Imamo li pravo nadati se da će smjena Ivana Miklenića na čelu katoličkog tjednika Zagrebačke nadbiskupije Glasa Koncila donijeti promjene na bolje, da će, recimo, završiti razdoblje užasavajućih revizionističkih feljtona u kojima se relativiziraju žrtve ustaškog terora, feljtone kakve još uvijek, dok ovo objavljujemo (ovaj još jedan o Jasenovcu ima do sada 16 nastavaka, jedan strašniji od drugog), ispisuje član uredništva Tomislav Vuković (protiv kojeg je prof. Ivo Goldstein upravo podigao tužbu)? Nisam siguran.

Pojasnit ću zašto ne polažem nade u velike promjene, ne dok na čelu Nadbiskupije ne dođe osoba medijski pismena, osoba koja će znati čitati znakove vremena, a eno ih nadbiskupu Josipu Bozaniću pred nosom, na stranicama vatikanskog dnevnog lista L’Osservatore Romano.

Da je Miklenić već bio na kliskom terenu znali smo od ranije (meni je jedan bivši apostolski nuncij jasno dao do znanja da Ivan Miklenić ne ispunjava ulogu kakvu Sveta Stolica očekuje od urednika važnog glasila Crkve u suvremenom svijetu), ali osobito od zadnje frtutnje kada je prošlog svibnja gadno nasrnuo na Andreja Plenkovića i kada se Bozanić ogradio od svog urednika. Miklenić je najave o mogućim parlamentarnim izborima u srpnju ocijenio kao “političko i politikantsko nadmetanje za vlast te bijeg od suočavanja s krizom”. Kardinalu, koji je bio u obilasku zagrebačke katedrale s ministrom vanjskih i europskih poslova Grlićem Radmanom, stavili su krušku pod njušku pa je izjavio “da se Katolička Crkva ne miješa u to kada će biti parlamentarni izbori poručivši kako je glavni urednik Glasa Koncila Ivan Miklenić u svom komentaru iznio privatno mišljenje”. Miklenić (koji je koketirao s desnima) nije ostao dužan Bozaniću pa je nastavno napisao, otprilike, da bi bilo za Crkvu dobro da HDZ izgubi (tada) nadolazeće parlamentarne izbore.

Bozanić je pobjesnio. Tada se razgovaralo da će za direktora Glasa Koncila, da se rastereti Miklenića koji je kao v.d. obnašao tu funkciju, nadbiskup postaviti Bornu Puškarića, pročelnika Tiskovnog ureda Zagrebačke nadbiskupije, urednika Službenog vjesnika Zagrebačke nadbiskupije i rektora crkve Krista Kralja na Mirogoju, ali je nadbiskup prelomio i Puškarića odlučio postaviti za župnika moderatora u župi Sv. Blaža u Zagrebu pak je Miklenićeva zamjenika, vjernika laika Branimira Stanića, iako nije teolog, imenovao novim glavnim urednikom Glasa Koncila i vršiteljem dužnosti direktora te medijske kuće. Premda odluka stupa na snagu 31. kolovoza, Miklenića više nema na poslu i Stanić već šefuje. Objavljeno je, da se Miklenića ne ponizi i da se skandal nepotrebno ne raširi, diplomatskim crkvenim rječnikom, da je Miklenić “razriješen na vlastitu molbu”. Malo morgen.

Stanića sam upoznao i vedar je i simpatičan, nije zadrta i nevesela osoba kao što je Miklenić (kojeg sam izravno gledao u akciji dok sam početkom devedesetih honorarčio na Kaptolu 8), ali novi glavni urednik ne jamči sreću. Da bi se promjene desile on bi trebao: a) biti autoritet u teološkim temama, što nije i b) morao bi moći uvesti snažne promjene u uredništvu, što nije realno očekivati. A moje su nade u to da Glas Koncila zaista postane ono što si tepa u impresumu, “Novo lice Crkve”, mršave. Glas Koncila je to lice nagrdio, osakatio, osramotio i “ukrasio” neprestanim šamaranjem svakoga tko nije Hrvat i katolik po mjeri uskogrudnih nacionalista i šovinista, koji još taj list smatraju svojim.

Duže pratim što Stanić piše i ono nije osobito. Dapače, zna biti katastrofalno pogrešno i promašeno. Takav mu je i uvodnik u broju koji je izašao zajedno s viješću o smjeni Miklenića (objavljena 22. srpnja) u kojem se novi šef želi dokazati obranom nemogućeg, one godišnje lakrdije na Bleiburgu u režiji Sabora, HTV-a, HBK i BK BiH.

Piše, naime, Stanić o odluci Donjeg doma austrijskog parlamenta da se zatraži od vlade u Beču da se zabrani, kako su je nazvali austrijski parlamentarci, “ultranacionalističko-fašistička svečanost” na Bleiburškom polju i trkelja o nekakvom zajedničkom neprijatelju kojeg i Austrija i Hrvatska kao članice Europske unije imaju u komunističkoj ideologiji. Gdje li, gospode Bože, i Miklenić i njegov šegrt Stanić vide komunističku opasnost u Hrvatskoj, Austriji i ostatku EU-a? Da mi je to spoznati. I sve tako ide, budalaština na budalaštinu, počevši od notorne laži koju Stanić ponavlja i na kojoj temelji uvodnik – da se na Bleiburškom polju “dogodio pokolj”. Pročitavši taj uvodnik, teologinja i povjesničarka dr. Anna Maria Grünfelder, k tomu i katolkinja rođena u Koruškoj, nije moga suspregnuti odbojnost nad pročitanim i kazala je: “Prvi uvodnik novoga komentatora (u novoj ulozi) je katastrofa, od lošega prema gorem”.

Glasu Koncila treba odati priznanje, ali, bojim se, ništa više od toga, što je šezdesetih stao informirati ovdašnju javnost o velikim promjenama koje je donio Drugi vatikanski koncil, ne samo za Katoličku Crkvu. Potom je, sedamdesetih i osamdesetih, bio i vox populi golemog dijela naroda i jugoslavenskih građana koji nisu imali pristup partijski uređivanim medijima i informacijama. Od osamostaljenja Republike Hrvatske uredništvo se, vođeno Ivanom Miklenićem, strmoglavilo i palo u provaliju najbrutalnijeg nacionalizma, što ne znači da tjednik nije povremeno dao i dobre priloge, u prvom redu, kada objavljuje članke koji služe za biblijsko i teološko obrazovanje čitatelja jer takvih članaka ima. Ali ukupan dojam jest izuzetno obeshrabrujuć i žalostan. Bojim se da Branimir Stanić to ne može popraviti.