Predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović nastavlja destruktivnu politiku Franje Tuđmana, politiku nepoštivanja pa i razbijanja susjedne nam Bosne i Hercegovine, i to uz pomoć predstavnika Katoličke Crkve u toj zemlji! Naime, tijekom njene turneje po BiH, točnije, na prvoj postaji predsjedničina posjeta središnjoj Bosni, u Skopaljskoj Gračanici nedaleko od Bugojna, dočekalo ju je 27. studenoga više tisuća Hrvata iz Bugojna i Uskoplja te ju je tamošnji župnik i dekan Bugojanskog dekanata Tadija Ivoš pozvao da se obrati okupljenima u crkvi. Bilo je to “jako kršćanski” jer se svećenik smilovao narodu zbog hladnoga vremena. Spomenula je to već kolegica Jelena Lovrić na portalu Nacionala, da je Kolinda tada kazala: “Dragi moj narode, sve vas srdačno pozdravljam kao vaša predsjednica!” Založila se i za to da (u okviru EU-a) “ne bude više granice među Hrvatima RH i BiH”.

Zašto se nisam ranije javio? Jer sam očekivao da će biti reakcije crkvenih prvaka u BiH, ali i opozicije u našoj zemlji. Kad ono – muk! Ponavljao sam si: ma ne može to biti tako, hoće oni nešto kazati, svaki čas. Ali ne: gromoglasni članovi Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine, ažurni kada im se dira u katastar, nikakav problem ne vide u tome da im predsjednica Republike Hrvatske šutira zemlju. Mislio sam, naivan kakav već jesam, da će ipak netko reagirati na demonsko ponašanje kandidatkinje HDZ-a, da im je dosta odnosa prema BiH koji je utemeljio Franjo Tuđman koji je na Bosnu i Hercegovinu gledao kao na teritoriji, a ne kao na suverenu državu, kao na prostor koji je dio “povijesnog interesa” hrvatske države. Kolindino prisvajanje teritorija BiH govori nam da se od Tuđmana i osnutka “Herceg-Bosne” sve do danas ništa bitno u HDZ-u nije promijenilo.

I nije riječ o još jednom gafu predsjednice! Ne radi se o političkim nesmotrenostima i neukosti šefice države. Ona dobro zna gdje su granice naše države. Ona zna i za državne protokole. Međutim, kada se desetljećima ponavljaju iste neistine i aspiracije, kada se uporno šire strah i nesigurnost u narodu, onda je to politička propaganda, onda je to projekt.

Ljetos je Kolinda bila (uoči Velike Gospe) u Komušini, u općini Teslić, u usorskom kraju. Prisustvovala je misi u crkvi posvećenoj Blaženoj Djevici Mariji, u katoličkoj župi koja je još od srednjeg vijeka poznato svetište. Komušina (Kondžilo) je uz Gospu Olovsku najpoznatije srednjovjekovno marijansko svetište, ne samo u BiH nego na cijelom Balkanu. Misu je služio vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić. Deseci tisuća ljudi dolaze na zavjet Gospi od Kondžila i mole se pred čudotvornom slikom Blažene Djevice Marije, okajavaju grijehe i traže oprost ili mole za razne osobne potrebe. Ono što je Lurdska i Fatimska Gospa za europske katolike, to je za naš balkanski katolički svijet Gospa od Kondžila. Koji su bili zavjeti predsjednice, pomislio sam, nemoguće je točno znati. Je li se tamo došla moliti za još pet godina na Pantovčaku? To se ne ispituje jer nije u duhu vjere. Ali kao teolog smijem reći da smo mogli pretpostaviti da je predsjednica došla ispovjediti (makar samozatajno) grijehe svoga HDZ-a.

Došla je u Komušinu, Gospi od Kondžila, mašući razdragano okupljenim vjernicima, kao na svoj posjed, ne poštujući ni državu u koju je došla niti njen protokol. Ona se ponašala suvereno, kao u svojoj državi, kao da je u Mariji Bistrici, kao da je svoja na svom. Pomislio sam i ovo: ako je predsjednica iskrena vjernica, za što ona ne ostavlja sumnju, imala se za što moliti i u Komušini i u srednjoj Bosni. Naime, HVO je pod komandom iz Hrvatske iselio Hrvate i iz Bugojna, i iz Novog Travnika, i iz Travnika, izveo ih na Vlašić, predao ih na milost i nemilost ratnom zločincu Radovanu Karadžiću, odnosno njegovoj vojsci. Nekima se gubi svaki trag poslije toga, neki su prebačeni u obližnji Kiseljak, a neki u novoformirana naselja u Hercegovini, Šuškovo i Bobanovo selo. Kako je HVO iseljavao Hrvate iz srednje Bosne, na što me podsjetio član ratnog predsjedništva BiH Ivo Komšić, napisano je u presudi Haaškog suda Udruženom zločinačkom pothvatu.

I onda smo vidjeli da nije bilo ni iskrene molitve niti kajanja. Sve je ponovljeno u Mostaru, na obilježavanju godišnjice formiranja hrvatske udruge Prsten. Tamo nije došla na zavjet, na misu, nego na slavlje, gdje se jelo, pilo i pjevalo. Udruga Prsten sudjelovala je u toj travestiji jer je formirana 2005. godine od Hrvata iz izdane i napuštene Bosanske Posavine, da bi sada imala i hercegovačku podružnicu, što je čudno, dapače, obeshrabrujuće jer su, ponavljam, udrugu formirali posavski Hrvati, ljudi protjerani i iseljeni iz Posavine, a ne iz Hercegovine odakle je ordinirao zločinac Mate Boban.

Predsjednica je u Mostaru ponovno deklamirala svoje stavove o BiH, one iste koje HDZ u Hrvatskoj ponavlja već trideset godina. Ističući “ponos na svoj narod“, predsjednica je obećala: “Nikada neću odustati od vas. Mi smo jedna duša i jedan narod i zato neću stati dok se vama Hrvatima u BiH ne osigura ono što vam pripada historijski, politički… ” i tako dalje i tako slično. I onda, što znači podrška zagrebačkog nadbiskupa, kardinala Josipa Bozanića, njenoj kandidaturi, a što se dogodilo na misi zadušnici za Franju Tuđmana u povodu 20. godišnjice njegove smrti? Što znači Bozanićevo veličanje Tuđmana? Ništa drugo nego da Crkva prihvaća tezu o jednom narodu, s jednom dušom, tezu o jednoj državi. A to je desetljećima zakašnjela teza Slobodana Miloševića, gubitnička i zločinačka.