NEMIRI&NESANICE: Priča o krštenju djeteta lezbijskog para bila je nagazna mina za nadbiskupa Uzinića

Autor:

Sanjin Strukic, Goran Stanzl/PIXSELL

Uz isprike gospođama zbog uvreda koje su im kazane, Uzinić podsjeća da bi obilježje Crkve trebalo biti prihvaćanje, čiji su znakovi gostoljubivost, otvorenost i dobrodošlica

Naša je javnost upoznata sa željom dviju gospođa koje su sklopile civilno partnerstvo i koje bi u Rijeci krstile dijete koje je jedna od njih začela umjetnom oplodnjom. Saznali ste da je župnik kojem su se preko posrednika obratile rekao svoje NE, da bi onda uslijedila uobičajena opća hrvatska moralizatorska tarapana. Oglasio se i riječki nadbiskup koadjutor koji se ogradio od župnika, načelno kazao zašto bi možda bilo ispravno to dijete krstiti i poželio upoznati ove gospođe. Ono što želim pojasniti jer je to od velikog interesa javnosti jest na temelju čega bi mons. Mate Uzinić možebitno krstio dijete lezbijskog para te što se valja iza brda.

Župnik župe Sv. Križa u Srdočima u Rijeci, Kristijan Zeba, na svojem je Facebook profilu u subotu 27. kolovoza u 23:24 objavio post i zatražio savjet: ‘’Dobijem upit. Ovo je slučaj ovdje u Rijeci. Dvije žene civilno su se vjenčale i umjetnom oplodnjom dobiju dijete. Žele da se dijete krsti. Koji bi bio odgovor na ovo pitanje u duhu sinodalne Crkve? Pišite i recite svoje mišljenje…’’. Izazvao je trenutačnu reakciju, mahom negativnu. I to je bila njegova igra jer već sutradan prijepodne, što je dao snimiti i postaviti na YouTube, na drugoj nedjeljnoj misi, dakle, 28. kolovoza on propovijeda protiv želje lezbijskog para, kojeg nije upoznao, da se krsti njihovo dijete. Pastoralno potpuno promašeno, manipulativno i tendenciozno.

Zašto to radi? Zato što, prema relevantnim izvorima koje imam kao netko tko je duže živio u Rijeci, školovao se tamo i više od 14 godina pisao za riječki Novi list, postoji otpor riječkom nadbiskupu koadjutoru (onaj koji ima pravo nasljedstva) mons. Mati Uziniću i ovo je trebala biti neka vrsta nagazne mine da se prokaže nadbiskupa, s pozicije katoličkog fundamentalizma, kao nekoga tko ne poštuje crkvene zakone i koji uvodi novotarije. Ne praštaju ovi koji su Uziniću opozicija, a ona se otvoreno deklarira i promovira i nadbiskup to sve trpi pa i na svom Facebook profilu i ne podnose pastira koji je ranije zatražio oprost od homoseksualnih osoba, stao u zaštitu žene koja je nekoć bila prostitutka, posramio se što je čovjek zbog postupanja prema migrantima na granici, zbog brojnosti slučajeva pedofilije unutar Crkve itd. 

Nadbiskup riječki Ivan Devčić, moj nekadašnji profesor filozofije i rektor u riječkoj bogosloviji, duže je bolestan i polako se provlači. Po sili crkvenog zakona će biti umirovljen (ako se nešto nepredvidivo prije ne dogodi), uskoro, kada navrši 75 godina života, 1. siječnja 2023. Nažalost, posljednjih je godina sve do prelaska Uzinića iz Dubrovnika u Rijeku, bilo nekih ozbiljnih pastoralnih promašaja i nepravilnosti i Sveta Stolica je, uz pomoć apostolskog nuncija u RH, u Riječku nadbiskupiju postavila čovjeka koji ima sve kvalitete da ispravi što ne valja i da kler, redovnike i laike predvodi u akutnoj potrebi te (i ne samo te) mjesne Crkve da se narod Božji reevangelizira, ali u realnost postsekularnog društva. Nekom drugom prilikom ću pojasniti karakteristike postsekularnog društva, no kažimo osnovno.

Iako je termin postsekularizam u uporabi od barem devedesetih godina 20. stoljeća, ipak se njegovim najutjecajnijim promicateljem pokazao Jürgen Habermas, koji ga je upotrijebio u nastupu na Frankfurtskom sajmu knjiga 2001., gdje apelira na veću suradnju s religioznim tradicijama upravo radi obrane zdravorazumske racionalnosti i demokracije pred destruktivnom kritikom postmodernizma i autodestruktivnim oblicima sekularizma. Riječki fundamentalisti, opozicionari Uziniću, nabrajaju mu ‘’grijehe’’ i dekonstrukciju ‘’katoličkog identiteta’’ jer se (kako je upozoravao pokojni sociolog religije Željko Mardešić) i u ovom slučaju ‘’krivog tradicionalizma’’ povjerovalo u političku religiju daleko više negoli u kršćansko strpljenje, koja je utemeljeno na milost i na sućut, i njegove nužne ‘’zemaljske poraze’’ u srazu sa sekularizmom.

U Rijeci se, zbog toga ovo pišem, testira hoće li se među Hrvatima dogoditi model Crkve kojeg zagovara papa Franjo, a koji mons. Uzinić inače najbolje tumači i predlaže i sada, nakon što se sastao sa župnikom Zebom i upoznao s detaljima slučaja te želio u ime Riječke nadbiskupije razjasniti stvar. Dakle, zašto bi Uzinić možda krstio to dijete? Za nadbiskupa razlog da krštenje djeteta nije moguće i to iz razloga što se radi o istospolnoj zajednici ‘’nije dovoljan za odbijanje krštenja djeteta’’. Naime, treba (prema crkvenopravnom kanonu 868) ispitati ispravnost nakana tih gospođa i provjeriti postoji li mogućnost da se i u takvim okolnostima djetetu osigura odgoj u katoličkom duhu i kršćanskoj vjeri i tek nakon toga donijeti odluku treba li dijete biti kršteno ili ne. Uz isprike gospođama zbog uvrede koje su im kazane, Uzinić podsjeća da bi obilježje Crkve trebalo biti prihvaćanje. Znak tog prihvaćanja su gostoljubivost, otvorenost i dobrodošlica. U tom je duhu Papa još 2014. godine u Vatikanu krstio djevojčicu čiji roditelji nisu bili crkveno vjenčani, na primjer.

U duhu Amoris laetitia, br. 250, piše Uzinić, dužni smo ‘’svaku osobu, bez obzira na njenu seksualnu orijentaciju, … poštivati u njezinu dostojanstvu i prihvaćati s poštovanjem, te … pomnjivo izbjegavati svaki znak diskriminacije, posebice bilo koji oblik agresije i nasilja’’. Krštenje djeteta, po mišljenju Pape, je čin pravde jer mi mu u krštenju dajemo blago, mi mu u krštenju dajemo zalog: Duha Svetoga, živog Boga. A Bog je, što očito župnik Zeba nije do kraja shvatio, milosrđe i ljubav, onkraj svih naših uvjerenja.

Komentari

Morate biti ulogirani da biste dodali komentar.