Mlada žena potvrdila je da je kći poznatog hrvatskog svećenika Milivoja Bolobanića, inače priznatog egzorcista. M. S. otkrila je to jednom dnevnom listu koji je dobio dokument iz šibenskog DORH-a, u kojem se u jednom sporu spominje da je spomenuti zadarski svećenik darovao kuću u Donjoj Stubici svojoj kćeri. Odlučili su to objaviti nakon što je na to pristala njegova kći koja je osjetila olakšanje pozivom i mogućnošću da objavi tko joj je otac. Milivoj Bolobanić (rođen je 15. veljače 1937. godine u Olibu), u mirovini je i ne oglašava se. Kao ni zadarski nadbiskupi (Želimir Puljić i njegov koadjutor Milan Zgrabljić). Riječ je o međunarodno poznatom “istjerivaču đavla” i svojedobno kraće vrijeme čak i privremeno prvom čovjeku Zadarske nadbiskupije. Autor je i međunarodno poznate knjige “Kako prepoznati zamke Zloga” sa svjedočanstvima o istjerivanju sotone. Seksao se, ima kćer. Ni prvi, ni zadnji. Odnosno, da se ne varamo: jedan među mnogim svećenicima. Glasovit je bio slučaj našeg profesora na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu (pokojni je, nećemo o imenima) koji je imao ženu i sina, što je tadašnji nadbiskup, kardinal Franjo Kuharić, tolerirao jer je naš profesor bio izuzetno važan i fakultetu i Crkvi. Svi smo to znali i on je znao da mi znamo. I sve je bilo cool. Kako i treba biti. Premda među nama studentima je bilo različitih mišljenja oko obaveznog celibata. Ja sam, bez obzira na moje iskustvo među franjevcima i životu u samostanima, bio i ostao mišljenja da bi s tom zastarjelom praksom, naređivati celibat dijecezanskim svećenicima, trebalo prekinuti i prikloniti se braći grkokatolicima, pravoslavnima, luteranima, itd.

“Ja sam inače mišljenja da je taj celibat, sam po sebi, izmišljena ljudska stvar, tako da ga u tom aspektu razumijem, to po mojim uvjerenjima nije prirodno tražiti. Ja ga ne krivim što je učinio to što jest, što on ima djecu, što je imao odnose sa ženama, to rade svi muškarci na svijetu. To je meni prirodna potreba ljudskog bića. Ali to što je odabrao biti neprisutan, što je ostao u tom nekom iskrivljenom uvjerenju u kojem ga Crkva tjera da bude, za to sam ga krivila. Ali na kraju čak nemam ni toliko problema s cijelom tom pričom i s njim, nekako sam to prihvatila koliko mogu. Čak i da ga nazovem i da dođem tamo, isto ne znam što mogu očekivati. Pozdraviti ga i reći: Ej, tu sam, sjećaš se mene? I što sad, o čemu imamo pričati?” kazala je Bolobanićeva kći.

Eh, vidite, tu je problem. Mislim, pravi problem. Nije, dakle, po meni, to što se svećenici seksaju. Problem je u tome što ne priznaju djecu – i nisu jedini, znamo, eto, onoga Milanovićeva savjetnika… Ma, na sve ih je strane. DNK ih otkriva. Problem je u tome što s oltara propovijedaju moralno ponašanje, a njihov nemoral i njihova neodgovornost zaudaraju. Ali polako, ponavljam, zašto bismo se zgražali što svećenici imaju žene i djecu ili su u homoseksualnim vezama? Pa i biskupi to rade. Eno vam slučaj, da budemo aktualni, iz Francuske. Tamošnja je Biskupska konferencija (CEF) priopćila 17. studenoga da je umirovljeni nadbiskup Strasbourga Jean-Pierre Grallet 15. studenoga u poruci predsjedniku CEF-a, nadbiskupu Rennesa Éricu de Moulins-Beaufortu, priznao da se 1980-ih, dok je još bio redovnik franjevac, neprimjereno ponio prema jednoj mladoj odrasloj ženi. Mons. Grallet je izrazio duboko žaljenje zbog svojih tadašnjih gesti. U poruci je napisao da je u tijeku kanonska istraga te je podnijeta prijava civilnom pravosuđu. Dodao je da je tijekom ljeta 2022. saznao za svjedočenje dotične žene te joj se odmah javio, priznajući pogrešku i moleći oprost.

Sve se više u kuloarima govori i o nekim problemima u hrvatskom episkopatu, trajni seksualni odnosi sa ženama i muškarcima. Seksualni život katoličkih svećenika uvijek je tema plodna za novine. Djecu i žene, ili ljubavnike, imaju i neki vatikanski službenici koje poznaje ovaj autor. Ako je mogao Strossmayer, mogu i ovi sadašnji, rekli bismo. Da, dobro ste pročitali. Josip Juraj Strossmayer (Osijek, 4. veljače 1815. – Đakovo, 8. svibnja 1905.), biskup đakovačko-bosanski i srijemski (od 1849.), teolog, političar, župan i državotvorac, kulturni djelatnik (utemeljitelj Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti i drugih središnjih hrvatskih znanstvenih i kulturnih institucija), neumorni zagovornik ekumenizma i pomirbe s pravoslavnom kršćanskom braćom (od Moskve do Beograda i dalje), mecena i pisac, jedna od najznačajnijih i najutjecajnijih hrvatskih ličnosti 19. stoljeća, volio je žene, ljubovao je intenzivno i dobio je kćer koju je korektno odgajao i financijski podupirao.

Čak je i hrvatski karizmatski svećenik Zlatko Sudac stekao malo više popularnosti pojavivši se onomad u medijima kao protivnik celibata. “Celibat je nasilje nad ljudskom i božanskom prirodom. Isusovi apostoli bili su oženjeni”, rekao je vlč. Sudac nadodavši kako je celibat “plod hipokrizije” i da je “nametnut iz ekonomskih i političkih razloga”. Naime, po svemu sudeći, u XI. je stoljeću uveden da se sačuva monolitnost crkvenih dobara koja bi se izgubila nasljeđivanjem crkvenih imanja i bogatstava. Prvaci Katoličke Crkve s Papom na čelu nerado pamte da su u prvih jedanaest stoljeća povijesti, sve do odluke pape Grgura VII. 1073., koji je to zabranio, odnosno do koncila u Lateranu 1123. (koji je odredio kao nevažećim brak svećenika), oženjeni svećenici bili najnormalnija pojava. Trebalo bi to opet biti. Da razni bolobanići vole i odgajaju svoju djecu.