Nenad Dubravac zvani Stric od prvog dana emitiranja jedan je od prepoznatljivih voditelja Radio Nacionala. Dubravac je osoba s velikim iskustvom rada na radiju. Samo na Radiju 101 radio je 26 godina, od studenog 1984. do 2010. Bio je autor, urednik i voditelj brojnih glazbenih, zabavnih i edukativnih emisija. Među njima ističu se ‘’Country Saloon’’, ‘’Radio tulum’’, ‘’Rock antologija’’, ‘’Rock špajza’’, ‘’One man music show’’, ‘’Jutarnji pisoar’’, ‘’Zvjerinjak’’, ‘’Životinjska farma’’, a surađivao je i sa Zločestom djecom. U drugoj polovici 80-ih surađivao je i sa Studentskim listom, gdje je u glazbenoj redakciji objavljivao recenzije albuma aktualnih izvođača rocka, bluesa, pop i country glazbe. Krajem 80-ih surađivao je i s glazbenim listom Heroina, a početkom 2000-ih s listom Fokus.

Početkom 90-ih jedno je vrijeme surađivao i s Hrvatskom televizijom, gdje je bio urednik, autor i voditelj serijala glazbenih emisija ‘’Električni Cowboy’’ i ‘’Ružičasti Cadillac’’. Bio je i suvoditelj u emisiji ‘’Gardijada’’, a sudjelovao je kao glumac i glazbeni urednik u serijalu ‘’Zlatko i detektivi’’. Kao glazbeni urednik pojavljivao se i u sportskim i informativnim te ostalim kolaž i glazbenim emisijama HTV-a. U svojoj karijeri Dubravac je surađivao s glazbenim kritičarima Draženom Vrdoljakom i Darkom Glavanom, ali je isto tako intervjuirao poznate svjetske rock izvođače. Među njima se kao poznatiji ističu Bill Wayman (The Rolling Stones), Ian Anderson (Jethro Tull) i David Gilmour (Pink Floyd). Intervjuirao je i brojne zvijezde country glazbe poput Razzyja Balliea, Jerryja Douglasa, Stevea Earlea i mnoge druge. U razgovoru za Nacional Dubravec je objasnio zašto se priključio Radio Nacionalu i prisjetio se raznih faza svoje bogate profesionalne karijere.

Nenad Dubravac na Radiju 101 radio je od 1984. do 2010. godine te vodio i uređivao emisije ‘Country saloon’, ‘Radio tulum’, ‘Jutarnji pisoar’ i mnoge druge, a surađivao je i sa Zločestom djecom. FOTO: Privatna arhiva

NACIONAL: Možete li reći koliko ste u eter pustili glazbenih brojeva i koliko ste emisija uredili?

Uh! To je teško pitanje. Nemam pojma. Puno, stvarno puno. S obzirom na to da to traje od studenog 1984. pa sve do danas, bila je masa toga. Počeo sam s countryjem, a završio na bluesu, rock and rollu, rocku, fuzijskoj glazbi.

A koliko je bilo emisija? To bi trebalo dugo računati. Na početku se radilo o jednoj do dvije emisije tjedno, da bi kasnije preraslo u tri do četiri emisije tjedno. I to različitih žanrova – što glazbenih, što zabavnih, što “životinjarskih”, odnosno emisija o životinjama i njihovim životinjskim potrebama. Ranih devedesetih javljao sam se kao radijski reporter iz zagrebačkih klubova u emisiju ‘’Radio tulum’’ iz Saloona, Jabuke, Lapidarija. Kasnije sam i sam uređivao ‘’Radio tulum’’. Kad je riječ o Radiju 101, moram posebno istaknuti emisiju ‘’Jutarnji pisoar’’ koja se godinama emitirala četvrtkom ujutro. Radio sam tu emisiju s Nenadom Pavlicom i to je bila teška satira koja je bila strašno slušana. Svemu ovome treba ubrojiti i deset godina rada na televiziji, od 1990. do 2000., a tih sam deset godina paralelno radio na oba ova medija. Dakle, glazbe i zabave kao u priči.

NACIONAL: Od kuda tolika ljubav prema glazbi?

