U kriptu Hrama Svetog Save u Beogradu položen je u nedjelju, 22. studenoga, lijes s posmrtnim ostacima patrijarha srpskog Irineja, prvog poglavara Srpske pravoslavne Crkve (SPC) koji će počivati u najvećoj bogomolji SPC-a, skoro pa dovršenoj za njegova kormilarenja Crkvom. Patrijarh Irinej preminuo je u vojnoj (ad hoc covid) bolnici Karaburma u Beogradu u petak, 20. studenoga, u 7:07 ujutro od covida-19. Njegova smrt je potresla pravoslavnu zajednicu koja je 1. studenoga ispratila crnogorsko-primorskog mitropolita Amfilohija Radovića, koji je također izgubio život u borbi s koronavirusom.

Do izbora novog, 46. patrijarha, vjerojatno na idućem redovnom zasjedanju sabora svih episkopa SPC-a u svibnju 2021. (bilo bi moguće i da se okupe, ako nađu modus, i ranije), Crkvu vodi Sveti Sinod (to je, tehnički rečeno, vlada Crkve) kojim predsjedava najstariji član po zaređenju, a to je mitropolit dabrobosanski gospodin Hrizostom koji stoluje u Sarajevu i koji je predvodio liturgiju nad odrom poglavara SPC-a.

Staut Crkve kaže da izbornim Saborom predsjedava najstariji vladika po posvećenju – to je sada episkop šabački Lavrentije Trifunović. On je predsjedavao i 2010. kada je za patrijarha izabran Irinej Gavrilović, dotadašnji episkop niški. Teorijski, kandidati su svi aktivni arhijereji (episkopi, mitropoliti) koji imaju eparhije, uz obavezujući aneks da im je “staž” na tim pozicijama najmanje pet godina. Ukupno 32 kandidata ispunjavaju te uvjete.

Moguće je da se pokuša dobiti kandidata tranzicije, a možda bude prevladala svijest da je smrću Irineja završeno jedno vrijeme i da je potrebno dobiti čovjeka spremnog za neke potrebne promjene. Takvih ne nedostaje. Imamo mi jednog takvog kandidata pred nosom (osobno bih bio jako žalostan kada bi nam ga uzeli iz Zagreba), ali nije vrijeme da o tome sada pišemo, osobito uzimajući u obzir da, u konačnici, ako će se birati patrijarha na dosadašnji način, poglavar Crkve može postati bilo koji od trojice izabranih kandidata čija će imena u zapečaćenim kuvertama ući u Sveto Pismo iz kojeg će posebno izabrani monah, koji se pripremio postom i molitvom, izabrati jednu kuvertu i predati je predsjedavajućem Sabora.

Propovijedajući pred lijesom patrijarha, episkop bački (novosadski) Irinej Bulović ustvrdio je da je patrijarh Irinej bio ponekad izložen nepravednim osudama: “Neki su govorili da nije dovoljno suvremen, a drugi da je rigidan, da pokazuje netrpeljivost koju pripisuju i Crkvi, a treći da je suviše popustljiv i spreman na kompromise. Ništa od svega toga nije istina zato što je patrijarh, kako mu je i ime glasilo, bio čovjek mira.” Dodao je da je bio u dijalogu sa svima i da je bio iskren i dobronamjeran. Ovo mogu iz prve ruke posvjedočiti jer sam se nekoliko puta našao nasamo s patrijarhom, pak sam dobio njegovo povjerenje i predao mi je svoja pisma papi Franji povezana s obustavom procesa kanonizacije zagrebačkog nadbiskupa i kardinala Alojzija Stepinca. Pisma sam dobio koncem 2015. Objavio sam prvi izvještaj 2. siječnja 2016. u Jutarnjem listu te sam ekstenzivno o tome pisao za Nacional u srpnju te godine i često se toj temi vraćao ovdje, u svojim kolumnama. U prvom pismu (30. travnja 2014.) Irinej iznosi prigovore na Stepinca, u drugom (10. srpnja 2015.) prihvaća Papinu inicijativu za formiranje Mješovite komisije o zagrebačkom nadbiskupu. Među onima koji su ga jako kritizirali i napadali bili su članovi Hrvatske biskupske konferencije, svi do jednoga, koji su mu poslali privatno pismo potpisano 18. studenoga 2018. (na dan pada Vukovara), a objavljeno početkom veljače 2019., što sam tada protumačio kao diverziju i atak na ekumenska nastojanja. Naime, zbilo se to nakon što su u Požegi 17. siječnja 2018. episkopi SPC-a koji imaju sjedišta u Hrvatskoj i petorica (nad)biskupa članova HBK-a dogovorili način rješavanja problema i prestanak nabacivanja optužbama. To pismo hrvatskih biskupa patrijarhu Irineju, osim toga, nipošto ne ide u prilog Papinom zbližavanju s pravoslavnom braćom, jer njime otežavaju proces pomirenja.

“Papa želi biti kršćanin izvan okvira jedne crkve i smatra patrijarha velikim i svetim čovjekom”, napisao je tada sociolog religije Ivan Markešić. Dakle, postavlja se i sada opravdano pitanje kako će na sve gledati papa Franjo koji je tražio iskreni dijalog sa SPC-om po pitanju kanonizacije Stepinca i očekuje plodove pomirenja i suradnje. U povodu patrijarhove smrti oglasio se predsjednik Papinskog vijeća za jedinstvo kršćana kardinal Kurt Koch, koji je rekao da je “Irinej bio primjer vjere i dijaloga, skroman i radostan”. Sućut su poslali apostolski nuncij u RH nadbiskup Giorgio Lingua, predsjednik HBK-a nadbiskup Želimir Puljić, zagrebački nadbiskup, kardinal Josip Bozanić, biskup Antun Škvorčević, predsjednik Vijeća HBK-a za ekumenizam i dijalog, i drugi.

Beogradski nadbiskup Stanislav Hočevar, primjerice, istaknuo je ekumenizam patrijarha i napisao da su on i Irinej mislili da bi trebalo naše poglede usmjeravati na godinu 2025. kada će čitavo kršćanstvo obilježiti 1700. godišnjicu Prvog ekumenskog, to jest Nicejskog sabora (godine 325., kada je dogovoren Credo, osnovno kršćansko vjerovanje).

Povrh svih eventualnih zamjerki na Irineja, smatram da moramo ostati ustrajni (o tomu sam puno razgovarao s pokojnim patrijarhom) na putu prema svetom cilju pomirenja. Kako je rekao Ivan Pavao II. u rujnu 1994. na zagrebačkom Hipodromu: “Mir na Balkanu nije utopija! Dapače, mir se nameće kao perspektiva povijesnog realizma!” Irinej je za mene bio čovjek mira, mironosac i mirotvorac.