Najviše što je pogodilo Ministarstvo kulture i profesiju konzervatora je zaštita po principu status quo koja više ne funkcionira. Zato i postoji veliki animozitet između konzervatora i arhitekata – konzervatori bi morali reći što i zašto štite, a na arbitražu projekta ne bi smjeli imati pravo. To su dvije različite razine. Projekte ne mogu procjenjivati oni koji nikada u životu sami nisu napravili niti jedan projekt.

NACIONAL: Zamjenik gradonačelnika Luka Korlaet također je profesor na Arhitektonskom fakultetu. Jeste li imali prilike s njim razgovarati?

Novoj gradskoj vlasti tri puta sam pisao s molbom da me prime, da riješimo pitanje održavanja, ako treba i financiranja. Zavod za arhitekturu Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu je potpisnik ugovora za Spomenik Domovini. Sredstvima za projekte plaćeni su svi moji suradnici i koprojektanti, no ja nisam zaradio ništa. Osim zadovoljstva i časti da je Spomenik izveden i da se veže na moje ime. Luka Korlaet je bio i moj student. Mislim da bi bilo pristojno da me gradonačelnik ili on pozovu na sastanak.