Sve što se događa u djetinjstvu kasnije ti se provlači i kroz život. I tako sam kao dijete zahvaljujući ocu i starijem bratiću bio zaražen s muzikom. Sve je počelo od Beatlesa koje mi je otkrio tata dok sam imamo osam godina, a malo kasnije bratić mi je otkrio malo jače igrače poput Jimija Hendrixa, Cream i sličnih bendova. Tata je nabavio magnetofon i jedan veći tranzistor s kojeg smo mogli slušati Radio Luxembourg. Već s deset godina sam počeo snimati na magnetofon glazbu s tog radija. I mama i tata su bili stari rock fanovi, jako su voljeli glazbu, išli su po zagrebačkim čagama i preko njih sam ušao u tu priču. Postao sam diskofil i slušao sam mjuzu doma, sa susjedima, s dečkima iz kvarta i škole. Taj Radio Luxembourg je bio strašan, to je bio opijum za mase. Kasnije sam otkrio Johnnyja Casha i zaljubio se u country, u “kaubojštinu”. Na faksu smo imali čak i amaterski bend u kojem sam svirao bubnjeve, a zvao se Slatko srce rodea. Pod tim smo imenom nastupali početkom osamdesetih po klubovima i u par navrata kao predgrupa Plavoj travi zaborava, bendu koji je osnovan na inicijativu Dražena Vrdoljaka. Nakon toga je uslijedio rad na Stojedinici. Na početku je taj rad bio na amaterskoj bazi, za honorar si možda mogao kupiti neku “plejku”, ali smo svi te svoje emisije vrlo ozbiljno shvaćali i ozbiljno im prilazili. Tako sam sa svojim ‘’Country Saloonom’’ stekao dosta iskustva i negdje od početka devedesetih nastupa i moje profesionalno bavljenje glazbom u eteru i na televiziji.

NACIONAL: Na televiziji ste prestali raditi 2001., a na radiju 2011. Što vam znači povratak na stari posao, povratak u eter?

Puno sam razmišljao ovih dana o tome. I ne samo ja, nego i svi mi koji smo se ponovo okupili ovdje na Radio Nacionalu. Dogodila se je dugogodišnja pauza jer je onaj pravi Radio 101 otišao u stečaj. Za to sam vrijeme radio kojekakve stvari, bio sam i kućna pomoćnica jer znam dobro kuhati i dobar sam u čuvanju djece. No sve se u životu vrti u krug i dio ekipe je pod stare dane opet zajedno u istoj kući i u istom poslu. Smatram da tu nema nikakve slučajnosti. Moram priznati da sam na početku bio malo nervozan jer ipak je to bila duga pauza. Što se tiče glazbe, tu sam znao da nisam ispao iz igre jer stalno doma oko toga nešto petljam. No po pitanju povratka u eter na našim sam dogovorima bio dosta nemiran. Naravno da je razlog za to bila trema. Ona je bila prisutna sve do početka emitiranja, ali kad smo krenuli potpuno je nestala. Kad cijeli život radiš na radiju i onda imaš pauzu, to je kao da ti netko odreže ruku ili nogu. Zato ovaj povratak doživljavam vrlo emotivno, posebice što se vraćam s uhodanom ekipom.

NACIONAL: Je li bilo teže raditi u eteru 90-ih godina ili je ipak teže danas?

Danas je apsolutno teže. Samokontrola ili autocenzura za razliku od devedesetih je drastično veća. Tada je bio i rat, ali smo definitivno imali veliku slobodu, svašta smo govorili, znao sam u eter čak i psovati kad je trebalo. Bilo bi logično da je u ono vrijeme bila jaka cenzura, ali nije. Danas je cenzura puno jača i ne daj Bože da ti pobjegne neka psovka ili kriva riječ, koja bi svakako podigla satiru i začinila eter. Ovo društvo i ovaj sustav sve slobode drže pod čvrstom kontrolom, nema više dobre i zdrave zafrkancije. Tu su prisutne prijetnje tužbama i raznoraznim izopćenjima. Kad je riječ o cenzuri i autocenzuri, uvijek će ti nešto pobjeći. Ako se zalaufaš u spiki, pogotovo sa suvoditeljem, lako se dogodi da kažeš nešto na temelju čega te “dobronamjernici” mogu tužiti. Tada idu kod svog fiškala i napuhavaju priču. I zato mi danas moramo glodati po sitno, kao mali miševi. I gdje smo onda to došli? Pretvaramo se u korporativno društvo i hvala ti Bože da u tomu kasnimo 40 godina za jednom Nizozemskom. Bio bih sretan da kasnimo dvostruko jer kad ih sustignemo, onda ćemo tek biti u banani.

FOTO: Privatna arhiva

NACIONAL: Zašto?

Zato što onda neće biti nikakvih sloboda. Živjet će se samo za to da se ide raditi, da se odspava i da se nakon toga opet ide raditi. Tko će tada slušati zajebante na radiju, a vjerojatno takvo što više neće ni postojati. Bit će neki sumorni program informativnog karaktera. To se već i sada može osjetiti. Primjerice, danas kad dođete u kafić svi su ozbiljni i nitko se više ne smije. Nama smijeha, samo gledamo sumorna lica. Kafić i gostiona postoje da se ljudi u njima zezaju, da budu nasmijani, da sve pršti od žamora. Danas i konobaru moraš na uho šaptati da ti dofura pivo jer nedo Bog da te netko čuje. Tako je i s radijskim stanicama – samo da ne bi netko nešto neprimjereno čuo, umjesto da sve ori i pršti od veselja. Slobode nema, ima kao nešto na papiru, pa onda nekakva demokracija, ali sve je to tanko i u stvari ispada da ti je bolje da budeš kuš. Danas je moguće da vas ministri počnu tužiti jer ste nešto rekli na njihov račun, dok, s druge strane, krađa i korupcija stalno napreduju i to postaje normalno. Krađa neometano ide dalje zbog teške sprege politike i pravosuđa. To su teški dogovori i zato mi nikako da sletimo na zelenu granu.

NACIONAL: Kakve su reakcije slušatelja na Radio Nacional i vas?

Dobre. Da sada ne ispadne da se nešto hvalim, ali reakcije su dobre za sve nas. Bila je čak objava na Facebooku “kao da nikada niste niti prestali”, što me jako razveselilo. Moram citirati Krešimira Končevskog Kreša, s kojim radim svako jutro koji je, između ostalog, napisao: “Pojavio se radio od krvi i mesa”, i to mi se stvarno stvarno jako dopalo. Mi smo skromni ljudi, nismo neki hvalisavci, ali dajemo sve od sebe, dajemo koliko god možemo. Imamo mlade snage u tehnici, to nam puno znači i idemo stvarati novi radio. Moja generacija u konglomeraciji sa suvremenom tehnikom i s mladim novinarima i tehničarima je pun pogodak. Ovo je budućnost. S digitalnim radijom budućnost je došla k nama. Iako smo u sadašnjosti, počinjemo živjeti u budućnosti.

NACIONAL: Koliki će biti obim vašeg posla u ekipi Radio Nacionala?

Za sada idu tri do četiri jutarnje šihte, odnosno ‘’Zornjak’’ koji vodim s Krešom, a povremeno nam se pridružuje i Zrinka Vrabec Mojzeš. Ide i ‘’One man music show’’, u kojem sam autor i voditelj. Od jeseni, kada u potpunosti zaživi programska shema Radio Nacionala, krenut će još dvije moje emisije.

Jedna je “životinjarska” kojoj se dodatno veselim, a emitirala bi se nedjeljom prijepodne. Druga bi bila nastavak nekadašnjeg ‘’Country Saloona’’, koji je bio moja prva emisija, moj prvi termin u radijskom eteru. E sad, zašto sam kazao da se sve se u životu vrti u krug i da ništa nije slučajno. Kad je u studenome 1984. prvi put bio emitiran ‘’Country Saloon’’, za pultom u tehnici je sjedio Zlatan Zuhrić Zuhra. Bio je jesenji dan, lijevala je kiša, imao sam tešku tremu i sve sam si zapisao na papir. A kad sam došao ovdje na Radio Nacional, dakle 38 godina poslije, i krenuo s prvom emisijom u tehnici je sjedio njegov sin Vjekoslav Zuhrić Vjeko. I sad mi recite je li se u životu sve vrti u krug.

NACIONAL: Odmah nakon ovog intervjua počinje emisija ‘’One man music show’’. Na koji način sastavljate svoje liste i koji su izvođači i njihove pjesme vaš najuži izbor?

Radio sam i jučer ‘’One man’’. Ne biste vjerovali, ali točno znam što sam jučer i kojim slijedom u ta dva sata u eter puštao. Danas je novi dan i puštat ću nešto drugo i predstavljati druge izvođače. Na putu do posla uvijek me preuzme neka nova atmosfera grada: kakvo je vrijeme vani, kakav je promet, kako se ljudi ponašaju, kako se ja u tom trenutku osjećam. Iz te žive atmosfere svaki dan crpim novu inspiraciju. Samo se trebaš otvoriti i pustiti da taj život u tebe uđe. A što se tiče repertoara, u mojoj je glavi mikročipirano na tisuće pjesama, potreban je samo mali klik i one se pokažu. Ako me pitate za moj prvi izbor, to su svakako Ĺynyrd Skynyrd i ‘’Sweet Home Alabama’’, zatim The Allman Brothers Band, pa Marshall Tucker Band i ‘’Can’t You See’’. Tu su i Gladis Knight &The Pips i ‘’Midnight Train To Georgia’’, Bob Seger i ‘’Against The Wind’’, Randy Newman i ‘’Rider in the Rain’’, Johnny Cash i ‘’Folsom Prison Blues’’, da ne nabrajam dalje jer bih zakasnio na emisiju.

FOTO: Privatna arhiva

NACIONAL: Ovdje nema niti jedne domaće stvari.

Do dolaska na Radio Nacional gotovo pa nikada nisam puštao domaće izvođače, a ovdje ih puštam. Slušao sam domaću rock glazbu, pogotovo iz 70-ih i 80-ih godina, ali sam se bavio mahom američkom produkcijom koja je “pojela” domaći pop rock, koji mi je stajao negdje sa strane. Tako da sam se sada i tomu vratio i puštam stare, ali i nove bendove. Danas ima vrlo kvalitetnih novih domaćih bendova. Ne samo u Zagrebu, nego i diljem Hrvatske. To su mladi ljudi koji sviraju odlično, to su produkcije koje zvuče fantastično. Primjerice, jako mi se dopada u zadnje vrijeme zagrebački bend Bang Bang, a tu su naravno i stariji bendovi – Jinxi i Pipsi.

NACIONAL: Kako se pripremate za ‘’Zornjak’’?

Oh! To su već ozbiljne stvari. Tu si razmislim malo. Pogledam što ima novo i što je aktualno od političkih tema. Pogledam koliko je pojedini ministar, netko blizu Vlade maznuo love. To je jedna jako bitna u stavka u pripremi za ulazak u studio, a materijala ima i na bacanje. Onda još važnija star za pripremu je pravosuđe. Tu pratim koji će sudac dobiti ili je već dobio nogu od predsjednika Vrhovnog suda pa se jadan žali. Dakle, pratim ovaj aktualni politički život koji nas uništava, ubija nas. Samo ne znam je li to oni rade namjerno ili spontano, ali nas je zbog toga sve manje. A oni se čude kako nas je sve manje. A manje nas je jer puno umiremo, čak i mlađi ljudi i puno odlazimo u inozemstvo. I dan danas gledam nekoliko dnevnika, kompariram vijesti, čitam novine i dobro sam informiran o svim nestašlucima i uvijek sam spreman na “drugarsku” kritiku. Osim emocije prema radijskoj stanici i radijskom programu i to je jedan od razloga zašto sam se i odazvao pozivu iz Nacionala jer se tu nikoga ne štedi i nema nikakve ideologije.

‘Osim emocije prema radijskoj stanici i radijskom programu, jedan od razloga zašto sam se odazvao pozivu iz Nacionala i priključio poznatoj ekipi jest taj što se tu nikoga ne štedi i nema nikakve ideologije’

NACIONAL: Kako gledate na budućnost Radio Nacionala, u kojem bi smjeru trebao ići?

Za sada još eksperimentalno emitiramo i to već ide u jako dobrom smjeru. Vidimo to po reakcijama slušatelja. To je novost na tržištu radiodifuzije. To je ista stvar kao i kad je krenuo FM. Prije toga smo radio slušali na AM-u, što je bila prva tehnika koja je korištena za izradu radija. No kvaliteta zvuka modulirane amplitude AM-a znatno je niža od kvalitete modulirane frekvencije FM-a. Kako što je FM bio modernija tehnologija od AM-a, tako je sada DAB tehnologija, odnosno digitalni radio novi napredak u radiodifuziji. I mi tako idemo u smjeru budućnosti jer DAB tehnologija pruža slušateljima jedan totalno novi kristalan zvuk. Što se programa tiče, to će biti dobar i zanimljiv program. Ne konfekcijski i linearni program kao kod većine naših radija, nego jedan normalan i realan program koji će na duhoviti način govoriti o stvarnom životu, polufamilijarni pristup ljudima koji će kvalitetnim sadržajem ispunjavati njihove domove.

NACIONAL: Od kuda potječe tolika ljubav prema životinjama, imali ste čak i konja?

I tu opet polazimo od Sigmunda Freuda. Sve kreće iz djetinjstva pa tako i ljubav prema životinjama. Moji su roditelji, kao i baka i deda, voljeli životinje i to su prenijeli i na mene. Imali smo doma dva zeca još prije nego što sam krenuo u školu. Nakon zeca je bio kanarinac, pa su bile mačke. A pse smo imali još i prije nego što sam prohodao, njemački ovčar me je dočekao kad sam se pojavio na ovom svijetu. I sada imam psa. Kako ste rekli imao sam i konja, ali i hrčka. Iz te ljubavi su i nastale emisije o životinjama u kojima smo educirali ljude kako se prema životinjama treba ponašati i kako im pomoći. To ću nastaviti raditi i na Radio Nacionalu.

‘Tata je nabavio magnetofon i jedan veći tranzistor s kojeg smo slušali Radio Luxembourg. Već s deset godina sam počeo snimati na magnetofon glazbu s tog radija. I mama i tata su bili stari rock fanovi, jako su voljeli glazbu, išli su po zagrebačkim čagama i preko njih sam ušao u tu priču’, ispričao je Dubravac. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO